Geert Lovink, nizozemski teoretičar medija i osnivač amsterdamskog istraživačkog centra Institute of Network Cultures, o suvremenoj melankoliji i tuzi govori kao o problemima dizajna – isprogramiranim emocionalnim oscilacijama koje prolazimo skrolajući, svajpajući i lajkajući na društvenim mrežama. Povodom izlaska njegove nove knjige Sad by Design, s autorom smo razgovarali o uzrocima tehnološke tuge, performativnom kavezu i romanticizmu izvanmrežnog života.

KP: Prije nego što prijeđemo na tugu, pričajmo malo o ljutnji, odnosno o buntovnom duhu taktičkih medija. Prije više od dvadeset godina objavili ste manifest ABC of Tactical Media koji je snažno utjecao na aktiviste diljem svijeta. Kako gledate na to iskustvo u današnje doba pasivne konzumacije i nihilizma platformi kada pobuna često ostaje samo na kliku?

Svrha taktičkih medija bila je rekonstrukcija taktika umjetnika i aktivista koji su se osjećali izgubljeno u moru mogućnosti onodobnih “novih medija”. Tijekom osamdesetih i  devedesetih oni su pružali mnoštvo novih mogućnosti za izražavanje i povezivanje s drugima. Manifest je bio relevantan iz perspektive estetike, čak i po pitanju potencijalnih protokola, standarda i korisničkih kultura koje su definirane u ranoj fazi, i to je ono što su taktički mediji učinili. Također, bilo je to vrijeme zaigranog otkrivanja mogućnosti kombiniranja načina izražavanja i slobodnog odabira između radija, performansa, multimedije, videa, interneta, pamfleta, kompjuterskih mreža itd. Taktički mediji bili su zabavni jer ste ih mogli slobodno kombinirati i sami nešto stvoriti, bez obzira na vaše obrazovanje ili disciplinu. Ta sloboda u odnosu prema mediju bila je sama po sebi važno polazište. Izdići se iznad samodopadnosti i tehnologije te početi samostalno stvarati.

KP: Kako ste u toj ranijoj fazi karijere bili povezani s hrvatskim kontekstom?

Ponajviše putem Arkzina i antiratne kampanje. Od 1992. sudjelovao sam u Press Now, nizozemskoj kampanji potpore nezavisnim medijima u bivšoj Jugoslaviji koja je djelovala u amsterdamskom kulturnom centru De Balie. U istoj zgradi organizirali smo Next 5 Minutes, festivale taktičkih medija, ali i Digital City, internetsku lokalnu zajednicu za građanke i građane Amsterdama. De Balie je bio centar za rasprave, a to je ostao i do danas.

KP: U zlatno doba internetske umjetnosti, dvijetisućitih, talijanski duo Eva i Franco Mattes pokrenuli su projekt trogodišnjeg performansa nazvanog Life Sharing, uz tvrdnju “privatnost je glupa”. Posjetiteljima su putem internetske stranice dali neograničeni pristup sadržaju njihovog kompjutera. Kustos Domenico Quaranta u svom eseju Art and the Internet 1994-2014 naglašava kako je znakovito da 14 godina poslije svi živimo u istom staklenom kavezu – kao što je talijanski duo predvidio – u kojem se naš sadržaj dijeli, a GPS lokacije stavljaju na svaku sliku koju objavimo. Pet godina nakon objave tog eseja i dalje smo u istoj situaciji. Na koje je način svijet u kojem danas živimo dizajnirani kavez?

Za izgradnju tog kaveza možete kriviti moju generaciju. Dobro, moglo bi se reći da je internetska generacija mlađa od mene jer sam ja prestar da budem yuppie i kapitalistički internetski poduzetnik, ali svejedno, to se odvilo pred mojim očima. Od kasnih 80-ih naovamo pokušavao sam usmjeriti razne promjene, oblikovati nezavisnu scenu i napraviti razliku. Kavez o kojem ja govorim je performativni kavez, možda ga možemo usporediti s noćnim klubom u kojem vidimo plesačice i plesače koji izgledaju kul i privlačno. Biti unutar kaveza možda je prilično seksi i intimno, ali ono što se ustvari događa jest da sebstvo postaje ranjivo, neprestano izloženo. Kavez u pravom smislu je nastao negdje između 2012. i 2014., u vrijeme Snowdena, kada su ljudi nakon migracije s drugih društvenih mreža na monopolističke platforme počeli otkrivati takozvani efekt zarobljenosti (lock-in effect).

KP: U mom slučaju, to je bio prelazak s Myspacea na Facebook.

Da, većina ljudi još uvijek pamti Myspace. Više ili manje nesvjesno smo migrirali na Facebook, ne znajući da za jednu, možda dvije, nadajmo se ne i tri generacije, od tamo nećemo moći otići. Prešli smo u taj prostor s dozom zaigrane naivnosti. Poslije je uslijedio efekt zarobljenosti koji je dobro poznat u teoriji mreža. Nakon što dosegnete kritičnu masu pokreću se efekti mreže. Donedavno sam bio vrlo optimističan, nadao sam se da će mladima dosaditi. To je bitno jer iz dosade može nastati nešto produktivno. Problem je u tome što je do dosade došlo, ali sve je ostalo isto. Na neki način to je veliki misterij, možda i za ovu generaciju: da nakon uđete u performativni kavez, nema izlaza.

KP: U vašoj novoj knjizi Sad by Design fokus je na milenijalnoj generaciji, mladima koji su brutalno otvoreni u razgovorima putem interneta, što ih još više izlaže i čini ranjivijima u odnosu na prethodne generacije. Kad su se oni (ili mi) počeli osjećati tužno? 

To je nedavni fenomen. Iako sam rekao da tuga i mnogi mentalni problemi koji se javljaju postoje već desetljećima, tehnološka tuga o kojoj pričam ne može se tretirati kao medicinski fenomen. Depresija i nedavniji teški oblici burn-outa u mladoj dobi postali su gotovo epidemija, ali taj oblik tuge nije bolest. “Mi nismo bolesni”, kažemo. Znate da niste anomalija ako ste neprestano na društvenim mrežama, niste iznimka, ali svejedno ste u depresiji i pod stalnim pritiskom da ostavite dojam, budete aktualni. To možda jest masovna bolest, ali je ne doživljavate kao takvu jer je prilično teško razumjeti takve stvari iz perspektive zdravstvene epidemije. Možda su društvene mreže epidemija, ali ih takvima ne doživljavamo jer je sve hiperpersonalizirano.

Tuga je nešto drugo, sličnija je dosadi. Tuga je introspektivna, prilično ravna i jednolična poput dosade. Zamislite je kao nizinu, ravnicu koja se proteže daleko. Može se pojaviti u bilo kojoj situaciji. Kad je u pitanju tuga, važno je osvijestiti ono što ja zovem “rubom refleksije” (kao rubom nesreće), taj trenutak u kojem postajete svjesni tuge. Dizajnirana tuga je nešto što traje kratko i sam sustav je smjesta nadvlada. Mnogi to prepoznaju – ogleda se u gesti gašenja ili odlaganja mobitela sa strane – ali i shvaćaju kao neku vrstu ugrađenog iskustva. Iako vam je dosta svega, ništa u životu nije kako treba, drugi ne odgovaraju na vaše poruke, ipak se vraćate mobitelu, ostavljate još jednu poruku dok čekate druge.

KP: Zanimljivo je kako definirate tugu. U mom slučaju, opisao bih je prvenstveno kao stanje neprestane tjeskobe – nastojanja da budem aktualan, relevantan za svoje pratitelje i naposljetku, da se ne osjećam isključeno. 

Tuga je blisko povezana s tjeskobom. Ljudi s kojima radim dodali su element rodno određenih reakcija na to stanje. Kažu da odvajanje u potpunom smislu ne postoji. Međutim, ljutnja je nešto što se tradicionalno pripisuje muškarcima, dok introspektivnije oblike tuge (poput tjeskobe ili depresije) osjećaju i opisuju žene. Sad, može biti slučaj i da se javljaju obje reakcije. Muškarci ili nisi voljni priznati da proživljavaju takve trenutke tuge ili doista reagiraju na rodno određeniji način.

KP: Prošlu godinu obilježio je koncept “brige o sebi” koji su monopolizirali korporativni giganti te brojne aplikacije s kojima je #selfcare postao jedan od najpopularnijih hashtagova. Forbes je procijenio vrijednost aplikacije za meditaciju Headspace na više od 250 milijuna dolara. Kontradiktorno je to što je ideja brige o sebi došla kod onih zbog kojih ustvari i jesmo tužni. Kako to komentirate? 

Prvo moramo shvatiti da je klasični europski sustav drugačiji. U Europi vas savjetuju da se maknete s interneta, prošećete parkom ili šumom, da se bavite sportom i ostavite mobitel kod kuće. To ja zovem europskim romanticizmom izvanmrežnog života. Međutim, mlade generacije često se ne obaziru na to. Vježbaju jogu s mobitelom pored sebe. Čak i kad žele razonodu izvan mreže, mobitel ostaje uz njih. Tu se javlja prostor za novo tržište aplikacija s namjerom kontrole i reguliranja vremena koje provodite izvan mreže, što je samo po sebi smiješna kontradikcija. Zašto bi ikome trebala aplikacija za meditaciju?

KP: Ili aplikacija koja nas podsjeća da pijemo vodu. 

Da. Svi itekako dobro znamo što to znači. Silicijska dolina je stvorila problem i za njega već nudi rješenje, lijek koji opisujem u svojoj knjizi Sad by Design. To je aspekt autorefleksije koji mene zanima.

KP: Kažete da na društvenim mrežama nikad nismo sami i kako konstatirate, sami smo zajedno, kao dio imaginarnog mnoštva. Vjerujete li da u njemu osjećamo empatiju?

Vjerujem da je mnogo empatije na internetu, možda i previše. Nikad ne bih rekao da na svijetu nema dovoljno empatije, zato pristupam oprezno kampanjama koje nam govore da budemo bolji jedni prema drugima. Nije to poanta. Ne treba nam još moralnih kampanja koje žele “civilizirati kibernetički prostor”. Čak i ako ste ljuti na nekoga, to je oblik empatije za razliku od ravnodušja koje je najgore od svega. Tišina je ta koja ubija (sjetite se groznih softvera za praćenje aktivnosti na tuđim mobitelima). Nikad ne bih rekao da je previše ljutnje u javnosti, pitanje je što radimo s tom energijom. Moramo se sami naučiti nositi s njom, s vlastitom ljutnjom, ali i ljutnjom drugih. Naravno, postoje poznate osobe i influenceri, političari i sportaši koji su izloženi svačemu – masivnom trolanju, organiziranim kampanjama i orkestriranim lažnih vijestima. Takve taktike dokazuju da se ljutnja može proširiti na vrlo sustavan način, ali time dolazite do ruba kibernetičkog ratovanja u kojem neslaganje poprima vrlo organizirani oblik. Ja na sve to gledam “kroz sive naočale”. Pedeset nijansi sive međuljudskih iskustava. Pritom ne govorim o globalnom kibernetičkom ratovanju koje je na sasvim drugoj strani spektra. Moji trenutni interesi tiču se običnih mladih korisnika i njihovih svakodnevnih iskustava.

KP: Naše svakodnevno iskustvo definitivno je obilježeno neprestanim priljevom informacija i slika koje se lako rekontekstualiziraju u rukama drugih. Memovi predstavljaju idealan žanr za takvu vrstu reprodukcije i remiksa. Kakvu budućnost predviđate kulturi memova?

Godina 2016. donijela je veliku promjenu u tom području. Priprema terena započela je ranih 2000-ih, a postoje i europska izvorišta, poput Memefesta u Ljubljani kojeg opisujem u knjizi Sad by Design. S razvojem participativne kulture i weba 2.0 vidjeli smo uspon platformi za razmjenu slika poput 4chana i Reddita. Tu temu je dobro obradila Gabrielle Coleman u svojoj knjizi o pokretu Anonymous. S vremenom je nastala specifična kultura koja je djelomično hakerska, djelomično popularna kultura koja kombinira glazbu, film, modu i stil života s regresivnom politikom. Tijekom 2016. došlo je do promjene vidljive s usponom alt-right pokreta kada je kultura memova postala vrlo važan instrument političkog izražavanja. Ta promjena može se pratiti u retorici popularnih youtubera poput PewDiePie. Mnogi su tek kasnije saznali za tu kulturološku promjenu. Internetska kultura 2016. zauvijek je izgubila svoju nevinost. Pretvorila se u crnu magiju koju je dobro opisao Gary Lachman u svojoj knjizi Dark Star Rising. Afera Cambridge Analytica pokazala nam je da postoje mjerljivi načini utjecanja na veliki broj ljudi. Ono što sad vidimo jest da brojni ljudi koji su bili aktivno uključeni u proučavanje internetske kulture počinju shvaćati dinamiku memova. Nadajmo se da će i vratiti elemente zaigranosti taktičkih medija. Kultura memova neće nestati tako skoro. Možda će gifovi preuzeti neki drugi oblik, možda će se drugačije zvati, ali ironični pristup ostat će važan aspekt naše vizualne kulture. Kultura memova dosad je bila vrlo fokusirana na nepomični fotografski prikaz. Lako je zamislivo da će za pet godina to biti animirani 3D prikazi, u kombinaciji sa zatvorenijim oblicima međuljudske komunikacije.

KP: U više intervjua istaknuli ste da “romanticizam izvanmrežnog života”, skidanje s interneta i brisanje računa na društvenim mrežama nije rješenje. Kako možemo prebroditi tugu?

Bitno je da politiziramo aplikacije te prijeđemo na sloboniji tip razmjena koje se se ne temelje na logici centralizirane platforme. Moramo razviti nove kulturne tehnike kolektivne migracije kako bismo se lakše kretali. Vidjet ćemo kako će to sljedeća generacija učiniti. Mladima je Facebook već dosadio. Bilo bi sjajno kad bismo kolektivno mogli ponovno otkriti kako krenuti dalje.

Geert Lovink jedna je od ključnih figura kritičke mrežne kulture posljednjih trideset godina, a njegova posljednja knjiga Sad by Design nudi kritičku analizu našeg društvenog okruženja i svega što nam ono čini.

Lovink analizira probleme toksičnih viralnih memova, ovisnosti o mreži i mamaca lažnih vijesti. Pokazuje kako su pokušaji dizajniranja mjesta za rješavanje tih problema, u svojim nastojanjima da budu apolitični, nesposobni stvoriti ozbiljnu kritiku ili legitimne alternative. Ali odgovor postoji: poziva nas da prihvatimo da je intimnost tih mjesta konstruirana – jer je dosada, kaže Lovink , prva faza prevladavanja “nihilizma platformi”, što nas može osloboditi da se organiziramo kako bismo zaustavili industriju prikupljanja podataka koja ih pokreće.

Predavanje organiziraju Multimedijalni institut i Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva.

MoneyLab je mreža umjetnika, aktivista, entuzijasta i istraživača, koju je 2013. godine osnovao amsterdamski Institute of Network Cultures. Ova mreža postavlja jednostavno pitanje: kako će umjetnici i autori sadržaja zarađivati za život od svog rada u 21. stoljeću? Mišljenje Silicijske doline je da ni neće – svi ćemo biti prisiljeni besplatno davati sve naše kreacije, u zamjenu za “pozornost” na društvenim mrežama (dok će Facebook i Google zarađivati milijarde kroz reklame i prodaju osobnih podataka). Kao odgovor na globalnu financijsku krizu 2008. godine, u svrhu zaobilaženja banaka i tehnoloških divova, pojavile su se kriptovalute poput bitcoina. Novčana razmjena odvija se preko mobilnih telefona, a mnogi se pridružuju crowdfunding kampanjama i (ponovno) eksperimentiraju s uslugama koje se temelje na pretplati.

Kakva politika stoji iza svih tih novih usluga? Kakav je odnos umjetnika prema tim novim mrežnim arhitekturama? Na koji način bismo trebali sagledavati trenutnu pompu? Jesu li te usluge doista decentralizirane, kako se tvrdi? Koliko nas može u protokolima digitalnog novca iščitati desničarske libertarijanske vrijednosti? Tko su novi moćni igrači? Pridružimo se raspravi. Novac je digitalan već desetljećima, a sada postaje neodvojiv od interneta. Ako u ovoj igri ni Wall Street ni Silicijska dolina neće biti pobjednici, tko će?

Istraživačku skupinu Institute of Network Cultures (INC) je 2004. godine osnovao Geert Lovink u okviru Fakulteta digitalnih medija i kreativnih industrija Sveučilišta primijenjenih znanosti u Amsterdamu. INC istražuje kontekst i kulturne, umjetničke i društvene implikacije područja novih medija i digitalne tehnologije, kroz razne događaje, publikacije i rasprave. Njihovi se projekti bave digitalnim kontrakulturama, videom i dizajnom na internetu, alternativnim modelima prihoda i digitalnim izdavaštvom. Interdisciplinaran u svojoj srži, INC povezuje istraživače, umjetnike, aktiviste, programere, dizajnere, studente i profesore. 

Pokretač mreže je svjetski uvaženi teoretičar novih medija Geert Lovink iz Instituta mrežnih kultura iz Amsterdama, a prijašnje konferencije održane su u Bruxellsu, Amsterdamu, Ankari, Splitu i drugim gradovima. Zagrebačka konferencija značajna je prekretnica jer prvi put ima podršku velike muzejske institucije kao što je MSU. Nakon Zagreba, konferencije će se održati u Berlinu, New Yorku te u Parizu.

U radu konferencije sudjelovat će tridesetak govornika podijeljenih u šest panela pod nazivom: Suvremena umjetnosti i online video, Teorijski diskurs o pomaku u digitalne pokretne slike, Društvene mreže i online video u regiji, Perspektive online kina, Tehnološki aspekti i razvoj online videa te Umjetnička istraživanja online videa.

Sudionici konferencije: Seumas Coutts, Annelies Termeer, Sabina Salamon, Laurence Rickelts, Bojana Romić, Ryszard W. Kluszczynski, Andreas Treske, Dagan Coen, Janos Sugar, Peter Perg, Damir Nikšić, Sandra Sterle, Gabriel Menotti, Jan Simons, Nina Koll, Miklos Peternak, Dalibor Martinis, Natalie Bookchin, Annie Abrahams, Maartin Brinkerink, Miha Colner i Richard Vickers.

Paralelno uz konferenciju održat će se izložba s djelima nastala kroz participativne procese na internetskim mrežama odnosno kao autorski video priređen za online distribuciju.

Ulaz je slobodan i nije potrebna prethodna najava.

Program i više informacija pogledajte ovdje.