Piše: Mislav Marjanović

Recenta istraživanja i medijski izvještaji s prizvukom skandaliziranja obavještavaju nas da su mladi u Hrvatskoj sve konzervativniji, netolerantniji pa čak i konformistični. Ipak čini se da je taj trend u Poljskoj zaista uzeo maha, štoviše puno je opipljiviji i vidljiviji u svakodnevnom životu mladih Poljaka. Kao reakcija na to i u poljskim se medijima posljednjih godina sve učestalije pojavljuje rasprava o tome je li generacija rođena nakon tzv. revolucije 1989. konzervativno i nacionalistički orijentirana. Kada bismo se osvrnuli samo na rezultate posljednjih predsjedničkih i parlamentarnih izbora iz 2015. godine, lako bismo mogli zaključiti da je tome tako. Naime, na parlamentarnim izborima dvije trećine građana u dobi od 18 do 29 godina glasalo je za (krajnje) desne opcije. Danas vladajuća stranka Pravo i pravednost (PiS), s klasičnim nacionalističkim programom, među najmlađim biračima imala je manju potporu u usporedbi sa starijim biračkim tijelom, dok su uvjerljivo najveću potporu imali Paweł Kukiz i Janusz Korwin-Mikke, koji kombiniraju antiestablišmentski populizam, nacionalizam, konzervativne vrijednosti i ekonomski neoliberalizam. Za mnoge njihove birače, PiS je “socijalistička stranka” zbog socijalnih davanja i navodnog državnog intervencionizma. 

Maciej Gdula, sociolog i publicist s kojim sam razgovarao u Varšavi, skeptično gleda na pokušaje esencijalizacije, odnosno na mogućnost kvalitativnog definiranja poljske mladeži. Smatra kako prilikom opservacije političkih izbora mladih treba uzeti u obzir dva faktora: s jedne strane, izrazit antiestablišmentski stav, a s druge strane “antipolitičnost” koja je prema njemu općenito duboko ukorijenjena u Poljskoj još od 1970-ih godina. Opisuje ju kao stav da je politika prljava, zla, da ju treba odbaciti te čak u potpunosti uništiti političku klasu koja “nas” nije u stanju reprezentirati, pogotovo ne u obliku partija. Upravo takvu retoriku i antistranački usmjeren program promovirao je primjerice spomenuti Kukiz. Gdula također vjeruje da se kod većine mladih birača ne radi o potpunoj svjetonazorskoj identifikaciji sa strankama za koje su glasali, već više o želji da se glasa protiv i pokaže prkos spram vladajuće elite, “da se jednostavno pokaže srednji prst”. Potvrda u prilog tome bila bi i činjenica da je 2011. godine (u dobrom dijelu ta ista) mladež dominantno glasala za izrazito svjetonazorski liberalnog političara Janusza Palikota i njegov Pokret Palikota, koji ih je privukao i catchy obećanjem da će legalizirati marihuanu. Ipak, Gdula smatra kako je pravo pitanje “zašto se protest [posljednjih nekoliko godina] započeo izražavati dominantno u konzervativnom i nacionalističkom jeziku?”. 

Da je tomu tako, ne pokazuju samo neumoljive statistike prošlogodišnjih izbora, već i politički angažman mladih ljudi. Do prije samo nekoliko godina bilo je uobičajeno angažirati se unutar (lijevih) gradskih pokreta i lokalnih inicijativa, a danas se mladi dominantno priključuju desnim društvenim pokretima, organizacijama i udrugama, primjerice studentskim ili katoličkim, koje niču diljem Poljske. S druge strane, ako već nisu aktivni članovi, onda svoju “nacionalnu osviještenost” pokazuju u javnom prostoru, noseći majice i trenirke s natpisima Red is bad ili otisnutim licima antikomunističkih mučenika i šehida zvanih “ukleti ratnici”. Pojašnjenja radi, riječ je o nekoliko tisuća vojnika koji su se nastavili boriti i nakon završetka Drugog svjetskog rata protiv socijalističke Poljske, s obzirom da takvu Poljsku nisu smatrali “oslobođenom”. Doduše, postoji i nešto prozaičniji razlog: “Ti ljudi su znali da će [predaju li se] prije ili kasnije biti uhićeni te osuđeni na smrt ili dugogodišnji zatvor”, kako tvrdi povjesničar Rafał Wnuk. Stoga je za mnoge od njih bilo logično skrivati se i nastaviti se gerilski boriti. Pridjev “ukleti” treba ovdje shvatiti dvoznačno: s jedne strane, radi se o poslijeratnom statusu tih ljudi, a s druge strane, o tome da su u novonastaloj “slobodnoj” Poljskoj i dalje bili “prešućivani”, odnosno “osuđeni na zaborav”. Uzgred rečeno, dvoznačnost naziva tog stožernog mita nove historijske naracije PiS-a, mita o “ukletim vojnicima”, rezonira s PiS-ovom dobitnom ideološkom kombinacijom: igranjem na antikomunizam te na resantiman spram liberalnih elita koje su provodile poljsku tranziciju, odnosno PiS-ovo povlačenje “antipoljskog” kontinuiteta od 1945. do praktički 2015, kada drugi put dolaze na vlast.  

Činilo mi se stoga zanimljivim porazgovarati o recentnoj seksipilnosti patriotizma s autentičnim zagovornikom takvih stavova. Na internetu sam relativno jednostavno pronašao studentsku udrugu Mladi za Poljsku (Młodzi dla Polski), osnovanu na Varšavskom sveučilištu 2012. godine s ciljem promoviranja patriotskih vrijednosti među mladima i studentima. Neke od njihovih osnovnih aktivnosti su briga o tradiciji i povijesti poljskog naroda, te rasprava o ulozi i budućnosti mladih u Poljskoj. Posljednje je desna reakcija na snažan emigracijski val iz Poljske, nakon ulaska u EU. Zapravo, mogao sam izabrati i bilo koju drugu desnu studentsku organizaciju, ali ova mi se činila svjetonazorski umjerena i prilično uspješna, budući da ima oko 130 članova i djeluje u još pet poljskih gradova izvan Varšave. S Grzegorzem, trenutačnim glasnogovornikom udruge, nije se bilo teško dogovoriti. Obavljao je tu dužnost preko ljeta, budući da je njegova kolegica u SAD-u, u sklopu programa Work&Travel. Iako relativno mlad – svega mu je 21 godina – već je svjetonazorski formirana osoba, ali bez natruha dogmatizma, sposoban jasno i precizno artikulirati vlastite stavove, i to vrlo uvjerljivo i argumentirano. Njegova biografija u ovom kontekstu čini mi se indikativna, stoga ću je pokušati ukratko sažeti. 

Grzegorz je došao na studije iz Radoma, provincijskog mjesta na pola puta između Varšave i Krakowa, grada s nešto više od 200 000 stanovnika i izravnom avionskom linijom Radom – Berlin za otprilike 260 kuna. Upravo je iz takvih provincijskih manjih gradova i mjesta, gdje vlada ekonomska besperspektivnost, odselilo najviše ljudi. Prema riječima Grzegorza, Radom je bio radnički grad, s razvijenom industrijom i poduzećima, koja su u ’90-ima propala, za što krivi izuzetno centraliziranu ekonomiju tijekom komunizma, te liberalne elite koje su tijekom ’90-ih naprosto zapostavile Radom i pustile da propadnu tvornice, zbog čega osjeća silno razočaranje poljskom tranzicijom. Grzegorz ne potiče iz naročito privilegirane obitelji – mama mu je voditeljica odjela u robnom poduzeću, a tata električar – te ga pitam kako to da s obzirom na sve što je ispričao nema lijeva stajališta. Smije se i govori kako se on i njegova udruga razlikuju od nekih drugih desnih organizacija, po tome što nisu zagovornici ekonomskog liberalizma, ali “komunizam izričito preziru”. Uvjerava me da je to “antihumanistička ideja”, ali i, što je još važnije, “antikršćanska”, što ovdje konkretno znači i protivna poljskim vrijednostima. A uostalom, kaže, lijeva je politička opcija u Poljskoj kompromitirana svojom komunističkom prošlošću. Katolička je crkva njemu i njegovoj obitelji izuzetno važna, pa su ove godine tijekom Svjetskih dana mladeži u Krakowu ugostili “baš simpatične hodočasnike” iz Italije. S druge strane, jedan je od njegovih ujaka (koji nije kao gasterbajter emigrirao ’70-ih u Beč), tijekom poznatih radomskih radničkih protesta u lipnju ’76, bio žrtva represije autoritarnog režima Narodne Republike Poljske.

Ukratko, bilo kakva lijeva politička naracija u njegovom slučaju nema šanse s obzirom na obiteljska iskustva iz NRP-e i važnost Katoličke crkve u njegovom osobnom životu. Spominjem to jer mi se čini da su konsenzus o antikomunizmu, unutar kojeg se komunizam isključivo svodi na priču o represiji, neslobodi i “praznim policama” ’80-ih, te izuzetna moć i utjecaj Katoličke crkve u javnosti, dva glavna faktora koja sprječavaju afirmaciju i uspon lijeve političke ideje u Poljskoj. Doduše, možda to i nije neka naročito “poljska” priča.

Prema njegovim iskustvima, sve više mladih ljudi počinje obraćati pažnju na poljsku povijest, što ga jako raduje. To je uostalom i jedna od glavnih zadaća njegove udruge: promoviranje i kultiviranje sjećanja na slavnu poljsku povijest, u kojoj se opetovano referira na “uklete vojnike”. Pritom izražava zgražanje činjenicom da su tek ove godine iskopana neka tijela tih vojnika u centru Varšave, i to zalaganjem Instituta za nacionalno sjećanje (koji je ključna institucija u izgradnji mita o “ukletim vojnicima”, ali i nove PiS-ove historijske naracije). Upravo na tu “skandaloznu nebrigu” njegova udruga pokušava ukazati i djelovati u suprotnom smjeru. 

Ipak, ako bismo htjeli vremenski odrediti prvu značajnu javnu manifestaciju rastućeg trenda pop-nacionalizma, “mode na patriotizam”, jedan od ključnih trenutaka prema Macieju Gduli bio bi 11. studenog 2010. Toga datuma svake godine u centru Varšave održava se tzv. Marš neovisnosti (Marsz niepodległości), koji je do 2010. bio uglavnom slet profašističkih skupina i brojio je po nekoliko stotina učesnika. Te 2010. godine intelektualci i novinari okupljeni oko novina Gazeta Wyborcza pokrenuli su javnu debatu te žestoko kritizirali mogućnost takvog skupa u centru Varšave i pokušali ga zablokirati zajedno s ljevičarskim i antifašističkim organizacijama. Međutim, to je izazvalo kontrareakciju i na marš je te godine došlo oko deset tisuća ljudi, a organiziran je i Odbor potpore odražavanju marša, u kojem su između ostalog bili i već spomenuti Janusz Korwin-Mikke te Paweł Kukiz. Sljedeće godine, isto intelektualno središte organiziralo je svoj alternativni patriotski marš Šarena neovisnost, koji je trebao promovirati liberalne vrijednosti. Međutim, istoga dana na “pravom” Maršu neovisnosti skupilo se oko dvadesetak tisuća ljudi, da bi idućih godina taj broj samo rastao – jedne godine dosegao je brojku od sto tisuća. Gdula ključnim smatra upravo taj antiestablišmentski bunt, snažnu reakciju na Gazetu Wyborczu, simbol elite, glasilo koje je ’90-ih godina predstavljalo glavno intelektualno središte koje je reproduciralo dominantnu ideologiju koja je bila neupitna i imala status zdravog razuma. No, utjecaj Gazete Wyborcze počeo je slabiti pojavom interneta i alternativnih desnih internetskih portala za koje je Gazeta bila izvor bijesa. Ni sam Grzegorz naravno ne podnosi spomenute novine, a pogotovo ne, kako mi u razgovoru tvrdi, “laži koje objavljuju o Poljskoj”. 

Marš neovisnosti i dalje se održava, a od 2009. godine parole su ipak nešto omekšale, pa se sada izbjegava otvoreni fašizam. No, i dalje se glavne poruke svode na smrt komunistima, multi-kulti Europi, a ksenofobni repertoar na prošlogodišnjem Maršu održanom pod sloganom “Poljska za Poljake, Poljaci za Poljsku” upotpunjen je islamofobijom. Zanimljivo je da je to upravo marš mladih koji dolaze iz cijele Poljske na jedan dan u Varšavu pokazati svoje domoljublje, a zapravo iskazati svoje frustracije i bijes nezavidnom ekonomskom situacijom u kojoj se nalaze, kao i općenitom besperspektivnošću. Gdula govori da se tu ne radi o klasi potpuno deprivilegiranih, kako se često simplificira, već velik broj učesnika pripada nižoj srednjoj klasi, koji primjerice naprosto nemaju posao ili rade u prekarnim uvjetima, a imaju diplome, ili ne mogu dalje napredovati i popeti se na društvenoj ljestvici jer nemaju diplome. 

U svakom slučaju, istraživanja potvrđuju da je upravo ta skupina u najvećoj mjeri pogođena liberalnim ekonomskim reformama tijekom poljske tranzicije. Naime baš oni zarađuju najmanje, u najvećem postotku zaposleni su u prekarnim uvjetima, često bez prava na godišnji, bez ušteđevina, bez socijalnih prava. Činjenica pak da svoje nezadovoljstvo izražavaju dominantno posredovanjem nacionalističkog jezika i slike svijeta, videći u LGBT populaciji, komunistima i izbjeglicama krivce i najveću prijetnju, ne znači da ne postoji lijeva priča. Postoji, i upravo je Razem, nova lijeva stranka, bila prva koja je počela sustavno govoriti o fenomenu prekarijata, također žestoko kritizirajući liberalne elite i tranzicijski model, kao i perifernu poziciju koju Poljska zauzima u Europskoj Uniji. Međutim, Razem je na parlamentarnim izborima osvojila mršavih 500 tisuća glasova, odnosno skromnih 3,62% potpore, procent oko kojeg se i danas kreće u anketama. Od povećanja potpore među biračima još je manje zamisliva situacija da će se nezadovoljstvo mladih u skorijoj budućnosti izražavati masovnim razemovskim marševima solidarnosti s eksploatiranim medicinskim sestrama, obespravljenim ženama i sve češćim žrtvama ksenofobnih napada diljem Poljske. Dio odgovora na pitanje zašto je tomu tako, možda nudi i Grzegorzeva priča. 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.