Pokušate li u neku internetsku tražilicu upisati pojam “petnaestminutni grad” neizbježno ćete se susresti s nekim od nebrojenih urotničkih videa, članaka ili komentara. U mom algoritamskom okolišu prvi se pojavljuje video Krešimira Mišaka naslovljen Petnaestminutni grad je konclogor. O političkim odjecima internetskih teorija urote u proteklom desetljeću mnogo je toga već rečeno i napisano, ali njihovo metastaziranje na urbanističke teme predstavlja određenu novost. Naime, kako gradovi sve više usvajaju progresivne strategije urbanog dizajna – od biciklističkih staza i pješačkih zona do mjera za smirivanje prometa – tako sve vidljiviji postaje i otpor tim politikama. O razini interesa za temu – ali i njezinom clickbait potencijalu – možda najbolje govori činjenica da su ukidanje desetak parkirnih mjesta u svrhu proširenja biciklističke zone u centru Zagreba prošlo ljeto s barem jednim prilogom popratili gotovo svi nacionalni mediji, pri čemu su se u tim prilozima često isticali bijes i nezadovoljstvo građana. 

Antagonizam prema alternativnim modelima mobilnosti ne odvija se u vakuumu, već u širem kontekstu tihog ublažavanja ili odustajanja od ekoloških ciljeva dogovorenih prije samo nekoliko godina, kao i sve češćih masovnih prosvjeda izazvanih upravo tim ciljevima. Rasprave o biciklističkim stazama, zonama prilagođenima pješacima ili smanjenju ovisnosti o automobilima u tom se kontekstu na prvu mogu doimati kao jednostavni prijepori o praktičnosti urbanog života. Ipak, ispod naizgled čisto komunalnih pitanja kriju se dublje napetosti koje odražavaju društvene nejednakosti i suprotstavljene vizije grada. Na jednoj je strani vizija koja privilegira srednju klasu i održava status quo orijentiran prema automobilima, a s druge ona koja se bori za povratak urbanog prostora ljudima, a ne mašinama.

Urbanističko planiranje uvijek je odraz odnosa društvene moći i konkretnih političkih odluka. Gradovi u kojima danas živimo (re)dizajnirani su – poglavito u drugoj polovici 20. stoljeća – da bi omogućili što jednostavniji promet automobila i kapitala. Autoceste su počele presijecati kvartove, a ekspanzija prigradskih naselja radikalno je promijenila način na koji ljudi žive, kako rade i kako se kreću. Pješaci su istisnuti na uske rubove ulica, njihovo kretanje i sigurnost ograničeno je tokom motornog prometa. Javni prijevoz, u mnogim gradovima devastiran nedostatkom ulaganja, dodatno je usporen gužvama, koje danas intenziviraju individualistički i luksuzni servisi poput taksija ili Ubera. Istovremeno, gradske četvrti postale su izoliranije, a javni prostori žrtvovani zbog privatnih interesa. Nemoguće je ignorirati i utjecaj na okoliš – gužve guše ulice kako u metaforičkom tako i u javnozdravstvenom smislu. Ranjive zajednice u pravilu su najteže pogođene ovim modelom urbanog razvoja te su često prisiljene živjeti u izoliranim područjima s malo javnih sadržaja, lošom kvalitetom zraka, nedostatkom osnovne infrastrukture itd. 

Navedene karakteristike gradova ovisnih o automobilskom prometu ne nastaju tek kao pasivni odraz preferencija građana, već su posljedica političkih odluka koje su pozicionirale automobile kao glavno prometno rješenje – o aktivističkom suprotstavljanju tim politikama podrobnije je već pisao Vlado Vince. Štoviše, masovna uporaba automobila uspješno je konstruirana kao jedna od ključnih aspiracija srednje klase. Automobil je iz prijevoznog sredstva izrastao u simbol slobode, prosperiteta i modernog života. Ova slika moderniteta, prvotno oblikovana u američkim gradovima, preuzeta je i u europskom kontekstu. Pod utjecajem pandemije ovisnost o automobilima samo dodatno raste – prema podacima Eurostata udio osobnih automobila u prijevozu putnika u EU povećao se sa 69,8 posto na 81,9 posto. U Hrvatskoj je vlasništvo automobila od 2012. do 2022. poraslo za gotovo 45 posto. Ovaj golem rast daleko premašuje mogućnosti postojeće infrastrukture, što između ostaloga pokazuju svakodnevni izvještaji o zagušenim ulicama i prometnim kolapsima. 

Obećanje automobila kao sredstva individualne slobode stoga počinje pokazivati određene pukotine, ili se barem susreće s granicama održivosti. Tako je za mnoge radnike i radnice, osobito u područjima s nedovoljno financiranim i nepouzdanim javnim prijevozom, posjedovanje automobila prestalo biti stvar izbora. Istovremeno, troškovi posjedovanja i održavanja vozila, u kombinaciji s rastućim cijenama goriva i parkiranja, predstavljaju sve veće financijsko opterećenje. Osim cijene koju plaćamo pojedinačno, ne treba zaboraviti ni prikriveno društveno subvencioniranje automobilskog prometa. Na primjer, studija provedena u Njemačkoj procijenila je da društveni i ekološki troškovi vlasništva automobila – kao što su oni koji se odnose na emisije ugljika, nesreće, zagađenje zraka, potrošnju prostora, utjecaje na zdravlje itd. – iznose približno 5000 eura godišnje po vozilu u privatnom vlasništvu. Začarana spirala osigurava da što se više gradovi transformiraju u mjesta za privatne automobile, to su potrebna veća javna ulaganja u infrastrukturu. Rješenja poput izgradnje novih prometnica ili proširivanja postojećih u pravilu ne funkcioniraju – štoviše, dodatno produbljuju problem koji nastoje riješiti. 

Ukratko, gradovi ovisni o automobilskom prometu nisu održivi, nesigurni su i loši za pješake, vozače, bicikliste i stanovnike općenito. Tu konačno dolazimo do ideje petnaestminutnih gradova. Koncept je jednostavan: urbani prostori trebaju biti dizajnirani tako da su osnovne potrebe i usluge – škole, radna mjesta, vrtići, kulturni sadržaji, trgovine, zdravstvena zaštita – dostupne unutar petnaestminutne pješačke ili biciklističke udaljenosti. Model je zamišljen kao ekološka alternativa koja smanjenjem oslanjanja na automobile rješava probleme gužvi, zahvaljujući rasterećenju ulica omogućava učinkovitiji javni prijevoz, potiče zdravlje, bolju povezanost zajednica, a javni prostor vraća svima. Gradovi koji su predvodili smanjenje upotrebe automobila – poput Kopenhagena, Amsterdama, Utrechta, Beča itd. – danas se redovito ističu kao mjesta s posebno visokom kvalitetom života. Iskustva takvih gradova također pokazuju kako građani vrlo brzo prihvaćaju te promjene, usprkos početnim burnim reakcijama. 

Svim pozitivnim argumentima unatoč, “javni zazor” prema ovim idejama je snažan, a postoje naznake da postaje još snažniji. Prijedlozi za proširenje biciklističkih staza, pješačkih zona ili smanjenje automobilskog prometa nerijetko se suočavaju s optužbama za kršenje osobne slobode, narušavanje ustaljenih načina života, povećanje troškova i udovoljavanje bogatoj eliti koja si može priuštiti prihvaćanje “urbane” životne filozofije. Tako je prošle godine u jednom od svojih prvih akata na funkciji gradonačelnika Barcelone – grada koji je u proteklom desetljeću pod vodstvom Ade Colau postao primjer održivog planiranja i ograničavanja automobilskog prometa – socijalist Jaume Collboni najavio prenamjenu pješačke zone u parkirna mjesta. Slična se situacija odvija u Parizu, još jednom gradu-primjeru zelene tranzicije, gdje socijalistička gradonačelnica Anne Hidalgo postaje sve omraženija, što se ogleda i na europskoj razini, kako pokazuju rezultati posljednjih izbora. Val klimatskih prosvjeda i entuzijazma mladih također je donekle splasnuo u usporedbi s vrhuncem s kraja prošlog desetljeća, ili je barem smanjena njegova medijska vidljivost. Iz te perspektive posebno je važno preispitati uzroke aktualnog rasta antizelenih pokreta. 

Kada se pažljivije saslušaju argumenti protivnika takozvane zelene tranzicije, ne otkriva se samo briga oko biciklističkih staza, već i tjeskoba povezana s klasom, društvenom mobilnošću i osjećajem pripadnosti. Važno je pritom imati na umu kako znatan dio otpora proizlazi iz straha od gubitka srednjeklasnih privilegija i komfora.  Za one koji preferiraju videoeseje, detaljniju kulturološku analizu tih bojazni nudi Abigail Thorn u videu Why We Can’t Build Better Cities. Upravo su narativi o klasnoj privilegiranosti česta polazišta u argumentaciji protivnika ekoloških politika. Uzmimo za primjer tezu o biciklima kao elitističkom prijevoznom sredstvu. Na prvi pogled je riječ o tvrdnji potpuno odvojenoj od stvarnosti. Naime, bicikli su jedan od najpristupačnijih oblika prijevoza, pružaju mobilnost onima koji si ne mogu priuštiti automobil ili osloniti na javni prijevoz (iako valja imati na umu da nisu priuštivi svima, kao i da mnogima predstavljaju sredstva za rad). Kako su onda bicikli postali simbol elitizma? Postoji li neka materijalna osnova za takvu tvrdnju ili je riječ o pukom cinizmu?

Jednoznačan odgovor na ovo pitanje nije jednostavno pronaći. Sociodemografske i klasne karakteristike biciklista razlikuju se ovisno o kontekstu. Mlađe osobe su obično više motivirane ekološkim razlozima i priuštivošću bicikala, dok su stariji češće rekreativni biciklisti. Iako bicikli predstavljaju dodatni trošak, kao što podrazumijevaju i privilegiranosti zdravog tijela, svejedno su za većinu nemjerljivo pristupačniji od automobila. Razlozi stoga ovise više o društvenoj percepciji, konstrukciji kulturnih označitelja. Na primjer, (nerekreativno) korištenje bicikala uglavnom je ograničeno na gradove, dok su u ruralnim područjima udaljenosti dnevnih migracija često prevelike za bicikliranje.¹ Razloge elitističkoj etiketi moguće je tražiti i u gentrifikaciji samih gradova. Infrastruktura za bicikle, na primjer, nerijetko se prioritizira u bogatim, centralnim područjima gdje stanovnici već imaju pristup raznim opcijama prijevoza, dok radnička naselja – ona koja bi najviše profitirala od pristupačnog, dostupnog prijevoza – u većoj mjeri ostaju izostavljena. Unatoč tome što ne postoje indikacije da infrastruktura za bicikle pridonosi gentrifikaciji, bogatija područja imaju veću tendenciju uvođenja biciklističkih staza, zbog čega ih se veže uz estetiku “vibrantnih” i “humanih” prostora koja nerijetko služi tek za privlačenje investicija i bogatih stanovnika. 

Drugim riječima, problem nije u konceptu petnaestminutnih gradova ili unaprijeđenju biciklističke infrastrukture, već u percepciji društvene pravde. Iako zeleni urbanistički prijedlozi u pravilu donose stvarno povećanje kvalitete života, poput smanjenja ugljičnih emisija, većeg javnog prostora i održivijeg načina života, oni se, bez uključivanja zajednica i klasnih politika, lako mogu transformirati u kulturne označitelje koji nose teret gentrifikacije i privatizacije javnih prostora. U tom kontekstu, “ekološki napredak” postaje povezan s isključivanjem onih koji već ionako nemaju pristup resursima, čime se otvara prostor ciničnim političkim akterima spremnima za parazitiranje u vidu jeftinog populizma i teorija zavjere. Rješenje pritom nije u jednostavnoj borbi protiv dezinformacija, koje u određenim situacijama može i osnažiti usvojene stavove, već u uključivanju lokalnih zajednica u proces odlučivanja.

Na primjer, posljednjih godina se mnogi ekološki pokreti pozivaju na koncept Green New Deala, referirajući se time na američki program zapošljavanja i izgradnje infrastrukture iz prve polovice 20. stoljeća, New Deal. Koncept se u prvom redu evocira zbog nužnosti golemih javnih ulaganja, ali se pritom često ispuštaju i drugi vrijedni elementi programa. Naime, New Deal nije samo osiguravao radna mjesta, već je podrazumijevao i model uključivanja građana u projekte koji su doprinosili njihovim zajednicama. Sudjelujući u javnim radovima, pojedinci su učili o upravljanju i potrebama zajednice. Ova praktična participacija bila je osmišljena kako bi potaknula osjećaj djelotvornosti i odgovornosti među građanima, “obrazujući ih” da donose informiranije odluke o svojim životima i zajednicama, kao i da postanu saveznici u borbi protiv reakcionarnih političkih aktera. Ideja se pokazala izuzetno uspješnom, a New Deal kao institucionalni okvir trajao je gotovo tri desetljeća.

Konačno, kulturni ratovi oko infrastrukture za bicikle i petnaestminutnih gradova ne odnose se samo na to kako se krećemo kroz urbane prostore već i na pitanja tko ima pravo na grad, tko profitira od urbanog razvoja i tko je isključen iz nove urbane budućnosti koja se gradi. Bez jasne predanosti pravednosti i jednakosti, transformacija gradova riskira postati još jedan alat za reprodukciju socijalnih i ekonomskih hijerarhija. Obećanje zdravijeg, održivijeg urbanog okruženja je privlačno, ali ostvarenje tog obećanja zahtijeva više od samo biciklističkih staza i pješačkih ulica. Potrebno je aktivno uključivanje i masovno sudjelovanje.

1.  Ovo nije jednostavna neutralna činjenica jer antagonizam urbanih i ruralnih područja predstavlja važnu os suvremenih političkih i kulturnih podjela – uglavnom je riječ o nekoj varijaciji multikulturnog, liberalnog, kozmopolitskog grada nasuprot autentičnog, siromašnog, konzervativnog sela – u koju se narativ o privilegiranim biciklistima lako uklapa. ↩︎

Projekt se financira kroz bespovratna sredstva iz sredstava Mehanizma za oporavak i otpornost, dodijeljena od strane Agencije za elektroničke medije. Izneseni stavovi i mišljenja su autoričina i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije, kao ni stajališta Agencije za elektroničke medije. Europska unija i Europska komisija ni Agencija za elektroničke medije ne mogu se smatrati odgovornima za njih.

Riječ je o međunarodnom seminaru koji će kroz tri studije slučaja otvoriti raspravu o kvartovskim muzejima, odnosu baštine i kolonijalizma te očuvanju naslijeđa radničkog stanovanja. Predstavit će se beogradski Muzej afričke umetnosti, L’AMuLoP (Udruženje za muzej javnog stanovanja šireg pariškog područja) te milanski Muzej zajednice MUBIG.

Muzej afričke umetnosti u Beogradu otvoren je 1977. te je prvi i jedini muzej u regiji posvećen isključivo kulturama i umjetnostima afričkog kontinenta. “S obzirom na povijest njegovih zbirki i izložbenih praksi, jedinstveni je primjer etnografsko-umjetničkog muzeja proizašlog iz pokreta Nesvrstanih”, stoji u najavi. L’AMuLoP je pariška udruga koja radi na muzejskom projektu posvećenom društvenom stanovanju i povijesti radništva i radničke svakodnevice u predgrađu sjevernog Pariza, a želi doprinijeti afirmaciji radničkog naslijeđa koje se u dominantnim narativima i institucijama često zanemaruje i diskreditira. MUBIG je projekt Muzeja zajednice pokrenut 2020. u milanskoj radničkoj četvrti Greco, a cilj mu je “suprotstaviti se previsokim cijenama najma u gentrificiranom gradu kao što je Milano, u kojem je jaz između siromašnih i bogatih sve naglašeniji”, navode organizatori.

Seminar je dio Praktikuma za angažirani pristup baštini, a organiziran je u okviru projekta Mikropolitike: Čija baština? Muzeji, arhivi i društveni angažman koji podržavaju Gradski ured za kulturu i civilno društvo grada Zagreba i Ministarstvo kulture i medija RH te Muzej susjedstva Trešnjevka.

Prijave nisu potrebne i program je besplatan, a odvija se na engleskom jeziku. Više informacija potražite ovdje.

Kao što ova rečenica i glavna premisa nagovještavaju, Kletva nam nudi obilje kontradikcija i nedosljednosti kasnog kapitalizma, njegovih špekulativnih i eksploatatorskih praksi. Ova savremena anksioznost, kako će se pokazati, neizbježno utiče na osnovne emocije kao što su ljubav, privrženost, usamljenost, ili potragu za validacijom. Kao glavni medij i metaforičku alatku, Kletva prikladno bira izgrađeni okoliš – arhitekturu. 

Whitneyine kuće utjelovljuju njenu “holističku filozofiju doma na dobrim steroidima”. U jednom isječku emisije Flip-lantrophy vidimo Nijemca, Hansa Feista (stvarni pionir pasivnih kuća zove se Wolfgang Heist). Prema Feistu, pasivna kuća funkcioniše poput termosice, hermetički je zatvorena i prema tome treba minimalno grijanje ili hlađenje. Ali sve to bez žrtvovanja dizajna, dodaje Whitney nasmijano, pokazujući na ugrađeni kamin. (Asher šeretski dobacuje da je kamin totalno toplotno izoliran – bez dimnjaka, dakle nepropustan – pa baš i nema fajde od njega). Međutim, najupadljivija karakteristika kuće je reflektivna ogledalo-fasada prekrivena solarnim panelima. Kuća postaje “nevidljiva” dok istovremeno – bukvalno – “odražava zajednicu”. Feist dodaje da takva fasada ni u kom slučaju nije neophodna za pasivnu kuću – ali je nesumnjivo divan dodatak.

Pasivna kuća je kontroverzan koncept u diskursu održivosti u arhitekturi. Iako dugoročno štedi energiju, za izgradnju zahtijeva energetski intenzivnije materijale nego obična kuća. Kuće u Kletvi imaju stvarni certifikat njemačkog Instituta za pasivne kuće pa tako i njihova energetska potrošnja odgovara zadanim standardima koji su prilagođeni kontinentalnoj evropskoj klimi. Za polusušnu klimu u Españoli takav način gradnje ima manje smisla. Divna – i precizna – ironija Fliplantropije leži upravo u tome da bi zapravo puno održivija strategija bila zaista “flipati” postojeće kuće – odnosno prilagoditi postojeće strukture, kao što je to praksa u tradicionalnim, uglavnom američkim emisijama o renoviranju domova.

I na urbanističkom nivou, održivost u Kletvi ostaje površan, lažan koncept. U tipičnom američkom strip mallu u Españoli, žena ulazi u Whitneynu i Asherovu novootvorenu prodavnicu farmerki, da bi je nekoliko trenutaka kasnije zbunjeno napustila praznih ruku. Sve u prodavnici je napravljeno od OSB ploča – ploča od lijepljenih drvenih vlakana – jeftinije alternative šperploči, koja simulira “moderan”‘, “nedovršen” izgled. Na kraju scene ta ista žena, zapravo u potrazi za kafom, pronalazi svoj cilj pored. Ulazi u prostor sličnog minimalističkog dizajna, s dugim drvenim stolovima i menijima napisanim velikim crnim slovima u stilu franšiznih coffee shopova. Njena zbunjenost i dezorijentiranost su neizbježni i poželjni efekti ovakvih generičkih enterijera. To su privremene, zamjenjive, jeftine mašine za brzu generaciju profita. Ubrzo će se i u Kletvi otkriti da ove prodavnice imaju samo šestomjesečne ugovore: nova radna mjesta koja Fliplantropija tako velikodušno poklanja zajednici ograničena su, naravno, na samo par mjeseci.

Svaka namjerno rastegnuta scena vožnje i šetnje kroz Españolu jasno pokazuje da Whitneyne kuće nisu nimalo nevidljive. One agresivno odskaču, reflektirajući svoje okruženje. Na “novim” blistavim fasadama postojeći, “sumorni” grad oslikavanjem postaje još vidljiviji. Proturječja su sveprisutna: vrlo brzo ćemo saznati da su Whitneyni roditelji omražene lokalne gazde, poznate po okrutnom izbacivanju stanara iz njihovog stambenog kompleksa Bookends u obližnjem Santa Feu. Oni su ti koji financiraju novi, filantropski poduhvat svoje kćeri.

Kletva u Kletvi

Kada Asher pokuša uraditi dobro djelo pred kamerama dajući novac djevojčici koja prodaje piće na parkingu, stvari izmaknu kontroli. Asher ima samo novčanicu od 100 dolara i uzima je nazad čim se kamera ugasi. Na ovu besramnost djevojčica odgovara: “Proklinjem te!”. Vidno uplašeni Asher žuri da rasitni novčanicu kako bi se oslobodio kletve, ali djevojčice više nema. Na svu sreću, ona i njena porodica ilegalno žive u kući koju Asher kasnije tog dana kupuje za siću na aukciji – savršena prilika da se opere od kletve tako što će im velikodušno omogućiti da ostanu u kući.

Sutradan, Whitney i Asher posjećuju Nalu – djevojčicu koja ga je proklela – njenu sestru Hani i njihovog oca Abshira. Obećavaju da će renovirati kuću, pokazuju pretjerano interesovanje za Abshirove hot dogove (“Pravite li ih s rižom?”) i otkrivaju da je Nalina kletva zapravo dio “tiny curse” Tik-Tok trenda. Nalina “malena kletva” je bila nestanak piletine iz Asherove večere tog dana. Skamenjeni Asher se prisjeća da se to doista i obistinilo. 

Pokušavajući da otkrije da li Nala stvarno ima nadnaravne moći, Asher počinje posjećivati kuću pod krinkom raznih popravki. Tokom jedne od tih posjeta, izvodi “test za plijesan” i nožem reže mrlju od vode na plafonu. Paralelno, njegova vlastita pasivna kuća testira se na drugačiju vrstu kontaminacije: Blower-Door-Test – test za ispitivanje zrakopropusnosti fasade. Ova osjetljiva ali neinvazivna metoda provjerava da li je zgrada zaista hermetički zatvorena. Paralelno, Asherov test za plijesan zahtijeva stvarno prodiranje u kuću i već kompromitirana struktura dodatno se slabi. Kada se uporede ove dvije metode, postaje jasno da čak i jednostavan čin održavanja kuće reproducira već uspostavljene nivoe privilegiranosti i inheretno nasilje koje ih prati.

Ova ideja prikrivenog nasilja se u Kletvi materijalizuje i postaje ogoljena u izgrađenom okolišu. Arhitektura stalno rekonfigurira svoje korisnike i nasilno nameće svoja pravila – ona određuje način života. Dok Asher i Whitney pred kamerom naoko delikatno pristupaju lokalnoj kolonijalnoj istoriji, istovremeno jeftino kupuju zemljišta na aukcijama, raseljavajući stanovnike Españole svojim novogradnjama.

Kasni kapitalizam funkcioniše samo za one koji su spremni prilagoditi se stvarnosti koja se može rekonfigurirati u svakom trenutku, piše Mark Fisher u Kapitalističkom realizmu. On upoređuje život u njemu s radom sna i memorijskom zbrkom: stvaranje izmišljene konzistencije koja prikriva anomalije i proturječnosti. Ono što arhitekturu čini tako dobrim medijem za Kletvu je činjenica da se ona i njeni mehanizmi neizbježno moraju podrediti tržištu u svakom obliku, dok se istovremeno predstavljaju kao nešto drugo, prikrivajući svoju stvarnu prirodu – kao Fisherov materijalizovani rad sna i memorijska zbrka. Ovime arhitektura spremno učestvuje u njegovanju Fisherove glavne teze – jedina moguća stvarnost je kapitalizam – alternativa ne postoji, izlaza nema.

Arhitektura kao zamka

Ponavljajuće aluzije na zatočenost označavaju temeljni strah u Kletvi. U jednoj ključnoj sceni, Dennis i Lucinda – dvoje potencijalnih kupaca pasivne kuće – izražavaju svoje nedoumice u vezi s kupovinom. “Sada ste zarobljeni!”, odgovara Asher napola u šali. Tokom obilaska kuće, Dennis primjećuje da su WC i umivaonik povezani kao u zatvoru – i da je 850 000 dolara mnogo novca za zatvor. Sve nervozniji, i sve znojniji, priupita za klima uređaj. Dobija odgovor da mu to nikako ne treba: “Sada je toplije jer smo otvorili vrata, a prostoru je potrebno pet do sedam sati da se izjednači temperatura – kao u termosici.” – “Ili u zatvoru” , dodaje Lucinda obeshrabreno.

Adrian Lahoud, arhitekt i istraživač, u svom eseju Mjerilo kao problem, arhitektura kao zamka razmišljao je, uz pomoć antropoloških tekstova, o ideji arhitekture kao zamke. Umjesto da arhitekturu posmatra kao utočište – sklonište – i dakle nužnost, Lahoud je pozicionira kao moćan alat. Zamka najbolje funkcioniše kada je njen stvarni cilj nečitljiv za subjekt. Mehanizam zamke je dizajniran da okrene osobnost plijena protiv njega samog. Ona se igra s nečim suštinskim u karakteru plijena – nečim što ga privlači i na kraju zarobi. Ako se vježbamo prepoznavati arhitektonske zamke, kaže Lahoud, mogli bismo pročitati karakter plijena ili, tačnije, pronaći tačku gdje se karakter plijena i namjera predatora susreću. 

Whitneyna pasivni dom je za to krasna analogija. Kuća je blistava i naizgled “nevidljiva”, hermetički zatvorena i intimna. Iznutra, ona je kopija Pueblo arhitekture, sa imitacijom zakrivljenih adobe zidova od blata, bež i bijelim tonovima, skupocjenim starosjedilačkim artefaktima i tekstilima. Whitney i Asher se nadaju da će kupce namamiti greenwashingom, instagramskim interijerima i ponudom iskupljenja za stoljetnu kolonijalnu historiju. Ovo iskupljenje dolazi u paketu od starosjedilačke keramike, umjetnosti i svečanih, javnih priznanja da se kuće nalaze na zemlji davno ukradenoj od autohtonog stanovništva. Njihov plijen teži boljem, navodno etičnom životu, što će ih najvjerovatnije uvući u dugove i na kraju učiniti suučesnicima u ponovnom raseljavanju lokalnog stanovništva. Whitneyni roditelji isto tako maskiraju svoje Bookends stanove kao “stanovanje za jednakost” subvencionirano od vlade SAD-a. Koliko god Whitney željela biti drugačija, koristi iste mehanizme lova kao i njeni roditelji – oni se moraju prilagoditi tržištu koje određuje šta je profitabilno.  Abshir i njegova porodica su, isto tako, u zamci. Uvučeni u spiralu siromaštva, privlači ih raspadnuta kuća u kojoj mogu ilegalno – besplatno – živjeti. U perverznom zaokretu sudbine, vrhunac Asherovog i Whitneynog dobročinstva je da Abshiru poklone ovu kuću. U njihovom potpunom neznanju o svijetu i njegovim pravilima, vjeruju da pomažu Abshiru dajući mu nekretninu, a zapravo mu postavljaju mnogo veću zamku. Umjesto suza radosnica, on panično pita ko će plaćati porez na nekretninu.

Padati prema gore

Uloga arhitekture kao utočišta uvijek ovisi o stepenu privilegiranosti. U njoj i kroz nju ste doslovno zarobljeni – pod prokišnjavajućim krovom ili u termosici. Dvosmislenost je snaga Kletve. Svi su zarobljeni: na ovaj ili onaj način. Finale serije donosi svojevrsnu kulminaciju ove ideje. Kada Whitney zatrudni, dječija soba, odvojena od ostatka kuće, opremljuje se klima uređajem – otvorena kontradikcija pasivnom standardu kuće. Ljeta su pakao, a kad je riječ o životu vlastitog djeteta, lični principi su jako elastični. Sve dok se na kraju i osnovni zakoni fizike ne rastegnu do neprepoznavanja. Jednog jutra, Asher se zatekne na plafonu iznad kreveta. Bijesan i prestravljen, okrivljuje kuću, klima uređaj, divljajući pritisak zraka.

Kletva time stvara višestruko privlačnu sliku: pomahnitala kuća je razvila vlastitu svijest i osvećuje se za upad u svoj sistem. Zamka koju su sami stvorili okreće se protiv svojih tvoraca, a granica između zarobljenog i lovca postaje potpuno zamućena. Dok Whitney sa trudovima bježi prema izlazu, Asherovo tijelo se postojano opire gravitaciji. Uvjeren da samo mora pobjeći iz kuće da bi ponovo našao tlo pod nogama, Asher se bori da izađe, ali gravitacija ga i dalje vuče “gore” – dok se nepovratno ne izgubi u atmosferi. U fokusu Dougiejeve kamere (savršen materijal za reality show) i uz hipnotizirajuću pratnju pjesme Alice Coltrane Jai Ramachandra, Asher putuje brzinom svjetlosti u ništa, dok na kraju – daleko od planete Zemlje – ne lebdi beživotno u svemiru.

Ova apsurdna scena predstavlja vrhunac savremene anksioznosti u seriji Kletva, stvarajući fizički opipljiv osjećaj bezizlaznosti. Whitney rađa svoje dijete, Dougie očajava – njegova sebičnost ima ozbiljne posljedice – a Ashera jednostavno više nema. Zašto se kuća odlučila samo za Ashera, možda leži u činjenici da njegova indiferentnost prema saučesništvu u sistemu nije bila samo pretvaranje, već bolno stvarna. U očajnoj trci da zadrži Whitneynu ljubav, Asher je radio sve što se od njega očekivalo, bez premišljanja. Njegovo saučesništvo je jednodimenzionalno i banalno, ono ne uzima u obzir kompleksnosti i višeslojnost kapitalističkog sistema, bivajući time kratkog daha. Asher nema iskonsku potrebu za oslobađanjem: u tom smislu, on ne mora biti zarobljen, već postaje suvišan – kako za univerzum, tako i za Whitney. Protjeran iz kuće, izbačen je iz zamke koju je pomogao stvoriti. Kletva je, međutim, da svaki izlaz iz zamke neizbježno ostavlja dubok ožiljak – ili završava smrću.

Tekst je u izvornoj verziji objavljen u časopisu Kolik, a za Kulturpunkt ga je prevela i preradila autorica.

Tema prve Ljetne škole u organizaciji VARES-a je prostorni aktivizam kroz različite pristupe. Sudionici_e će istražiti teorijske perspektive o definiciji prostornog aktivizma i različitih oblika njegove pojavnosti. U sklopu škole VARES će organizirati rasprave, a stručnjaci_kinje će dijeliti znanje o tome prostornom aktivizmu u praksi, uključujući kako se zajednice mogu osnažiti u oblikovanju vlastitih okruženja i kako birokratski sustavi mogu podržati ili spriječiti takve napore u urbanim i ruralnim sredinama.

Tijekom Ljetne škole (od 16. do 23. kolovoza) održat će se dvije radionice za sudionike_ce, kao i javni program s predavanjima i seminarima otvorenima za sve.

Prijave se vrše mailom, a potrebno je priložiti životopis i motivacijsko pismo. Radionicu može pohađati desetero sudionika_ca, a njihove troškove smještaja, hrane i putovanja pokriva VARES.

Više detalja možete pronaći ovdje.

Rok za prijavu je 15. srpnja.

O neobičnosti ceremonije otvorenja, govori i činjenica da su ulaz u Centar Rog za vrijeme svečanosti čuvali zaštitari, posebna jedinica policije i psi. Ponovio se obrazac poznat s nasilne evikcije i rušenja Autonomne tvornice Rog, pa je tako i tokom ovog protesta upotrebljen suzavac. Represije koja se odvijala za vrijeme otvaranja novog Centra Rog ne bi se postidio ni donedavni premijer Republike Slovenije Janez Janša, vođa krajnje desne stranke SDS, protiv kojeg su građani ustrajno izlazili na ulice 105 petaka, sve do njegovog poraza na izborima u travnju 2022. godine. Samo godinu i pol nakon tih zbivanja, gradonačelnik Zoran Janković, koji već šesti mandat njeguje antifašistički imidž, kao i PR liberalne, ekološki, socijalno osviještene i LGBT-friendly osobe, vuče iste poteze kao Janša.

Usprkos tome što su gradska vlast i gradonačelnik uoči otvorenja naglašavali da će Centar Rog biti prostor otvoren za sve, kad su se prosvjednici zaustavili pred ulazom u Centar i probali ući unutra spriječili su ih zaštitari, nakon čega su stigli i policajci specijalne jedinice. Svakome tko je sudjelovao u događaju bilo je jasno je da je izjava o otvorenosti za javnost floskula i jeftina propaganda; kanapei su bili za visoke uzvanike, a robokapi za nepozvane “nekorisnike”.² Navode je opovrgnuo i sam inspektor sektora uniformirane policije izjavom da su zaštitari bili prisutni “jer se radilo o događaju zatvorenog tipa, ne o javnoj priredbi”.

Otpor do Centra Rog

Stvar s Rogom ima dug rep, o čemu je na ovom portalu već bilo riječi. Gradskoj upravi Ljubljane zgrada nekadašnje tvornice Rog u kojoj su živjeli i stvarali pripadnici nezavisne scene, dugo je bila trn u oku. Autonomnu tvornicu Rog su u 15 godina dugom postojanju koristili Antifašistička fronta, Ambasada Rog, Nevidljivi radnici svijeta i Socijalni centar, svoje prostore i arhiv su u njemu imali Građanska inicijativa izbrisanih, probe je održavao ženski zbor KOMBINAT, te su se okupljali brojni akteri progresivne umjetničke, aktivističke i društvene scene. Rog je nudio i uobičajene sadržaje nezavisne scene: skejt park, ateljee, suvremene cirkuske grupe, ugošćavao literarne događaje poput Mladih rima, koncerte i dr. Imao je i medicinsku kliniku i tečaj slovenskog jezika za tražitelje azila, kojima se tako pomagalo na putu ka integraciji u slovensko društvo. Rog je također bio mjesto gdje su dolazili mladi kad bi se našli u životnoj stisci ili se jednostavno nisu mogli ili htjeli uklopiti u zadane društvene obrasce. Rog je nudio krov nad glavom te na svoj nesvakidašnji način brinuo da se svaki namjernik osjeća sigurnim i dobrodošlim. Ključ starog Roga jeste bilo zajedništvo, sastojak koji je ljubljanskoj vlasti nedokučiv.

Atraktivan prostor u centru grada u kojem se skvot smjestio nije privukao ljubljansku gradsku vlast zbog zajednice koja se u njemu razvijala i rasla, već zbog neoliberalne težnje za ostvarivanjem profita i poduzetničkih sloboda unutar institucionalnog okvira. Bitku za Rog su morali dobiti, prvo u sudskom procesu, potom u evikciji, na kraju i u osmišljavanju novog koncepta Roga bez natruha starog zajedništva. Rogovci i njihovi prijatelji su u niz navrata uspjeli obraniti Autonomnu tvornicu od napada, međutim, 19. siječnja 2021. ljubljanska je vlast realizirala preuzimanje prostora i iseljavanja korisnika. Taj potez je bio posebno podmukao, jer su u to vrijeme zbog epidemije, evikcije, kao i okupljanje građana, bili zabranjeni. Po nasilnom izbacivanju korisnika započelo je uništavanje zgrade, opreme i umjetnina koje su se tamo nalazile. Istu večer su uslijedili protesti, koje je pratilo obilato korištenje suzavca, a prisutni su bili policajci konjanici, kao i policijski psi te je došlo i do privođenja.

Nasilnu evikciju i rušenje Autonomne tvornice Rog pratile su i brojne druge kontroverze: uz sumnje na kršenje radničkih prava na gradilištu novog Centra Rog puno je prašine digla i sječa starih lipa uz Ljubljanicu pri Rogu, za koju je gradska vlast tvrdila da je zbog opasnosti neizbježna, ali da će na isto mjesto posaditi mlada stabla. Ljubljana se brzo zagrijava i brojne su alarmantno vruće točke u gradu, zato bi dragocjena odrasla stabla trebalo štititi, a sječa bi se trebala provoditi samo u krajnjim slučajevima, što trenutno u Ljubljani nije praksa. 

Ni s dodjelom prostora nije bilo bolje. Voditeljima novog Centra Rog zamjera se netransparentnost, između ostalog i zbog toga što osam korisnika starog Roga koji su sudjelovali na natječaju za dodjelu prostora u novom Centru, odgovor na aplikaciju uopće nije dobilo. Centar Rog je prostore pretežno dodijelio restoranima, trgovačkim i modnim brendovima, dok je manje od četvrtine prostora dostupno kreativnom sektoru. Prema riječima Eve Matjaž, znanstvenice i istraživačice, sindikalistice i suosnivačice kreativnog centra Poligon, prostori za radionice obuhvaćaju 25 % ukupne površine megalomanskog projekta vrijednog 27 milijuna eura.

Gentrifikacija na velika vrata

“Svaka stvar koju učinimo utječe na to da stanovi budu vrijedniji”, “Realna cijena stanova koja bi trebala biti na tržištu i koja će se dogoditi je 3000 eura po metru, izuzev ekskluzivnih lokacija. […]a izgleda da će i Trubarjeva prodavati stanove po 5000 eura, jer ovo je sada ekskluzivna lokacija zbog obnove Roga”, izjave su gradonačelnika Jankovića, koje se izravno tiču procesa gentrifikacije u Ljubljani. 

Mijenjanje pretežno stambenih urbanih područja s lokalnim stanovništvom kroz izgradnju ili obnovu u područja visoke turističke i uslužne namjene, dosegao je točku vrenja. Ulaganje u nekretnine u Ljubljani je glavna investicijska taktika kapitala, u čemu sudjeluje i gradska vlast. Cijene nekretnina su toliko visoke, da je osamostaljenje za mlade koji nemaju zaleđe u bogatim obiteljima gotovo nemoguća misija. Istovremeno se odvija i istiskivanje stanara iz urbanih sredina za potrebe turizma, a ključni problem gentrificiranog grada je upravo u tome što služi samo jednom segmentu stanovništva.³ Ne čudi stoga da će u novom Centru Rog umjesto socijalnih programa biti luksuzni restorani, te prostor za mainstream i malograđanštinu. 

Oslikavanje murala, grafita i kritičkih tekstova direktna su intervencija u prostoru koja često najavljuje preobrazbu društvenih odnosa. Možda baš zbog toga gradonačelniku Jankoviću smeta “prljanje” umivenog gradskog prostora. Prema izvještaju policije, na dan otvaranja Centra Rog prosvjednici su grafitima oštetili dva službena vozila policije, išarali grafite na zgradi Rog i susjednim zgradama, te oštetili reklamne vitrine. Svako se aktivističko grafitiranje, posebno ono koje se odnosi na kritiku elitizacije Ljubljane, kosi s vizijom “najljepšeg grada na svijetu”, grada sterilnih betonskih fasada i stakla, grada-kulise namijenjenog bogatim investitorima.

U skladu s time na stranici Centra Rog stoji objava: “Centar Rog i Knjižnica Rog će biti zatvoreni zbog sanacije štete nastale 26.10.2023. koje su počinili prosvjednice i prosvjednici, do ponedjeljka, 6. studenog 2023.” Nameće se pitanje je li neophodno da Rog i knjižnica budu zatvoreni zbog boje na fasadi, jaja na prozorima i razbijenog stakla na vitrinama, i još više da saniranje te štete iznosi čak 30 tisuća eura. Opravdano je zapitati se i pretjeruje li se i manipulira s procjenom štete nastale uslijed grafitiranja kako bi se time navukao gnjev građana iz čijih džepova se u konačnici čitava stvar financira. U isto vrijeme, na službenoj stranici se ne spominju iznosi investirani u Rog, niti objašnjava zašto se investicija povećala za 8 milijuna eura, odnosno 42 % od prvotno ocijenjene vrijednosti. 

Da u ovoj priči ne bude sve crno zaslužan je Spomenik izbrisanima koji se nalazi u novom Parku izbrisanih, ispred Centra Rog. Iza odvažnog idejnog rješenja spomenika stoje Irena Woelle, Vuk Ćosić i Aleksander Vujović, a realiziran je u obliku gornjeg dijela slova Ć, čime se u prostoru efektno komemorira čin nezakonitog administrativnog brisanja ljudi iz drugih saveznih republika bivše Jugoslavije.⁴ Inicijativa za Park izbrisanih, kako ga je Grad Ljubljana nazvao odlukom gradskog vijeća, podnesena je zajedno s udrugom Amnesty International Slovenije.

Unatoč tome što Park izbrisanih i Spomenik izbrisanima predstavljaju rijedak pozitivan aspekt cijele priče, ostaje dojam da se njime pere imidž gradske vlasti. No javnost neće zaboraviti da je s istog mjesta 2021. godine, uz brisanja dragocjene zajednice Autonomne tvornice Rog, po drugi put izvršeno i brisanje izbrisanih koji su u okviru Građanske inicijative izbrisanih djelovali u Socijalnom centru Rog od 2006. pa sve do nasilne evikcije. U evikciji su izbrisani izgubili i svu povijesnu dokumentaciju svojih borbi.

Indikativan je i govor povodom svečanog otkrivanja spomenika. Prema pisanju novinara Mihe Žorža gradonačelnik “najljepšeg grada na svijetu” naglasio je da je Gradska uprava Ljubljane, a ne civilno društvo, ta koja je financirala spomenik, da je gradsko vijeće donijelo odluku o Parku izbrisanih i da evikcija Roga nije bila nezakonita, jer je o tome odlučio sud. Također je ponovio svoja predviđanja, kako će Centar Rog stanovima na Trubarjevoj cesti na kojoj se Rog nalazi, povećati vrijednost za 50 %.

“Danas sam ovdje jer je cijela priča s tzv. Rogom farsa. Govorilo se da će ovo biti mjesto za kreativce, ali kreativci stoje vani na kiši”, izjavila je spisateljica i prevoditeljica Dijana Matković na prosvjedu povodom otvorenja novog Centra Rog u Ljubljani. Na sličnom tragu je i Miha Blažič koji kaže: “Prvo je bila važna lijepa, nova, obnovljena osvjetljena zgrada, koja će privući drugu vrstu posjetitelja u Ljubljanu, sav sadržaj je bio sekundaran. Sadržaj je tu i zbog toga što je trebalo evikciju i gradnju na neki način opravdati.” Nedvojbeno je novi Rog otvorio rasprave o tome u kakvim gradovima želimo živjeti, s preispitivanjem razvojne politike Ljubljane možda suočio i one segmente građana koji ranije za tu temu nisu pokazivali interes. 

Ljubljana Centar Rog možda treba, međutim ne u obliku kakav je sada. Program kreativnog centra bi trebao biti usmjeren otvaranju pitanja i pronalaženju načina da se grad otvori svima, posebno brinući o problematici nezavisnih kulturnih radnica i radnika. Dok gradske strukture koje nemaju sluha za potrebe građana to ne shvate, novi Rog ostaje najočigledniji primjer gentrifikacije, a njegovo otvorenje će se pamtiti kao puka demonstracija moći vlasti. 

1. U slobodnom prijevodu: “Malo je velik taj Rog da bi ga se okružilo, zar ne?” Naslov se referira na izjavu gradonačelnika Jankovića uoči otvorenja Centra, kojom aludira na veličinu zgrade i minorizira prosvjednike. Dodatkom “nje” ismijava se Jankovićev nazalni govor. (op. ur.) ↩︎
2. Koalicija nekorisnika Centra Rog naziv je inicijative koja okuplja ljude različitih iskustava i profila, ne isključivo korisnike AT Rog, s ciljem promjene smjera razvojne politike Ljubljane. ↩︎
3.  Zanimljiv osvrt na temu gradskog razvoja, urbanizma, Roga i gentrifikacije Ljubljane, ali i šire, za portal Disenz napisao je Matija Pušnik. ↩︎
4. Tokom osamostaljena Slovenije, građani koji su imali republičko državljanstvo SR Slovenije su automatski dobili državljanstvo novonastale države. Međutim, rođeni u drugim republikama SFRJ koji su u Sloveniji imali stalno prebivalište, dobili su rok od šest mjeseci da zatraže državljanstvo. Čak 25.671 stanovnika nije dobilo državljanstvo i bili su izbrisani iz registra stalnog stanovništva. Posljedično su izgubili sva ekonomska, zdravstvena i socijalna prava; ostali bez dokumenata, stanarskog prava, zdravstvenog osiguranja, ostali bez poslova i gurnuti na sam rub društva. Za njih je počeo vrijediti Zakon o strancima, stoga su tretirani kao stranci koji ilegalno borave u Sloveniji. Među izbrisanima su čak  i osobe rođene u Sloveniji. Godine 1999. slovenski Ustavni sud je utvrdio da je brisanjem prekršeno ustavno načelo pravne sigurnosti (što je sastavni dio načela o pravnoj državi, kojega garantira 2. članak Ustava RS) te zabrana diskriminacije iz 14. članka Ustava RS. Također je bilo prekršeno načelo jednakosti pred zakonom. Veliki senat Evropskog suda za ljudska prava je presudom od 12. 3. 2014. procijenio da brisanje i njegove posljedice predstavljaju kršenje ljudskih prava. Po ocjeni Amnesty Internationala brisanje je najgrublje sistematično kršenje ljudskih prava u Sloveniji. Sam spomenik je u slovenskom javnom prostoru izazvao puno kontroverze. Dio javnosti još uvijek nije svjestan štete koja je država nanijela dijelu svojih građana, a često se u diskursu spominje kako su si izbrisani sami krivi jer su kalkulirali što im se više isplati.  ↩︎

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Ekosustavima uključive kulture koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Tijekom tri dana festivala koji će se održavati na odabranim lokacijama javnog prostora centra grada Splita ponudit će se program koji za cilj ima stvaranje nove vizije i percepcije tih istih prostora obilježenih turistifikacijom, gentrifikacijom i monokulturnom transformacijom sadržaja. Program koji festival donosi pruža nove kvalitete i slojeve kojima će se obogatiti postojeći prostori. Program obuhvaća četiri predstave i performanse različitih formata od čega su dva rada u nastajanju te dodatni umjetnički i edukacijski program, a ugostit će umjetnike suvremenog cirkusa i mnogih drugih umjetničkih disciplina grčkog, irskog, talijanskog, slovenskog i hrvatskog podrijetla. 

Osim formata predstava kakve će nam prikazati kolektiv Hands down Circus ili slovenski umjetnik Tjaž Juvan, predstavit će se i format performativne šetnje grčke umjetnice Anthi Kougia i hrvatske umjetnice Nikoline Majdak, a talijanski umjetnici će u sklopu partnerskog projekta Solo but not alone prikazati izvedbe radova u nastajanju. 

Dodatni umjetnički program obuhvaća predavanja u kojima će vizualna umjetnica Lana Stojićević i kustosica te suosnivačica Culture Hub Croatia Jasmina Šarić predstaviti svoje djelovanje i praksu u kontekstu javnog i privatnog prostora. Osim toga u subotu će se otvoriti izložba umjetničkih fotografija projekta Touristas nastala u suradnji s vizualnim umjetnikom Darkom Škrobonjom. Edukacijski program će ponuditi dvije masterclass radionice u disciplinama partnerske akrobatike, stojeva i žongliranja. 

Endless Becomings prva je samostalna izložba mladog umjetnika Pavla Mijuce koji će se u Prostoru predstaviti serijom radova koji se fokusiraju na nagli razvoj obale pod utjecajem (masovnog) turizma, apartmanizacije i betonizacije, kao i posljedica korupcije, gentrifikacije i bespravne gradnje. Najrecentniji od njih, a koji je razvio u sklopu studija na Sandberg Institutu u Amsterdamu, rad je koji istražuje i analizira fenomen obalnog razvoja na primjerima Scheveningen Bada u Nizozemskoj i Žnjana u Hrvatskoj, suprotstavljajući povijesti obaju pomorskih dobara, ali i nastojeći otkriti njihove sličnosti i specifičnosti. Referirajući se na posljednji prijedlog Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama, Mijuca spekulira o mogućoj budućnosti hrvatske obale Jadrana. U serijalu koji uključuje radove naziva Betoniziraj!, A Catwalk on Riva i Pukni puško, rodilo se muško, umjetnik istražuje fenomenologiju urbanizma pod utjecajem turizma u Splitu, a polazište i ponavljajući motiv je Duje, macho investitor koji utjelovljuje problematiku urbanističkog planiranja. Sličnu problematiku prostornog planiranja, ovaj put istražujući fenomenologiju grada Zagreba, predstavlja kroz rad The City is My Lunapark!, razvijen u okviru Vizkulturinog istraživačko-obrazovnog programa Kako misliti urbanizam i javni prostor?.

Pavle Mijuca rođen je 1999. u Beogradu. U svojoj praksi bavi se fenomenologijom gradova i prostornog planiranja. Svoj proces započinje istraživanjem problematike urbanističkog planiranja poput gentrifikacije, ilegalne gradnje i nereguliranog planiranja, koje provodi na internet portalima, građevinskim forumima i društvenim mrežama te analiziranjem prostornih planova. Rezultat njegova istraživanja često je satiričan vizualni jezik koji preslikava u medij digitalne ilustracije, a radovi se konačno ostvaruju u obliku printa na materijalima poput tekstila ili plastike. Završio je BA Fine Arts na Sveučilištu umjetnosti u Zürichu, gdje je za svoj diplomski projekt “Full of new beginnings” osvojio nagradu BA Grant Award. Trenutačno studira na drugoj godini MA Studio for Immediate Spaces na Sandberg Institutu u Amsterdamu.

Hrelić nije samo zagrebački buvljak, već i alegoreza grada Zagreba. Da bismo razumjeli zašto, moramo ga prvo mentalno i vizualno smjestiti u prostoru. Hrelić se nalazi na jugu glavnog grada. Nije romantično smješten podno planine Medvednice, već se iznad njega izdiže deponij smeća. Taj je deponij hranilište velikog broja zagrebačkih galebova i vrana. Ispod ptica, ljudi također pronalaze hranu i predmete koji su im korisni. Postoji, dakle, određena simetrija u potrebama koje Zagrepčani i životinje zadovoljavaju na Jakuševcu. To simboličko podudaranje, to kopanje po smeću, traži posebnu vrstu želuca, doslovno i figurativno, te odbija onaj sloj građana koji misli da je iznad, ne samo osoba koje na buvljaku pazare, već i iznad ptica koje nad tim jadnicima nezainteresirano kruže. Tamo gdje se hrane proždrljivi galebovi klaukavci, teško je zamisliti Baudelairovog albatrosa s kojim se zagrebačka buržoazija puno radije identificira. Smrad koji se širi iz reciklažnog dvorišta nimalo ne popravlja dojam.

Alegorija se prima za šutu, piše Walter Benjamin u svom eseju o poznatom francuskom pjesniku. Nitko ne ide na Hrelić po šutu. Građevinski otpad proizvodi se drugdje i dovlači na deponij zajedno s bogatim alegorijskim značenjem, koje onda na buvljaku slobodno interpretiramo. Naravno, samo ako se demoliranjem Zagreba i uništavanjem svakodnevnog života u glavnom gradu uopće želimo baviti, jer i za to je potrebno imati posebno jak želudac. Građevinski, gentrifikacijski radovi događaju se na drugim lokacijama, dok buvljak godinama ostaje neizmijenjen. Možemo slobodno reći da smrad investitore drži na pristojnom odstojanju, na čemu bismo reciklažnom dvorištu zapravo trebali biti zahvalni. Hrelić, prostorno gledano, zauzima vrlo marginalnu poziciju unutar glavnog grada, ali upravo mu to rubno mjesto i taj neopisivi smrad omogućavaju da bude kulturno značajan.

Jeftino je stanovanje, kako piše američka esejistica i novinarka Ellen Willis, šezdesetih godina bilo temelj njujorške kulture jer je dozvoljavalo piscima i umjetnicima da žive jedni pored drugih, u zajednici. To je zajedništvo rezultiralo bogatim intelektualnim životom grada. Sedamdesetih godina prošlog stoljeća nastupa kultura recesije: ljudi s parama tvrde da para nema. Taj nametnuti asketizam pojačava antiintelektualnu atmosferu širom SAD-a, dok deregulacija tržišta i smanjenje investicija u javnu stanogradnju doslovno uništavaju nezavisnu kulturnu scenu. Velike medijske kompanije koje drže izdavaštvo ne toleriraju, piše Willis, nisku zaradu takozvanih mid-list knjiga, odnosno naslova koji nisu bestseleri. Da ne govorimo o subvencioniranju knjiga na kojima ti magnati “gube” novac, a koje su neovisni izdavači itekako podržavali.

Kakve veze ove opservacije imaju s današnjim Zagrebom i Hrelićem? Ogromne. Kulturni život Zagreba nije se oporavio od recesije iz 2012. godine. Ne zato što novca nema, već zato što je temeljna logika i glavni cilj inscenirane, prolongirane recesije, kako američka esejistica primjećuje, sužavanje prostora za kulturne aktivnosti, za neovisni intelektualni i umjetnički rad. Sve što je Willis napisala u svom eseju The Writer’s Voice iz 1998. godine i dalje je aktualno: u medijima nema više mjesta za izvrsno napisane tekstove koje ne možemo žanrovski odrediti. Sve mora biti jasno klasificirano, prodano i naplaćeno. Willis piše o posljedicama koje je ovakva uređivačka i izdavačka politika imala na časopis Voice za koji je svojevremeno pisala: tekstovi su bili sve kraći, banalniji, gluplji; njihov ton postao je manje osoban, homogeniji. Ljudi koji se poput mene bave pisanjem i medijima, jasno će u ovim opaskama prepoznati obrise suvremene hrvatske kulture. A Zagreb je, htjeli mi to priznati ili ne, njezino fizičko sjedište. Namjerno kažem fizičko, jer kultura nikad nije nematerijalna.

Homogenizaciju, koju Ellen Willis uočava u novinarstvu, sociolog Stanley Aronowitz vidi kao urbanističku boljku New Yorka. Grad se prilagođava novoj klijenteli, nesklonoj intelektualnoj debati i umjetničkom stvaralaštvu. Buržuji raseljavaju manjine: Poljake, Ukrajince, Portorikance. Zatvaraju se galerije, otvaraju se butici i Starbucks. Ovaj distopijski ton pronalazimo još kod Waltera Benjamina. U svom eseju Pariz, glavni grad devetnaestog stoljeća, filozof piše da “povećanje stanarina tjera proletarijat u predgrađa”. Parižani su otuđeni od vlastitog grada, a kako nezadovoljstvo raste, tako se ulice urbanistički šire da bi elite dislociranom, otuđenom proletarijatu onemogućile podizanje barikada. Po aktualnim prosvjedima u Parizu vidimo da nema ulice dovoljno široke kad je narod nezadovoljan. 

2.

Hrelić ima simboličku i doslovnu širinu bulevara. Nakon što prođemo ogroman parking, izbijamo do malih, betoniranih parcela, uredno raspoređenih po tlu kao kakve nadgrobne spomen-ploče. Iako je sve pod pravim uglom, postoji sloboda kretanja. Prostor je otvoren. Broj posjetitelja i prodavača varira, zavisno od vremenskih prilika i godišnjih doba. Roba koju možete pronaći raznovrsna je i nepredvidljiva. Takvi su i ljudi koje na zagrebačkom buvljaku susrećete. Ako postoji dio Zagreba koji podsjeća na velegrad, onda je to Hrelić.

Buvljak smo već smjestili na jug grada, no bez obzira na njegovu geografsku poziciju, Hrelić je uvijek na jednakoj razdaljini od svih tržnih centara s jedne, i kulturnih institucija i ustanova s druge strane. Za razliku od HRT-a, Ministarstva kulture i hrvatskih izdavača, zagrebački buvljak ne dopušta ni najmanju klasnu ambivalentnost. Funkcija buvljaka vrlo je jasna: on je tu da nam pomogne, a ne da nas odere. Stvaramo predmete da bismo živjeli u svijetu, kaže Elizabeth Grosz. Umjetnički ih stvaramo. Ti predmeti, ta djela katkad završe na otpadu. Kao što galeb klaukavac ide po hranu na deponij, tako i nas glad vodi na Hrelić. Među hrpom robe uvijek postoji predmet. Potrebna je vještina da ga nađemo. Na buvljaku nema lihvarske marže, nema inflacije, nema preše za papir da nas prignječi i ubije. Hrelić nije Kaufland.

Za 50 kuna, odnosno 6 i pol eura, našla sam na buvljaku nedavno sabrana djela Charlesa Baudelairea u pet knjiga, u prekrasnom izdanju beogradske Narodne knjige. Prije toga kupila sam Proustov ciklus romana U traganju za izgubljenim vremenom (Zora, 1977). Svih 13 knjiga za 18 eura. Toliko kod hrvatskih izdavača danas koštaju meko ukoričene knjige od pet i pol stranica. Jesu li knjige predmeti? Pošto ih stvaramo da bismo živjeli, mislim da jesu. No problem je kad knjiga umjesto predmeta postane roba. I to ne samo knjiga, već i autorica koja ju je napisala. I to roba koja mora zaraditi, roba od koje izdavač mora, jednostavno MORA imati novčanu korist, čak i po cijenu homogeniziranja čitave književne produkcije. Kratko, banalno, glupo? Nema veze. Bitno da se prodaje.

Zagrebački buvljak demistificira malograđansko, profitabilno pisanje tako što knjige doslovno baca u blato, a pisce s Parnasa spušta među ljude koji jedu buncek, kiselo zelje i grah. Nema više napajanja s Kastalije, svetog pjesničkog vrela: na Hreliću se piju Žuja, kola i Karlovačko. Naslovi su razbacani svud uokolo, memljivi, istočkani izmetom kukaca, obilježeni mačjom mokraćom i dječjim žvrljotinama. Zbog jakog kontrasta između predrasuda o uzvišenosti pisanja i realnosti buvljaka, može se činiti da Hrelić u blato ne baca samo konkretne knjige, već čitavu književnost. Buvljak u očima laika postaje simbol nekulture, vulgarno mjesto koje devalvira vrijednost beletristike zato što naslove ne stavlja na police, gdje im je mjesto, već ih baca u poluraspadnute kartonske kutije, među poderane gaće i zahrđali poljoprivredni alat.

No je li knjigama “mjesto” tamo gdje nema mjesta za autore? Jesu li police s bestselerima i novitetima doista mjesto koje propagira procvat inteligencije i promiče intelektualne rasprave? Uzmimo za primjer bivši Algoritam, smješten u samom središtu grada, odmah do hotela Dubrovnik. Kad se spustite u podrum dočekuju vas tri paralelno postavljena stola, od kojih samo jedan otpada na hrvatske prijevode. Sve je ostalo na engleskom, prilagođeno turistima. Fotelja koja je nekad dopuštala da sjednemo i prelistamo knjige prije nego ih kupimo, uklonjena je. Ukoliko nam je kultura, ili još konkretnije – književnost, posao – ovakve knjižare nisu za nas. Umjetnici se ne okupljaju na mjestima iz kojih je prekarijat cjenovno deložiran. 25 eura za knjigu je previše jer jedna knjiga ne čini proljeće. Dopustite da objasnim. Ukoliko čitam, na primjer, Republikance (Sandorf, 2020) Cécile Guilbert, a autorica unutra spominje niz drugih imena, poput Claudea Simona, Patricka Modiana i Saint-Simona, treba mi biti omogućeno da mozak protegnem i na njih. Nemam 100 eura da naslove kupim? Mogla bih otići u gradsku knjižnicu, ali i tamo me dočekuju ograničenja: starijih naslova često nema, u depou su, arhivirani, ili pak nisu ni objavljeni u Hrvatskoj. 

Hrelić je mjesto koje kultivira i omogućava intelektualnu razmjenu u puno većoj mjeri nego to trenutno rade zagrebačke kulturne ustanove i mediji. Buvljak je otvoren i inkluzivan, a ne ekskluzivan prostor. Police i liste koje rangiraju imena po broju prodanih knjiga; žanrovsko razgraničavanje naslova; mediji koji literaturu reklamiraju kao robu; Ministarstvo koje ne želi bibliotekama subvencionirati otkup tržišno neisplativih naslova – sve su to stube koje književnost s kule bjelokosne spuštaju među predmete otpisane iz kućanstava, iz dućana i vrlo često – iz Knjižnica grada Zagreba. Zagrebačka kulturna industrija toliko je knjigama povisila kiriju na policama, toliko je te police homogenizirala, da ih je otuđila od pisaca. Naslovi koji završe u blatu, izvučeni su iz smeća. U to ih smeće nije bacio Hrelić.

3.

Na neki način pisanje je, kaže Valeria Luiselli, stvaranje prostora za čitanje. Njezina zbirka književnih eseja Krivotvorine (Edicije Božičević, 2017) govori o javnom prostoru kroz koji se krećemo fizički i idejama, mentalno. Autori su uvijek flaneri, odnosno potucala poput Baudelairea, Benjamina i nje. Da bismo stvarali i živjeli, moramo stalno čitati prostor koji nas okružuje i oneobičavati ga drugima. Šetnjom urbanim krajolikom, čak i kad šutimo, uključujemo ostale u razgovor. To je neminovnost spisateljskog zanata, to čavrljanje s okolišem. Moramo se neprestano kretati, ako ne već ulicama, a onda knjigama. Nije slučajnost to što Ellen Willis uz jeftino stanovanje kao simbol prosperiteta ističe još i nesmetano putovanje. Od toga kako izgleda prostor kojim lunjamo ovisi kako će izgledati prostor koji pisanjem otvaramo čitateljima. Ako hodamo po gentrificiranim kvartovima, šetuckamo sterilnim prostorom očišćenim od ljudske graje, kako će izgledati naša proza? Ako se pak krećemo Hrelićem, ispod ptica, u masi, vrevi – ne obećava li to šetanje uzbudljiviju književnu razmjenu? Okolinu reflektiramo natrag kroz književna djela. Hoće li nas ostali šetači (bili oni flaneri ili ne) čitati, ili će nas ostaviti da trunemo u kakvoj kutiji posve je nebitno jer smo mi svoju autorsko lutanje obavili. Nekom ćemo već biti predmet interesa. Ne moramo biti roba za sve.

Ne treba, naravno, glorificirati buvljak kao univerzalno ljepilo koje nas sve veže. Osobno, na Hreliću se uključujem u masu i iz nje isključujem zavisno od raspoloženja. Buvljak je mjesto nasumičnosti i konvergencije, slojevito je i kontradiktorno. Svatko dolazi po svoje. Sve nas na buvljak tjera ista, a opet drugačija glad. Ljudi su zapravo glavni faktor kontingencije. Nikad ne znamo na kakvu ćemo osobu nabasati. Velika je stvar ostati humanist nakon izleta na Hrelić jer smrad koji tamo osjetimo ne dolazi samo od reciklažnog dvorišta. Možete čuti različita opažanja, zabilježiti užasne stvari. Jutros sam na primjer slušala čovjeka kako tvrdi da je Zemlja ravna. Tri koraka dalje netko je prodavao pregaču na kojoj je pisalo: ista sam svoja baka, nikad ne šutim. Rasističkih incidenata ima na pretek, pogotovo sad kad na buvljak dolaze imigranti. No kad osjetim navalu dišpeta, kad mi dođe da se posvađam, bijes gotovo uvijek splasne jer krajičkom oka vidim zanimljivu hrpu jugoslavenske konfekcije ili hrpe starih knjiga za koje nisam ni znala da postoje. Kad vidim divne stvari koje su ljudi u stanju proizvesti vlastitim radom, zavolim i budale koje sam netom prije htjela opsovati.

Ljepota Hrelića leži u činjenici da nas ne izolira od stvarnog života. U stvarnosti nam je dopušteno ne znati uvijek kud smo pošli, koji nam je cilj. Brojni tekstovi govore da je figura flanera iščezla zato što gradovi više ne toleriraju besciljno lutanje ulicama. Mislim da je zagrebački buvljak izuzetak jer čak i ako pokušavamo naći neku konkretnu stvar, nikad ne znamo je li ona doista ondje. Moramo lutati pogledom po predmetima i licima, moramo upijati okruženje, biti svjesni drugih. 

Zygmunt Bauman u zborniku Flâneur (Routledge, 1994), piše kako je flaner zavođenjem pretvoren u potrošača, transformiran u kupca. Rad flanera, kaže on, ugodan je, ali nije lak: ne može se obaviti bilo gdje. Danas čovjek ide samo gdje mora. Hodamo od jedne do druge točke, s jasnom namjerom i potrebom, što brže možemo. Po mogućnosti bez zaustavljanja, veli Bauman. Ili još bolje: bez osvrtanja. Podsjeća me to na Ikeu, na tržne centre i outlet trgovine u kojima meandriramo kako roba nalaže. Sloboda kretanja oduzeta nam je, a potom je, kako Bauman odlično primjećuje, privatizirana. Hrelić je jedno od rijetkih mjesta na kojima još uvijek imamo slobodu kretanja i kontemplacije, a da smo među ljudima, uz njih. Buvljak je prostor zajednice i bauljanja koje nije privatizirano. Ono što u stvari pokušavam reći jest da su galebovi i vrane novi albatrosi.

Oni lebde nad krajolikom, piše Joan Didion o tržnim centrima, a ne o pticama. Njihova je uloga, uloga sedativa. Tu su da ublaže našu anksioznost. Bauman se pak ne slaže: tržni je izgrađen da nas “zaslijepi, prevari i zavede”. Oboje su u pravu. Tržni centar je sedativ koji uzbuđuje, kontradikcija koja je u potpunosti istinita. Kretanje tržnim centrom jalov je posao. Zrak je zagušljiv. Nema prirodnog svjetla. Nemoguće je među silnom robom naći predmet jer ljudi koji su tu robu pravili ne stvaraju da bi živjeli, već preživjeli. Tržni centri proizvode šutu a ne ideje.

Najdinamičniji elementi arhitekture, piše Elizabeth Grosz, jednako kao i elementi umjetničkog, društvenog i političkog života, teže suštom uživanju u nepoznatom. Upravo te dinamične, eksperimentalne sile, kako autorica kaže, oživljavaju kulturu i kulturnu proizvodnju. Što su arhitektonski i kulturni oblici formulaičniji i predvidljiviji, to su konzervativniji. Grosz vjeruje da je arhitektura svojevrsna proteza, da je ona posrednik kojim inteligencija svijet pretače u stvari. Njezine ideje možda zvuče komplicirano, ali svejedno su uvjerljive: na Hreliću misli mogu slobodno ići u svim smjerovima. U tržnom centru takvo je kretanje nemoguće jer je roba posložena tako da zarobi pažnju. Nikakvo eksperimentiranje nije dobrodošlo. Stvar koju dućani znaju napraviti, da nas zbune, jest premjestiti robu s jednog kraja na drugi, ali ni to nije eksperiment. To je premještanje robe uobičajeno, isprobano. Tržni centar aseptično je okruženje, umjetni pakao, u kojem je kontemplacija osujećena užasnom glazbom, rasvjetom i kružnim kretanjem.

Aseptičnost koju spominjem treba signalizirati kupcu da je prostor tržnog centra očišćen od politike. Ona treba prikriti klasni karakter kapitalističke arhitekture. Flaner je pažljiv promatrač, pomalo novinar, pomalo detektiv, kako kaže David Frisby. On je skrivena figura koja posjeduje izvrsnu sposobnost čitanja i razumijevanja vlastitog grada i društvenih prilika. I ne samo to. Flaner, objašnjava Frisby, ima oko za konkretna historijska, a ne samo osobna iskustva. On nije, dakle, samo feljtonist, već i historiograf. Stanley Aronowitz tako u šetnjama po Manhattanu opaža konstantno reduciranje mjesta za stanovanje kako bi bogataši gradili više i dodatno povećavali svoju zaradu. Bit ću dovoljno slobodna da primijetim isti trend u Zagrebu: javnih prostora sve je manje, a građevinskog i ljudskog otpada sve više. Gentrifikacijski trend uništava sve zagrebačke kvartove, onemogućava građanima normalan život. Da to ne bi primijetili i kritizirali, flaneri su zatvoreni u tržne centre u kojima postaju potrošači. Istovremeno, knjige koje nisu roba, bačene su u smeće odakle ih preprodavači s Hrelića i antikvari izvlače na zrak. Kultura nikad ne igra ulogu sedativa, a glavna je uloga tržnog centra upravo da nas otupi kako ne bismo primijetili koliko toga ne primjećujemo. Recesijom inducirano sljepilo zagrebačke kulturne scene također ima klasni karakter: autori koji u ovom trenutku grade svoje pozicije u izdavaštvu, u književnosti i medijima, rade to nauštrb javnog interesa. Takvi su ljudi usmjereni isključivo na osobna, a ne na historijska iskustva. Oni nisu flaneri i po meni, nikad neće biti dobri pisci.

4.

Postoje sretna podudaranja, maleni izgredi kakvim nas Hrelić stalno nagrađuje. Nedavno sam među hrpom muških dizajnerskih kravata našla jednu svilenu, na kojoj je diskretno bilo izvezeno Stranka demokratske akcije, odnosno SDA. Gianni Versace, Gianni Versace, Alija Izetbegović. Za umjetnike ovakve su anegdote blago jer lako zapale stvaralačku iskru. Predmeti koji nisu dostojni trgovačkih centara, svejedno imaju svoju vrijednost u ljudskoj imaginaciji. Knjige koje nisu na korporativnim policama i u medijima, svejedno ću rado pročitati jer knjiga kao predmet nema rok trajanja. Ideje nisu kvarljiva roba.

O Hreliću bih mogla napisati još stotinu eseja, svaki iz različitog kuta. Isprva sam ovaj esej htjela napisati tretirajući buvljak kao trojanskog konja i to samo zato što sam kupila privjesak u njegovom obliku, a onda tjedan dana kasnije našla Ilijadu i Odiseju. Činilo mi se da tu koincidenciju ne bih smjela prešutjeti, a i Hrelić je doista moguće prikazati kao drvenu konstrukciju u koju se može sakriti toliko toga. Buvljak je po meni sušta kontrakultura. Odlasci na zagrebački, ali i na bilo koji drugi buvljak, uvijek za sobom povlače najrazličitija iskustva i opservacije. Nemoguće ih je obuhvatiti jednim tekstom. Ne vjerujem da je Hrelić tematski uopće moguće iscrpiti.

S obzirom da ne odlazim rado u centar Zagreba, ne toliko zbog turista, koliko zbog grada koji svoju infrastrukturu uporno prilagođava ljudima u prolazu, a ne nama koji ovdje živimo, Hrelić je postao moje gradsko izletište. Odbijam graditi život koristeći tuđu šutu. Ukoliko želim biti sama, kontemplirati o životu i smrti, odlazim u prirodu, ali ako mi treba društvo, bez lažne intimizacije kakva je trenutno popularna na kulturnoj i književnoj sceni, onda odlazim na buvljak. Tamo susrećem najrazličitije ljude s kojima ne moram uopće razgovarati da bih ih razumjela; kupujem knjige za euro-dva; promatram mnoštvo i prisluškujem trgovce. Okružena sam ljudima i predmetima, a ne ponudom i potražnjom. Nikad se ne cjenkam, iako buvljak ima svoju logiku i nitko mi to ne bi zamjerio. Promatram lica, uglavnom starija, koja brižljivo izlažu predmete. Ono što bi drugdje bila roba, ovdje je najveće blago, čak i kad ga prodaju za 20 centi. Teško je tražiti manje, kad za sitniš svaki put dobijem toliko toga.

Tekst je dio temata posvećenog trećim prostorima, koje je urbani sociolog Ray Oldenburg definirao kao mjesta druženja i razmjene na kojima ljudi provode vrijeme između ‘prvih’ (privatnih) i ‘drugih’ (poslovnih) prostora. Ostale tekstove temata potražite ovdje.

“Serija slika Postsezona bavi se gentrifikacijom Splita, posljedicom postkonfliktnih privatizacijskih zločina nakon raspada Jugoslavije te potpunim oslanjanjem na tercijarni sektor ekonomije-turizam”, pojašnjava rad autorica Josipa Krolo.

“Split, 1979. Izgrađen je Koteks, Bazeni Poljud, stadion na Poljudu, probijen željeznički tunel od Kopilice do centra, dovršava se Split 3. Gradi se grad, planski, za građane.Split, 2019. Od apartmana nema stana. Osigurano je 70 tisuća novih ležajeva u privatnom smještaju, slavi se rast broja noćenja, dok ja u roditeljskom domu pišem ovaj koncept, opraštajući se od Splita. Do kada će građani vrijediti samo kao statisti u ‘Mediteranu kakav je nekad bio’? Hoće li turizam krenuti u održivom smjeru? Što će ostati zapisano u betonu? Na popisu stanovništva? I hoće li moje ime biti na njemu?”, pita se autorica.

Josipa Krolo (Split, 1992.) magistrirala je 2018. godine na Umjetničkoj akademiji Sveučilišta u Splitu. Izlagala je na više samostalnih i grupnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu među kojima su: samostalna izložba Postsezona (Galerija PM, Kahan Art Space Budapest), Erste fragmenti 18 (Lauba) 6. Bijenale slikarstva (Meštrovićev paviljon), Art Zagreb (Tehnički muzej Nikola Tesla), Adorn (1831 Gallery, Pariz), Bienale neodvisnih (Cankarjev dom, Ljubljana), 35. salon mladih (Meštrovićev paviljon) i drugi. Dobitnica je nagrade ArtConnect Magazine Unseen.

Izložba ostaje otvorena do 9. ožujka.

Ovogodišnje bijenale suvremene američke umjetnosti koje se po 79. put održava u muzeju Whitney zasigurno neće ostati upamćeno po radovima umjetnika i kolektiva koje su za ovo izdanje odabrali Jane Panetta i Rujeko Hockley. Iako su kustosi svojom selekcijom nastojali umjetnost postaviti u suodnos s aktualnom društvenom situacijom i adresirati teme koje polariziraju američku javnost, relevantnije pitanje za kulturnu i umjetničku zajednicu postavilo je stotinu i pedeset aktivista okupljenih ispred muzeja, kako na otvorenju izložbe u petak, 17. svibnja tako i devet petaka ranije. Svečano otvorenje Whitney Biennalea bilo je tako kulminacija serije prosvjeda pod nazivom Nine Weeks of Art and  Action koje od ožujka predvodi kolektiv Decolonize This Place (DTP) s centralnim zahtjevom ostavke potpredsjednika upravnog odbora muzeja Warrena Kandersa. 

Pozivi za razrješenjem dužnosti dolaze s različitih strana nakon što je u studenom prošle godine portal Hyperallergic objavio tekst o Kandersonovoj umiješanosti u migrantsku krizu na američko-meksičkoj granici, kao i druge sukobe. Kanders je, naime, osnivač i izvršni direktor grupe Safariland, proizvođača suzavaca koje su američki imigracijski službenici upotrijebili u sukobu s azilantima na granici s Meksikom. Safarilandovi proizvodi korišteni su u militarizaciji snaga u Puerto Ricu i Gazi, a 2016. tvrtka je s njujorškom policijom potpisala ugovor o balističkoj opremi u vrijednosti 7.3 milijuna dolara. 

Pismom su prvo reagirali zaposlenici muzeja, a potom i kolektiv koji se bori za dekolonizaciju kulturnih institucija, zahtijevajući Kandersov odlazak, kao i novo promišljanje društvene uloge kulturnih institucija. U prosvjedu su im se pridružile antimilitantske skupine, ali i pokreti protiv gentrifikacije i turistifikacije koje su u posljednjih nekoliko desetljeća potpuno izmijenile vizuru i socijalno tkivo New Yorka. Ulogu u tome ima i sam Whitney koji je zbog premještaja lokacije zgrade iz nove četvrti izmjestio niz malih trgovina, i tako dovršio gentrifikacijski posao izgona lokalnog stanovništva započet nizanjem luksuznih hotela. Tako su u tjednima uoči otvorenja bijenala različite skupine aktivista – WRRQ Collective, grupa queer i transrodnih umjetnika fokusiranih na lokalnu zajednicu, antigentrifikacijski Chinatown Art Brigade te Azijsko-američka koalicija za politički aktivizam sveučilišta NYU – zajedničkim snagama organizirale prosvjedne skupove, upozoravajući na poguban utjecaj udružene djelatnosti kulturnog i turističkog kapitala na lokalne zajednice. Jedan od prosvjeda simbolički je umjesto u muzejskom predvorju održan u vagonu podzemne željeznice, koji je vozeći kroz gradske četvrti ukazivao na negativan učinak kulturnih institucija u socijalnom raslojavanju. “Muzeji i neprofitni prostori ne bi trebali biti partneri nekretninskom biznisu i onima koji profitiraju od zajednice, a da joj ničim ne pridonose”, poručili su prosvjednici. 

Muzej Whitney ubraja se u najznačajnije i najbogatije američke kulturne institucije, s jednom od najvećih zbirki moderne i suvremene američke umjetnosti, a u njegovu postavu mogu se vidjeti radovi koji progovaraju o aktualnim socijalnim i političkim konfliktima, nerijetko i otvoreno kritizirajući društvene elite. Na toj je liniji isti Whitney Biennale prije dvije godine pokazao radove umjetnika okupljenih u platformu Debtfair, iza koje je stajao Occupy Museum – pokret kojemu je cilj bio ukazati na premreženost korupcije financijskih institucija i visoke kulture. Polazeći od stava da su kulturne institucije podbacile u svojoj misiji te da više ne služe građanima, pokret se zalagao za ponovno zauzimanje prostora muzeja i njihovo podređivanje kulturi koja bi odgovarala stvarnim interesima javnosti. Kao primjer loših praksi tada je istaknuta MoMA koja dijeli članove odbora s aukcijskom kućom Sotheby’s – istom onom koja sabotira članove sindikata, a zaposlenicima ne plaća zdravstveno osiguranje ni u godini u kojoj je organizacija ostvarila rekordnu dobit.

Iako je Whitey svojim kustoskim odabirima učinio neke iskorake u prepoznavanju “toksičnog svijeta umjetnosti”, nije izbjegao sprezi s financijskim i korporacijskim moćnicima koji vladaju tržištem umjetnina te na koncu i formiraju kulturne narative, kako primjećuje član kolektiva DTP Amin Husain. “Mjesta kao što je Whitney mogu se pohvaliti dobrim izložbama, ali ne dijele odluke u upravljanju, nalaze se na otuđenoj zemlji, ne govore o reparaciji i ne plaćaju adekvatno svoje osoblje, sve dok bogataši koriste umjetnost za pranje krvavog novca”, ističe. Osudu institucionalnog statusa quo simbolički je podržala i većina umjetnika čiji su radovi izloženi na bijenalu – pedeset njih potpisalo je peticiju Kanders Must Go iniciranu od strane kritičara i znanstvenika koji su podržali zahtjev muzejskih radnika za vrijednosnom i financijskom reformom ove iznimno važne kulturne institucije. 

Aktivisti se ne namjeravaju predati – Whitneyju su za promjene u upravnom odboru dali rok do jeseni, a zahtijevaju i da muzej uspostavi komisiju za dekolonizaciju koja će uključivati članove zajednice. Prostor optimizmu daje uspješna suradnja organizacija i kolektiva različitih pozadina, koje prepoznaju ulogu kulturnih institucija u društvenim dinamikama. Cilj je njihovih protesta demontirati utjecaj struktura moći kojima umjetnost i kultura služe kao pokriće za one koji poput Kandersa profitiraju od rata, nasilja, raseljavanja i depriviranja lokalnog stanovništva, masovnog zatvaranja i ekoloških katastrofa, vraćajući kulturne institucije njihovim zaposlenicima, umjetnicima i široj javnosti.