Podsjećamo, poziv na kulturni bojkot Naharina i njegove plesne kompanije Batsheva dolazi od BDS-a (Boycott, Divestment & Sanctions) – palestinskog pokreta koji, po uzoru na borbu protiv aparthejda u Južnoafričkoj Republici, nenasilnim otporom gradi međunarodni pritisak na Izrael, ali i na globalne kompanije te kulturne, umjetničke i akademske institucije koje svojim ulaganjima ili suradnjom podržavaju izraelsku politiku i okupaciju Palestine. U Hrvatskoj su na njihov poziv odgovorile članice inicijativa Free Palestine Rijeka, Za K.R.U.H., Štrajk za Gazu, Inicijative za akademiju solidarnosti i epistemičke pravde, Studentice za Palestinu, Nepokorene Palestine, Inicijative za slobodnu Palestinu i BDS Hrvatska.

U Rijeci je intendantica Dubravka Vrgoč svoj odgovor na pozive za otkazivanje sporne predstave (kojima se pridružio i Yanis Varoufakis) ostavila na tome da vidi kazalište kao “središte susreta, dijaloga i zajedničkog promišljanja svijeta, a ne kao bojište ideoloških podjela”. Pritom nigdje ne adresira svoju društvenu i političku odgovornost da osudi genocid i odbije suučesništvo u prikrivanju, odnosno artwashanju zločina – ako ni zbog čega drugog, onda zbog javnog novca kojim raspolaže. U Bologni se nedavno, u kulturnom centru Teatro Polivalente Occupato (TPO) dogodilo upravo suprotno. Koncert američkog drone metal benda Earth, koji se trebao dogoditi 27. siječnja, otkazan je neposredno prije početka jer je frontmen Dylan Carlson tražio uklanjanje palestinske zastave istaknute sa strane pozornice. 

Uprava TPO-a odbila je njegov zahtjev i publici objavila da će snositi sve troškove otkazivanja (što je za jedan kulturni centar financijski udarac koji su kasnije uspjeli pokriti crowdfundingom), naglasivši da je riječ o političkom izboru za prostore poput njihovog. Nakon tog pojašnjenja, što se čuje u videu objavljenom na društvenim mrežama, organizatorica završava s “Free free Palestine”, u čemu joj se publika pridružuje. U objavi na svojim društvenim mrežama, bend optužuje upravu TPO-a da su otkazivanjem koncerta “stavili politiku iznad glazbe”. U Rijeci pak, premijera Venezuele je, kako u svom priopćenju navodi uprava, “izvedena na iznimnoj umjetničkoj razini” unatoč prosvjedima ispred i unutar kazališta.

Dva su ovo, dijametralno suprotna, primjera koja pokazuju kako se kulturne institucije i radnice_i u kulturi zauzimaju za svoje političke odluke, koristeći umjetnost bilo kao kulisu za depolitizaciju i omamljivanje javnosti ili kao prostor aktivnog otpora i društvene odgovornosti. U takvom nizu oprečnosti, u četvrtak 12. veljače, u Berlinu se otvara novo izdanje međunarodnog filmskog festivala Berlinale, a usporedno s njim Palinale, kontraprogram koji se održava drugu godinu zaredom, a organizira ga kolektiv koji djeluje s ciljem da palestinskim i drugim dekolonijalnim glasovima da prostor i vidljivost unutar Njemačke. Treba napomenuti da, za razliku od Berlinalea, rade potpuno volonterski i zahvaljujući donacijama pokrivaju troškove produkcije svojih programa. 

Od 2024. godine kada inicijative Film Workers for Palestine (FWP) i Strike Germany iniciraju apel filmskim radnicima_ama da bojkotiraju Berlinale zbog cenzure i represije propalestinskog govora, ovaj međunarodno vidljiv festival koji sebe opisuje kao “najpolitičniji od svih većih filmskih festivala”, odbija odgovoriti na ozbiljne optužbe o represiji, cenzuri i zastrašivanju kojima su bili izloženi autori, umjetnice i kulturni radnici koji su tijekom prethodnih izdanja javno iskazivali solidarnost s Palestinom. U objavi povodom ovogodišnjeg Berlinalea, FWP podsjeća na slučaj radnika_ce koji_a je prijavljen_a policiji zbog navodnog krivičnog djela jer je u internom e-mailu napisao_la “od rijeke do mora”. Kao posljedica toga, zaposleniku_ci je prekinut postupak dobivanja boravišne dozvole u Njemačkoj.

Nadalje, FWP ističu da uprava Berlinalea ne samo da nije zaštitila vlastite umjetnike_ce i zaposlenike, već je u više navrata aktivno sankcionirala govore solidarnosti s palestinskim narodom, uključujući prijetnje policijskim i pravnim postupcima: “Prema navodima brojnih filmskih autora_ica (koji su svoja iskustva podijelili pod uslovom anonimnosti), kada su tijekom Q&A sesija ili panela govorili o izraelskom genocidu u Gazi, suočili su se s agresivnim ukorima programskih voditelja festivala – ljudi koji imaju značajnu moć u filmskoj industriji. Ti programeri su autorima_cama poručili da će, u skladu s festivalskom politikom, njihove izjave biti proslijeđene pravnom timu festivala kako bi se procijenilo krše li njemački zakon.”

U objavi se dotiču i događaja na prošlogodišnjem izdanju, kada je na premijeri svog filma, redatelj Jun Li pročitao pismo koje potpisuje njegov glumac Erfan Shekarriz, koji je bojkotirao festival i prozvao njemačke kulturne institucije, uključujući Berlinale, za suučesništvo u “aparthejdu, genocidu, brutalnom ubijanju i brisanju palestinskog naroda”. Redatelj je, kako piše u članku Deadlinea, završio govor s izjavom “od rijeke do mora”, zbog čega je njemačka policija pokrenula istragu, a uprava Berlinalea poručila je da su svjesni štete koja je ovim govorim prouzročena prisutnima, da ne podržavaju antisemitizam i da će surađivati s policijom.

U svojoj objavi, inicijativa Strike Germany ističe da je uprava Berlinalea, čak i u svojoj navodnoj predanosti da zastupa “obje strane” i “jednakost” – što je već normalizacija genocida, dodaju – nedosljedna. U 2025. festival je otvoren i zatvoren dokumentarcima o izraelskim zatvorenicima, a izrazi žaljenja zbog patnje palestinskog naroda nisu popraćeni imenovanjem Države Izrael kao počinitelja zločina. U srpnju 2025. izraelski su doseljenici na Zapadnoj obali ubili Awdaha Hathaleena, palestinskog aktivista koji je surađivao na filmu Jedina zemlja, nagrađenim glavnom nagradom u kategoriji dokumentarnih filmova na Berlinaleu 2024. Uprava festivala, ističu Strike Germany, nije reagirala niti osudila ubojstvo, niti napade na koautore filma, Basela Adru i Yuvala Abrahama.

Filmski i kulturni radnici okupljeni oko inicijativa Film Workers for Palestine i Strike Germany ostaju dosljedni zahtjevima koje su uputili prijašnjih godina: da Berlinale nedvosmisleno osudi izraelski genocid u Gazi, da ne cenzurira umjetnike_ce i filmske radnike_ce, da ih ne zastrašuje pravnim tužbama zbog njihovih političkih stavova i da podrže one koji se pridružuju pokretu BDS. Pored toga, pozivaju Berlinale da započne proces popravljanja nanesene štete kroz konkretne mjere koje uključuju uvođenje programa palestinskih filmova, te osiguravanje institucionalne, financijske i logističke podrške palestinskim autorima_cama, po uzoru na podršku koju je festival ranije pružao filmskim radnicima_ama iz drugih ratom pogođenih i okupiranih regija.

Kako Berlinale otvara svoje novo izdanje bez odgovora na ove zahtjeve, ostaje pitanje može li festival koji se predstavlja kao “politički” zadržati kredibilitet dok ignorira pozive vlastite zajednice i učestvuje u normalizaciji državne cenzure i represije. S druge strane, nezavisni centri poput TPO-a u Bologni, te oni berlinski u kojima će se održati Palinale (Arkaoda, Il Kino, Filmarche, Tennis Bar, Ringbar, New Yorck im Bethanien, Sputnik Kino, Studio DB i drugi) ostaju prostori u kojima se gradi zajednička odgovornost za bolju budućnost. Napokon, oni održavaju autonomiju kulture i umjetnosti u vrijeme sve snažnijeg pritiska političke fašizacije, ili drugačije rečeno, drže umjetnost iznad politike. 

Kao reakcija na globalnu krizu koja se, između ostalog, odrazila i na sigurno pohađanje nastave, u lokalnom kontekstu pokrenuta je kreativna humanitarna akcija Split za Palestinu u organizaciji neprofitne organizacije Culture Hub Croatia. Pojašnjavajući motivaciju za pokretanjem akcije, organizatori ističu da “situacija u Gazi nije samo daleka tragedija, već i odraz načina na koji svijet reagira na patnju, nepravdu i eroziju osnovnih ljudskih prava. Organiziranjem ovog događaja naša zajednica potvrđuje da suosjećanje i solidarnost ostaju moćni alati protiv očaja i ravnodušnosti”. 

Humanitarna akcija održat će se u nedjelju 8. veljače u Prostoru na adresi Plančićeva 2, a tim povodom otvoren je poziv za sudjelovanje u programu na koji se zainteresirani umjetnici_e, obrtnici_e i ostali kreativci_ke mogu prijaviti do 31. siječnja. Kako bi podržali provedbu programa, moguće se prijaviti za izlaganje ili donaciju umjetničkog rada na temu solidarnosti, nade, pravde i ljudskih prava te pridružiti se s prijedlogom suradnje u vidu aktivnosti poput čitanja poezije, radionica ili glazbenih nastupa. Iz organizacije poručuju da su dobrodošli i programski prijedlozi u drugim prostorima u Splitu, a širenje dosega akcije moguće je ustupljivanjem digitalnih radova, projekcija ili organizacijom drugih oblika online aktivnosti. 

Uviđajući važnost širenja humanitarne akcije, Culture Hub Croatia u njenoj provedbi surađuje s britanskom Zakladom Ajyal, neprofitnom organizacijom koja od svog osnutka 2019. godine, razvija i surađuje na projektima fokusiranim na mentalno zdravlje i obrazovanje djece koja su pogođena ratom, nasiljem i raseljavanjem. Kako pojašnjavaju organizatori iz Culture huba, Zaklada se u svom djelovanju oslanja na “postojeća partnerstva i mreže”, a trenutačno je usmjerena na podršku raseljenoj djeci u Gazi, pri čemu se sve aktivnosti vode njihovim potrebama i željama.

Kako poručuju iz organizacije, svrha ovog humanitarnog programa je otpor osjećaju nemoći pred nasiljem, podsjećajući nas da “nikada nismo bez mogućnosti povezivanja, stvaranja i podrške onima koji su najviše pogođeni”, te da u ovom kontekstu “svaki doprinos – bilo da je riječ o umjetničkom djelu, performansu ili donaciji – postaje gesta zajedničke humanosti.” Umjetnički programi, na ovaj način, postaju “prostor u kojem se solidarnost može slobodno i smisleno izraziti”, zaključuju organizatori_ce događaja, stoga pozivaju na doprinos i sudjelovanje u humanitarnoj akciji. Prijave se vrše putem poveznice.

Linda je tada pokrenula svoju borbu ovdje, u sklopu Inicijative za slobodnu Palestinu – borbu za sebe, za druge, za palestinsko tlo i zajednicu koja ju je prihvaćala kao svoju. U trenutku kada svijet već dvije godine promatra genocid nad palestinskim stanovništvom Gaze, s Lindom razgovaramo o osobnim iskustvima, aktivizmu i širem političkom kontekstu koji određuje život Palestinaca u i izvan Palestine.

Možete nam reći nešto o sebi i korijenima koji Vas vežu za Palestinu?

Rođena sam 1983. godine u Bihaću. Živjeli smo u Bosni. Moj tata je došao u Hrvatsku s 18 godina, iz Palestine u Zagreb i tu je diplomirao. Prvi posao koji je dobio kao pedijatar bio je u Dugoj Resi. Tu su se on i moja mama, tekstilna inženjerka, upoznali jer je ona iz sela pokraj Karlovca. Tata je onda dobio ponudu da ode u Dom zdravlja u Velikoj Kladuši, a rodila sam se u Bihaću jer je ginekolog tamo bio tatin prijatelj i porodio je sve troje djece moje majke.

Kada je počeo rat, mi smo zapravo bili evakuirani kao stranci. Došli smo u Karlovac, a Karlovac je tada bio bastion desnice, užasno pogođen ratom. Moj tata je bio pedijatrijski kardiolog, i iako karlovačka bolnica tada nije imala pedijatrijskog kardiologa, nisu ga htjeli zaposliti. Između ostalog, nama su i tajne službe dolazile stalno na vrata, radili premetačine stana i bušili gume.

Zato što je Palestinac?

U Karlovac je tada došlo puno izbjeglica i prognanika, jako puno ljudi je dolazilo iz Slunja pa su i Slunjani tada bili stranci, a kamoli “Al Rajabi”! Nama su stalno trgali kastliće od pošte, skidali imena s njih, pisali “muslići” – nisam tada ni znala što to znači. Dakle, 1992. smo došli u Karlovac. Tata je 1994. otišao u Palestinu pa se vratio kada se razbolio. Ja sam ostala ovdje zbog mame i jer ja volim Karlovac kao grad, ima lijepu vizuru. Ali, kad gledaš svjetonazorski…

Kako se u Karlovcu i Hrvatskoj predstavljate ljudima? Jeste li za njih Hrvatica palestinskih korijena ili Palestinka u Hrvatskoj?

Trebale su mi godine da izmirim te svoje različite identitete, jedna od mojih velikih tema jest pripadanje – nepripadanje. Došli smo ovdje i nismo bili baš prihvaćeni jer smo bili stranci. Onda bih dolazila u Palestinu gdje su svi nevjerojatno ljubazni i za njih sam Palestinka, ali opet Palestinka koja ne priča tako dobro arapski, Palestinka na kojoj se vidi da ne živi tamo i da nije odrasla tamo. To pitanje Palestine mi je uvijek bila živa rana. Ljudi ovdje nisu znali kako to tamo izgleda, što to tamo jest – što je život pod vojnom okupacijom, kako ti izgleda dan kada živiš pod okupacijom. Kada smo počeli dolaziti tamo, ja sam bila u šoku. Stalno si pod nišanom i gdje god dođeš čekaju ljudi s puškama koji te potpuno dehumaniziraju i ponižavaju na sve moguće načine.

Ja sam 20 godina tamo provodila ljeta, poneke zimske praznike, a nakon što sam diplomirala provela sam u Palestini još tri mjeseca. Tebi stalno govore da si štakor, da si subhuman, vrlo ti jasno to daju do znanja. Dolazimo na aerodrom i odvode nas u posebnu prostoriju, tamo te ispituju kao da si najveći kriminalac. Ja sam kao dijete odrastala tako da sam internalizirala sliku o sebi kao nedovoljnoj. Dugo mi je trebalo da izmirim te polove, stanem na čvrsto i znam što jesam.

Dakle, Vi ste tijekom svog života posjećivali Zapadnu obalu, a dio obitelji vam i dalje tamo živi. Kakvog se života na Zapadnoj obali sjećate?

Moja obitelj je barem 20 generacija u Hebronu, najvećem gradu na Zapadnoj obali. Jedno izraelsko naselje koje je bilo pored Hebrona, Kiryat Arba, širilo se do te mjere da su došli do samog centra Hebrona i zatvorili te stare ulice, pa i ulicu koja je bila žila kucavica trgovine u Hebronu. U njoj danas više nema palestinskih dućana, niti Palestinci tamo uopće smiju hodati. Kada se samo provezeš onuda, možeš vidjeti tu arhitekturu aparthejda – neke ceste su za Izraelce, druge za Palestince, a sada ih i ukopavaju tako da se Izraelci voze iznad Palestinaca i ne moraju ih ni gledati.

Mi smo prve godine kad smo došli – 1994., tada sam imala jedanaest godina – mogli normalno hodati po tom starom centru, mogli smo ući u tamošnju džamiju. Te smo godine često išli u djedov vinograd koji je bio na obroncima Hebrona, okupljali bi se tamo i družili se. Normalno bi tamo dolazili autom, a za dvije godine smo ga već po putu morali negdje ostaviti i dalje hodati pješice. Nakon još dvije godine, uopće ne bi ni smjeli doći do vinograda. Sjećam se da sam ispitala tatu o tome i on je rekao “Uzeli su nam ga”, “Pa kako misliš uzeli?”, “Nije više naš”, “Pa jesu platili?”, “Nisu”.

Stvarno, naša je obitelj ipak jedna od sretnijih jer nije bila 1948. protjerana s ostale tri četvrtine stanovništva Palestine. Svi izraelski gradovi danas stoje na kostima tih Palestinaca. Mislim da se treba adresirati kako je Izrael stvarno nastao. Izrael je doista jedan projekat koji ne bi mogao biti sproveden bez Ujedinjenog Kraljevstva i bez konstantne pomoći i pokrivanja Zapada, diplomatskog, trgovinskog i vojnog.

S vremenom sve jasnija postaje pozadina ovoga genocida i 80 godina okupacije koju su zemlje Zapada financirale i organizirale prije nego što se uopće provela u djelo. Ipak, izgleda da su sada u ulozi mirotvoraca, donijele su dogovor o primirju. Kako tumačite ovu reorijentaciju, od negiranja nasilja prema primirju u Gazi?

Ovo primirje, ili mirovni sporazum kako ga nazivaju… Oni pozivaju narod koji trpi genocid da dođe pregovarati sa svojim koljačima kako bi oni stali s pokoljem, a da Palestinci pritom rade užasno velike ustupke. Oni traže razoružavanje, demilitarizaciju društva u Gazi, a nitko istovremeno ne priča o demilitarizaciji izraelskog društva, kao kada primjerice dođeš u Tel Aviv i vidiš mlade ljude u civilu kako cestom hodaju sa strojnicama. Mame koje guraju kolica s bebama i imaju puške na ramenima. To su neki prizori, da ih izoliraš, moraš prepoznati da nešto nije u redu.

Kako bi dogovor o primirju mogao utjecati na budućnost Gaze, Zapadne obale i Palestine općenito?

Meni je ovo primirje kao i svi mirovni pregovori koji su trajali od 1948. do danas – oni su tu da održe neki status quo za čije vrijeme trajanja Izrael nastavlja sa svojim fragmentiranjem Zapadne obale i aneksiranjem dijela po dijela. Pokolj je morao stati, inače bi ih sve izbrisali, ali što to sada znači? Dogovoreno je da će dnevno 600 kamiona humanitarne pomoći ulaziti u Gazu, a opet za dva-tri dana Izrael mijenja mišljenje i kaže 300. Pa i u prva tri dana ne uđe niti jedan kamion s medicinskom pomoći… Ti ljudi nemaju antibiotika, nemaju zavoja. 40 posto pacijenata na dijalizi u Gazi je umrlo jer dijaliza ne postoji. Cijeli sustav je uništen, to je planirano i ne predstavlja ništa novo. Poučena iskustvom, nemam apsolutno ni trunku povjerenja u mirovni sporazum gdje genocidni režim diktira uvjete tog sporazuma, gdje Palestinci ne sudjeluju u tome. Pa samo Palestinci mogu odlučivati što će i kako će, ne Trump, Zapad i Europa koja je to dvije godine podržavala.

Ja sam bijesna nakon svega ovoga. Moje srce je zauvijek slomljeno sa ovime što se desilo. Nikakve reparacije i nikakva pravda ne može vratiti ono što se sada procjenjuje na preko 100.000 ubijenih Palestinaca u dvije godine. Ono što je najbolnije saznanje u ove dvije godine jest koliko palestinski život vrijedi, koliko je jeftin, do koje mjere smo dehumanizirani da nas samo tako mogu odbaciti i zgaziti. Palestinci su narod koji odbija biti izbrisan, nećemo nestati, ne možete nas sve pobiti.

Možemo se osvrnuti i na trenutni val priznavanja palestinske države, ponovno od strane europskih zemalja. Možemo li ih dočekati kao dobru vijest? Što Vama znači priznanje Palestine?

U ovom trenutnom kontekstu, za mene su ta priznanja stvarno samo isprazna gesta da se održi postojeće stanje. Priznanja su počela prije nego je dogovoren prekid vatre. Što to uopće znači u trenutku kada izraelske snage masovno ubijaju ljude? Mi pričamo o petogodišnjacima koje snajperi gađaju u glavu. Što u tom trenutku meni znači priznanje Palestine, ako ono za sobom ne nosi povlačenje investiranja u Izrael, embargo na oružje, prekid svih diplomatskih odnosa s takvim režimom. Dvije godine se on podržavao i ovo je pranje krvavih ruku.

Ovo je mazanje očiju kao i sporazum u Oslu. Palestinci su ga 1993. potpisali dajući užasno velike ustupke. Pristali su na 21% povijesnog teritorija Palestine, a ono što se zapravo dogodilo nakon toga jest enklaviranje i fragmentiranje Zapadne obale. Samo u ove dvije godine više je zemlje tamo oduzeto nego još od 1967. Izraelski je ministar Itamar Ben-Gvir unutar prve godine ovoga genocida naoružao 100.000 stanovnika Zapadne obale. Oni hodaju tamo i pucaju bez ikakvih sankcija, najčešće u pratnji i zaštiti vojske – to je izraelska strategija. Sam je Knesset [izraelski parlament] ove godine velikom većinom – dakle i čitava opozicija – izglasao nepostojanje države Palestine. Što onda znači priznanje? Mislim da se Izrael treba izopćiti iz svih globalno važnih pitanja, treba prekinuti sve odnose s njima i bojkotirati sve njihove institucije.

Kako trenutno pričamo o primirju, priznanju državnog teritorija, slanju humanitarne pomoći, neki bi pretpostavili da Palestina sada više ne treba našu pozornost i pritisak. Što mislite o tome?

Ja mislim da tek sada treba našu pozornost i naš pritisak. Sada kada se globaliziralo pitanje Palestine, kada se ne samo razotkrilo što se sve tamo događa, nego i u kojoj su mjeri zapadnjačke vrijednosti, čitave institucije i cijela ostavština Drugog svjetskog rata samo mrtvo slovo na papiru. Izrael užasno puno pokušava gurati tu propagandu, ali cijeli je taj diskurs sada pun pukotina i urušava se. Sada nije vrijeme za stati. Ne sloboda, nego oslobođenje. Što je meni sloboda? Hoću oslobođenje, da mogu doći normalno u Palestinu kada hoću, kako hoću, da se tamo mogu kretati normalno, da ne moram otići i onda se vraćati satima zato što je tu jedan checkpoint proizvoljno danas nastao jer su oni odlučili zatvoriti selo i ti više ne možeš ući. To je Palestina.

Ima svjedočanstava izraelskih vojnika koji govore što je njima cilj – utjerati strah u kosti, pokazati da su stalno prisutni, da ti živiš s tim da te stalno netko gleda kroz nišan, da svaki tvoj pokret prati, da te u svakom trenutku može zaustaviti, da te može odvesti, maltretirati, da možeš nestati… To njihovo odvođenje ljudi pa držanje u administrativnom pritvoru godinama bez ikakve optužnice, bez ičega, kakav je to sustav? Je li to sustav koji je u skladu sa svim ovim zapadnjačkim vrijednostima koje su propagirane do toga da nam izlaze kroz uši, a ništa ne znače?

Razmišljajući dugoročno, kako izgleda pravda za Palestinke i Palestince koji danas žive u okupiranoj Palestini, ali i izvan nje?

Mislim da je pravda nužna, a što je pravda? Povratak svih izbjeglica od 1948. Znači svih. Danas su najveći broj izbjeglica u svijetu Palestinci koji žive u dijaspori i koji nemaju pravo povratka, ne mogu se vratiti u zemlju gdje su im preci rođeni, gdje su oni sami rođeni. Povratak svih izbjeglica, reparacija. Ništa od toga neće vratiti sve ove brutalno pobijene, ali to je nekakva naznaka. Točka u kojoj sam ja promijenila stav, a to je isto svojevrsno održavanje statusa quo, kada se priča o dvije države – to više ne drži vodu. Jedna država od rijeke do mora. To je moj stav.

Vratile bismo se na odgovornost koju mi imamo s nastavkom otpora u budućnosti. Kako mislite da bi on trebao izgledati u sklopu Inicijative za slobodnu Palestinu ili generalno među propalestinskim inicijativama?

Bojkot, apsolutno. Izravne akcije, direktne akcije su jedan od načina kako se nenasilnim otporom može nešto promijeniti. Vidimo kako je to u Velikoj Britaniji završilo, aktivističku su mrežu Palestine Action ne samo zabranili, nego i prozvali terorističkom organizacijom zato što su bacali boju po ratnim avionima. Mislim da je odlično da se uopće otvara prostor u kojem se čuju palestinski glasovi. Do sada to i nije baš postojalo. Ako i jest, bilo je na margini.

Osjećate li tu marginu i osobno, imate li osjećaj da se Vašem glasu manje daje za pravo?

Definitivno. Ja sam uvijek imala osjećaj da moram dokazivati ili opravdavati svoje iskustvo zato što sam Palestinka. Kao da nemam taj kredibilitet da govorim o Palestini upravo zato što sam  Palestinka. Pa tek tada imam! Moje riječi kao Palestinke kao da nisu imale tu težinu, nego ako bi došao netko neutralan onda – dobro, sada možemo dati važnost i težinu nekome tko to gleda izvana, a ne nekome tko dolazi iznutra.

I kada se direktno prosvjeduje, ljudi koji nose palestinsko ili arapsko nasljeđe dodatno riskiraju izlaskom u javni prostor i diskurs. Otvaraju se pitanja privilegija, sigurnosti, pozicija iz kojih podižemo glas.

Tako je. Mislim da je to definitivno istina i da jedna “Ivana Horvat” ima tu privilegiranu poziciju kada istupa u zastupanju prava Palestinaca. Kada su krenule dolaziti izbjeglice s Bliskog Istoka, još uvijek vidiš što se događa i kako se naš državni aparat odnosi prema njima i kakav je općenito mainstream stav prema tim ljudima – uzet će nam poslove, silovat će naše žene, to su sve divljaci… To je dio onog kolonijalnog diskursa u nama, kao i sa svakim kolonijalnim projektom – oni tamo su divljaci koje treba civilizirati i mi ćemo njih čizmom civilizirati i demokratizirati. To je dio naše mainstream retorike.

Ne mogu da ne primijetim i sada, kod puštanja talaca, isti jezik i kod naših portala: “prvi zagrljaj nakon toliko dana u zatočeništvu Hamasa”. Dakle, s jedne strane imamo 20 živih i 28 Izraelaca kojima su tijela ostala pod ruševinama, a s druge strane po izraelskim tamnicama preko 10.000 Palestinaca. Izraelska su snage sada natrag poslale 45 tijela koja su spaljena s užem oko vrata, oko ruku, neki propucani u glavu, neidentificirani. Pa to su isto civili. Tako je bilo i nakon 7. listopada, tada je svaki ubijeni izraelski stanovnik dobio priču – što su voljeli, s čim su se bavili, ime i prezime, a sve palestinske žrtve ostaju potpuno bezimene, djeca su samo brojevi i statistika, bez lica i imena, želja i snova, svega što svako ljudsko biće ima.

Tekst je nastao u sklopu Kulturpunktove novinarske školice uz mentorsku podršku Barbare Matejčić.

Govor Morane Miljanović prenosimo u cjelosti:

“Danas ću govoriti o flotili koja je plovila prema Palestini. O stotinama ljudi na 50 brodova i stotinama ljudi na kopnu, u pokretu. Ljudima od kojih većinu nisam stigla ni upoznati i s kojima sam se osjećala u čvrstom zajedništvu, raznježeno i moćno. 

Ljudima između kojih postoje mnoge razlike u iskustvima i idejama i temperamentima, ujedinjenim u pokretu. Ljudima koji su dnevno jedni za druge nalazili dijelove i alate za popravke, prijedloge kako nešto popraviti, jabuke i boce plina za kuhanje i prijenosne WC-e, kako prebaciti nekoga s broda na brod u flotili od 50 brodova a svega tri gumenjaka kojima rade motori. Ljudima koji griješe i zamalo se sudare s drugim brodom u flotili. Prekrasnim nesavršenim ljudima koji imaju malo pojma o tome kako se decentralizirano i efikasno organizira i koordinira i što učiniti s jednim ekcesom ega osim ignorirati ga. Ljudima za koje sam zamišljala što rade u svojim malim plutajućim komunama, kada bih pogledala morski horizont oko svog broda i vidjela desetke drugih, svi plove u istom smjeru – reći ljudima Palestine da nisu sami i reći ljudima svijeta da je naš pokret nezaustavljiv, jer flotila nije samo 50 brodova. 

Na mom brodu bilo je 15 ljudi, do flotile neznanaca. U kratkom vremenu postajete obitelj, mala zajednica međusobnog pomaganja, brige, pažnje, dijelite smijeh i stres i priče i hranu, s ljubavlju pripremljenu hranu koju dvoje kuha pod nagibom broda od 45 stupnjeva. Učite i podučavate, o zvijezdama, jedrenju, muzici, međunarodnom pravu, izvršavate zadatke oko plovidbe, držite straže, razmišljate zajedno, konkretizirate protokol za napad dronova i kako prati suđe s morskom vodom iz kantice preko bande na valovima.

U flotili, u noćima bez mjeseca, ispod mračnog i zapanjujućeg zvjezdanog plašta koji se spaja s morem i navigacijska svjetla naših brodova svjetlucaju skupa sa zvijezdama. Ispod nas i oko nas, svjetluca bioluminiscentni plankton. Nevidljiv u mirovanju, vidljiv tek u pokretu. 

Dugujem Willow Defebaigh ovu metaforu za globalnu solidarnost kao akciju, kao pokret, koji u mraku genocida ukorijenjenog u kapitalizmu, rasizmu i supremacizmima generalno, kolonijalizmu i patrijarhatu, u tom mraku do svjetlucanja dolazi kada se krećemo. Protuotrov očaju i besmoćnosti nije samo nada, već i pokret. Na jedrilicama i na ulicama, cilj nije geografski. Dok se krećemo, učimo o formacijima, učimo kako se organizirati bolje, kako se brinuti bolje jedno o drugima, a pogotovo o onima koji nose nerazmjerne terete i rizike. 

Revolucija nije događaj nego proces. I često je sasvim neglamurozni rad njege, pažnje, popravaka, pokušaja i pogrešaka. Flotila nije herojska akcija već poziv da vidimo plankton kako svjetluca, da budemo kao plankton koji svjetluca. Ljudi Palestine su mnogima svjetionik na tom putu. Vladajuće klase se plaše Palestine jer konvergira i ujedinjuje pitanja sustavnih, isprepletenih opresija. I jer ljudi prepoznaju da je borba za očuvanje života, dostojanstva i slobode ljudi Palestine pitanje očuvanja čovječnosti i budućnosti svih nas.

Na kopnu, radnici na dokovima Genove su obećali veliku mobilizaciju čim izgube kontakt s flotilom i održali obećanje, i skupa s milijunima ljudi diljem italije, praktički zaustavili zemlju u solidarnosti s ljudima Palestine. Generalni štrajk se proširio u Španjolskoj i Belgiji. Ljudi se bude, i kreću. Slovenija daje primjer, kao mala država članica EU, država bez kolonijalne prošlosti, embargom Izraelu na oružje, diplomatskim sankcijama, ograničenjem uvoza iz ilegalnih izraelskih naselja na zapadnoj obali i drugim metodama pritiska.

Hrvatska, zemlja s jakom antifašističkom i antikolonijalnom tradicijom, ima veliku moć da pruži sličan primjer, zajedno s drugim malim državama na periferiji globalnog kapitalizma. Hoće li, ovisi o nama. Mi, takozvani obični ljudi, budni smo i naš pokret je svjetlucav i nezaustavljiv.

Sloboda Palestini, jer je svaki život jednako vrijedan i nitko nije slobodan dok svi nismo slobodni.”

Podsjetimo, krajem srpnja ove godine inicijative Za K.R.U.H., Štrajk za Gazu, Inicijativa za akademiju solidarnosti i epistemičke pravde, Studentice za Palestinu, Nepokorena Palestina, Inicijativa za slobodnu Palestinu i BDS Hrvatska uputile su otvoreno pismo upravi HNK Ivana pl. Zajca s pozivom na otkazivanje Naharinove predstave, o čemu smo detaljnije pisali ovdje. Međutim, kako je vidljivo na službenim stranicama kazališta, do danas nije došlo do otkazivanja. Kako navodi u pismu, Varoufakisa je o događanjima izvijestio Srećko Horvat, voditelj Filozofskog teatra, a o svojoj je odluci obavijestio i inicijative koje su pozvale na otkazivanje Naharinove predstave. Varoufakisovo pismo prenosimo u cijelosti iz njihova priopćenja.

“Dragi prijatelji,

Moj prijatelj Srećko Horvat obavijestio me da ste, u skladu s BDS-om, organizirali bojkot Hrvatskog narodnog kazališta zbog njihova ugošćivanja umjetnika koje sponzorira država Izrael. U nastavku možete pronaći moje pismo ravnateljici kazališta u kojem, u znak podrške vašim naporima, objavljujem svoje povlačenje iz događaja na kojem smo Srećko i ja trebali sudjelovati.

Srdačan pozdrav
Yanis Varoufakis

Ravnateljici Hrvatskog narodnog kazališta u Rijeci

Draga Dubravka Vrgoč,

Pišem vam kako bih vas obavijestio da se, nažalost, povlačim iz događaja Filozofski teatar zakazanog za 30. studenog, 2025., na koji ste me ljubazno pozvali zajedno s prijateljem Srećkom Horvatom.

Iako nemam namjeru suditi o vašim umjetničkim i kulturnim odabirima, u ovom trenutku, dok se odvija genocid nad palestinskim narodom (koji će obilježiti našu generaciju na globalnoj razini), imam političku odgovornost bojkotirati institucije koje dopuštaju da ih izraelske institucije koriste za artwashing izraelskog genocida i kolonijalnog nasilja. Moja odluka o povlačenju iz događaja na koji ste me tako ljubazno pozvali, uvjeravam vas, u potpunosti se temelji na vjerodostojnim informacijama da će vaše kazalište ugostiti predstavnike koje podržavaju izraelske kulturne institucije, a koje su suučesnice ne samo u brisanju palestinske umjetnosti, nego i palestinskog života u cijelosti.

Nadam se i vjerujem da će naši napori da se okonča ovaj genocid uroditi plodom i da će jednog dana omogućiti da događaji poput ovoga budu u skladu s minimalnim etičkim standardima intelektualnog i umjetničkog djelovanja.

S osobitim poštovanjem,
Yanis Varoufakis
Ponedjeljak, 6. listopada 2025.”

Odrasli ste blizu Tel Aviva. Možete li nam reći kako je bilo odrastati ondje i kako je izgledao vaš proces političkog osvješćivanja i angažiranja?

Odrastao sam u Ra’anani, koja je pola sata vožnje od Tel Aviva. To je zapravo srednjeklasno predgrađe, normalno mjesto, koliko normalno može biti za državu cionističke rase. Moja obitelj nije bila previše cionistički nastrojena, niti previše militaristička. U našem domu nije bilo rasprava o politici ili vojsci. To je već svojevrsna iznimka jer se u većini obitelji u Izraelu djeca ugledaju na braću ili sestre u vojsci, a roditelji, obično otac, pričaju im vojne priče. Ja to nisam imao u svojoj obitelji i nikada me nije zanimalo postati vojnikom.

Bio sam sretan što sam Izraelac, ali nikada nisam gajio previše nacionalistički sentiment. Tijekom šest godina, tri godine srednje škole, a zatim tri godine fakulteta, razmišljao sam jesam li spreman ići u vojsku ili ne. To je već drugačiji stav od većine Izraelaca jer je za njih odlazak u vojsku nešto što se podrazumijeva.

Osim što vas obitelj nije gurala u tom smjeru, zašto mislite da ste imali drugačiji stav prema vojsci?

Vjerojatno sam anarhist, ali nikad se nisam trudio čitati o anarhizmu. Za mene je cijela poanta anarhizma preuzimanje odgovornosti za svoje postupke. Dakle, nikad nisam želio biti vojnik, ali društvo je usmjereno na to da se sve stanovnike regrutira u vojsku. Uobičavao sam govoriti da nas se od vrtića obučava za vojnike, ali onda mi je prijatelj pokazao oglas za rodilište u Izraelu gdje vidite fetus u maternici, fetus koji nosi beretku i vojnički salutira. To je oglas za rodilište u glavnoj bolnici u Tel Avivu. Glavna bolnica koja je, usput budi rečeno, tunelima povezana s vojnom bazom. A znamo što cionisti koriste kao argument o Hamasu i bolnicama u Gazi, zar ne?

U svakom slučaju, razlog zašto sam otišao na studij prije vojske bio je taj što sam želio odgoditi odluku o vojsci. Nakon šest godina ipak sam na kraju regrutiran jer se nisam htio osjećati kao izdajnik ili parazit. Međutim, nakon dva mjeseca u vojsci doživio sam trenutak prosvjetljenja, važne spoznaje. Prva je spoznaja bila o nečemu drugom o čemu sam razmišljao šest godina, a to je bilo vegetarijanstvo. Sada sam vegan, ali u to vrijeme shvatio sam da je vrijeme da postanem vegetarijanac. Tjedan dana kasnije shvatio sam da imam izbor i u vezi vojske i odmah sam prestao biti vojnik. Mislim da je taj trenutak spoznaje istinit za svakoga tko izađe iz cionizma, slično je odrastanju u kultu – da bi izašao iz kulta, moraš se nepovratno, totalno trgnuti. Dugo sam o tome razmišljao, ali mora se desiti poseban klik, to je psihološki fenomen.

Jedini problem je što sam već bio u sustavu pa sam se morao boriti protiv sustava da bih izašao iz vojske. Trebalo mi je godinu i pol borbe dok nisam uspio izaći. Imao sam sreće da nisam završio u vojnom zatvoru, jer me je osoba koja je tada bila zadužena za mene pokušala zaštititi. Nekako sam prošao ispod radara.

Govorimo o vremenu prije interneta. Jeste li bili izloženi kritičnim informacijama o društvu u kojem ste živjeli, gdje i kako ste tražili saveznike?

Star sam, tako da je to bilo vrijeme prije interneta, prije mobitela. Internet se pojavio tek kada sam upisao studij. Ali postojao je pristup barem nekim kritičnim informacijama, samo ste se morali malo potruditi da biste ih dobili. Primjerice, jedan od najvećih mislilaca u Izraelu koji više nije s nama bio je Yeshayahu Leibowitz. Osamdesetih godina prošlog stoljeća skovao je termin “židonacisti”, opisujući ponašanje izraelskih vojnika i legalizirane taktike mučenja koje su koristili. Tijekom Prve intifade vojnici su lomili kosti Palestincima, a naredbe za to im je dao Jicak Rabin, koji je dobio Nobelovu nagradu za mir. Kad su Leibowitza njegovi studenti pitali kako to da on zna što se zapravo događa, povisio je glas i rekao im da sve što trebaju učiniti jest nabaviti novine na stranom jeziku s druge strane ulice.

Također sam podržavao ljude poput Mordechaija Vanunua, zviždača koji je bio najomraženija osoba u Izraelu. Ali sve to nije bilo dovoljno radikalno da kažem da nisam cionist. Trebalo je više da bih došao do te pozicije. Nakon što sam napustio vojsku, počeo sam podržavati druge prigovarače savjesti, ljude koji su odbijali vojnu službu. Pridružio sam se grupi New Profile koja se organizirala oko demilitarizacije izraelskog društva. Ubrzo nakon toga osnovana je organizacija Anarchists Against the Wall. Išli smo prosvjedovati svakog petka, ne samo svakog petka, ali posebno svakog petka na Zapadnoj obali, na poziv Palestinaca kojima je oduzeta njihova zemlja.

Kakve ste akcije poduzimali u to vrijeme?

Bili smo grupa koja se bazirala na direktnim akcijama. Radili smo sve vrste kreativnih akcija, smišljali načine da zaustavimo buldožere ili doslovno blokiramo izgradnju zida. Bili smo nenasilni u svom ponašanju, ali ipak su na nas pucali. I u mene su pucali gumenim mecima, a palestinski prijatelj mi je umro u naručju, pogodili su ga suzavcem u prsa.

Nikada mi nije bio dopušten ulazak u Gazu. Najbliže Gazi sam bio kada smo simbolično išli prosvjedovati do plaže, na godišnjicu operacije Cast Lead. Moja bivša djevojka u to vrijeme bila je Talijanka i radila je u Gazi. Mi smo živjeli u Tel Avivu, pa bi ona provodila tjedan u Gazi, a onda dolazila za vikend u Tel Aviv, u potpuno drugačiju stvarnost. Situaciju zaista razumijete kada je vidite u totalu, kako žive robovi i robovlasnici, kako žive ljudi pod čizmom apartheida i kako žive ljudi koji profitiraju od apartheida. U Tel Avivu, sat vremena vožnje od Gaze, ljudi žive bezbrižnim, supremacističkim, ultranacionalističkim životom, u nekoj vrsti la-la zemlje.

Napustili ste Palestinu prije deset godina. Zašto ste otišli i kako ste počeli djelovati u različitim anticionističkim inicijativama diljem Europe?

Osim u Anarchists Against the Wall, pomogao sam u suosnivanju skupine savjesnih Izraelaca koji su podržavali kampanju BDS-a, pod nazivom Boycott from Within. U to vrijeme sam također otišao predstavljati narodnu borbu Palestinaca u Europi. Proveo sam tri mjeseca u Europskom parlamentu, kao pripravnik zajedno s palestinskim kolegom, i mogu reći da je to bila najveća žrtva koju sam ikada podnio za ovu borbu. Sve što ne valja sa zapadnim svijetom sažeto je u Europskom parlamentu, to je potpuno bezdušno mjesto. I poslužuju najgoru kavu.

Kada sam u Palestini, postoji jedna vrsta borbe, ali kada izađem van, vrsta borbe je druga i sastoji se u uvjeravanju svijeta da izvrši veći pritisak na Izrael. Otišao sam jer sam osjećao da mogu biti puno učinkovitiji vani kako bih promijenio situaciju iznutra. Iznutra je nekako potpuno uzaludno, limitiran je opseg onoga što možete učiniti. Mislim da je cionizam podložniji pritisku izvana.

Izrael i postoji i opstaje zahvaljujući globalnom cionizmu.

Da, cijeli Zapad dopušta da postoji. Ali također smatram da je glavni razlog zašto cionizam još uvijek postoji i glavni razlog zašto se genocid može dogoditi – novine Haaretz. One utjelovljuju sve o takozvanom “liberalnom cionizmu”, koji je najopasniji oblik cionizma. Haaretz vidim kao vodeće sredstvo cionističke propagande – barem najučinkovitije sredstvo. Učinkovita propaganda znači da vam se daju činjenice, ali u sasvim drugom paketu, u sasvim drugoj naraciji, koja odvraća od pravog problema. Pišu o izmišljenim konceptima poput “Izrael i Palestina” kao da su to dva odvojena entiteta, a ne jedno te isto, pišu o “sukobu”, o “ratu”.

Također, o “taocima”. To je najrasističkiji diskurs od svih – govore o 20, ili 50, ili 200, ne znam koliko ih ima, niti me briga, izraelskih talaca, dok u Gazi ima 2,3 milijuna talaca. Osim toga, mnogi Izraelci nisu čak ni taoci, mnogi od njih su vojnici, pa su pravno gledano ratni zarobljenici. Ali i dalje govoriti o 200 talaca, to je najsupremacističkiji i lišen ikakvog ljudskog osjećaja način razmišljanja koji mi pada na pamet. A dolazi od takozvane izraelske ljevice.

Kada su Palestinci, tijekom ustanka u getu u Gazi 7. okobra (uspoređujem ga s ustankom u Varšavskom getu i tako sam to nazvao u intervjuu 8. oktobra), provalili iz koncentracijskog logora koji je kasnije pretvoren u logor za istrebljenje, prešli su preko ograde na svoju zemlju, u svoja naselja. To su stvarna palestinska naselja, ne samo ona na Zapadnoj obali. Ali to je neugodna istina. I to se vidi uloga Haaretza, koji stvara narativ koji daje neku vrstu legitimnosti cionističkom projektu, nečemu što je u osnovi nelegitimno. U novije vrijeme imaju komentatorske članke novinara koji pišu o svojim iskustvima u “ratu“. To je rat koliko je rat bio ono što se događalo između nacista i ljudi koji su pružali otpor u Varšavskom getu.

Također vidimo da narativ o dvodržavnom rješenju i dalje cvjeta, i sve više zemalja diljem svijeta priznaje Palestinu. Vrlo ste kritični prema tome, zašto?

To je glupo priznanje države Mahmouda Abbasa, na koju se referiraju kao na palestinsku državu. Abbas je Netanyahuova desna ruka. To je najopasnija stvar koja se može dogoditi Palestincima. Za svakoga tko stvarno razmišlja o tome da se pomaknemo dalje od dinamike koja je na snazi ​​posljednjih 70 godina, sve je to korak unatrag, a ne naprijed. Razgovor o dvodržavnom rješenju jedini je način za održavanje kolonijalizma, apartheida, a sada i genocida. Zato cionisti polude kada kažemo “od rijeke do mora”, jer zahtijevamo palestinska prava diljem Palestine. Zločin je cionizam. Kada kažemo “od rijeke do mora”, negiramo legitimnost bilo čega što je povezano s cionističkim projektom. A to je jedini način da se krene naprijed.

Ako damo bilo kakav legitimitet bilo kojem aspektu cionističke države, onda radimo suprotno od podrške Palestincima. Takozvano rješenje dviju država i takozvano priznanje Palestine također implicitno priznaje Državu Izrael – državu cionističke rase – što je način zaštite zločina i nastavljanja zločina. Prvo i osnovno, cionistička država izgrađena je na krajnjem pojmu ekskluzivnosti. Postojanje Izraelaca dolazi na štetu Palestinaca, tako je to po dizajnu. Izrael je izgrađen suprotno ideji suživota. Jednakost, ustav, multikulturalizam, prava manjina, sve što se smatra demokratskim, doslovno znači ukidanje cionističke države i potkopava korijene cionističkog projekta.

Možete li nam reći nešto o akcijama u koje ste bili uključeni s Palestine Action?

Mogu govoriti o nekim od prošlih akcija u kojima sam sudjelovao. Palestine Action je trenutno zabranjena organizacija u Ujedinjenom Kraljevstvu, tako da danas nema nikoga tko bi bio povezan s njom. Prema nedavnoj zabrani, svatko tko se smatra članom te organizacije mogao bi završiti u zatvoru na 14 godina. Osoba zadužena za tu zabranu, Yvette Cooper, ministrica je vanjskih poslova Ujedinjenog Kraljevstva. Cooper je uvela najdrakonskije, antidemokratske mjere gdje se ljude sada uhićuje pod optužbama za terorizam samo zato što drže transparent. Ista Yvette Cooper je upravo ovog mjeseca priznala takozvanu Državu Palestinu. Još jednom, imate najfašističkiju, najkolonijalističkiju i najsupremacističkiju od svih, koja “priznaje” Palestinu.

Dva puta sam bio uključen u akciju protiv Elbit Systemsa, iliti Elbit Systemsa od Genocida, koji nije samo vodeći izraelski proizvođač oružja, i ne samo da usavršavaju svoje strojeve smrti na tijelima Palestinaca, a kasnije ih prodaju ostatku svijeta kao “testirane u borbi”, već Elbit Systems također aktivno provodi genocid uz Izraelske Snage Genocida. Prvi put, troje nas je otišlo u tvornicu u Oldhamu koja je kasnije trajno zatvorena. Otišli smo okupirati krov, u trenutku dok su bombe padale na Gazu 2021. godine. Uhićeni smo i pušteni 24 sata kasnije. Godinu dana kasnije ponovno sam otišao u Veliku Britaniju, ovaj put da porazbijamo sjedište Elbit Systemsa u Bristolu. Nismo skrivali lica i cijelo smo događanje prenosili uživo. Od nas sedmero, dvojica smo bili izraelski disidenti i sletjeli smo u Veliku Britaniju posebno kako bi sudjelovali u pokušaju zaustavljanja zločina Elbit Systemsa.

Kako mislite da se trebamo kretati naprijed, na kakve se akcije trebamo usredotočiti kada je Palestina u pitanju?

Vrijeme je da se odmaknemo od vremena građanskog neposluha. Građanski neposluh je za dobra stara vremena kada nam se genocid nije događao pred očima, uživo. Mi smo ti koji moramo zaustaviti genocid, jer naše vlade to neće učiniti. Jedina zemlja na svijetu koja je učinila minimum je Jemen. Ljudi mogu poduzimati direktne akcije na različite načine – postoje ljudi koji se fokusiraju na uništavanje tvornica oružja, postoje ljudi koji su na putu za Gazu kako bi probili blokadu itd.

Možemo razmišljati i o masovnoj mobilizaciji, globalnom maršu na Europski parlament ili na Međunarodni sud u Haagu. Trebali bismo usmjeriti svoju energiju na to da te institucije učinimo neupravljivima, na isti način na koji su u Južnoj Africi učinili bantustane neupravljivima. Europski parlament ne bi trebao moći funkcionirati dok ne ispuni svoju pravnu i moralnu obvezu da zaustavi genocid. To je minimum i mislim da ćemo ih morati natjerati da to učine. Da se poslužim citatom Davida Graebera – demonstriranje je kao traženje onih na vlasti da vam daju čašu vode, dok je direktna akcija kao kopanje bunara i izazivanje vlasti da vas zaustave.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Horizonti promjene koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

U ovom se navratu Sacco opredeljuje za fusnote, nešto što se u svakom naučnom, bilo akademskom, bilo novinarskom i/ili istorijskom istraživanju doživljava samo kao dodatno pojašnjenje koje treba da utvrdi i potkrepi ono već izrečeno u ”glavnom” delu teksta. Fusnotu međutim, ovaj malteško-američki novinar doživljava kao glavni prilog i trag, koji po težini i važnosti svedočenja s vremenom menja čitav preovlađujući, dominantni narativ.  

Sasvim suprotno predvidivoj, potpuno oportunističkoj logici geopolitičkih “stručnjaka” i “profesionalaca“, Joe Sacco se u svom novinarskom pohodu opredeljuje za poziciju outsidera koji postepeno i postupno dolazi do istine o događajima. Razgrčući prašinu sa događaja o kojima nije nigde čitao na dovoljno produbljen način, o kojima nije mogao naći zadovoljavajući broj podataka i svedočanstava, on se služi fusnotama kao sredstvom protiv istorijske amnezije.

Odlaskom na lice mesta – u pojas Gaze – te sada već daleke 2003. godine, a nameravajući pri tom da istraži još dalju 1956. godinu (borbu za prevlast nad Sueckim kanalom i zločine koje su Izraelci tada počinili nad Palestincima), on ne želi samo da dokumentuje raznorodna lica palestinske patnje i intervjuiše preživele svedoke, već ga zanimaju konsekvence i posledice jednog decenijskog kontinuuma, o kojima se mahom i dalje ćuti u mejnstrim medijima.

Na početku svoje grafičke novele Joe Sacco želi upravo da naglasi tu vidnu razliku u odnosu prema svojim kolegama i novinarima u drugim redakcijama. Time on ukazuje na jednu širu krizu novinarskih načina prikazivanja humanitarne katastrofe, koja se kreće od jednog do drugog “incidenta” i “skandala”, od masakra do masakra. Ta taktika, mada operativna i legitimna, služi upravo navikavanju na otupljujući ritam genocida, i konačno, usled opšte apatije, ide u prilog predstavi da je sve što se zbiva ustvari “normalno”, da se ratni spektakl odvija po očekivanom, uigranom planu (baš kao novinarska žurka u Jerusalimu, na samom početku ove novele).

Pošto autor, ne libeći se da predstavi svoju perspektivu kao unapred ograničenu i podložnu istim onim predrasudama kojima robuje većina novinara_ki sa Zapada, govori, piše i crta iz “prvog lica”, on otvara priliku za ironični odmak od sopstvene “moralne ispravnosti”, suviše ozbiljne persone (novelom provejavaju i trenuci smeha i olakšanja mučnih situacija), kao i lažljive “objektivne” uzdržanosti. Zaista, doima se kao neko ko prvenstveno želi da razbije uvrežene predrasude i rasvetli slepe tačke, a da bi to uspeo mora da se suoči sa “srcem tame”, da se uputi na mesto samog temeljnog istraživanja, na tlo gradova koji sačinjavaju mesta palestinskog mučnog višedecenijskog prebivanja. 

Uz to, preispitujući zakonitosti jednog sistematskog i organizovanog uništenja svih humanitarnih temelja koji su mogli voditi do međuetničkog suživota, on ne želi da postupa kao ostali novinari sa terena, koji nameravaju da izmame urgentne i alarmirajuće apele iz pretpostavljenog istorijskog “sada”. Zato je njegov cilj povratak u prošlost koja višestruko odjekuje posledicama po samu sadašnjost. U 1956. godinu, kada se dogodila prva okupacija pojasa Gaze i brojni masakri civila i izbeglica – događaji koji su po svemu imali obeležja etničkog proterivanja i istrebljenja – a gotovo da nisu bili zabeleženi i komemorisani na dostojan način. Joe Sacco želi zapravo da pronađe nedostajuću kariku u kolektivnom i individualnom poimanju genocidnog kontinuiteta.

Notorna je činjenica da se istorija, koju – kako se to već poslovično kaže – pišu pobednici, ne želi u svom nemilosrdnom pohodu osvrtati na ono što smatra događajima koji nisu vredni pažnje. Međutim, u ovom se slučaju autor zalaže za poimanje istorije kao učiteljice života. Novinar je p(r)ozvan i kao “amaterski” historik, on je jednom za uvek obavezan, zajedno sa drugim istoričarima, svedocima i piscima, na mukotrpnom putu predočavanja istine. 

Odbijajući da se pokloni zvaničnim interpretacijama borbe za prevlast nad Gazom, kao i opšteprihvaćenoj slici koja predstavlja izraelske Jevreje kao one koji jednostavno brane svoje pravo na postojanje, autor pristaje uz svedočanstva prognanih Palestinaca kao uz glavni izvor istorijske i političke kritike koja prkosi dominantnim stavovima. Saccov poduhvat je još važniji usled brisanja i uklanjanja dokaza, toka istorije koja pokazuje tendencije zaborava i amnezije koja godinama prekriva sve eklatantne znakove aparthejda, getoizacije, nasilnog raseljavanja Palestinaca i dodatnog naseljavanja cionističkih kolonizatora, kao i vandalizacije i sravnjivanja sa tlom palestinskih domova.

Tokom istraživanja, Sacco pronalazi preživele svedoke koji su bili neposredni očevici izraelskih zločina koji su se odigrali u dva palestinska grada, Khan Younis i Rafah. Nakon što bi sa svojim vernim pratiocem, učenjakom i istraživačem Abedom, našao mesto prebivanja svedoka, Sacco bi se upuštao u intervju sa datom osobom, svaki put iznova pokušavajući da dosegne do epicentra istorijskog sećanja i traume preživelih. Vrlo su duhovite i važne invektive i komentari koje Sacco, kao glavni narator, ostavlja o ključnim svedocima, jer oni sačinjavaju presudan doprinos u razumevanju borbe sa nanosima memorije, onim što u noveli naziva krhotinama i zaostacima sećanja. 

On se ponaša upravo kao arhivar i sakupljač tih krhotina, koje mora odvojiti od onih delova sećanja koji smetaju razotkrivanju osnovne proživljene traume, a sa kojima se mnogi svedoci, što je sasvim razumljivo sa aspekta količine pretrpljenog nasilja, vrlo teško nose i suočavaju. Naročito mu je teško izazvati određenu reminiscenciju na 1956. godinu kod jednog od prekaljenih boraca (fedayee) koji pri prisećanju prati liniju “ličnih izdaja i odmazda”, kao i militarističkih promašaja i decenijskih nedaća. Sa njim Sacco ulazi u neku vrstu prinudnih pogodbi, i kako sam kaže, čak i “cenkanja” i “trampe”. Autor se ovde postavlja kao onaj koji nudi “deo za deo”, izmamljujući sećanje na događaje koji su mu ključni davanjem zauzvrat slobode sagovorniku da priča bez uznemiravanja o događajima koje on lično smatra ključnim, te tako pokušava utoliti i njegovu i sopstvenu, obostranu znatiželju i potrebu.

Ponekad pak nailazi na toliko stare i zanemoćale svedoke i svedokinje, da je gotovo nemoguće iz njih izmamiti bilo kakvo relevantno svedočenje, jer su njihovi nanosi uspomena, slično zgradama koje razaraju Izraelci, gotovo potpuno destruirani posledicama negativnog rada vremena, kao i PTSD-om koji je trajno razbio koherentnost njihovog izlaganja. 

Rad brisanja i zatiranja dokaza je nešto što se odvija uporedo sa naporima ovih i drugih Palestinaca da se odupru amneziji prenošenjem zajedničkih, kako ličnih tako i kolektivnih insignija sećanja, iz generacije u generaciju. Baš dok Sacco mukotrpno radi na kristalisanju sopstvenih fusnota i izgradnji činjenične istine, odvija se proces dalje razgradnje – rušenje palestinskih kuća od strane vojnika IDF-a, kao i njihova potpuna anihilacija buldožerima i teškom mašinerijom, kojima Sacco izravno svedoči u pauzama svog rada na istorijskim fusnotama. 

Gotovo svako Saccovo suočavanje sa potencijalnim svedokom ili svedokinjom sastoji se tako u pregovaranju oko načina i mehanizama sećanja. U razgovorima iznova navodi svoje sagovornike, insistirajući na tome sa retkom upornošću, da govore o datoj godini, mestu i vremenu. Mnogima od njih nije sasvim jednostavno da se suoče sa datim periodom, dok drugi jednostavno odustaju od svedočenja, ili ne žele ni da se upuštaju u bilo kakvu rekreaciju. Preovlađuje osećaj da Sacco ne manipuliše njihovim emocijama zarad sopstvene naučne dobiti, već traga za onim individuama kojima bazična uspomena na događaje nije urušena silinom pretrpljenog nasilja.

Glavne sagovornike, time i saradnike, autor nalazi u onim individuama koje nisu doživele nenadoknadive ozlede memorije, koje bi ih ostavile trajno petrifikovane, zamrznute u ćutanju. Takođe, neki svedoci i svedokinje ostaju anonimni jer je to bila njihova izričita želja, dok je njihove likove autor dodatno sakrio izmenivši im lični, fizički izgled u konačnoj skici njihovih profila.

Glavni Saccovi sagovornici tako najčešće samoinicijativno rekreiraju sam događaj, služeći se čak i ponovnom rekonstrukcijom. Ta rekonstrukcija se često ne odvija samo kroz govor, već i kroz delimično ponovno proživljavanje rečenog trenutka, što je ilustrovano njihovom potrebom da na licu mesta, fizičkim položajem tela, ponove situaciju masovnih postrojavanja i prinude kojoj su bili izloženi. Tako jedan od svedoka, pokušavajući da rekonstruiše i dočara način na koji je pobegao od egzekutora, pribegava naslanjanju na zid u sopstvenoj kući, koje korespondira sa njihovim tadašnjim prinudnim naslanjanjem na zid, neposredno pred trenutak kada se odlučio na poduhvat bekstva. 

Ipak, Sacco ne pripada ni tipu novinara koji bi otpisao nečije svedočenje, govor ili izjavu, samo zato što se ono kosi sa predstavama o Palestincima kao o “idealnim žrtvama”. Kvalitet ovoj grafičkoj noveli donosi upravo to različito profilisanje svedoka, njihova raznolika i raznovrsna karakterologija, intervjuisanje i samih boraca za palestinsko pitanje (fedayeen), od kojih jedan vidno podleže svim najgorim antisemitskim predstavama. Naime, u strahu da će cionisti doći do njegovog svedočanstva, pošto Jevreji “sve znaju i sve vide”, otkriva se stepen njegovog potisnutog ludila i paranoje, budući da svoju sudbinu upoređuje sa onom Adolfa Ajhmana, smatrajući da je ovaj samo žrtva jevrejske zavere.

Naročito ozbiljan otpor Sacco nalazi kod onih mlađih generacija Palestinaca koji sa prezirom i indignacijom doživljavaju njegovu odluku da piše o prošlim događajima. Njihov argument obično se kreće pretpostavkama da su njihovo vreme i njihova sadašnjost prioritetni jer su već ispunjeni primerima okrutnosti koje treba jednostavno zabeležiti upravo u trenutku kad se događaju. Oni prosto odbijaju da sagledaju istoriju iz “tuđih cipela”, kao složeni kontinuum koji podrazumeva da se zločini stalno iznova vraćaju, baš zato što se zapadni svet nije suočio sa sopstvenom imperijalističkom, kolonijalnom prošlošću.

Ipak, autor ne odbacuje ni njihovu tačku gledišta, te njegova grafička novela obuhvata i očigledan bes i nezadovoljstvo koje oni ispoljavaju, a koji je izazvan nepodnošljivošću patnje pod permanentnim nasiljem, kao i očajem usled opšte besperspektivnosti. Iako ne pristaje da sledi njihovu predstavu da se istorija meri isključivo aršinima sadašnjosti, Sacco im posvećuje dostojno mesto, i to u trenucima kada odbacuju njegovo istraživanje kao irelevantno, ili ga srdito grabe za ruku i pokazuju mu rupe od metaka, nehigijenske uslove stanovanja, kao i bilansu uništavanja sopstvenih domova. 

Posebno su zanimljivi i uspešni oni izlivi besa koje autor hvata sa svom njihovom neprerađenom, neizbrušenom sirovošću. Takvi su, na primer, nastupi besa taksiste koji prevozi Saccoa i Abeda sa mesta na mesto. Furiozni gnev koji taksista ispoljava, zabeležen boldovanim caps lockom, želja da se Izraelcima uzvrati potpuno istom merom odmazde, ubistava i zločina, plediranje za dalje napade bombaša samoubica, svedoči o sekundarnoj viktimizaciji žrtava koja dovodi do prihvatanja “zub za zub” moralizama. Tako, Sacco hvata i trenutak kada islamski teroristi u znak odmazde, ubijaju grupu jevrejskih studenata, kako bi dodatno prikazao stepen zadovoljstva zbog “radosne vesti” koji provejava na mnogim licima koje usputno sreće na ulicama. 

Upotreba fusnota dobija posebno potresan trenutak zgusnute akumulacije svedočenja nasilju u onom delu novele koji se bavi sećanjem na 12. novembar 1956. godine, kada je u gradu Rafah izvršena masovna racija palestinskih muškaraca, onih od ranog punoletstva do 70 godina starosti. U okviru date fusnote koja proizvodi sopstvenu istorijsku auru, po prvog puta izjave preživelih žrtava i očevidaca bivaju pridružene jedna drugoj u vidu eha sećanja, stvarajući željeni osećaj kontinuuma. Ono što svi svedoci mahom pamte, jeste razglas koji je pozivao muškarce da napuste sopstvene domove i trkom stignu do škole u kojoj se vršilo njihovo dalje postrojavanje dok su pucnjevi leteli iznad njihovih glava.

Kao što svi svedoci, bez obzira na sopstvene kapacitete svedočenja, pamte i dvojicu Izraelaca koji su ih na samom ulazu u školu dočekivali zverskim udarcima palica, što je nekima od njih nanelo trajne posledice i ožiljke u predelu glave. To je upravo ono nasilje koje zatiče sve svedoke i urezuje se u njihovo pamćenje sopstvenom kolosalnom mahnitošću, delujući kao ničim opravdana demonstracija varvarske razularenosti i divljaštva. 

Posebno potresno su prikazane one masovne scene klečanja Palestinaca kojima je prethodno naređeno da spuste glave i da šake polože na njih. Jedan od svedoka je to uporedio sa načinom na koji se tretiraju lubenice, nežive stvari. Dehumanizacija “neprijatelja” koja podseća na najgore nasleđe Holokausta i svih logorskih mesta stradanja Jevreja u Drugom svetskom ratu, dobija posebno pervertirani odjek u načinima sprovođenja i postrojavanja muškaraca, od strane cionista, u dvorištu obližnje škole. Naime, na putu do škole, pošto bivaju požurivani stalnim pucnjevima u zrak, dolazi do proizvođenja efekta stampeda, usled koga mnogi padaju i bivaju likvidirani na licu mesta, dok drugi gube svoju obuću. Tako se nagomilavaju i tela i odbačena obuća, preko kojih progonjeni, u strahu za sopstveni život, nastavljaju da gaze u trku, priželjkući da stignu do konačne destinacije. 

Joe Sacco je uspeo da prikaže očaj pandemonijuma, koji nastupa u trenutku kada se ljudi potpuno liše sopstvenog dostojanstva i sigurnosti – kada postanu mete za neograničeno iživljavanje i odstrel. Otuda postaje vidljivo kako se, u potpunoj panici, očaju i beznađu, u situacijama koje su orkestrirali cionistički predatori, progonjeni grčevito odaju ličnom spasenju, što dovodi i do toga da kroče preko razbijenih, krvavih glava, kao i da preskaču na smrt prebijena tela svojih sapatnika. 

Takođe, ne štedeći sebe, reflektujući o svojoj poziciji onoga ko navodi žrtve pogroma da se prisete isključivo dela priče koje će ući u njegovo istraživanje, pri odlasku iz Gaze, Joe Sacco nosi sa sobom određeni deo odgovornosti i krivice. Podsećajući se koliko je puta morao grubo da prekine nečije “nesuvislo” svedočenje, koliko puta je i sam podlegao frustraciji zato što nije dobio željeno svedočenje (mada tu frustraciju nije ispoljio pred žrtvama, nego tek pred nama, čitaocima njegove novele), Sacco se, u konačnom osvrtu oseća odgovornim za pretrpljenu bol prisećanja, koju je i sam, sopstvenom nesmotrenošću, inducirao kod žrtava. U tu svrhu, poslednjih nekoliko stranica grafičke novele sačuvano je za pokušaj da se, sasvim nemo, bez naracije i svedočenja, rekonstruiše tačka gledišta jedne od žrtava masovne racije u Rafahu – Abu Junisha. Njemu je glava razbijena palicom, nakon što je pao pri trčanju.

Tako, u završnim trenucima ove grafičke novele, bez pojašnjenja i posredovanja, osim onog vizuelnog, autor ostavlja čitaocima da zamisle kako je bilo izgarati u cipelama osobe koja je vrlo lako mogla završiti mrtva od posledica prebijanja. Tom nemom fusnotom, koju može zabeležiti samo medijum stripa i vizuelne interpretacije, odana je počast svim žrtvama koje nisu imale mogućnost oglašavanja ni deljenja sopstvene patnje, niti bilo koju drugu mogućnost prenošenja sopstvene nesreće u istorijske anale. Poslednja fusnota, stoga, figurira kao odbijanje verbalne interpretacije, protiv skrnavljenja sećanja na sve žrtve odmazde. Kao empatična i emfatična ilustracija vizuelnog uosećavanja, koja ide protiv pošasti previđanja i zaborava, svojstvenih na kraju svakom ljudskom biću. 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Horizonti promjene koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Doista, Inkubator u produkciji Slovenskog mladinskog gledališča iz Ljubljane, premijerno izveden u svibnju ove godine, Frljićevo je predavanje u kazališnoj formi na temu genocida u Gazi, sa svim dobrim i lošim stranama takvog pristupa tipičnog za ovog autora. 

Okosnicu predstave čine događanja u bolnici Al-Shifa, koja se sredinom studenog 2023. našla pod opsadom IDF-a s izlikom da je riječ o komandnom centru Hamasa, što je već tada bilo više nego sumnjivo, a u međuvremenu je dokazano kao laž. U bolničkom kompleksu se tijekom opsade nalazilo oko tisuću i pol pacijenata, isto toliko medicinskog osoblja te 15 tisuća izbjeglica, no Frljić se fokusira na sudbinu prijevremeno rođenih beba koje su se nalazile u inkubatorima – odakle i naziv predstave. U podnaslovu, Frljić opisuje Inkubator kao “uspavanku za djecu koja su, prije nego što su progovorila, naučila gramatiku smrti”, te predstavu otvara citatom palestinske književnice Adanije Shibli protiv koherentne narativne strukture. 

Citat Shibli je programatski izabran kao objašnjenje Frljićevog autorskog pristupa u Inkubatoru (nema tu, je li, koherentne narativne strukture), te politički i etički kao primjer zapadnjačkog, preciznije njemačkog licemjerja kada je riječ o teroru Izraela nad Palestincima. Naime, Shibli je u listopadu 2023. trebala dobiti književnu nagradu na Frankfurtskom sajmu knjiga, ali je dodjela odgođena zbog Hamasovog napada početkom tog mjeseca, iako ona s time nije imala nikakve veze. Jedini “krimen” joj je bio što je Palestinka. 

U međuvremenu je raznolika proizraelska i, mutatis mutandis, progenocidna cenzura u Njemačkoj toliko uzela maha da se na meti, prokazana kao antisemitkinja, našla i npr. židovska teoretičarka Judith Butler, kao i brojni drugi Židovi koji nisu cionisti. Među cenzuriranim glasovima našao se i sam Frljić. Inkubator je prvo pokušao postaviti u svom trenutno matičnom kazalištu, berlinskom teatru Maksim Gorki, ali mu je to de facto zabranjeno uskratom financiranja, pa je zato otišao u Ljubljanu. 

Predstava je sastavljena od koliko-toliko povezanih prizora, ponekad skečeva, u kojima Frljić pokušava obuhvatiti što više aspekata trenutnog genocida u Gazi, ali i povijesti izraelsko-palestinskih odnosa, u čemu djelomice uspijeva. Najbolji trenuci Inkubatora su oni satirični, kada čovjek ne može vjerovati da se doista smije Frljićevim nemilosrdnim forama u kontekstu predstave o uništenju Gaze; poput parodije tipičnog kulinarskog TV showa, na pozornici se roštiljaju šnicle po omjeru poginulih Izraelaca i Palestinaca. Kada publika počinje osjetiti miris pečenog mesa, koji na neočekivan način dodatno probija četvrti zid, stvar prestaje biti smiješna, što je vjerojatno bila Frljićeva namjera. Ali kada glumci s pozornice silaze do publike da joj podijele par shawarma sendviča, apsurdni smijeh se vraća, te podsjeća da je Frljić naizmjenično hičkokovski i hanekeovski majstor manipulacije publikom odnosno konfrontacije s njom.

Razorna i donekle katarzična je i scena u kojoj glumci izgovaraju sve standardne liberalne replike kojima se pokušava objasniti zapadna podrška Izraelu i umanjiti ili negirati patnja i humanost Palestinaca, u kojoj se naravno velevažnim tonom postavlja i pitanje: “Osuđujete li Hamas?”, te iznose odavno uobičajene optužbe za antisemitizam u pravcu onih koji se usude kritizirati Izrael. Hvala mu na toj eksternoj validaciji.

S druge strane, slabiji dijelovi Inkubatora su oni koji se, paradoksalno, bave baš inkubatorima u bolnici Al-Shifa, u kojoj zbog izraelske opsade nestaje struje, pa sudbine beba u tim inkubatorima postaju neizvjesne, a onda i tragično izvjesne. Frljić je među najboljim suvremenim sljedbenicima Brechta, te često koristi njegov efekt otuđenja (Verfremdungseffekt), ali ipak ovdje sam sebe poništava. 

Skoro svaki put kada se u predstavi vratimo sudbini tih beba nedostaje dramatike i emocionalnosti. Frljić pretjeruje s groteskom, primjerice u sceni u kojima dvojica glumaca u uniformama IDF-a stavljaju svoje penise u otvore u inkubatorima i – jebu ih? Mi zapravo gledamo polagano umiranje djece, tu se nema što brehtijanski promišljati i reflektirati, već treba plakati i/ili pobjesniti. Ovako sve ostaje previše u domeni jalovog zgražanja.

Jednako tako, poslije svih užasa koje sam mogao vidjeti u protekle dvije godine izraelskog genocida u Gazi, a među njima nije manjkalo ni mrtve ni osakaćene palestinske djece, prizori plastičnih lutki na sceni me nisu uspjeli dirnuti. Zapravo, jedini put kad mi se doista stegnulo grlo tijekom predstave je kad je Frljić iz pomodnog zapadno-buržujskog dijaloga o pristanku za davljenje tijekom seksa prešao na prizore gušenja i mučenja palestinskih zarobljenika u izraelskom zatvoru. Tu gledamo glumce kako glume mučenje drugih ljudi i baš je mučno, kako i treba biti. 

Vrhunac predstave je scena u kojoj glumica Lina Akif glumi vojnikinju IDF-a koja među inkubatorima priča nama u publici šovinističke viceve na račun Palestinaca na engleskom jeziku. Neki od njih su prilično uspjele fore ili igre riječima, time i strašniji. Nakon svake od šala Akif se manijakalno smije, da bi u jednom trenutku prestala zbijati šale i krenula u maltene desetominutni napad smijeha. S jedne strane riječ je o glumačkom tour de forceu, a s druge, o sceni koja što duže traje umnaža vlastita značenja i interpretacijske mogućnosti. 

Je li to komentar na sociopatiju koja je obuzela vojnike IDF-a dok provode genocid ili na cijelo izraelsko društvo koje, po istraživanjima javnog mnijenja, većinski podržava protjerivanje Palestinaca iz Gaze ili na cinizam tzv. demokratskog Zapada…? Taj zlokobni smijeh, koji iscrpljuje i lišava ljudskosti onoga što se tako bešćutno naslađuje, mogu i danima nakon predstave prizvati u ušima – i odmah se naježim od toga.

Inkubator mi je otkrio nešto što prije nisam znao – kako u Izraelu funkcionira praksa doniranja organa (tako da su “donatori” u ogromnoj većini Palestinci jer do njihovih je organa, iz niza razloga, lako doći), ali je to obrađeno u somnabulnom monologu jedne glumice upućenom njenom fiktivnom palestinskom “donatoru”, dok ostali glumci u liječničkim kutama u pozadini izvode prvoloptašku koreografiju šivanja rane. Scena jasno sugerira da Izrael organizirano ubija Palestince s ciljem transplantacije njihovih organa izraelskim Židovima ili bogatim Zapadnjacima, ali redatelj ne odlazi s time do kraja – bio bi frljićevski savršeno provokativan trenutak da se u predstavi tada pojavi dr. Josef Mengele – zbog čega opada inače furiozni tempo predstave.

Frljićeve predstave nikad nisu dosadne, pa ni ovaj put, ali aktualnost i veličina teme kao da su ga tijekom procesa postavljanja predstave preplavile i donekle porazile. Predstava o trenutnom genocidu u Gazi zapravo ne počinje 7. listopada 2023. ili od opsade bolnice Al-Shifa, već počinje s usponom cionizma i uspostavom Izraela kao europskog kolonijalnog državnog projekta rođenog u nizu zločina, između ostaloga kao eho holokausta i kao Nakba, tj. masovno etničko čišćenje Palestinaca 1948. godine.

Frljić se donekle vraća u prošlost, ali relativno površno – u jednom trenutku se na leđima jednog glumca markerom iscrtavaju granice Izraela i Palestine. Razmatra, dakle, i kompleksni povijesni aspekt, ali doslovno na površini, ovaj put kože. Mnogo toga ostaje ispod nje: krv, meso, kosti, sve ono što nije uspio ugurati u predstavu od dva sata. Odmah na početku, Frljić nas upozorava da neće biti koherentne narativne strukture, no palestinska je priča odavno epska. Što ako je baš koherentna narativna struktura potrebna da se razjasni sva buka trenutne situacije? Ili je stvar u tome da bolje nije ni moglo kada se pokušava kazališno reagirati na lajvstrimani genocid koji nam je svima pred očima, pod uvjetom da ih ne odlučimo zatvoriti?

U društveno-političkom i etičkom smislu, Inkubator je eminentno bitna predstava, kao izazov Frljićevim kolegama i suvremenicima u europskom kazališnom i kulturnom svijetu da otvore oči i ponude svoje odgovore na pitanja koja proizilaze iz genocida u Gazi. Da učine nešto! Možda poezija nakon Auschwitza nije imala smisla, ali itekako ima smisla umjetnički reagirati sada i ovdje na užas Gaze i kolosalno licemjerje onoga što si voli tepati da je “slobodni svijet”. Tko šuti, taj se slaže. 

Nije iznenađujuće što je Inkubator mogao biti postavljen baš u Ljubljani, s obzirom na stav slovenačkih vlasti prema palestinskom pitanju, kao ni što je ispraćen velikim pljeskom u Sarajevu. No, to je donekle i pokazatelj da tim gradovima takva predstava i ne treba. Frljićev Inkubator je potreban osovini Berlin-Zagreb-Beograd (možda je preciznije reći Osovini?), čija službena politika – uz američku, britansku, mađarsku i sl. – čini sve u korist izraelskog genocida nad Palestincima. 

Znakovito je da su Nedićeva Srbija i Pavelićeva NDH, “hrvatska država” kako bi rekli današnji hrvatski domoljubi benkovačke provenijencije i moralne provincije, bile egzemplarni podržavatelji i provoditelji genocida nad Židovima u Drugom svjetskom ratu, a koji je bio ključni projekt nacističke Njemačke. Sada se sve tri države, dvije od njih članice famozne Europske unije, oličene u kancelaru Friedrichu Merzu, premijeru Andreju Plenkoviću i predsjedniku Aleksandru Vučiću, nalaze opet, skoro pa ponosno, na progenocidnoj strani. Kao da su svi izašli iz istog inkubatora. 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Horizonti promjene koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

U najavi sezone 2025./2026. objavljenoj na službenoj stranici riječkog kazališta Ohad Naharin je opisan kao “iznimno poznat izraelski koreograf i reformator”, ali potpisnice otvorenog pisma upozoravaju da on nije samo to: “on je višegodišnji umjetnički direktor i ključna figura kompanije Batsheva Dance Company – kulturnog ambasadora države Izrael.” Kao umjetnički direktor (1990. – 2018.) i aktualni kućni koreograf plesne kompanije Batsheva, Naharin je definirao i razvio plesni vokabular i pedagogiju pod nazivom Gaga koju njegova kompanija podučava i koja je definirala suvremenu plesnu scenu u Izraelu.

Ovo nije prvi niti jedini poziv na bojkot Ohada Naharina. U pismu se spominje da je “u ožujku 2024., irska institucija Ballet Ireland uklonila Naharinovu koreografiju Minus 16 (…) nakon javne kampanje Apartheid Free Dance”. Na bojkot poziva i međunarodna autonomna inicijativa Dancers for Palestine u tekstu objavljenom u veljači 2025. u kojem upozorava da “Batshevin odnos s kulturnim imperijalizmom” seže u korijene samog osnutka kompanije. 

Osnovana 16 godina nakon Nakbe, odnosno “katastrofe” koja označava etničko čišćenje i protjerivanje Palestinaca s njihovih posjeda da bi se rodila Država Izrael, Batsheva je od samih početaka slijedila cionističku ideju izgradnje “novog Židova”. Ples je tako poslužio kao alat izgradnje identiteta koji bi utjelovio novoformiranu naciju i izbrisao fragmente različitih identiteta koje su sa sobom nosili židovski doseljenici i izbjeglice iz različitih dijelova svijeta. 

Dakako, osnivačice plesne kompanije Batsheva, koreografkinja Martha Graham i barunica Batsheva de Rothschild nisu bile upogonjene samo filantropskim porivom da pomognu rasutom narodu nad kojim je počinjen Holokaust. Utjecajem Marthe Graham kao zvijezde modernog plesa i novcem moćne bankarske obitelji de Rothschild izgrađena je kulturna institucija koja je služila – i koja i danas služi – kao propaganda. Graham, koja je u kontekstu Hladnog rata na međunarodnoj sceni igrala ulogu američke ambasadorice kulture, je tako u svojim predstavama koristila židovsku glazbu i biblijske priče da bi portretirala snagu i junaštvo mitskih izraelskih heroina, u Izrael je dovodila različite međunarodne umjetnike_ce i izraelskim je plesačima_cama dodijeljivala uloge u svojim produkcijama u Americi. 

Kulturološka je to razmjena između zemalja koja oslikava “dobre odnose”, prijateljsku suradnju i zajedničke interese. Izrael je tako gradio sliku zemlje koja je od pustinjskog pijeska izgradila modernu državu. Recimo to onako kako bi oni rekli – “europsku državu”, državu s kulturom. Za razliku od, naravno, susjednih arapskih zemalja i naroda, koji nemaju kulturu, smatraju Izraelci – iako u svakom ratu koji Izrael pokreće protiv svojih susjeda jedan od ciljeva su i njihove kulturne institucije. 

Ohad Naharin, kao učenik Marthe Graham, u svom je plesnom vokabularu zadržao emotivnu ekspresivnost koja je emblematična za njene koreografije, što njegovim radovima daje dojam univerzalnosti i apolitičnosti, čineći ih savršenim poligonom za izraelsko međunarodno brendiranje koje, naravno, mora ostati nevidljivo javnosti. Ipak, pažljivim gledateljicama ne promiče činjenica da je ideal snažnog “novog Židova”, koji je inkarniran u odori IDF-a, vidljiv i u Naharinovom plesnom jeziku. 

Kritizirajući film Mr. Gaga jer slavnog koreografa prikazuje kroz lažnu sliku izuzetnog umjetnika koji je svoj uspjeh postigao urođenim talentom više negoli mukotrpnim radom i promocijom, Meghan Quinlan, istraživačica i plesačica s fokusom na plesnu pedagogiju Gaga, piše: “I Naharin i njegovi plesači – i sustav treninga Gaga – sposobni su utjeloviti psihofizičku spremnost potrebnu za izraelske ideale muževnosti koje utjelovljuju vojnici IDF-a, iako u umjetničkom, a ne vojnom smislu.” 

Dobro, Naharin je inspiriran IDF-om, u kojem je i sam služio (što prikazuje njegova filmska biografija) i njegovu kompaniju Batsheva financira izraelsko ministarstvo kulture, ali je li to razlog za bojkot? Omar Barghouti, osnivač Palestinske kampanje za akademski i kulturni bojkot Izraela (PACBI) napominje da nije problem u umjetnicima_ama koji koriste državni novac da bi producirali svoj rad u Izraelu – “to je njihovo pravo poreznih obveznika”. Problem je kada isti koriste državni novac da bi svoj rad promovirali izvan Izraela. Onda to postaje “propaganda”, kaže Barghouti. Skretanjem pažnje s opresivne stvarnosti, umjetnost postaje agent političkog projekta okupacije.

“Kompanija Batsheva i rad Ohada Naharina izravno su financirani od strane izraelskog Ministarstva vanjskih poslova i predstavljaju okosnicu državne kampanje Brand Israel”, napominje se u otvorenom pismu upravi HNK Ivana pl Zajca. Brand Israel je kampanja pokrenuta 2005. da bi se popravila negativna slika države Izrael, jer teško je sakriti da, od svog osnutka, zemlja stalno ratuje. Zanemariti ove činjenice u jeku zločina protiv čovječnosti koje Izrael već 22 mjeseca provodi pred očima svjetske javnosti, “svjestan (je) izbor da se vlastita pozornica ustupi u svrhu artwashinga genocidnog režima”, napominje se u pismu.

Umjetnost svakako nije neutralna, jasno je to i Naharinu. U intervju objavljenom u siječnju 2024. kritizira desničarsku izraelsku vladu, ali na pitanje smatra li da IDF čini ratne zločine, odgovara: “Kakve veze ima hoćemo li to nazvati ratnim zločinima ili zločinima protiv čovječnosti ili ‘vražjim mudima’, ako ne razumijemo i ne internaliziramo koliko je okrutna i pogrešna operacija vojske u Gazi?” Bitno je da osjećamo (da ne gagagranemo), ali zvati to zločinima – ne, to su samo “pravni termini”, kaže Naharin. Umjetnost će – osjećajima, ljepotom, univerzalnošću – donijeti mir, valjda si misli umjetnik pun iluzija. 

No da li je upravi HNK Zajc jasno da umjetnost nije neutralna? U odgovoru koji je otvorenim pismom uputila intendantica HNK Ivana pl. Zajca, Dubravka Vrgoč ističe da kazalište ne može “zauzimati službene vanjskopolitičke pozicije” i da smatraju “važnim njegovati prostor slobodnog izražavanja i umjetničkog propitivanja”.¹ Podsjeća nas, da bi nam bilo lakše kad se sjetimo krvi i očaja u Gazi, da je Naharin jedan od “najvažnijih suvremenih koreografa na svijetu” i da umjetnik javno “izražava kritiku izraelske politike prema Palestincima”. Nadalje napominje da kazalište ne bira umjetnike “prema nacionalnoj pripadnosti, već prema integritetu i vrijednostima koji umjetnik svojim djelom zastupa”. Dobro da je to rekla jer pitanje kojem je i ovaj tekst posvećen je: koje sve vrijednosti Naharin promovira? 

Dok palestinski roditelji na rukama nose mrtva tijela djece koja su ubijena bombama i sustavnim izgladnjavanjem, nekoliko kilometara dalje Izraelci uživaju u produhovljenim umjetničkim djelima “velikih” (jer su obilno financirani i promovirani da bi stekli tu titulu) umjetnika koji razmišljaju o miru. Svakako, nijednom Izraelcu ne treba zabraniti umjetnost koja će čuvati i promovirati njihova nacionalna uvjerenja, ali zašto se u Hrvatskoj javni resursi troše za takvu prikrivenu propagandu? I to u trenutku u kojem su Država Izrael i njeni vodeći ministri optuženi za genocid pred Međunarodnim sudom pravde? 

Ili se i hrvatska javnost pokušava zavarati da izjave o miru, dok istovremeno financiramo i surađujemo s izraelskim kulturnim i javnim osobama, znače da se protivimo genocidu? Potpisnice otvorenog pisma zaključuju: “Pozivamo Hrvatsko narodno kazalište u Rijeci – instituciju koja se često poziva na riječko antifašističko naslijeđe – da to naslijeđe ne koristi samo simbolički, već da ga potvrdi konkretnim djelima.” Kulturne institucije imaju odgovornost, a s obzirom na naše povijesno iskustvo s fašizmom, znamo da simboličke geste neće, ne mogu i ne žele zaustaviti zločine.

1. Službeni odgovor HNK Ivana pl. Zajca stigao je nakon objave teksta te je informacija uvrštena naknadno. ↩︎

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Horizonti promjene koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Naime, pazuh je za mnoge gej muškarce jedna od omiljenih erotskih zona na muškom tijelu, a ovo je bio prvoklasan pazuh. Nije mi dugo trebalo da otkrijem kako taj pazuh pripada Hasanu Pikeru, rođenom 1991. u New Jerseyu, ali odraslom u Istanbulu, kao i da saznam da je dotični popularni streamer na Twitchu, koji prvenstveno komentira politiku, za razliku od većine ostalih na toj platformi koji igraju kompjuterske igrice. Hasanabi, kako mu je nickname, nije samo politički streamer, on je, zamalo sam ejakulirao kada sam pročitao, ljevičarski politički streamer! I to još u SAD-u! Jesam li konačno našao savršenog muškarca?!

Ubrzo sam na Youtubeu otkrio ono što se naziva Hasanabi Industrial Complex tj. brojne kanale posvećene isključivo tome da objavljuju isječke Hasanovih streamova s Twitcha i u roku od dva-tri dana sam postao Hasanabihead, kako se nazivaju njegovi fanovi. Pritom kao i mnogi od njih, odnosno nas, nisam u ove 2-3 godine nikad otišao na Twitch da bih uživo gledao Hasanov stream, primarno iz lijenosti, a sekundarno zbog razlike u vremenskoj zoni, s obzirom da Hasan živi u Los Angelesu, pa je njegovo jutro moja večer. Ionako se sve može naći na Youtubeu.

Iako me privukao besramnim queer baitingom (Hasan je, nažalost, strejt), teško da sam mu to mogao zamjeriti kada sam upoznao njegove komunikacijske vještine i strategije, koje, između ostaloga, podrazumijvaju korištenje humora, odbacivanje liberalne političke korektnosti, golemo znanje o temama koje pokriva (diplomirao je politologiju na Sveučilištu Rutgers), suverenu retoriku i, last but not least, svijest o vlastitom seksipilu i fizičkoj privlačnosti. 

Nisam ni prvi ni zadnji koji je za Hasana saznao preko thirst traps koje periodično objavljuje na društvenim mrežama. Sve je to fanatično lenjinistički (slavnog druga Vladimira Hasan često citira) u službi širenja ljevičarske ideologije u neprijateljski nastrojenom kontekstu i to, u međuvremenu je jasno, s impresivnim rezultatima i u online prostoru i u stvarnom životu. 

Moj seksi jaran Hasan – nema smisla glumiti izostanak parasocijalnosti – otkako je 2018. godine započeo streamati na Twitchu, spasio je tisuće mladih muškaraca od najgoreg desničarenja i mizoginije, pozicioniravši se kao antipod Andrewu Tateu, kojega je deklasirao u debati 2022. godine. 

U vrijeme kada internetom dominira tzv. manosfera, Hasan je jedan od rijetkih popularnih content creatora koji mladim muškarcima nudi drugačiji primjer, a istovremeno izgleda kako bi mnogi od njih htjeli izgledati, mišićavo i markantno (bavi se dizanjem utega i redovito igra košarku), te je vrlo popularan i među ženskom publikom. Pritom svojim muškim gledateljima nudi i konkretne savjete o tome kako ne završiti kao incel, ponavljajući da ”every guy can be a 7” ako se samo malo potrudi. The New York Times je u nedavnom članku dosta dobro sažeo Hasanovu privlačnost naslovom A Progressive Mind in a MAGA Body.

Iako je svojevrsni nepo baby, što će sam odmah priznati, s obzirom na to da mu je ulaz u svijet medija omogućio ujak Cenk Uygur preko tada popularnog Youtube kanala The Young Turks, iza Hasanovog uspjeha stoji prvenstveno puno rada. On streama svaki dan, uključujući i vikende, osam sati, što je impresivna konzistentnost u periodu od sedam godina. Zbog toga sam sebe opisuje kao nekoga tko je “brain broken”.

Na Twitchu ima 2,9 milijuna pratitelja, na Instagramu 1,4 milijuna, na Twitteru 1,6 milijuna, koliko i na Youtubeu itd., što je clout koji se gradio godinama. U međuvremenu je zbog toga često gost i u mainstream medijima, primjerice kod notornog Piersa Morgana. Prema (američkim) mainstream medijima Hasan ima većinom antagonističan odnos, sustavno kritizirajući način na koji pokrivaju određene teme, kao i koje teme zanemaruju, tako nudeći svojim gledateljima_cama sustavnu edukaciju iz medijske pismenosti. No kako je postao vrlo popularan, pa i utjecajan, oni ga više ne mogu ignorirati, pa vješto umije koristiti prostor koji mu sve više nude.

Istovremeno je taj rast popularnosti značio i rast broja hejtera, što je uobičajena dinamika danas na internetu, pa je Hasan često izložen raznim kampanjama čiji je cilj da ga se deplatformira. Glavna optužba na njegov račun je da je antisemit, koja se primarno temelji na njegovom anticionizmu i općenito antiimperijalističkoj politici koju zagovara. Američka vanjska politika i Izrael su redovne mete njegovih kritika već godinama, no stvari su se dodatno intenzivirale nakon što je Izrael krenuo provoditi genocid u Gazi nakon Hamasovog napada 7. listopada 2023., a Hasan još više dao gas kada je riječ o agitaciji za palestinsku emancipaciju.

Optužbe za antisemitizam se u biti temelje na vađenju Hasanovih riječi iz konteksta, poistovjećivanju Izraela sa Židovima ili jednostavno lažima, s obzirom na to da svatko tko malo duže prati što govori shvaća da je jedan od najvećih boraca protiv antisemitizma u online prostoru, kao i da je to njegov iskreni stav, a ne gluma u ime političke korektnosti. Konstantnim razlikovanjem judaizma, židovstva i cionizma Hasan svoju publiku educira o tome što doista jest antisemitizam, a što je zloupotreba tog pojma kako bi se kamufliralo zločine Izraela. Također, za jednog navodnog antisemita Hasan previše kritizira i proziva realni antisemitizam.

Zato je bilo toliko apsurdno što ga je američka proizraelska organizacija Stop Antisemitism prošle godine nominirala za titulu antisemita godine u društvu notornih antisemita poput Candace Owens (koja je na kraju i pobijedila) i Dana Bilzeriana, udrobivši tu još i npr. aktivistkinju Gretu Thunberg i glumca Johna Cusacka, oboje glasne protivnike genocida koji u Gazi provodi Izrael. Ipak, toliko se uspio zamjeriti proizraelskom lobiju da ga u medijskim istupima redovito proziva Jonathan Greenblatt, predsjednik Anti-Defamation League, koju Hasan duhovito zove “Apartheid Defence League”. 

Druga stanardna kritika na Hasanov račun je da je on salonski socijalist i prevarant, koji je postao milijunaš prodajući ljevičarsku politiku, u koju sam ne vjeruje. Glavni argumenti za to su što je 2022. kupio kuću u Los Angelesu za 2,7 milijuna dolara i što voli nositi skupu odjeću. 

Nema sumnje da je Hasan otkako je počeo streamati na Twitchu postao milijunaš (procjenuje se da je zaradio oko 8 milijuna dolara), no taj je novac pretežito zaradio od pretplate onih koji ga gledaju, odbijajući niz sponzorskih ugovora kojima je, da je htio, mogao značajno maksimalizirati profit. Drugim riječima, da je Hasan in it for the money, mogao je već namlatiti i pedesetak milijuna dolara bez problema. Što se tiče kuće, riječ je o cijeni koja za tržište nekretnina u Los Angelesu i nije posebno visoka, uz napomenu da je u nju uselio i svoje roditelje, s kojima živi. 

Istinsku opredijeljenost za lijeve politike dokazao je ne samo onime što sustavno govori, već i fundraisingom za američke sindikate, kao i doniranjem vlastitog novca za sindikalno organiziranje radnika_ca, pomoć Gazi itd. Dodatni primjer da Hasan provodi ono što propovijeda je da je podcast Fear &, koji je pokrenuo s nekoliko prijatelja, utemeljen kao kooperativa u kojoj jednako pravo odlučivanja imaju i oni ispred i oni iza kamere – radničko samoupravljanje u praksi.

Što se tiče sklonosti modnoj ekstravaganciji i općenito hedonizmu, Hasan je tu uz bok maršalu Titu, uz čiju se bistu ponosno fotografirao kada je bio na obiteljskom odmoru u Dubrovniku. Sam ističe da biti socijalist ne znači ne uživati u životu i da ne treba pristati na kapitalistički narativ koji socijalizam izjednačava sa siromaštvom. Možda je to ono što mu hejteri i najviše zamjeraju: Hasan čini da socijalizam izgleda seksi u svakom smislu.

Iako sam ne preuzima titulu novinara, Hasan često, uz uobičajeno pronicljivu medijsku kritiku, proizvodi vrhunsko novinarstvo i u intervjuima koje vodi na streamu, ali i izlaskom na teren. Postoje brojni primjeri za oboje, pa ću se ograničiti na samo dva svježa. 

Prvi je njegov intervju s američkim liječnikom Ferozeom Sidhwom koji je proveo nekoliko mjeseci radeći u Gazi i u kojem je autoritativno razvaljeno niz izraelskih laži koje papagajski prenosi većina zapadnih medija. 

Drugi primjer je njegovo izvještavanje s nedavnih protesta u Los Angelesu, koje je sa svojim snimateljem Marcheom pratio, za razliku od većine mainstream medija, sa strane prosvjednika, a ne policije, u jednom trenutku izbjegavajući i ispaljene gumene metke. Usput je demonstrirao koliko novinarski izbor s koje će se strane policijskog kordona izvještavati utječe na perspektivu i način prezentiranja događaja i činjenica. 

Tom prilikom mogli smo svjedočiti koliko Hasan znači mnogima, što se lako zaboravi uz bujicu hejta kojoj je stalno izložen online. Mnogo ljudi mu je prilazilo da mu se zahvali za njegov rad, tražilo selfije i sl. U svijetu distopije kasnog kapitalizma, vječnog rata, liberalnih laži, mizoginije, homo- i transfobije i imperijalizma, Hasan je za mnoge svjetionik nade.

To su konačno primijetili i američki (neo)liberali iz Demokratske stranke, potreseni nakon što je Donald Trump spektakularno potukao Kamalu Harris na prošlogodišnjim predsjedničkim izborima. Analizom demografskih podataka glasača shvatili su da su, između ostaloga, izgubili mlade muške glasače, koje je Trumpova kampanja lukavo targetirala kroz njegova (uspješna) gostovanja na podcastima i streamovima usmjerenim na takvu publiku. Zaključili su da im treba njihova verzija Joea Rogana, pa su pogledali u pravcu Hasana Pikera kao jedinog progresivnog streamera koji po utjecaju konkurira eksponentima manosfere. 

No, Hasan im je odmah poručio da glavni problem Demokratske stranke nije optika ili proizvodnja više liberalnih i ljevičarskih internetskih zvijezda (iako potonje ne bi bilo loše zbog dominacije desnice u tom polju), već njihova neoliberalna politika koja pretpostavlja interese krupnog kapitala i poduzetnika interesima radničke većine, kao i njihovo liberalističko moraliziranje s visoka u vezi svega i svačega. Jednostavnije, ako Demokratska stranka želi pobijediti, treba se na izborima natjecati s platformom uvođenja javnog zdravstva za sve građane, pa Hasan kaže da bi u tom slučaju rado i besplatno bio njihov propagandist.

Što nas na kraju dovodi i do pitanja gdje je naš Hasan Piker? Pod “naš” mislim na Hrvatsku i cijeli postjugoslavenski prostor, što se terminologijom Europske unije naziva Zapadni Balkan. Očito ga nema, a prijeko je potreban. 

Dapače, najveća srodna internetska zvijezda postjugoslavenskog prostora je (bio?) srpski Youtuber Baka Prase, koji je, svjesno ili ne, utjelovljenje sada dominantnih vrijednosti neoliberalnog kapitalizma, sociopatskog individualizma, antiintelektualizma, heteropatrijarhalne mizoginije i autokolonijalizma. Vjerojatno je zato i bio tako popularan, jer je bolno tipičan proizvod ovog (post)tranzicijskog Zeitgeista, pa su se mladi Balkana s njime mogli identificirati kao s nekime tko je uspio, a nije – po dominantnim kriterijima – luzer poput većine koja obitava u ekonomskoj mizeriji europske periferije.

Naravno da sam se i sam zapitao jesam li ja taj koji bi mogao replicirati nešto poput regionalnog Hasana, s obzirom na to da bih vjerojatno svaki dan mogao satima relativno upućeno komentirati politiku i društvo iz (jugo)socijalističke pozicije, ali sam s 45 godina previše star, da ne govorim o tome da bih morao krenuti i na fitness journey, što mi se ne da. 

Stoga mi jedino preostaje da mladim ljevičarima i ljevičarkama na kojima svijet ostaje pokroviteljski poručim da se okane suhoparnog teoretiziranja u zatvorenim kružocima ili pisanja ovakvih i sličnih tekstova, već da počnu otvarati profile na TikToku, Instagramu itd., kao i streamati na Twitchu, Youtubeu i ostalim platformama te vrste i tamo sustavno vršiti agitaciju i propagandu za naše ideje. Praznina zjapi, samo se netko treba usuditi i odlučiti da je ispuni ljevičarskim sadržajem. Ja bih se na to pretplatio, neovisno jesu li u sadržaj uključeni i seksi muški pazusi, ali njihovo prisustvo sigurno neće odmoći.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Horizonti promjene koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.