Your Love is King autora Espija Tomičića, premijerno izvedena 14. studenog, od samoga početka ne diše kao tipična Gavellina produkcija. Naprotiv, barem što se površinske estetike tiče, doima se kao iskorak u relativno neistražen teritorij za ovo institucionalno kazalište. Ipak, treba biti na oprezu kada kazališta s etabliranim estetskim okvirima pokušavaju proširiti horizonte. Uglavnom se radi o mehanizmima ptolemizacije, odnosno prilagođavanju postojećem, dominantnom estetskom i ideološkom stavu, a manje o pravoj kartezijanskoj revoluciji, tj. pokušaju da se gotovo autodestruktivno uzdrmaju sami temelji institucije. 

Dramu Your Love is King pročitao sam prije nekoliko godina u jednom dahu. Bila je kratka i, činilo se, relevantna i razvikana u kontekstu lijevo-liberalnih nezavisnih kulturnih krugova u kojima sam se kretao (i krećem se i dalje u ograničenom kapacitetu). U monološkom obliku drama istražuje osjećaje lirskog subjekta, mladog queer intelektualca (Matija Gašpari) koji iz svoje sadašnje pozicije – pomalo nelagodno, a opet udobno smješten u neki “hipsterski kafić” ukrašen knjigama koje su poprimile boju kave jer ih nitko ne čita – nastoji artikulirati i verbalizirati ono što često, barem kako nam sugerira psihoanaliza, jezik ne može dohvatiti, tj. lokuse vlastitih formativnih trauma.

Temeljna trauma protagonistov je zastranjen odnos s majkom (Antonija Stanišić Šperanda) koji se temelji na sustavnom izostanku komunikacije i nemogućnosti da pronađu zajednički jezik koji bi im omogućio da premoste sve ono neizrecivo što ih opterećuje. U trenutku kad majka oboli od raka, njezin sin odlučuje ponovno uspostaviti neku vrstu dijaloga, koliko god ograničenog, ali ni ovaj posljednji pokušaj da zacijeli neke duboke rane ne uspijeva, već asocijativno uz sebe veže i druge traume ove obitelji brodolomaca i utopljenika, da se izrazim krležijanski. Njegov se otac (Sven Medvešek) nije borio samo s alkoholizmom, već je bio upleten i u mutna mafijaška posla koja su dovela do njegova ubojstva, dok je njegov brat (Domagoj Janković) kronični narkoman.

Događaji slijede krhku kronologiju, putujući pritom iz sadašnjosti u prošlost i natrag, pri čemu je teško pronaći čvrstu nit vodilju jer su asocijativne veze između događaja i likova snažnije od uzročno-posljedičnih. Režijski zadatak za Rajnu Racz i njezinog dramaturškog partnera Jana Sameka bio je, rekao bih, povezati rasutu struju svijesti, koju poezija najčešće podnosi bolje nego drama, u nešto “predstavljivo”, a da pritom ipak sačuvaju pukotine i praznine – sve ono neizrečeno – u Tomičićevu tekstu. Kako da, drugim riječima, ostvare ritam koji bi odgovarao autorovom poetičnom izričaju? 

Ako Your Love Is King i na čemu inzistira, onda je to specifičan ritam čitanja, a onda i izvođenja: “Svaka riječ u novoj poruci / enter kao udah.” Autor sugerira da je ritam njegovih misli isprekidan, da svaki novi redak zahtijeva da se ispred i iza njega nalazi pauza. U tom pogledu, opkoračenje je svakako jedna od Tomičićevih omiljenih figura u pisanoj verziji drame. To jest, sintaksa rečenice prekida se na “neprirodnim” mjestima, da bi zakoračila u novi stih. U pisanom jeziku čini se kao školski pokušaj za dočaravanje ritma, “enter kao izdah”.

U predstavi se čini da glumci u početku žele oponašati (nedosljedan) ritam tog opkoračenja. Laura Kaliger, koja tumači ženski alter ego transrodnog protagonista, njegovu animu, negdašnje “ja” koje ga progoni tijekom i nakon tranzicije (ili pak njegovo predtranzicijsko “ja” kako ga majka želi vidjeti), otvara predstavu začudnim, gotovo robotskim tonom. Pauze između sintaktičkih jedinica neprirodne su, baš kao u porukama. Možda je ovo trebala biti redateljska taktika kako bi se u publici izazvalo “očuđenje” i “distanca” od prikazanih događaja, distanca analogna otuđenju koje postoji među likovima. Ipak, s obzirom da su tijekom predstave glumci odustali od ovog bizarnog skandiranja u taktu WhatsAppa, čini se da je izvedbena nit vodilja ipak bila suživljavanje, empatija i katarza, a ne toliko očuđenje. U svakom slučaju, drago mi je da nisu nastavili u istom ključu jer bi bilo negledljivo.

Tomičićeve poetske partiture počinju poprimati malo prozaičniji izričaj, više nije svaka misao odvojena enterom, nego postoje čak i odlomci koje glumci uglavnom izvode ni više ni manje nego korektno. Zapravo, htio bih im predbaciti da su previše patetični, da su im emocije usiljene i kičaste, da je sve što govore dekorativno. Ali to ne bi bilo pošteno s obzirom na to da i sama režija opasno graniči sa sentimentalnim kičem. A opet, i režija palicu preuzima od teksta koji obiluje usiljenim pobuđivanjem osjećaja: “otkad sam saznao da umireš / zovem te mama / mama / mama” ili “godinama sam stvarao novoga sebe / udaljavao se od svega što vi jeste / a sad si ne mogu pomoći / ni vama / steže me u želucu jer znam da je sada kasno.” 

Za Tomičićev tekst postoji divna riječ koju vjerojatno možemo pronaći u jednom od rječničkih rekvizita u predstavi, a na njemačkom glasi Schmalz odnosno schmalts na jidišu. Izvorno se radi o procesuiranoj masti peradi popularnoj u kuhinji aškenaskih Židova, a koja se u slengu koristi za umjetnički sadržaj koji je toliko sentimentalan da čovjek ima osjećaj da se guši u masti. Gledati Your Love Is King otprilike je kao da jedete topao čušpajz skuhan u nekom provincijalnom gnijezdu gdje još nije dopro glas da postoje pojave poput kolesterola i hipertenzije. Nekima je Tomičićev izričaj dirljiv. Neki pak, uključujući mene, teško probavljaju takvu usiljenu sentimentalnost u dramskim tekstovima i na sceni.

Glavni je režijski i dramaturški problem predstave, rekao bih, što puno manje stupa u dijalog s tekstualnim predloškom – umjesto da polemizira i pregovara, bez zadrške ga predstavlja scenskim elementima koji ni na koji način ne stvaraju dodatno značenje ili pružaju novi interpretativni uvid. Predstava time samo potencira jednu te istu patetiku Tomičićeva teksta i verbalnom motivu daje izlišnu vizualnu inačicu.

Primjerice, činjenicu da je protagonistov tata volio Jesenjina sada saznajemo i po tome što lik oca (Sven Medvešek) tijekom cijele predstave recitira pjesnikove stihove. To što je mama bacila “neku foru s Dinamom i navijanjem” dočarano je prizorom u kojem glumci_ice za vrijeme protagonistova monologa pjevaju navijačku pjesmu i plješću (ista se pjesma nekoliko puta ponavlja). Igre iz djetinjstva kojih se glavni lik prisjeća predstavljene su igrom s balonima. Projekcije na zidovima koje prate predstavu uglavnom doslovce samo pokažu prizore koje likovi opisuju.

Možda jedini rekviziti koji su iskorišteni na relativno zanimljiv način su rječnici koje sam spomenuo na početku. Umjesto da samo ukazuju na to da se majka liječi u Njemačkoj, oni zapravo sustavno ukazuju na temeljne probleme među likovima. Kada dvojica braće razgovaraju dok svaki od njih stoji na hrpi rječnika, sugerira se da se oni ne razumiju, da jedan drugoga ne mogu “prevesti” na razumljiv jezik, a da pritom nijedan od njih ne kaže izravno: “Ti i ja govorimo dva različita jezika i nikako da probijemo jezičnu barijeru.” Ovakvih je režijskih i dramaturških strategija kritično nedostajalo.

Dijelovi predstave kojima dominiraju koreografija i scenski pokret (Matea Bilosnić) te glazba (Marin Živković), djeluju nespretno, pomalo neuvježbano i estetski su nedopadljivi, kao da im je funkcija tek da razbiju ritmičku monotonost teksta, a da pritom ne ponude vizualni užitak kao kompenzaciju. Moguće je da im je cilj bio ukazati ne samo na velike problemske sklopove predstave, već i istaknuti naizgled beznačajne sitnice svakodnevice kojima likovi pokušavaju izbjeći ozbiljne razgovore, poput majčine usputne šale o Dinamu ili želje da pojede Kinder Milchschnitte. Svakako se čini da im je cilj da prikažu, da se tako izrazim, autorove “udahe” prije novog retka – trenutke koji nisu toliko predah koliko pokušaj da se obuhvati smisao onoga što je rečeno i/li onoga što slijedi. Iako je namjera opipljiva, realizacija nije sasvim uspješna jer joj nedostaje sugestivne snage i upečatljivosti.

Između ostalog, drama Your Love is King ima problem kojeg je i Tomičić potencijalno svjestan. Ona potkopava ne samo autorovu motivaciju za pisanje, nego i mogućnost da njezino kazališno uprizorenje s gledateljima_cama komunicira nešto više od razgovora s psihologom ili nešto što nije samoopravdanje pisca: “Gadim se sam sebi / vlastita majka mi piše o svojoj bolesti / a ja razmišljam o literaturi.” Drugim riječima, protagonist i/li autor ne pristupa sasvim lagano ovom procesu samoispisivanja, kao da u njemu postoji nešto sebično jer “što on zna o tome dok piše ovo kraj mora”. Ova se retorička strategija često pojavljuje u autofikciji – potreba da se na neki način etički, politički ili terapijski opravda pisanje o drugima kao čin pisanja o sebi i vlastitoj traumi. Jer zaista, mnogi su ovakvi tekstovi licemjerni vampirizam (“bez dozvole ispisujem njihove živote”).

Razgovarajući s kolegicom dok smo izlazili iz Gavelle, rekla mi je: “Ako već pišeš dramu o tome kako su ti svi sve skrivili, at least own up to it, zašto pravdati taj čin?“ (Njoj se, međutim, tekst sviđa jer voli self-victimizing.) Evo što Tomičić na kraju zaključuje: “pišem o tebi / jer si me ti naučila / da se tome naučim sam.” Nekima je ovo možda dirljivo i katarzično jer zvuči sentenciozno i poetično, ali ja kolutam očima, jer istom retoričkom strategijom volimo gaslightati sami sebe u stvarnom životu (“Svjestan sam, pa je u redu.”). Srećom, većina ljudi o tome ne piše drame.

Još jedna skrivena postavka teksta Your Love Is King tiče se, da se tako izrazim, filozofije (ili etike) obitelji koju zastupa. Prema toj postavci, pokušaj spašavanja i zacjeljivanja obiteljskog nukleusa predstavljen je kao hvalevrijedna i plemenita težnja, nešto što nas sve povezuje. Kao da, nakon svih mogućih dekonstrukcija ideje konvencionalne, heteronormativne, patrijarhalne obitelji i dalje imamo potrebu romantizirati ovaj tip zajednice, čak i onda kada se očigledno radi o nadasve toksičnom miljeu. Podtekst predstave također zrači istom reakcionarnom liberalnom truleži – idejom da smo svi mi isti i tražimo iste stvari.

Možda su zato institucionalna kazališta u posljednje vrijeme tako spremno prihvatila Tomičićeve drame, jer im pH vrijednost iznosi ravno 7 i svi mogu njome oprati ruke bez rizika od osipa. Tomičićeva drama istovremeno kritizira konstituciju protagonistove obitelji, ali i iskazuje želju da toj obitelji pripada, a čini mi se da autor slične sklonosti pokazuje i u nekim drugim tekstovima, primjerice u nagrađivanom Ti si prvi hrabar – o “dečkima s kvarta” koji su istovremeno predmet kritike i neke vrste, meni neshvatljivog, divljenja i/li poštovanja.

Koliko god da pokušao iznaći makar jednu izrazito pozitivnu točku koju bih mogao alatima retoričke manipulacije tako elaborirati da ostavim dojam da mi se predstava svidjela, ili da je barem koliko-toliko važna jer se dotiče društveno osjetljivih tema (inače omiljena kritičarska strategija) – nekako mi ne polazi od ruke. Možda i nije loše da sam, diskusije radi, preuzeo ulogu đavoljeg advokata i istražio koliko ova predstava kao i tekst, više afirmira i malo modificira status quo nego što ga dubinski promišlja.

Publiku očekuju gostujuće produkcije iz Portugala, Češke, Hrvatske, Srbije, Italije i Rumunjske. Predstave koriste pokret, zvuk i priču kako bi stvorile dojmljive vizualno-zvučne doživljaje te istražuju granice kazališnog izraza.

Otvorenje festivala 1. srpnja uključuje site-specific koprodukciju Hrvatske i Mađarske na Sveučilišnom kampusu te soundpainting radionicu u Kazalištu Dr. Inat. Istog dana, Dr. Inat ugostit će improviziranu izvedbu O tome kako nešto i ništa trebaju jedno drugo.

Drugog dana festivala, 2. srpnja, u Dr. Inatu igra predstava Tricycle Trauma autorica Ivane Pedljo i Lidije Kraljić, nakon čega slijedi nastup portugalskog umjetnika Daniela Matosa s predstavom The Stone, The Sorrow, inspiriranom napuštenim kamenolomima.

U četvrtak, 3. srpnja, INK prikazuje češku produkciju Fu*king Beautiful Spring, dok se u Dr. Inatu izvodi solo-performans Nataše Milojević iz Srbije. Dan završava u Art parku Rojc s modnom revijom Funky Patchwork Pičvajz Marine Štembergar.

Petak, 4. srpnja, donosi fotografsku izložbu Savičenta in the morning u Galeriji Makina, a nastavku dana, publika može pogledati predstavu Levant Petre Hrašćanec u INK-u te rumunjsku produkciju Elevator M Studija u Dr. Inatu.

Završni dan festivala, 5. srpnja, u INK-u donosi predstavu Slijepi vode slijepe u produkciji kazališta Gavella i Montažstroja. Na fasadi DC Rojc-a nastupa talijanska skupina Il Posto s vertikalnim plesom Skyline.

Festival završava 6. srpnja u Art parku Rojc razgovorom o predstavama i svečanom dodjelom nagrada. Ulaz na sve programe je besplatan, osim za predstave u INK-u gdje je potrebna ulaznica uz simboličnu participaciju od 1 eura.

Više informacija pronađite ovdje.

Inflacija i rast cijena posljednjih godina prožimaju sve aspekte života, a iz toga nije izuzeta ni kultura. Jedno od područja kulture u kojem se posebno osjeti promjena su kazališta, a u ovom tekstu detaljnije se bavimo upravo njihovim stanjem. Konkretno, zavirili smo u zagrebačka gradska kazališta, ustanove u kulturi čije poslovanje, za razliku od onog privatnih i nezavisnih kazališta, nije u potpunosti ovisno o tržišnim uvjetima i povremenim potporama.

Htjeli smo doznati kako su se cijene ulaznica mijenjale posljednjih godina, koji su ključni razlozi poskupljenja te kako je sve to utjecalo na kazališnu publiku, posebno onu mlađu. No prije nego što se upustim u brojke i detaljne analize, odlučila sam krenuti od poznatog terena – osoba iz moje okoline koje kazalište prate s različitih pozicija. Neke od njih profesionalno su angažirane u kulturnom polju, dok su druge kazališne entuzijastkinje iz sasvim drugih profesija. Provela sam anketu među njima ne bih li doznala kako doživljavaju promjene: jesu li im ulaznice postale luksuz, idu li rjeđe nego prije ili su, unatoč svemu, ostale vjerne kazalištu.

Na pitanje uočava li razliku u cijeni ulaznica u odnosu na prethodne godine, diplomirana povjesničarka umjetnosti i talijanskog jezika Franka Štrkalj odgovara da je primijetila poskupljenje, ali ga doživljava očekivanim s obzirom na opći rast cijena. Psihologinja Maja Kolanović, s druge strane, kaže da kazalište posjećuje jednako često kao i prije. “Smatram to svojevrsnom privilegijom jer ne moram baš paziti na cijene”, priznaje Kolanović.

Za one koji kazalište prate intenzivnije, financijski teret poskupljenja postaje osjetniji. “Poskupljenje me pogađa jer sad puno više moram planirati što pogledati. Primjerice, ako se odlučim za ‘veću kuću’ poput HNK ili Gavelle onda znam da će to biti jedina predstava koju ću taj mjesec pogledati”, objasnila je Lućana Jakelić, moja radijska kolegica i urednica emisije Generalna proba na Radio Studentu. Dodaje kako joj je, s obzirom na to da emisija donosi tjedni pregled i preporuke izvedbenih programa u Zagrebu, važno pratiti rad kazališnih radnika i radnica. To znači redovito odlaziti na predstave i biti u toku s repertoarima, što uz rast cijena postaje sve izazovnije. Ponekad “padne i koja besplatna karta, pa sve to postane malo pristupačnije”.

Ističe da je poskupljenje utjecalo na to da rjeđe posjećuje kazališta s višim cijenama ulaznica, ali i da ju je ta situacija natjerala da bude odlučnija u komunikaciji s kazalištima s kojima surađuje. Tako se sada češće dogodi da uz najavu kazališnog programa u eteru osigura i besplatno sjedalo na predstavi. “Nekad me ljuti što se takve stvari uopće moraju pitati, ali jasno mi je da nikome nije u interesu dijeliti okolo ulaznice ako ih možeš naplatiti 10, 20 ili više eura”. 

Kako bismo provjerili konkretne razmjere promjena u cijenama ulaznica, usporedili smo starije i aktualne cjenike triju zagrebačkih gradskih kazališta: Gavelle, Kazališta Komedija i Zagrebačkog kazališta mladih (ZKM). Cilj je bio utvrditi koliki je porast cijena u proteklim godinama i kako se trenutačne cijene pozicioniraju unutar gradske kulturne ponude.

Gradsko dramsko kazalište Gavella krajem listopada 2023., nakon višegodišnje obnove, ponovno je otvorilo vrata svoje matične zgrade u Frankopanskoj ulici. Godine 2021., dok je još igralo na zamjenskim lokacijama, puna cijena ulaznice za Veliku scenu iznosila je 70 kuna, a uz nju kazalište je nudilo niz popusta i pogodnosti. Studenti, umirovljenici i osobe s invaliditetom plaćali su sniženu cijenu od 35 kuna, dok je đačka kartica omogućavala ulaz za 30 kuna. Nezaposlenima je bila dostupna najpovoljnija cijena ulaznice od 15 kuna.

Uvođenjem eura 2023. godine, puna cijena ulaznice “zaokružena”  je na 10 eura, a za studente, đake, umirovljenike i osobe s invaliditetom iznosila je 6 eura. Prema cjeniku koji je stupio na snagu 1. rujna 2024., redovna cijena ulaznice iznosi 15 eura, dok studenti, đaci, umirovljenici i osobe s invaliditetom plaćaju 10 eura. Dostupne su i dodatne pogodnosti za organizirane dolaske, kao što su posjeti školskih grupa.

Zagrebačko kazalište mladih u cjeniku za 2021. godinu navodilo je redovnu cijenu ulaznice od 70 kuna, dok su umirovljenici, studenti i učenici kartu plaćali 40 kuna. S prelaskom na euro, redovna cijena ulaznice porasla je na 12 eura, a za snižene kategorije iznosila je 6,50 eura. U 2024. godini uslijedilo je novo poskupljenje – redovna ulaznica iznosila je 13 eura, dok su studenti, učenici, umirovljenici i osobe s invaliditetom plaćali 9 eura. Kazalište nudi i dodatne pogodnosti kroz program članstva, kao i popuste za dječje predstave, grupne dolaske i slične oblike organizirane publike.

I u kazalištu Komedija, koje je nakon zagrebačkog potresa također trebalo obnovu, cijene ulaznica su se tijekom godina postupno povećavale. U sezoni 2019./2020. ulaznice za dramske predstave stajale su 70 i 50 kuna, dok su glazbene bile nešto skuplje, s cijenama od 120 i 80 kuna. Tada su učenici, studenti, umirovljenici i osobe s invaliditetom mogli ostvariti 30 posto popusta na dvije kupljene ulaznice. Prva značajnija poskupljenja uslijedila su nakon prelaska na euro, a u sezoni 2024./2025. cijene za dramske predstave dosežu 15 i 20 eura, dok se ulaznice za glazbene predstave kreću između 20 i 25 eura.

Kako bismo doznali više o razlozima rasta cijena, obratili smo se zagrebačkim gradskim kazalištima, a odgovor smo do zaključenja teksta dobili samo od ZKM-a i Gavelle. 

Iz ZKM-a ističu da ulažu velik trud u očuvanje cijena, osobito za najranjivije skupine gledatelja, te da nastoje održati program pristupačnim svim generacijama publike. Objašnjavaju da je zadnja korekcija cijene ulaznica bila u rujnu 2024., kada je osnovna cijena porasla za jedan euro (s 12 na 13 eura). Smatraju da je to “minimalno povećanje, osobito ako se uzme u obzir da prilikom prelaska na euro ZKM u prosjeku nije podizao cijene ulaznica sa svoga cjenika”. 

Kao glavni razlog povećanja cijena navode ukupnu inflaciju u gospodarstvu koja je dovela i do povećanja troškova produkcije. Od dodatnih pogodnosti izdvajaju da su za najranjivije skupine gledatelja – umirovljenike, studente, učenike te osobe s invaliditetom – razvili membership program u sklopu kojega ostvaruju pravo na najpovoljniju pojedinačnu ulaznicu (7,5 eura); tu je i pretplata za sve vjerne gledatelje, kao i loyalty program za one koji kazalište posjećuju na tjednoj i mjesečnoj bazi”, objasnili su iz ZKM-a.

Iz Gavelle su poručili da su početkom ove sezone formirali nove cijene ulaznica, što objašnjavaju činjenicom da gotovo četiri godine nisu igrali na vlastitoj pozornici, a tijekom tog razdoblja cijene nisu mijenjali. Povratak u obnovljeni prostor, kažu, donio je i povećane troškove, zbog čega su bili primorani na korekciju cijena.

Na upit o razlozima poskupljenja naveli su opće povećanje troškova života, inflaciju, ali i bogat i raznolik repertoar kao čimbenike koji su utjecali na odluku. “Trudimo se da sadržaj koji nudimo ostane na razini dostojnoj tradiciji i povijesti dramskog kazališta u Frankopanskoj 10”, poručuju iz kazališta. Dodaju i da su, uz nove cijene, formirali i kategorije unutar kojih se mogu ostvariti određeni popusti, kako bi ulaznice ostale dostupne različitim skupinama publike. Uz to, navode i mogućnost pretplatničkih paketa koji omogućuju povoljnije gledanje predstava tijekom cijele sezone.

Vrijedi spomenuti da su izdvajanja Grada Zagreba za javne potrebe u kulturi posljednjih godina pratila inflacijske trendove. Proračunska sredstva za redovne djelatnosti gradskih ustanova u kulturi – njih 35, uključujući sedam gradskih kazališta – u 2024. godini povećana su za oko 3,5 milijuna eura, nakon što su već godinu ranije porasla za osam milijuna. Povećanje se najvećim dijelom odnosi na rast plaća i materijalnih troškova zaposlenika, uzrokovan inflacijom. U obrazloženju proračuna za 2025. navodi se i značajan porast izdvajanja za programsku djelatnost gradskih ustanova – 42 % više u odnosu na plan za 2024. godinu.

No, vratimo se publici. Dok kazališta ističu popuste za učenike, studente i druge ranjive skupine, korisno je pogledati koliki su zapravo studentski prihodi i što ti popusti znače u praksi. Tijekom studentskog života, troškove egzistencije – kazališne ulaznice, koncerte i ostale edukativno-zabavne sadržaje – mladi uglavnom pokrivaju obavljajući povremene poslove. Minimalna studentska satnica za 2025. godinu iznosi 6,06 eura, što znači da student ili studentica koji radi 20 sati tjedno mjesečno zaradi oko 480 eura.

Uz poslove, neki primaju i stipendije – primjerice, državna stipendija za studente u STEM području iznosi između 300 i 600 eura, a stipendija za studente slabijeg socio-ekonomskog statusa iznosi 200 eura mjesečno, obje u trajanju od devet mjeseci akademske godine. Uz rastuću inflaciju i astronomsko visoke cijene životnih troškova, različite pogodnosti koje nude kazališta mogu činiti razliku između odlaska na predstavu i odustajanja. 

Komentirajući popuste u kazalištima, moje sugovornice su se složile da oni ponekad nisu dovoljno značajni da bi zaista olakšali mladima odlazak na predstave. Lućana Jakelić ocijenila ih je neznatnima, istaknuvši da razlika između redovne i studentske cijene često nema pravi učinak. “Znam da se poklonjenom konju ne gleda u zube, ali ako nemaš 13 eura vjerojatno nemaš niti tih 10”, zaključila je. Poskupljenja su je, kaže, potaknula na kreativnije načine dolaska do ulaznica, od volontiranja i sudjelovanja u nagradnim igrama do planiranja unaprijed. “Na kraju krajeva, ako igra nešto što stvarno ne želim propustiti onda odredim taj trošak unaprijed i stisnem zube.” 

Njezina kolegica, studentica i novinarka Inja Munić, složila se da studentski popusti pomažu, ali  napominje da su često premali. Kao dodatni problem istaknula je praksu da se popust može ostvariti samo pri kupnji na blagajni, koje često rade u ograničenim terminima – tek dva sata prije izvedbe ili “u neko čudno vrijeme tijekom dana”. U takvim slučajevima, karte se nerijetko rasprodaju prije nego što ih uspije kupiti, pa se na kraju ili odluči za online kupnju po punoj cijeni, jer je razlika ionako svega 2-3 eura, ili jednostavno ne ode na predstavu. Osvrnula se i na politiku popusta Kazališta Komedija, gdje studenti ostvaruju 20 posto popusta, ali samo ako kupe dvije ulaznice. “Ako ideš sam/a, taj popust ti ne znači ništa”, istaknula je. 

U takvim okolnostima, i uz sve napore da se kultura učini dostupnijom, odlazak u kazalište za mnoge mlade predstavlja luksuz. U sustavu u kojem je “vrijeme jednako novac”, jednostavna se jednadžba na kraju svodi na to da nemaju ni jednog ni drugog. Ipak, unatoč ograničenim budžetima, iskustva mojih sugovornica pokazuje da se odlazak u kazalište barem dijelu mladih i dalje nalazi visoko na listi prioriteta – posebno kada postoje popusti ili druge mogućnosti da se ulaznice nabave po povoljnijoj cijeni. 

“Sada, kad god ima neka promocija, koristim je”, rekla je Kolanović, a sličan stav dijeli i Jakelić: “Nemam puno poroka, ne pušim, ne pijem, pa me ne boli toliko kad moram izdvojiti za ulaznice.” Taj komentar vraća nas na početnu misao – da danas za odlazak u kazalište ipak treba izdvojiti više nego u vremenima kada su, kako piše Ian Watt, svi osim sirotinje mogli platiti peni za stajanje u parteru.

Ovim se programom obilježava 60 godina radiofonskog teatra: na maloj Gavellinoj sceni, nekad Zagrebačkog dramskog kazališta u Frankopanskoj, početkom 60-ih godina prošlog stoljeća pokrenuta je Javna scena Radio Zagreba, na kojoj su glumci uživo, uz pratnju zvučnih efekata, izvodili radiodramske naslove. Neke od njih režirao je Zvonimir Bajsić, pa se i RadioTeatar osvrće na svojih 11 godina kazališnih susreta s medijem radija.

Trodnevni i središnji dio programa održava se od 15. do 17. listopada i uključuje koncerte Nine Bajsić i Kralja Čačka te tri predstave RadioTeatra koje će se moći pogledati u Gavelli od 19:30. Prva je na redu predstava Bajsove vrpce, posveta radu Zvonimira Bajsića sastavljena od fragmenata njegovih dramskih tekstova i radiodramskih i dokumentarnih emisija, kao i prema motivima Beckettova dramskog teksta Posljednje vrpce. U njoj nastupa Sven Medvešek uz pratnju pijanista Mara Marketa i tonmajstorice Magde Mas uz zvučne materijale Dina Brazzodura. Redatelj je Hrvoje Korbar, a dramaturginja Pavlica Bajsić Brazzoduro. Predstava je uokvirena koncertom Nina Bajsić trija koji će uključiti autorske skladbe Nine Bajsić uz pratnju pijanista Vida Hribara i violinistice Jasmine Šijan.

Program se nastavlja 16. listopada predstavom Hoerspiel: mala igra za slušanje (i gledanje), autorskim projektom Pavlice Bajsić Brazzoduro, koja govori o samim počecima radija. U Gavelli će je izvesti Jelena Miholjević, Sven Medvešek, Ivana Starčević, Matija Antolić, Ljubica Letinić, Igor Jurinić, Juraj Geci, Nina Bajsić, Dalibor Piskerc i sama autorica.

Posljednji dan, 17. listopada, uključuje predstavu Soundtrack za film koji nije snimljen beogradskog kantautora, pjesnika i slikara Kralja Čačka i zagrebačke pjesnikinje, kantautorice i dramaturginje Nine Bajsić koja o predstavi kaže: “Kroz zvučno-poetske vinjete dvaju gradova, kombinirajući glazbu, dokumentarni materijal i radiofonsku izvedbu, pratimo struju svijesti dvaju likova čija zajednička prošlost izvire iz skrivenih kuteva njihove svakodnevice.” Nakon predstave slijedi mini koncert Obrnuti red stvari u sklopu kojeg će Kralj Čačka uz Ninu Bajsić izvoditi svoje autorske skladbe.

Osim ovog trodnevnog programa Noći Radioteatra uključuju i programe u mjesnom odboru Malešnica, kao i nekoliko zvučnih šetnji, od kojih će ona pod imenom Ja tjeram krdo riječi – stopama Vesne Parun zatvoriti manifestaciju 25. listopada u 18 sati.

Organizatori naglašavaju da su za sudjelovanje u zvučnim šetnjama potrebne slušalice, a sve ostale detalje i informacije u vezi programa možete saznati ovdje.

Predstava Što na podu spavaš probudila bi i one koji lako zadrijemaju u kazalištu. Taj nam kazališni komad donosi metež i strahote rata u Bosni i Hercegovini kroz oživljene retke slojevitog autobiografskog romana pisca Darka Cvijetića koji dolazi iz miješane obitelji majke hrvatske i oca srpske nacionalnosti nastanjene u Prijedoru. Pitanja etniciteta koja su se prije nastojala zamaskirati zajedničkim jugoslavenstvom, te samim time nisu dolazila do izražaja, odjednom su preko noći postala pitanja egzistencije. Portretirajući nezavidnu poziciju vlastitog brata, 18-godišnjeg Bote kojega je ta noć zadesila tijekom služenja vojnog roka u kasarni u Sarajevu, Cvijetić ne progovara kroz ustaljeni diskurzivni ratni kanon agresora i žrtve već nastoji pokazati nejasnoću i metež rata koji se rasplamsao među običnim ljudima. Ta središnja tema uspješno je prenesena na kazališne daske koristeći nenaturalističke kazališne tehnike, vrlo inherentne ratnom tematskom žanru, koje su predstavi omogućile ono najvažnije: snažno komuniciranje s publikom, u isto vrijeme oblikujući stilski dosljednu i povezanu dramsku cjelinu.

Radi se o kazališnom djelu temeljenom na glumačkom ansamblu koji je zajednički koreografirajući pozornicu znatno doprinio efektivnosti scena.¹ U jednoj od njih, primjerice, Bota korača prema publici između dva reda nanizanih glumaca koji mu radi služenja roka u JNA dovikuju optužujuće komentare i komentare očaja tako stvarajući dojam meteža seoske raje u počecima rata. Nadalje, scena koja me prikovala uz stolicu i potom snažno protresla odražavajući tako upravo ono što se događalo na pozornici, pa kao da sam time i sam bio uvučen u nju, odvijala se u kamionu koji je u konvoju prevozio civile. Ansambl se glumaca, zgusnut u nekoliko kvadrata koji su se u strahu međusobno stiskali, u momentu odsijecanja od konvoja i eksplozije koreografiranim pokretima rasplinuo po cijeloj pozornici prenoseći sablastan osjećaj boli u publiku. Glumci su tijekom cijelog komada iskakali iz jednog lika u drugi stvarajući tako nejasnoću – tko je tko – međutim upravo je zahvaljujući tome postignut dojam meteža koji je u ratnoj situaciji zavladao među ljudima. Ansambl je bio sastavljen od glumaca triju kazališta -– zagrebačkog Gradskog dramskog kazališta Gavella, Srpskog narodnog pozorišta iz Novog Sada i Narodnog pozorišta Sarajevo. Njihova suradnja nam je u predstavi ovakve tematike poslala važnu poruku posebice u suvremenim okolnostima kada se ponovno potpaljuju etničke tenzije u regiji, također prikazujući potentnost dramske umjetnosti kao medija za inkluziju na kazališnim daskama.

Posebnost predstave jest da je Darko Cvijetić konstantna figura na pozornici te je, baš kao i u svojoj knjizi, i na kazališnim daskama u ulozi pripovjedača što predstavlja još jednu od temeljnih nenaturalističkih kazališnih tehnika. Procesom izlaska i ulaska u svoj doslovan lik, Cvijetić zapravo oživljava vlastiti proces pisanja knjige. Sjedeći za pisaćim stolom, svojim utočištem u kojemu mu knjige predstavljaju štit, Cvijetić izmjenjuje naraciju radnje, ali i razgovor s ostalim glumcima na pozornici koji ga katkad pokušavaju ispraviti u opisu njena tijeka i njihovih likova dok im on daje uputstva u trenutcima kada proviri iz svojeg knjiškog tabora. Bojište odzvanja i na papiru oštrim udarcima pisaće mašine. Svako slovo novi je metak, a odmotavajući se u knjizi, rečenice sve više zapliću življene ratne stvarnosti svojih likova. U procesu pisanja knjige Cvijetić je nebrojeno puta morao zaroniti u vlastita traumatična sjećanja i sjećanja drugih, ponovno ih odigravati pred očima kako bi ih prenio na papir, imajući na umu da se s vremenskim odmakom sjećanja stvaraju i gube, modificiraju i selektiraju. Scena koja to najbolje ističe prikazuje interakciju između samog Cvijetića i njegove majke Karmele koja mu vrlo ozbiljna postavlja zapanjujuće pitanje “Darko, zašto si me izmislio?“, propitkujući nesvjesnost vlastitih postupaka, kao i percepcije i pamćenja istih u takvim ekstremnim okolnostima kao što je rat. 

“Od toliko vas nehtjelih preselila se sela u zemlju, a gradovi u grobove” odjekivalo je u mojoj glavi po završetku predstave. Taj je citat šaptala savjest generalu Topiću prije nego je posljednjim korakom zakoračio u provaliju, dotičući vrhunac tragedije rata kao i kulminaciju ovog kazališnog djela. General Topić je, naime, na početku nastojao izvući mladiće iz vojarne u Sarajevu koje je tamo zadesio rat, međutim je i sam kasnije bio uvučen u njega. Iako se suparničkim pucnjevima uspio oduprijeti, metežu vlastite savjesti nije. Metak je i ovoga puta pogodio, iako indirektno prostrjeljujući njegovu svijest i savjest, i u konačnici život.  U tom je citatu sadržana ključna poruka ovog djela, pozivajući na društvenu odgovornost pojedinaca, koja je i danas, kada ratni terori bukte na toliko mjesta, i više nego relevantna. Predstava Što na podu spavaš ne budi dakle svoju publiku samo snažnom, efektnom i stilski koherentnom izvedbom iz kazališnog drijemanja, već i iz sna pasivnosti, potičući nas da u rukama svjesno i savjesno držimo konce svojih postupaka i ne prepustimo se vrtlogu ideoloških i društvenih manipulacija.

Tekst je nastao u sklopu Kulturpunktove novinarske školice uz mentorsku podršku uredništva Kulturpunkta.

1. Autori adaptacije su: Kokan Mladenović, Mina Petrić, Darko Cvijetić, Dubravko Mihanović i ansambl predstave. ↩︎

Obnova Gradskog dramskog kazališta Gavella započela je još u ljeto 2017. s radovima na sceni Mala Gavella. Zapleta nije nedostajalo – prvi izvođač bankrotirao je tijekom radova, nakon čega se raspisao novi natječaj i nastavilo s drugim izvođačem, da bi se 22. ožujka 2020. dogodio i potres koji je oštetio konstrukciju i značajno proširio opseg potrebnih zahvata. Tijekom dugog procesa obnove, a potom i sanacije potresnih oštećenja, kazalište je sa svojim predstavama gostovalo u drugim kulturnim ustanovama u Zagrebu i drugdje po Hrvatskoj, uključujući brojna kazališta i kulturne centre. Za to vrijeme izvedbeni kapacitet prostora Gavelle povećan je izgradnjom scene Mala Gavella, rekonstruiran je foaje, postavljen je novi pod pozornice i instalirana nova rasvjeta.

No, u finalnoj fazi radova, mediji su izvijestili o nizu propusta vezanih upravo uz novu scenu: od jednog ulaza koji otežava cirkulaciju ljudi i transport scenografije, problema s ventilacijom i reflektorima, odsustva klimatizacije i prostora koji bi biljeteri, šaptači i sufleri koristili za odlaganje odjeće. Osim toga, do Male Gavelle dolazi se stepenicama, što je čini nedostupnom osobama s invaliditetom i drugim osobama otežanog kretanja. Upitom gradskim uredima za graditeljstvo i za kulturu saznali smo kako projektom obnove kazališta nije bio predviđen lift koji bi pristup novoj sceni omogućio svim zainteresiranim posjetiteljima. Ipak, istaknuli su i kako je postupak javne nabave za naknadnu ugradnju lifta već proveden, a radovi se očekuju ovo ljeto. Doduše, u financijskom planu Gavelle za 2024. ne može se, barem zasad, pronaći stavka koja bi odgovarala toj najavljenoj investiciji.

Na upit o pristupačnosti prostora iz Gavelle ističu kako je od 1995. kazalište prilagođeno osobama s invaliditetom; rampe olakšavaju kretanje, na raspolaganju je i biljeterska služba. Također, putem suradnje s udrugom Dodir kazalište omogućuje praćenje predstava slijepim osobama ili onima slabijeg sluha uz pomoć naratora koji u tonskoj kabini preko mikrofona i odašiljača prenosi što se događa na sceni, a naraciju je moguće pratiti putem prijamnika i slušalica. Ipak, ugradnja lifta osigurala bi veću inkluzivnost prostora, a samim tim i mogućnost sudjelovanja građana u kulturnom životu, koje ne bi smjelo biti određeno tjelesnim ograničenjima i poteškoćama.

Unatoč ponovnom otvaranju, obnova zgrade u kojoj se nalazi Zagrebačko gradsko kazalište “Komedija” još nije skroz završena. Nakon što su krajem protekle godine dovršeni renovacija fasade i ugradnja novih instalacija, prema financijskom planu za ovu godinu osigurano je još 2.15 milijuna eura za cjelovitu energetsku obnovu koja će uključivati klimatizaciju i ventilaciju, kao i novu vanjsku stolariju te novu rasvjetu, a sve će se financirati sredstvima iz Nacionalnog plana oporavka i otpornosti. Aktualni ravnatelj Miljenko Puljić je u intervjuu za Nacional 2021. istaknuo kako objekt u kojem se kazalište nalazi od svog osnutka 1950. zapravo već neko vrijeme ne odgovara tehničkoj složenosti suvremenih produkcijskih zahtjeva. Uostalom, sam objekt nije u vlasništvu kazališta ni njegovog osnivača, Grada Zagreba, nego je dio kompleksa franjevačkog samostana Sv. Ćirila i Metoda i u crkvenom je vlasništvu. Sve to potaknulo je aktualnog ravnatelja Puljića, ali i prošlog, Niku Pavlovića, na zaključak kako je Komediji potreban novi prostor adekvatnog kapaciteta i tehničke opremljenosti, ali i čistog imovinsko-pravnog statusa.

Iz Gradskog ureda za graditeljstvo ističu kako će Komedija nakon provedene obnove nastaviti djelovati u istom prostoru i kako je za njenu završnu etapu, kao i za sve dosad, ishodovana dozvola samostana, dok se na upit o uvjetima ugovora koji definira taj odnos, gradske vlasti nisu izjasnile. Ako su špekulacije o preseljenju prije obnove i mogle držati vodu, sad je jasno da će se obnovljeni prostor u koji se ozbiljno investira nastaviti koristiti, unatoč inherentnim manjkavostima i podstanarskim statusom Komedije u prostoru koji je tijekom pandemije franjevcima služio i za održavanje misa.

Što se tiče pristupačnosti, kazalište Komedija spada u “poluprilagođene” institucije, kako je na blogu Kultura na kotačima karakterizira Maja Popović. “Glavni ulaz je nepristupačan, pošto do njega vode stepenice, tako da osobe u kolicima u dvoranu mogu ući puteljkom koji vodi do stražnjeg ulaza, pored kafića kazališta”, opisuje. U dvorani su pak postavljena pomična sjedala koje je moguće maknuti, kako bi više osoba u kolicima moglo zauzeti mjesto. Blagajna kazališta osobama u kolicima dostupna je iz dvorane, no ipak postoje određeni problemi: “Ulaz u dvoranu je relativno strm, pošto dvorana nije u razini s pločnikom, stoga pri ulasku treba biti i mrvicu oprezan”, pojašnjava Popović i dodaje kako u kazalištu nažalost nema ni prilagodbe za slijepe i slabovidne posjetitelje.

Udruge osoba s invaliditetom već dugi niz godina sudjeluju u kreiranju dokumenata koji za cilj imaju povećanje inkluzivnosti kako kulture, tako i života u cjelini, a jedan od njih je i Zagrebačka strategija za izjednačavanje mogućnosti osoba s invaliditetom, koja uz osnovnu fizičku pristupačnost pomoću lifta ili rampe, predviđa i druge dimenzije pristupačnosti, poput osiguravanja podnaslova (theatre captioning) u kinima i kazalištima, što još uvijek nije rašireno.

U kontekstu ove teme valja podsjetiti i na ambiciozni Program razvoja kulture Grada Zagreba koji je Gradska skupština Grada Zagreba usvojila 13. prosinca 2023. Tim dokumentom planira se opremanje prostora kulturnih ustanova digitalnom tehnologijom koja pristup sadržajima omogućuje osobama s oštećenjima vida i sluha, kao i osposobljavanje zaposlenika ustanova za njezino korištenje. Na tom planu iz Grada ističu kako će odobravati sredstva za opremanje ustanova u smjeru veće dostupnosti, ali i inkluzivne programe, a kao pozitivan programski primjer navode Gradsko kazalište Žar ptica, koje je u studenom 2023. prikazalo tematski inkluzivnu dječju predstavu Mala Frida, uz koju su osigurani audio-deskripcija, prevoditelji na znakovni jezik i pojednostavljen tekst o predstavi. Prilagodbe u svrhu pomoći u praćenju predstava djeci i drugim osobama s invaliditetom bit će označene i na mrežnoj stranici kazališta, ističu. Pionirskom ulogom u inkluzivnosti istaknuli su i Scenu Vidra, koju još od 1981. na temelju ugovora sa Savezom slijepih koristi Satiričko kazalište Kerempuh. Jedan od korisnika Vidre je Dramski studio slijepih i slabovidnih Novi život, no ona ugošćuje i druge aktere nezavisne kulturne scene.

Ipak, unatoč prisutnosti programa koji potiču sudjelovanje osoba s invaliditetom, one se generalno još uvijek suočavaju s brojnim preprekama koje uglavnom ostaju neadresirane. Iz Udruge invalida rada Zagreba na upit o pristupačnosti ističu probleme previsokih stepenica i nedostatka rukohvata u kazalištima koja su, generalno, u prilično starim zgradama, a skučenost prostora i mali razmak između redova sjedala dodatno demotiviraju osobe ograničene ili otežane mobilnosti odlazak u kazalište. Drugi čest diskvalificirajući faktor za praćenje predstava je, ističu, oštećen sluh, što bi se moglo adresirati uvođenjem znakovnog jezika ili već spomenutom projekcijom podnaslova. Također, u Udruzi vjeruju kako bi bilo vrijedno provesti istraživanje koje bi uključilo osobe s invaliditetom kako bi se o ovim problemima više saznalo iz prve ruke.

Projektna financiranja inkluzivnih programa, poput radionica, edukacija i izvedbi, predstavljaju određen iskaz predanosti radu na inkluziji, no do većih pomaka na razini ozbiljnih gradskih ustanova dolazi se teško i sporo. Upravo je to razlog kako se, posebice po pitanju većih ustanova, pozitivne primjere inkluzivnih praksi moguće relativno lako pobrojati i prezentirati (par gradskih muzeja, među kojima se širinom zahvata na planu inkluzivnosti ističe MSU). S druge strane, iako je prisutnost tematski orijentiranog programa u kulturnim centrima i knjižnicama značajna za destigmatizaciju fizičkih i duševnih poteškoća, ukoliko je glavnina kulturnog programa kojem osobe s tim teškoćama mogu prisustvovati onaj koji je samo njima prvenstveno i namijenjen, to jest bolje od ničeg, no njihova kulturna marginaliziranost u tom slučaju, nažalost, perzistira. Iako su prostori poput već spomenute scene Vidra važni za kulturnu aktivnost, dodirne točke s ostalim kulturnim ustanovama za osobe s teškoćama ograničene su na manji dio muzeja koji te teškoće uspijevaju koliko-toliko adresirati i premostiti.

Obnove gradskih kazališta Gavella i Komedija predstavljale su priliku da se ona učine dostupnijima, no po dosadašnjim rezultatima čini se kako inkluzija dolazi tek kao naknadna misao. U drugom slučaju, također svojstvenom gradskoj vlasti, inkluzija je nešto što je već realizirano samom činjenicom da se netko negdje time bavi i da Zagreb to financijski potiče, bez spomena na svijest o nedostacima i problemima gradskih ustanova koje organizacije civilnog društva, u ovom slučaju udruge osoba s invaliditetom, opetovano ističu. U tom i slučajevima poput ovog deklarirana potpora nekom cilju djeluje kao svojevrsni štit od nepoželjne pretjerane samokritičnosti.

“Dvije sestre – Ibru i Mala Ibru, dane krate gojeći svinje na farmi jednako posvećeno kao što otimaju profesore koji se iznova pokazuju nedostatnima za dijapazon interesa mlađe sestre. Svijetom ovih dviju sestara jednako odzvanja pop-glazba, zlatno doba Hollywooda, Čajkovskijevi baleti, techno i cabaret, obavijeni u Tim Burtonovskom estetikom groteske. Farma koja je njihov savršeno blatni svijet u malom, kreće pucati po šavovima u trenutku kad krmače krenu crkavati, jedan od profesora krene bježati, a vrt u kojem su zakopane sve njihove pogreške postane naprosto prenapučen”, stoji u najavi predstave.

Predstavu izvode glumice i izvođačice Nataša Dangubić, Jelena Miholjević, Barbara Nola, Ivana Roščić i Viktoria Bubalo. Sve one uprizoruju priču o Mileni Marković, spisateljici, majci djeteta s teškoćama u razvoju, koja pripovijeda priču svoga života – od djetinjstva do zrele ženske, majčinske i spisateljske dobi. Dramaturgiju potpisuje Dimitrije Kokanov, glazbu Nikola Krgović, kostimografiju Marita Ćopo, oblikovatelj svjetla je Zdravko Stolnik, autor videa Josip Visković, a inspicijentica Snježana Majdak.

Reprizne izvedbe slijede 3., 5. i 19. veljače.

Nizu nagomilanih problema postojano obješenih o vrat kulturnog sektora prošla je godina pridodala još dva utega: COVID-19 i potres. Posljedice će biti dugoročne. Kultura je ranjiva, ali je sektor pokazao i značajnu dozu otpornosti i fleksibilnosti, a vlasti gotovo potpuni izostanak razumijevanja, kriznog upravljanja i suvisle kulturne politike. Koliko god epidemija i potres (možda) bili nešto novo, opet se pokazalo da krize na površinu uvijek izvuku sve stare probleme na čijem se pravovremenom rješavanju i prevenciji ne radi.

S posljedicama pandemije kultura se suočila među prvima, naime, već početkom 2020. krenula su otkazivanja programa, pogotovo kada je riječ o inozemnim partnerima i događanjima, a službeno je u Hrvatskoj epidemija proglašena 11. ožujka te je osam dana kasnije zabranjen i rad kulturnih institucija, koje su već nekoliko dana ranije odgodile javna događanja. Novi udarac stigao je 22. ožujka kada je Zagreb pogodio potres od 5,5 po Richteru te oštetio velik broj objekata, a među njima i niz gradskih muzeja i kazališta te knjižnica zbog čega je dobar dio njih i nakon popuštanja pojedinih epidemioloških mjera bio izvan upotrebe, a neki i dalje čekaju obnovu.

Šok na šok

Šest sati i 24 minute – trenutak je u kojem je u nedjelju, 22. ožujka 2020. nakon 140 godina stao sat u Tehničkom muzeju Nikola Tesla, nakon što je četiri dana ranije gradski kulturni život utihnuo u sklopu mjera borbe protiv koronavirusa. Na tjeskobu nalegao je strah, a za vraćanje u puni pogon pojedinima od njih trebat će mjeseci, pa i godine. Vrijeme, baš kao i sat u Tehničkom muzeju, neko će vrijeme stajati na mjestu, ili će se barem tako činiti. Taj Muzej, srećom, od potresa nije imao većih oštećenja.

No, ne i njegov “stariji brat” – Muzej za umjetnost i obrt (MUO) koji je čekala velika proslava 140 godina rada, posve nenadano tako simbolički snažna. Naime, sudbinu MUO su odredila dva potresa – prije ovoga u ožujku 2020., potres ga je zadesio u prvim danima njegova rada u studenome 1880. godine. Ovaj je drugi dijelovima Muzeja nanio ozbiljnu štetu. “Cijelo proljeće i ljeto bavili smo se sanacijom, učvršćivanjem oslabljenih dijelova zgrade, pokrivanjem krovova te pregledom zbirki kako bismo utvrdili pravo stanje stvari i razmjere štete koju je potres nanio muzejskom fundusu’’, kazao je za Kulturpunkt Miroslav Gašparović, ravnatelj Muzeja za umjetnost i obrt, čija je zgrada spomenik kulture nulte kategorije.

Pandemija i potres nemjerljivo su utjecali i na rad Arheološkog muzeja: “Prvo je tijekom veljače i ožujka pandemija ograničila, a potom i zatvorila Muzej za javnost, a potres je zatim zapečatio tu situaciju”, ističe Sanjin Mihelić, ravnatelj Muzeja koji je zbog velikih oštećenja i zgrade i muzejskih predmeta u potresu zatvoren za posjetitelje. Najugroženiji dijelovi zgrade su sanirani, a za sanaciju preostalih izrađuje se temeljita projektna dokumentacija – u trenutku pisanja ovoga teksta idejni arhitektonski projekt sanacije Muzeja nalazio se na evaluaciji u Gradskom zavodu za zaštitu spomenika kulture i prirode.

Što je moglo i trebalo drugačije?

“Zgrada Muzeja za umjetnost i obrt koja je izgrađena prije 132 godine nikada nije ozbiljno obnovljena, desetljećima pokušavamo pokrenuti obnovu, ali do sada nismo imali uspjeha, a ako se sada ne iskoristi ova nesreća da nas potakne da konačno riješimo ovaj problem i pomaknemo se ka suvremenosti i budućnosti, nećemo nikada”, istaknuo je Gašparović u jednom od ranijih javnih istupa.

Pitanje je to s kojim će se Grad i država napokon morati nedvosmisleno uhvatiti u koštac, naime, najveći dio gradskih muzeja i kazališta kao i dio knjižnica “stanuje” u strogom centru Zagreba, ujedno i najugroženijem od potresa s obzirom na doba izgradnje zgrada i njihovo neodržavanje. Da su na tom polju stvari bile pravovremeno odrađene, vjerojatno ni štete ne bi bile tolike i stoga kada je riječ o obnovi, kao što od početka upozorava struka, ona ne smije biti samo sanacija šteta, nego i njihova prevencija.

Podsjetimo, prema podacima Muzejskog dokumentacijskog centra (MDC), u Zagrebu je samo jedna muzejska zgrada namjenski sagrađena u 21. stoljeću, samo četiri muzeja nalaze se u zgradama sagrađenim nakon potresa u Skoplju, a tek je nekoliko prošlo sustavnu obnovu u posljednjih 40 godina, premda se u zagrebačkim muzejima čuva više od 3,5 milijuna muzejskih predmeta, odnosno čak 57 posto cjelokupne muzejske građe u Hrvatskoj. Smješteni uglavnom u gradskim četvrtima Donji i Gornji grad u kojima su zabilježena i najveća oštećenja, gotovo svi zagrebački muzeji pretrpjeli su neki oblik oštećenja od potresa, a prema prvim procjenama statičara 33 posto zagrebačkih muzeja dobilo je žute i crvene naljepnice.

A samo tri mjeseca ranije, u organizaciji gradskog Ureda za upravljanje u hitnim situacijama održana je konferencija Zaštita kulturne baštine Grada Zagreba u kriznim uvjetima na kojoj je iz izlaganja zaključeno da su “sredstva za ulaganje koja osiguravaju osnivači muzeja nedovoljna za primjerenu preventivnu zaštitu” i da se “pri rekonstrukcijama uglavnom rade kozmetičke preinake, ali ne i strukturna ojačanja”.

Da će obnova biti dugotrajna i da zahtijeva kompleksan interdisciplinarni i međuresorni pristup, a sve s ciljem ukupnog poboljšanja urbanog standarda u Zagrebu, uz očuvanje vrijednosti povijesne cjeline koja ima značenje za struku i za građane, naglašavala je u javnim istupima ministrica kulture i medija Nina Obuljen Koržinek. Podsjetimo, obnovu stradalih građevina regulira Zakon o obnovi zgrada oštećenih potresom na području Grada Zagreba, Krapinsko-zagorske županije i Zagrebačke županije, Pravilnika te Programa mjera, koji su doneseni u rujnu i listopadu 2020. Sanacija će biti financirana dijelom iz nacionalnih sredstava, a dijelom međunarodnim sredstvima i sredstvima Europske unije za što je Hrvatskoj iz Fonda solidarnosti EU odobreno gotovo 684 milijuna eura.

No, osim potresa tu je i dalje epidemija, koja podrazumijeva niz mjera – upisivanje svih posjetitelja čiji je broj drastično smanjen, mjerenje temperature, dezinfekciju, nošenje maske, držanje distance – zbog čega su kulturnim ustanovama smanjeni i prihodi, a da bi tome barem malo doskočili nastojali su što više toga preseliti u virtualni svijet. Kod muzeja i knjižnica to je bilo nešto manje bolno, dok u slučaju kazališta nisu rijetki oni koji će reći da je online kazalište otprilike kao i online plivanje.

Još jedna izazovna godina za knjižnice

Epidemija i potres svakako spadaju u red najvećih izazova s kojima su se morale suočiti i knjižnice. “Nove okolnosti su diktirale brze reakcije i odluke te prilagodbu poslovanja u kriznim okolnostima: promjenu paradigme knjižničnih usluga, neplanirane troškove nabave zaštitne opreme te sanacije šteta nastalih od potresa, razvoj potpuno novih aktivnosti i usluga s naglaskom na online i virtualnim uslugama – posudba e-knjige putem aplikacije ZaKi Book, online upis i online obnova članstva… Donesene mjere na lokalnoj i nacionalnoj razini pomogle su da se lakše prilagodimo izvanrednim okolnostima, a gradska uprava i Ministarstvo kulture i medija pritom su imali razumijevanje za izvanredne okolnosti i odobrili prenamjenu financijskih sredstva koja se nisu mogla iskoristiti zbog epidemije i potresa”, istaknula je Višnja Cej, ravnateljica Knjižnica grada Zagreba (KGZ).

Knjižnice grada Zagreba početkom prosinca proslavile su 113 godina postojanja, no novu zgradu o kojoj se priča već godinama još nisu dočekale. Gradska knjižnica, najstarija narodna knjižnica u Zagrebu, sagrađena je 1895. i nije prošla seizmičku sanaciju niti su bile provedene značajne obnove od 1995. godine, upozoreno je iz te ustanove nakon proljetnog potresa. No i bez te nepogode suočeni su s velikim problemom, naime, već desetljećima su podstanari u neadekvatnim zgradama u prostoru u kojem ne mogu pružiti punu uslugu svojim korisnicima, kao ni primjereno predstaviti i zaštititi svoju vrijednu građu. Sve to trebalo bi biti ostvareno u Paromlinu. Njega se nedavno opet sjetio i gradonačelnik Milan Bandić koji na lokalnim izborima za manje od četiri mjeseca sanja još jedan mandat na čelu grada kojemu tepa da je “po mjeri čovjeka”, no pitanje je kojeg. Poznavajući “povijest bolesti” vjerojatnije je da će se taj nekadašnji industrijski pogon golemog potencijala, a sad već godinama napuštena lokacija u srcu Zagreba i spomenik industrijske baštine, srušiti. Istovremeno, koliko su gradskoj upravi uopće važni kulturni prostori ponešto govori i slučaj čitaonice “Vladimir Nazor” na Kustošiji – kultura u kvartu tretira se kao škart.

Pod maskama na daskama



Mjere ograničavanja kretanja i zatvaranja uslijed pandemije koronavirusa posebno su pogodile sektor izvedbenih umjetnosti. Mjesecima nije bilo javnih nastupa, zatvarana su mjesta održavanja kulturnih događanja, čak i održavanje proba gotovo je postalo nemoguća misija, a zagrebačka kazališta pogodio je i potres. Sve skupa posebno teško se odrazilo na samostalne umjetnike i umjetnice od kojih neki na scenu nisu stali od veljače, a državne su potpore krenule od svibnja, zbog čega je početkom prosinca u otvorenom pismu premijeru Andreju Plenkoviću, potpredsjedniku Vlade i ministru financija Zdravku Mariću te resornoj ministrici kulture i medija, Nini Obuljen Koržinek, zavapilo 165 glumaca i glumica zagrebačkih kazališta uz 14 udruga u kulture upozorivši na nezavidnu situaciju u kojoj su se zbog pandemije našli samostalni umjetnici. Odgovor je poznat – brojnim aktivnostima osigurali smo novac sektoru kulture u koronakrizi, radi se i dalje, a ovisno o razvoju epidemiološke situacije analizirat će se učinak svih mjera.

Iako su digitalni mediji omogućili prikazivanje brojnih sadržaja, mnogi upozoravaju da je jedinstveno kolektivno iskustvo izvedbi uživo jednostavno nemoguće usporediti s gledanjem (snimljenih) izvedbi online. U lutanjima između “starog” i “novog normalnog” i što je to uopće “normalno” kao i jesmo li napokon shvatili važnost kulture, što znači i da u nju treba ulagati i da to nije trošak, nego stvaranje dodane vrijednosti, traži se odgovor i na pitanje kakvo će biti kazalište (u) budućnosti, je li moguć ili potreban povratak na nekadašnje postavke i koje.

“Situacija pandemije i potresa stvara svima organizacijske probleme jer naravno da na prvom mjestu morate paziti na zdravlje publike, umjetnika i svih djelatnika. Veliki problem su financije, broj gledatelja je ograničen, a ljudi iz straha od zaraze i manje posjećuju kulturne događaje. Gavella od 12. ožujka ne igra na vlastitoj sceni i gotovo da nema vlastitog prihoda, kad još tome dodate neplanirane troškove najma prostora, prijevoza opreme, scenografije… jasno je da financijska slika nije nimalo ružičasta. Gotovo je nemoguće planirati išta unaprijed, dogovoreni programi se često otkazuju ili na brzinu mijenjaju, praktički svi funkcioniramo od danas do sutra”, pojašnjava Dražen Ferenčina, ravnatelj Gradskog dramskog kazališta Gavella. “Zahvalni smo našem osnivaču Gradu Zagrebu što nam u ovim nevremenima, plaće nisu smanjene. Iluzorno bi bilo očekivati da će doći do povećanja programskih sredstava, ali u situaciji kad Gavella može igrati samo izvan svoje matične scene što iziskuje dodatne troškove, nadamo se da neće doći niti do smanjenja financijskog proračuna za GDK Gavella. I naravno, očekujemo što brži povratak na scenu u Frankopanskoj”, ističe Ferenčina.

Inače, kako Grad Zagreb na čelu s aktualnim gradonačelnikom tretira kulturu odlično pokazuje i odnos prema kazalištima – “Formalno, tu sam za vas. Faktički, ne tiče me se umjetnost u gradu”, kako je kazališna kritičarka Novog lista Nataša Govedić zapisala u osvrtu na Gavellinu predstavu Zagreb 2020, izvedbeni projekt redatelja i glumca Filipa Šovagovića i dramaturga Dubravka Mihanovića, započet prije nešto više od pola godine na društvenim mrežama. Naime, glumci i glumice već godinama u tom kazalištu rade u teškim uvjetima, a u međuvremenu preostaje im kao i dosad igrati na sve strane – lani je to bilo u osječkoj Tvrđi i dvorištu zagrebačke Akademije likovne umjetnosti, Laubi i Tunelu Grič, splitskom HNK, zagrebačkoj Komediji – koja je ove godine obilježila 70 godina, a i sama je bila pola godine bila zatvorena jer je u potresu u ožujku dobila žutu oznaku na kazališnoj zgradi, a crvenu na upravnoj, no nakon sanacije opet je u listopadu otvorila svoja vrata, uz primjenu propisanih epidemioloških mjera.

Iz Gradskog ureda za kulturu za Kulturpunkt su poručili da “Stožer civilne zaštite RH donosi odluke vezane uz protuepidemijske mjere koje su na snazi te su sve ustanove u kulturi dužne sukladno tim odlukama prilagoditi svoj rad. A dok traje obnova oštećenih prostora dogovorena je međuinstitucionalna suradnja te će muzeji koji nisu oštećeni ustupiti termine i prostor za programe onih muzeja koji ne mogu do obnove nastaviti rad u zgradama koje imaju crvene ili žute oznake. Što se tiče osiguravanja novih prostora za djelatnike, sve ustanove koje su nam se obratile do sada, što nakon potresa u ožujku, što nakon nedavnih potresa, već su dobile nove prostore za rad djelatnika ili su u tijeku traženja zamjenskih prostora. Prostori se ne traže samo unutar evidencije koju vodi Gradski ured za upravljanje imovinom Grada, već se pregovara i sa  Zagrebačkim velesajmom i Zagrebačkim holdingom”. No što planiraju dugoročno vezano uz osiguravanje plaća i prostora za rad te programa, pitanja su koja su zasad ostala bez odgovora.

Od potresa nije stradalo Hrvatsko narodno kazalište (HNK), ali je ranije narušena statika međuljudskih odnosa u toj kazališnoj kući zabilježila ogromne nove napukline. Naime, zbog sumnji da je prekršila epidemiološke mjere i tvrdnji o zataškavanju slučajeva koronavirusa, Hrvatski sindikat djelatnika u kulturi (HSDK) kazneno je prijavio DORH-u intendanticu Dubravku Vrgoč. Iz Uprave HNK su odbacili optužbe i ocijenili ih zlonamjernim pokušajem opstrukcije rada kazališta te nepotrebnog stvaranja panike kod publike.

S obzirom na to da je dosta europskih zemalja zatvorilo kazališta, ravnateljica Zagrebačkog kazališta mladih (ZKM) Snježana Abramović Milković istaknula je za Kulturpunkt kako joj je drago da su u donesenim mjerama kazališta u Hrvatskoj od svibnja ostala otvorena publici, iako s jako smanjenim brojem gledatelja te kao najveću buduću potrebu ističe normalizaciju rada i puni kapacitet gledališta: “Publika nije niti u jednom trenutku bila ugrožena, veći je problem bio zaštiti izvođače koji glume bez maski tako da, brinući o zdravlju ansambla, izvodimo predstave s manjim brojem glumaca. ZKM je, srećom, ostao neoštećen u potresu jer je zgrada solidno građena za vrijeme zagrebačke Univerzijade”.

Samo neizvjesnost izvjesna jest

Pretpostavke o ugroženosti, ali i sposobnosti sektora da brzo i adekvatno reagira na krizu, potvrdila je i prva faza istraživanja Zaklade “Kultura nova” o utjecaju epidemije i potresa na organizacije civilnog društva u polju kulture i umjetnosti, pri čemu se ističe da “nova situacija neizvjesne budućnosti zahtijeva nove pristupe i rješenja ne samo na europskoj, nego i nacionalnim i lokalnim razinama, a unatoč raznolikim zdravstvenim, ekonomskim i društvenim izazovima u zamišljanju i kreiranju održivije budućnosti kultura treba imati ključnu ulogu”.

Međutim, koronakriza i potres ogolili su nebrojeno puta kritiziranu neorganiziranost i nekompetentnost u zagrebačkoj gradskoj upravi i način kojim vlada metropolom, a stvarni učinci epidemije i potresa na kulturnu scenu bit će još i vidljiviji u godinama koje slijede. I to pogotovo kada je riječ o nezavisnoj kulturi, no pošteđena nije ostala ni institucionalna kultura. Prva, doduše, jest pokazala priličnu žilavost što ne čudi jer ionako krizu živi trajno, ali s obzirom na dugotrajnu iscrpljenost od ove će se teško i dugo oporavljati, dok je potonja doživjela određenu dozu neizvjesnosti s kojom će se također još neko vrijeme boriti. No dok radnici i radnice u gradskim ustanovama u kulturi za radna mjesta i plaće možda i ne trebaju strahovati, programska sredstva mogla bi doći pod upitnik, a to je dodatan udar i na radnike i radnice u nezavisnoj kulturi s kojima ustanove surađuju.

Kao da je naumila nadigrati i potpuno nesuvislog Zlatka Hasanbegovića kada je riječ o teatrološko-kulturnopolitičkim “uvidima”, Ana Lederer se pobrinula da njezin dolazak na mjesto pročelnice zagrebačkog Ureda za kulturu bude popraćen maksimalno zapaljivim komentarima na temu javnoga financiranja kulture i umjetnosti. Lederer je tako, između ostalog, ponovila svoje oportuno otkriveno mišljenje o Oliveru Frljiću, čiji je rad proglasila “političkim aktivizmom” koji se ne bi trebao financirati javnim sredstvima, a u njenoj vizuri u sklopu kulture se ne bi trebale financijski podupirati ni manifestacije poput Zagreb Pridea.

Ovakva je retorika, trivijalno prezentirana kao rezultat stručnog mišljenja zainteresiranog za kvalitetno kazalište i ispravnost procedure, potaknula niz s pravom zabrinutih reakcija, a među njima i onu spisateljice Ivane Bodrožić, koja je u tjedniku Express objavila članak Ona će nam opet kazališta puniti pijeskom, a ne publikom. U njemu Bodrožić podsjeća na učinke Lederer i njenog nekadašnjeg šefa Hasanbegovića u polju kulture, prizivajući dobro dokumentirane repove iz razdoblja njezina upravljanja zagrebačkim HNK-om, te kritizira njene izjave o Frljiću i Prideu, pitajući se što će sve ubuduće potpadati pod definiciju “političkog aktivizma” u umjetnosti kako politička agenda desnice bude napredovala. 

No iako bi to imao pravo biti, Bodrožićin članak uistinu ni po čemu nije osobito neugodan ni oštar – on tek prigodno podsjeća na podatke i teze koje su drugdje nebrojeno puta iznesene i potkrijepljene. Međutim, nedugo po njegovu objavljivanju u medijima se pojavljuje vijest da je Gavellino Kazališno vijeće na prijedlog ravnatelja Borisa Svrtana odlučilo s ovogodišnjeg programa maknuti predstavu Hotel Zagorje, adaptaciju istoimenog Bodrožićinog romana o iskustvima djevojčice izbjegle iz ratnog Vukovara, pomičući premijeru sve za sezonu 2020./21. i uvrštavajući umjesto nje premijeru predstave Kako je počeo rat na mom otoku u režiji budućeg Gavellinog ravnatelja Dražena Ferenčine.

Uslijedile su reakcije niza medija u kojima je odgoda protumačena kao direktna kazna za Bodrožićin tekst, a takvu su ocjenu potaknule i autoričine izjave, poput one televiziji N1 u kojoj slučaj opisuje kao “neobičnu koincidenciju”. Valjalo bi stoga vjerodostojnosti radi ponajprije utvrditi osnovne kronološke koordinate: prema priopćenju Gavellinih predstavnika, Kazališno je vijeće odluku donijelo na sjednici održanoj u petak, 15. lipnja, isti dan kada je članak i objavljen, dok je redateljica angažirana na projektu Anica Kovač za tportal izjavila da je o odluci informirana telefonski u subotu, 16. lipnja. Uzevši u obzir takvu blizinu ključnih događaja, nije sasvim lako govoriti o direktnoj vezi između sâmog članka i odluke Gavelline uprave. No to značajno ne mijenja suštinu interpretacije, jer nesporno je da je Bodrožić kontinuirano javno angažirana protiv politike Hasanbegovićeve opcije, počevši s inicijativom Kulturnjaci u ime koje je u više navrata nastupala. U tom smislu, uistinu se kao “neobična koincidencija” može smatrati činjenica da je otkazivanje Hotela Zagorje uslijedilo vrlo brzo nakon dolaska Hasanbegovićeve najbliže suradnice (i nekadašnje zamjenice u Ministarstvu) na čelo gradskog Ureda za kulturu.

A da je u njihove namjere svakako inteligentno sumnjati kao da su se potrudili pokazati članovi Gavellinog Kazališnog vijeća, koji su povodom medijskih reakcija objavili zabrinjavajuće priopćenje. U njemu su dva ključna argumenta – prvo, da je predstava odgođena zbog smanjenog proračuna kazališta, te drugo i posebno nesuvislo, da je uklanjanje iz ovogodišnjeg programa zapravo oblik posebne brige za predstavu zbog digniteta njezine teme, odnosno digniteta Vukovara, kojem ne priliči produkcija u trenutnim financijskim gabaritima.

Drugi dio argumentacije sasvim očito predstavlja najobičniji ucjenjivački spin koji simboliku Vukovara iskorištava da bi se zaštitio od kritike, stoga na njega ne treba trošiti previše riječi od jednostavnog prokazivanja. Od njega je možda zanimljiviji onaj o nedostatku financijskih sredstava, na koji se ovaj drugi oslanja, jer iz njega proizlazi da se ravnatelj i Kazališno vijeće Gavelle od optužbi da su podložni političkom utjecaju brane implikacijom da su jednostavno – neodgovorni i neprofesionalni. Jer kako drukčije okarakterizirati upravu koja tek polovicom šestog mjeseca shvaća da joj već dvije godine Grad smanjuje sredstva te odlučuje odgoditi predstavu pred početak rada na njoj, ugrozivši time suradnički tim koji je ostavljen bez planiranog angažmana.

Da bi bilo sasvim jasno o čemu se radi, bitno je podsjetiti da se Hotel Zagorje nije naprosto pojavio niotkud na Gavellinom programu, nego da je, štoviše, riječ o jednoj od četiriju predstava-nositeljica programa temeljem kojeg je Grad Zagreb kazalištu dodijelio 1 200 000 kuna u sklopu Javnih potreba u kulturi za 2018. godinu. Riječ je, dakle, o suradnji planiranoj prošle godine u sklopu Gavellinog nosivog programa i svaka diskrepancija između budžetskih projekcija uprave i dodijeljenih sredstava morala je viti više-manje jasnom čim je Grad objavio rezultate prije četiri mjeseca. Činjenica da je do te spoznaje došlo baš po dolasku Ane Lederer na čelo gradske kulture svakako ne ide na ruku benevolentnom shvaćanju odluke o odgodi predstave Hotel Zagorje.

No, kao što smo već ustvrdili, nijedna opcija nije posebno povoljna po Gavellinu upravu: ako su točne sumnje Bodrožić i medija, riječ je o najgorem tipu popuštanja političkom pritisku koji potvrđuje bojazni oko Ledererina utjecaja na kulturno i umjetničko polje; ako su pak točni razlozi koje navodi Kazališno vijeće, tada je riječ o vrlo neozbiljnom i neodgovornom postupku koji nezaštićene kolege naprasno ostavlja bez posla, a možda i mogućnosti da pronađu zamjenski angažman. Ukratko, sve i ako nije moguće rekonstruirati njene prave razloge, jedna je stvar vezana za odgodu Hotela Zagorja vrlo jasna – postupanje Gavelline uprave izuzetno je problematično, a manipulativno skrivanje iza “digniteta Vukovara” samo pojačava taj utisak.

“Ni ja se ne bih usudila komentirati na njihovom mjestu”, uvijena je izjava, maskirana u razumijevanje, koju je Lederer dala po stupanju na dužnost pročelnice Ureda za kulturu. Iako nipošto ne potvrđuje njen prijeteći karakter, slučaj Hotela Zagorje nikako neće pomoći smirivanju tenzija u iscrpljenom kulturnom polju. Ono čemu svakako može poslužiti jest da se ne čudimo sve češćim pojavama “neobičnih koincidencija” u financiranju kulture i dogovaranju suradnji u nadolazećem razdoblju. Kako će se tek u tim koincidencijama provesti oni čiji rad sadržajno nije vezan uz dignitet nekog od ratnih simbola, u postojećoj konstelaciji, strašno je i pomisliti.