Dvanaesti festival 25 FPS održat će se od 29. rujna do 2. listopada u Zagrebu, nakon čega 6. i 7. listopada s dijelom programa gostuje u riječkom Art-kinu Croatia. O najboljim filmovima krunskog, natjecateljskog programa 12. Internacionalnog festivala eksperimentalnog filma i videa odlučuje tročlani žiri čiji se članovi publici predstavljaju pomno kuriranim programima kojima otkrivaju izvore vlastite inspiracije i filmske metodologije. Svrha programa Žiri predstavlja upravo je u upoznavanju publike s nadahnućima i metodama kojima u svom umjetničkom radu pribjegavaju članovi stručnog žirija.

Američka umjetnica i filmska autorica Deborah Stratman kroz svoj bogati opus otvara mnoga pitanja o odnosu okoliša i sustava za kontrolu moći. Učenica je kalifornijske škole takozvanog “filma političkog kajolika”. Njen program dijelom prikazuje koncept metode u tvorbi iskaza, najupečatljivije demonstrirano u Munji (1976.) Paula i Marlene Kos, u kojem protagonistica zbog svoje “isprogramirane” pojavnosti u kadru svaki put spektakularno propusti anticipirani bljesak munje u pozadini, dok tupa replika koju ponavlja podcrtava programatsku apsurdnost situacije. Ponavljanje pojedinih fraza do besmisla ocrtava otuđujući sustav u Zadnjim riječima (1967.), ranom ekscentričnom doku-uratku Wernera Herzoga. Metoda sinkronizacije čini da Robert De Niro progovori sedam jezika (kroz isto toliko glasova) unutar istog prizora u Sinkronizaciji (2006.) Antje Ehmann i Haruna Farockija, dok Hollis Frampton u Kritičnoj masi (1971.) asinkronitetom slike i zvuka produbljuje komunikacijski jaz između dvoje svađalica. Sklapanje slika s nepripadajućim im zvukovima metoda je koju Stratman često koristi u svom radu: O’er the Land (2009.), primjerice, pokušaj je tvorbe audio-vizualnog pandana nacionalnog identiteta i ideje slobode u SAD-u, upravo onoliko histeričan i polu-koherentan koliko i zvuči.  

Britanski umjetnik, kustos i pisac George Clark sa Stratman dijeli fascinaciju mutacijama krajolika i onome što one govore o ljudskoj patologiji, ali je koncept njegovog programa nešto osobnije, auto-bio-geografske prirode. Program pod nazivom “Filmovi umjesto mjesta” sačinjen je od uradaka iz zemalja u kojima je Clark duže ili kraće boravio kroz zadnjih nekoliko godina. Filmove su mahom snimili autori u odsustvu iz svoje rodne zemlje, motivirani novim iskustvima i osjećajima nostalgije i otuđenja. Telefonski poziv u 0116643225059 (1994.) povezuje Apichatponga Weerasethakula u Chicagu s rodnom mu grudom u tajlandskoj pokrajini Khon Kaen. Joanna Margaret Paul čezne za svojom obiteljskom kućom u Wellingtonu (Thorndon, 1975.), Tito & Tita (Redateljeva mačka, 2013.) za svojom kućnom mačkom, honkonški “artivist” Mok Chiu-yu melankoličan je zbog apolitičnosti svojih mladih suzemljaka (Pismo mladim intelektualcima u Hong Kongu, 1978.), a kalifornijska umjetnica Chick Strand u Meksiku snima poetski nadrealni esej o gubitku nevinosti i esenciji ljudskog duha (Guacamole, 1976.).

Treći član velikog žirija, srpski filmski autor i pjesnik Dane Komljen, festivalskoj se publici svojim radovima predstavljao već nekoliko puta. Poetski dokumentarac Sitna ptica prikazan je na 25 FPS-u 2013. godine, a godinu kasnije i Višak vjetra, film u kojem publika upoznaje Dejana i Bobana, braću blizance čiji su (mikro)životi svojevrsna preslika ekonomske, globalno političke i suvremene makro-slike. Preokupacija i preplitanje osobnog, političkog i ekonomskog nastavlja se i u Komljenovom dugometražnom prvijencu Svi severni gradovi čiji protagonisti, Boban i Boris, žive u napuštenom hotelskom kompleksu negdje na razmeđu Crne Gore i Albanije. Njihov suživot bez riječi prekinut je dolaskom Daneta, samog autora, što mijenja dinamiku postojećih odnosa i gradi novi. Film o bivanju zajedno pripovijedaju u off-u sami protagonisti uz nemalu pomoć citata iz Godardovog filma Strast te knjige Težina i milost Simone Weil. Trenutak u kojem i filmska ekipa postaje dio filmske priče još je jedna autorska intervencija u smjeru spajanja i bivanja zajedno u filmu – gledanju istog u kinodvoranama koje svojim mrakom poništavaju različitosti i dopuštaju, potiču zajedničko iskustvo.

Ulaz na sve programe festivala je slobodan.

Rad Vlade Kristla, od njegovih pionirskih animacija produciranih u studiju Zagreb filma do prvog filma General i resni clovek, zabranjenog 1962, bit će prikazan zajedno s radovima njegovih suvremenika iz kinoklubaškog pokreta, poput Ante Verzottija, Milana Šameca, Mihovila Pansinija, Tomislava Gotovca, Vladimira Peteka i Ivana Martinca. 

Kristl je započeo snimati filmove nakon uključenja u umjetnički pokret EXAT 51, snimajući u studijima Zagreb filma Krađu dragulja 1959. godine ili ikonoklastičnu adaptaciju Cervantesova Don Kihota 1961, izvanrednu animaciju koja je radikalno reducirala izvorni materijal postavljajući Don Quixotea i Sancha Panzu nasuprot apstraktnim krajolicima i pobješnjeloj vojsci. Njegov prvi film General i resni clovek apsurdna je drama smještena u zatvorski kamp gdje Kristl kao glavni lik potiče pobunu, a naslovni general, čija pojava izaziva smijeh, neodoljivo podjeća na predsjednika Tita. Prije zabrane filma kopija je prokrijumčarena izvan Jugoslavije, a njen je odlazak ubrzo slijedio i sam Kristl.

U Starr Auditoriumu londonskog muzeja bit će održani i razgovori koji će istražiti ostavštinu Vlade Kristla, EXAT 51 i tadašnjiih kino klubova. U razgovorima 8. studenog sudjelovat će filmski povjesničar i predsjednik Hrvatskog filmskog saveza Hrvoje Turković i kustosica i istraživačica Branka Benčić.

Više o programu potražite ovdje.

M.M. / Tate Modern