Gaspar Miklos Tamas – Kulturpunkt

Mitovi o srednjoj klasi i lica postfašizma

petra — Thu, 07 Mar 2013 16:15:33 +0000

Prvo predavanje naslova Dvostruki mit o srednjoj klasi, koje organizira Centar za radničke studije, Gáspár Miklós Tamás održat će 14. ožujka u 20 sati u net.kulturnom klubu mama. Tom prilikom Tamás će govoriti o povijesnim promjenama unutar srednje klase, očekivanjima koja od nje danas ima država te samopozicioniranju srednje klase u ovom, antiegalitarnom, vremenu. “Kao što je dobro poznato, jedna od najotpornijih ideja u Istočnoj Evropi poslije 1989. glasi da stabilnost ‘demokracije’ (tj. liberalni kapitalizam plus predstavnička vlada zasnovana na višestranačkoj strukturi i podjeli vlasti) ovisi o brojnoj i zadovoljnoj srednjoj klasi. U trenutku kad su državni resursi na najnižoj točki otkad se pamti, jagma za njima postaje bezobzirna. ‘Ekonomija’ kao takva (u Istočnoj Evropi ne postoji ekonomija u tradicionalnom smislu) ne može pomoći, i borba za državne resurse koji su smanjeni do neprepoznatljivosti (a to je i objašnjenje očito mitskog sjećanja na fiktivna bogatstva ‘realsocijalističke’ epohe) jedini je preostali smjer djelovanja za srednju klasu. Tu borbu pogrešno se naziva ‘korupcijom’. Ona je jedini način.

Kombinacija takozvane korupcije i moralističkog i biopolitičkog antiegalitarizma znak je vremena. Srednja klasa sanja o državi. Ali i država sanja. Sanjala je o predanoj, revolucionarnoj klasi intelektualnih radnika koja bi bila stvarna većina u tržišnom ‘socijalističkom’ društvu budućnosti, a danas sanja srednjoj klasi kao stabilnoj, konzervativnoj, patriotskoj i konformističkoj buržoaziji bez kapitala koja bi mogla osiguravati disciplinu potrebnu društvu koje ne može prehranjivati svoje građane. Kao što se Partija razočarala u svojim očekivanjima, tako će se i suvremena kapitalistička država na periferiji ili poluperiferiji razočarati u svojim snovima o dobrom poretku”, stoji u najavi predavanja.

Idući dan, 15. ožujka s početkom u 19 sati Tamás će se pridružiti projektu Početi što bolje možemo (Kako govorimo o fašizmu?) koji kustoski kolektiv WHW do kraja mjeseca provodi u zagrebačkoj Galeriji Nova, te će održati predavanje naslova Još jednom o postfašizmu. “Postfašizam u biti je radikalan oblik prisilne nejednakosti u kojem se legitimnost nejednakosti definira biološki (a ne samo rasno!) i u moralizirajućem smislu. On je izraz smrti socijalne države, nakon koje se traži razloge za isključivanje raznih grupa – ‘manje vrijednih’ rasa i kultura, žena, gejeva, starih, mentalno bolesnih, les classes dangereuses, imigranata, intelektualaca i svakojakih buntovnika (‘neprilagođenih’), nezaposlenih, beskućnika itd., itd. – i za mobiliziranje dijela ‘subalternog’ stanovništva protiv onih korisnika državnih resursa koji se iz bilo kojeg razloga odbijaju prilagoditi i biti poslušni.

Proleteri i lumpenproletarijat koji 1920-ih i 1930-ih napadaju radnički pokret nisu se toliko razlikovali od današnjih siromaha koji iskazuju vatrenu podršku demontiranju socijalne pomoći, potpore za nezaposlene, besplatnog obrazovanja i besplatne zdravstvene skrbi. Razorna strast usmjerena protiv jednakosti bit je fašizma, i tada i sada.

Takozvani konzervativni argument protiv ljevičarskih elita – ‘kulturalnih marksista’, kako ih je, tj. nas, prikladno nazvao ubojica Anders Behrens Breivik u svom vrlo zanimljivom manifestu – glasi da oni njeguju ono što je Nietzsche shvaćao kao ropski mentalitet i ogorčenost slabih, tako da jednakost više nije pitanje mnogih nego manjine, i on je srž postfašizma. Jer postfašizam – vjeran svojim davnim liberalnim korijenima – uopće ne vjeruje da postoji narod. Svaka afirmacija pravnog dostojanstva i jednakosti u bogatstvu (što su prvotno bile liberalne ideje koje su u međuvremenu migrirale na ljevicu) za postfašista znači ili urotu ili utopiju. Na predavanju ćemo govoriti o tim urotama i utopijama”, istaknuto je u pozivu.

Tamás je studirao filozofiju i klasičnu filologiju u Rumunjskoj. Bio je jedan od najznačajnijih protivnika rumunjskog i mađarskog realsocijalizma. Predavao je u Budimpešti (ELTE, odnosno CEU), zatim na sveučilištima u inozemstvu (Oxford, Chicago, Georgetown, Yale, Columbia, itd). Godinama je bio istraživač u različitim gradovima (Pariz, Beč, Berlin). Početkom 1990-ih bio je direktor Instituta za filozofiju u Budimpešti. Trenutno je predsjednik Zelene ljevice. Njegovi radovi su prevedeni na 14 jezika. Bavi se, prije svega, filozofijom politike. Sredinom 1990-ih je postao jedan od glavnih ljevičarskih intelektualaca Istočne Evrope.

Gáspár Miklós Tamás u Zagrebu je gostovao nekoliko puta. Sažetak zapaženog predavanja o ideji socijalizma danas, održanog na Subversive film festivalu 2010. godine, možete pročitati ovdje.

KP / CRS

Gáspár Miklós Tamás u Srbiji

ante — Tue, 18 Oct 2011 11:04:45 +0000

Oba predavanja posvećena su mogućim pravcima društvenog razvoja nakon aktualne krize dominantnog poretka. Nakon raspada produktivističke paradigme, raspada tradicionalne buržoazije i tradicionalnog proletarijata, krize ciklusa akumulacije i ekonomskog rasta suočavamo se s novom situacijom. Legitimacija kasnog kapitalizma je izuzetno teška. Uloga rada kao suštinskog modela socijalizacije je propala. Nema i nikada više neće biti potpune zaposlenosti. Države moraju osigurati život milijardama. Jedini mogući odgovor je ograničavanje državljanstva i političke subjektivnosti bazirane na tijelu (zdravstvo, starost, rasa, spol, itd.). Ovo bi moglo značiti kraj jednakosti i emancipacije.

Novosadsko predavanje “Šta da mislimo o vremenu posle kapitalizma?”, organizirano od strane Instituta za konceptualnu politiku, održat će 18. listopada u 20 sati u Art klinici, a beogradsko “Biopolitika i ruševine dvadesetog veka” 20. listopada u 14 sati na Institutu za filozofiju i društvenu teoriju.

Izvor: Centar za socijalna istraživanja

Subverzije unutar subverzija

Ante Jerić — Tue, 11 May 2010 13:49:38 +0000

Gaspar Miklos Tamas je čovjek kojeg bi bilo krajnje nepošteno svesti na dvije titule i tri funkcije u uvodniku jednog preglednog teksta. Recimo na ovom mjestu samo da je od dojmljivih crtica iz njegove biografije još dojmljivije bilo njegovo izlaganje održano u četvrtak, 6. svibnja u kinu Europa u sklopu konferencije Kolaps neoliberalizma i ideja socijalizma danas. Tema? Dominantan diskurs o državnom socijalizmu, kako primjećuje Tamas, osvajanje vlasti nad državom vidi kao instrument emancipacije većine svjetskog stanovništva koje u doba kasnog kapitalizma na različite načine ispašta zbog posljedica zbivanja na financijskim tržištima. Takva teza je krajnje problematična i poziva na temeljito preispitivanje uloge države. Upravo je to učinio Tamas u svom subverzivnom izlaganju.

Radnički pokreti su, prema njegovim riječima, dosad kapitalizam u pravilu smatrali režimom. Režim je upravljanje državom u okviru nekog političkog poretka koji se može srušiti i zamijeniti nekim drugim. Tamas u a) metodama upravljanja viškom vrijednosti, b) hijerarhijskom poretku među socijalnim grupama, c) metodama osiguravanja unutrašnje kohezije poretka unutar države, d) zakonskom sustavu koji služi političkoj legitimaciji i e) djelovanju kulturalne hegemonije prepoznaje pet zajedničkih strukturalnih obilježja svakog režima. Distribucija moći se nakon dosadašnjih socijalističkih revolucija mijenjala unutar ovih kategorija. Ono što čini kapitalizam – proizvodnja roba, plaćeni rad, specifičan način novčanog posredovanja – ostalo je netaknuto. Zašto? Zato što kapitalizam, kako napominje Tamas, nije režim. Ili, nešto preciznije rečeno, nije samo režim. Ta činjenica mora biti početna točka za razmišljanje o osvajanju državne vlasti kao sredstva u borbi protiv neravnomjerne raspodjele bogatstva i utjecaja imperijalizma velikih sila koji se pojavljuju kao logične posljedice kapitalizma.

Suvremene demokratske ljevice globalne probleme poput nezaposlenosti i siromaštva širokih slojeva stanovništva, svakojakih vrsta isključivosti i podređenosti, eksploatatorskog odnosa prema eko-sistemima možda s pravom smatraju učincima kapitalizma te ih žele riješiti putem preuzimanja državne vlasti. Tamas smatra da država ne može biti rješenje u borbi s kapitalizmom jer ona sama predstavlja utjelovljenje kapitalizma. Podsjetio je pritom na njeno formiranje koje se locira u vremenski interval koji korespondira s prijelazom iz feudalnog u kapitalistički društveni poredak na globalnom planu. Nedostatak svijesti o tome može rezultirati prilično katastrofičnim učincima što je pokazao razvoj sovjetskog društva nakon Oktobarske revolucije. Na tom tragu Tamas ostaje skeptičan glede narodnih demokracija u Latinskoj Americi koje epicentar imaju u Boliviji i Venezueli i njihovih recentnih pokušaja izgradnje društva putem nacionalizacija, obrazovanja širih društvenih slojeva, širokim sustavima socijalne potpore i čvrstom vlašću partijskih kadrova s isturenim karizmatičnim vođama po receptima i po modelu socijalne demokracije iz 1914. Što je u tome loše? Zapravo ništa. Pod uvjetom, naravno, da ne polažemo nade da će dosadašnji proces akumulacije kapitala i problemi povezani s njim jednostavno nestati.

Tamas radničkom pokretu koji je vrhunac doživio u uspostavi socijalističkih društava priznaje konkretne uspjehe. Nekoliko je puta tijekom izlaganja apostrofirao povećanje stupnja socijalne mobilnosti nezamislive podjednako u ancien régimeu i početnom stupnju europskih kapitalističkih društava. Naglasio je da su te uspjehe često bile prisiljene prisvojiti liberalne demokracije te je otišao tako daleko da je ustvrdio kako su tekovine socijalizma stvorile kapitalizam kakvog danas poznajemo. Unatoč svemu tome cijelim njegovim izlaganjem odjekivala je jedna rečenica: Državni socijalizam nije nadilaženje kapitalizma! A što je moguće nadilaženje kapitalizma po Tamasu? Komunizam. Društveni sustav koji potpuno ukida državu. Nakon socijalističkog iskustva u dvadesetom stoljeću na zastupnike te ideje danas, kaže Tamas, čak i dobronamjerni u najboljem slučaju gledaju više kao na naivce nego zločince. Neoliberalna ideologija je naturalizirana u tolikoj mjeri da pogled na društvo koji u temelju nema princip individualne ili nešto šire, ali ipak partikularne sebičnosti izgleda besmisleno. Tamas, koliko ga se moglo slijediti, smatra da komunizam nije utopija, nego – baš suprotno – mogućnost razornog potencijala što su dobro znali njegovi žestoki, ali inteligentni, protivnici kakav je bio Nietzsche. Ideja čije bi ostvarenje s državom ukinulo svaki oblik civilizacije koji poznajemo. Želimo li to?

S donekle otvorenim pitanjem predavanje je privedeno kraju. Izostalo je naravoučenije. Publici nije izdeklamirano ništa slično manifestu. Za to je, naime, trebalo još par sati pričekati Samira Amina. Možda je upravo zato Tamasevo izlaganje izazivalo čuđenje i tako efektno potaknulo na razmišljanje o izboru između žižekovske i badiouovske pozicije glede participiranja u državnoj vlasti kao dvjema mogućnostima koje su suprostavljene dan ranije. Jaz stvoren između Tamasove karizme i Tamasove šutnje isprovocirao je unisono pitanje iz publike: Kako ćemo dalje djelovati? On je sa suptilnom ironijom i možda malo nasmiješene nade rekao jednu rečenicu. Rečenicu koja traži prilično patetični kontekst da bi bila shvaćena na pravi način. Rečenicu koja taj dan doista nije značila ništa, ali već sutradan mogla bi značiti sve:

Djelujte subverzivno.