Vanja Jambrović među odabranim se imenima našla zahvaljujući uspješnom radu na dugometražnom dokumentarcu Gangster te voli redatelja i scenarista Nebojše Slijepčevića. Taj je projekt počela razvijati na programu EURODOC 2010. da bi zatim s redateljem sudjelovala na nekoliko važnih europskih pitching foruma (Lisbon Docs, ZagrebDox, Docs in Thessaloniki, Dragon Forum). Na East European Forumu u Jihlavi Gangster je 2011. osvojio nagradu IDFA Forum za najbolji dokumentarni film u razvoju, koja im je omogućila izravno sudjelovanje na pitching forumu IDFA-e u Amsterdamu. Na temelju tih rezultata u produkciju filma uključile su se rumunjske i njemačke kuće, među ostalima i ZDF/Arte. Film je svjetsku premijeru imao na ZagrebDoxu 2013., a međunarodnu u Torontu na prestižnom Hot Docsu. Tijekom veljače i ožujka ove godine bio je u distribuciji u hrvatskim kinima, gdje ga je vidjelo 7480 gledatelja.

Vanja Jambrović (Zagreb, 1980.) diplomirala je komparativnu književnost i filozofiju na Filozofskom fakultetu te produkciju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Osim Gangstera, kao producentica i izvršna producentica potpisuje kratke i srednjometražne dokumentarce Muški film (Nebojša Slijepčević, 2012.), Poplava, Donžuani: Oprostite gospodična (oba Goran Dević, 2010.), Dvije peći za udarnika Josipa Trojka (Goran Dević, 2012.), Blokada (Igor Bezinović, 2012.) te druge filmske i televizijske projekte. Stalno je angažirana kao producentica u Restartu i Dokukinu te produkcijskoj kući Petnaesta umjetnost. 

Izvor: HAVC

Gangster te voli možete pogledati u četvrtak 6. veljače u 19 sati u Dokukinu u Griču. Detaljan program projekcija nakon četvrtka možete pronaći ovdje.

Od 6. veljače, u kino diskribuciji naći će se Gangster te voli Nebojše Slijepčevića (Hrvatska/Njemačka/Rumunjska), višestruko nagrađivani dokumentarac o ljubavnim odnosima u 21. stoljeću. Nedjeljko Babić bračni je posrednik. Prije 25 godina ostavio je posao parketara kako bi se posvetio karijeri za koju je rođen – spajanju usamljenih muškaraca i žena. Brzo se proslavio, zahvaljujući uspješnosti, ali i svom zvučnom nadimku – Gangster. Za razliku od suvremenih bračnih posrednika, Gangster vjeruje u osobni kontakt. Svakoga svojeg klijenta upozna osobno kako bi ga procijenio, ali i dao mu neke korisne savjete. Kada se Gangsteru za pomoć u pronalaženju muža obrati 35-godišnja Bugarka Maja, čini se da će njen slučaj biti vrlo jednostavan za riješiti. No, činjenica da je Maja samohrana majka trogodišnjeg djeteta i strankinja, ovaj slučaj pretvara u Gangsterovu nemoguću misiju. Momci u Hrvatskoj koliko god bili željni da pronađu životnu partnericu, ne žele Bugarku s djetetom. Njen slučaj razotkriva tragičnu apsurdnost patrijarhalnih muškaraca u modernom društvu: iako su usamljeni, vlastite predrasude onemogućavaju ih da se promjene i ostvare ono što najviše žele.

Potom, od 6. ožujka, Restart kreće u distribuciju filma Mama Europa Petre Seliškar (Slovenija/Makedonija/Hrvatska), humorističnog kreativnog dokumentarca koji se bavi granicama Europe i onima čiji su životi usko povezani s njima. Kroz osobnu priču redateljice Petre Seliškar i njene četverogodišnje kćerke Terre film nas vodi na putovanje po Europi tijekom kojeg posjećujemo neke od preostalih granica izvan Schengena. Priča nas vodi bliže ljudima na čije su živote utjecale granice. Znatiželjna Terra na samo sebi svojstven način otkriva nam svijet oko sebe, putuje i propituje, crta i objašnjava ono što mi odrasli ne možemo vidjeti. Osobne priče naših protagonista isprepletene su europskim birokratskim komplikacijama. No, likovi u filmu upravo su oni pojedinci koji su uspjeli prijeći vanjske granice samo zato što su prvo prevladali one unutrašnje.

Za kraj zimskog perioda, od 10. travnja moći ćete u kinima gledati film ruskog redatelja Andreja Grjazeva Sutra, priču o najupečatljivijem fenomenu u suvremenoj ruskoj umjetnosti, radikalnom umjetničkom kolektivu VOINA iz kojega je na svoj umjetničko-politički put krenula i Nadežda Tolokonikova, jedna od članica Pussy Riota. Film u maniri direct cinema prati osnivače kolektiva, Vora (lopov) i Kozu koji vode tajni život na granici između umjetnosti i zločina, odgajajući pritom jednogodišnjeg sina Kaspera. Njihove hrabre političke poruke u stalnoj prijetnji od uhićenja, dirnuti će svakoga, posebno u kontekstu nepopustljivog ruskog državnog aparata koji im neprestano visi nad vratom.

Više potražite na službenoj stranici Restart labela.

Restart / M.M.

Dokumentarni film Nebojše Slijepčevića Gangster te voli svoju će međunarodnu premijeru imati upravo na tom najvećem i najvažnijem festivalu dokumentarnog filma u Sjevernoj Americi, u popratnom programu World Showcase. Radi se o programu u kojem će biti prikazana 32 dugometražna dokumentarna filma iz čitavog svijeta kao kanadske, svjernoameričke ili internacionalne premijere. Festival Hot Docs sastoji se od filmskog programa, konferencija i sajma, a njegovo prošlogodišnje izdanje ostvarilo je rekordnu posjećenost od 165 000 gledatelja i filmskih profesionalaca.

Gangster te voli premijerno je prikazan na ZagrebDoxu, gdje je osvojio i HT nagradu publike, a skraćena verzija filma u trajanju od 58 minuta emitirana je i na renomiranoj televizijskoj kući ARTE. Gledatelji u Njemačkoj i Francuskoj još ga uvijek mogu pogledati na platformi ARTE +7, gdje ga je u proteklih tjedan dana vidjelo 9048 gledatelja koji su ga ocijenili prosječnom ocjenom od 4,84 od mogućih 5,00.

Gangster te voli dokumentarni je film o Nedjeljku Babiću, bračnom posredniku iz Imotskog koji već godinama spaja samce iz Hrvatske i inozemstva. Nebojša Slijepčević na filmu je radio kao redatelj i snimatelj, scenarij supotpisuje s Vanjom Jambrović, koja je ujedno i producentica filma, a montažu s Ivom Kraljević. Film je nastao u produkciji Restarta i Fade In-a.

Izvor: havc

Vanja Jambrović pjesnikinja je i filmska producentica rođena u Zagrebu 1980. godine. Osvojila nagradu Josip Eugen Šeta Hrvatskog književnog društva za najbolji neobjavljeni pjesnički rukopis za zbirku Pjesme za vunene noći 2011. godine, 2010. bila je jedna od pobjednica HAZ-ova natječaja Zbirka studentske poezije, a prema njenoj pjesmi Moj tata plače u kinodvoranama cijela zbirka dobila je i naslov. Objavljivala je na Knjigomatu te u časopisima Poezija, Agon i Re. Kao producentica do sada potpisuje desetak filmova, a u suradnji s redateljem Nebojšom Slijepčevićem nedavno je osvojila nagradu prestižne europske TV-kuće ARTE koja je njihovu filmsku ideju odlučila koproducirati. 

KP: Pjesnikinja si i filmska producentica. Što je bilo prvo? Rekla si jednom da inspiraciju za poeziju upravo najviše dobivaš iz filma i vizualnih umjetnosti, a tek onda iz književnosti?

V.J.: Mislim da svatko od nas posjeduje više paralelnih identiteta i da se oni odvijaju posve istovremeno. No, problem je kako ostvariti njihov balans i kako odgovoriti na egzistencionalno pitanje s kojim se svi kad-tad susreću: na koji način organizirati vlastiti život da ostvarim primarnu funkciju čovjeka, uspješne svakodnevnice, da budem funkcionalna, ukorijenjena i realizirana, a da i dalje ulažem u ono što istinski volim koliko god to možda bilo na društvenoj margini? Zato je produciranje filmova moj svakodnevni posao, nešto što mi omogućuje da zaradim kruh i uvjerljivo odigram ulogu odgovorne odrasle osobe koja plaća račune i aktivno doprinosi državnom proračunu, a poezija je intelektualni i emotivni izbrisani prostor u kojem ne postoje niti te, niti  druge kategorije. Ili kako Tomaž Šalamun kaže u zbirci Metoda anđela – “Ja sam bijeli, brisani prostor. Što se dogodi, dogodi se”. Taj je citat za mene polazišna točka svakog pisanja jer ističe njegovu neukorijenjenost i neuvjetovanost. Tu smo samo ja, moje sveopće ljudsko iskustvo i ograničenost, te bijeli papir, odnosno prazni word dokument. Produciranje filmova se sastoji od potpuno različitih postupaka, duboko ukorijenjenih u izvanjski život, uvjetovanih najrazličitijim faktorima, od ekonomije, kulturne politike, klimatskih uvjeta, filmsko umjetničkih tržišnih trendova… Time naravno nikako ne želim reći da je pisanje poezije neozbiljna, djetinjasta rabota, rezervirana za dokone hobiste, kao što to također ne znači da produciranje filmova ne može biti kreativno, nepredvidivo i izražajno iskustvo. No, da bih pisala o životu i njegovim fenomenima, moram se izdvojiti iz njega i promatrati ga sa strane, kao da me se pretjerano ne tiče. A da bi producirala film moram mu se potpuno prepustiti i objeručke zgrabiti svaku priliku koja se unutar njega pruža.    

KP: Upravo si od ARTE-a – jedne od prestižnijih europskih televizijskih kuća – dobila” zeleno” financijsko svjetlo za produkciju svog prvog internacionalnog filma? Reci nam nešto o tom projektu. Kako je došlo do njega, s kim radiš?

V.J.: Riječ je o dokumentarnom filmu Gangster te voli kojeg radim zajedno s redateljem Nebojšom Slijepčevićem. To je do sada moj najizazovniji producentski angažman i prvi internacionalni film na kojem sam glavni producent, a u projekt su ušli i koproducenti iz Rumunjske i Njemačke, Florin Iepan i Stefan Kloos. S projektom smo započeli točno prije dvije godine kada sam dobila stipendiju od HAVC-a za sudjelovanje na međunarodnoj trotjednoj školi za producente dokumentarnih filmova Eurodoc. Na Eurodocu mi se otvorio čitav jedan novi profesionalni svijet europskih fondova, koprodukcija, pitchinga i festivala, pa smo redatelj Nebojša i ja iduće dvije godine posvetili pokušavajući naučenu teoriju pretvoriti u praksu stvarnosti. To je financijski bilo vrlo rizično, pogotovo zato jer su produkcijski novci na HAVC-ovom natječaju za taj film bili dobiveni još 2008. godine kada su dotacije za dokumentarne filmove bile još uvijek apsurdno male, pa je recimo moj čitav hrvatski  produkcijski budžet iznosio trećinu budžeta koji su moji europski kolege imali na raspolaganju samo za “development” tj. razvoj svojih dokumentarnih projekata prije nego što bi uopće ušli u snimanje. No, ipak se pokazalo da je HAVC počeo redovito održavati i natječaje za međunarodnu suradnju na kojem smo mogli dobiti dodatnu financijsku potporu za međunarodni razvoj projekta, a redatelj Nebojša, ja kao producentica i moja produkcijska kuća Restart uložili smo vlastiti novac u projekt, iako je to protivno svim profesionalnim pravilima filmske produkcije. To nam je sve skupa omogućilo da konkuriramo na vrlo dinamičnom i zasićenom europskom tržištu dokumentarnih filmova u nastajanju koji tragaju za koproducentima i financijerima, no nije bilo garancije da ćemo uspjeti u ičemu što smo priželjkivali. Stvari su se postepeno počele događati. Prvo je film dobio potporu na Rumunjskom filmskom fondu, onda smo ga uspješno prodali (tzv. “presale” – prodaja filma u razvoju) na osam europskih televizija, osvojili smo nagradu IDFA Forum za najbolji projekt na East European Forumu u Češkoj, a posljednji i najveći događaj je to što nam je televizija ARTE ušla u film kao koproducent. Strast prema filmu kojeg radimo, uvjerenje da je riječ o univerzalnoj priči koja ne poznaje granice, te Nebojšin redateljski talent, na kraju su ipak prepoznati i nagrađeni.                                         

KP: Što možemo očekivati od filma Gangster te voli? I s obzirom da se ne baviš  onim filmovima mišljenima za nedjeljna popodneva, koja je po tebi uloga filma danas? 

V.J.: Film prati Nedjeljka Babića, bračnog posrednika iz Imotskog. Prije 25 godina ostavio je posao parketara kako bi se posvetio spajanju usamljenih muškaraca i žena. Brzo se proslavio, zahvaljujući uspješnosti i nadimku – Gangster. U filmu pratimo glavnog junaka u pokušaju da pronađe muža 35-godišnjoj Bugarki i samohranoj majci i da oženi 44-godišnjeg zidara koji je uvjeren da ga ni jedna žena ne bi mogla poželjeti. Gangster te voli bit će observacijski dokumentarac s vrlo malo intervjua, dugih kadrova koji dopuštaju radnji da se razvije i mirne kamere. Sukob između dva vremena i suprotstavljenih tradicionalnih i suvremenih svjetonazora vrlo je očit u Imotskoj krajini, no i vrlo je univerzalan. Svugdje u zapadnom svijetu zadnjih desetljeća potpuno se redefiniraju uloge muškarca i žene; no u provincijama poput Imotske krajine taj proces doveden je do krajnosti. Zato je to sjajno mjesto za priču o odnosu muškarca i žene u suvremenom društvu. Gangster je kao protagonist vrlo filmičan: pred kamerom je sasvim spontan i opušten, upravo onakav kakav je i inače, a i inače je rječit i temperamentan, osebujnog i slikovitog rječnika. Najava za film može se pogledati ovdje. 

Da se kratko osvrnem na drugi dio tvog pitanja o ulozi umjetničkog filma danas nasuprot filma za nedjeljna popodneva –  čini mi se da danas nema mjesta za takve stroge podjele. Posve je jasno da je većina filmskih zapisa producirana u službi banalne industrije zabave  i svode se na beskonačno, neinventivno multipliciranje stereotipa, no to zaista ne znači da svi komercijalni filmovi spadaju u tu kategoriju. Baš sam nedavno čitala knjigu Olliviera Pourriola Filmozofija u kojoj on preispituje Descartesovu i Spinozinu filozofiju preko komercijalnih američkih filmova dokazujući da gledanjem blockbustera zapravo razmišljamo o istini, volji i slobodi. A što se tiče mojih razmišljanja o ulozi filma ili općenito umjetnosti danas, zanimljivo je da me to pitaš jer je to tema kojom se i sama dosta opterećujem s obzirom da sam kulturna i filmska radnica, a svakog ponekad uhvati sumnja u potrebnost i smislenost onog čime se bavi. Mislim da rijetko koji filmaš može zaista reći da je njegov film promijenio svijet ili neki njegov djelić, iako postoje takvi primjeri pogotovo u dokumentarnom filmu (prvi primjer koji mi pada napamet je dokumentarac Presumed Guilty Geoffreya Smitha koji je direktno utjecao na oslobođenje krivo optuženog doživotnog zatvorenika u Meksiku). No, ono što po meni predstavlja suštinsku razornu moć koju filmska i druge umjetnosti s pravom prisvajaju je potencijal za transformaciju, pomak i promjenu pojedinca, odnosno individualnog umjetničkog konzumenta kojeg umjetnost može duboko obilježiti, a ponekad čak i spasiti. Upravo o toj moći umjetnosti napisala sam pjesmu pod nazivom Moj tata plače u kino-dvoranama, posvećenu mom tati koji uvijek plače u susretu sa razorno snažnim filmskim klasikom. I te njegove suze zapravo govore sve o “ulozi filma danas koji nije za nedjeljno popodne”.                             

KP: Kažu da odskačeš od tekuće pjesničke produkcije  u Hrvatskoj, međutim,  što to uopće znači, što to znači tebi? Kakav je tvoj odnos prema našoj “produkciji poezije”? Što čitaš? Tko te “inspirira”? 

V.J.: U mojoj zbirci nalazi se pjesma Bila sam nizašto posvećena mom prvom susretu sa zbirkom Tatjane Gromače Nešto nije u redu?. To je zbirka koja je na mene imala duboki utjecaj i nikako mi nisu jasna neka tumačenja koja pomalo omalovažavaju Gromačinu poeziju zbog njene izrazite narativnosti. Ne mogu se složiti s ikakvim formalnim pravilima za pisanje poezije, za mene ne postoji unaprijed osuđeni ili hvaljeni koncepti, ono što je kod poezije presudno je da sadrži nepresušnu dozu iskrenosti, da vješto zaobilazi banalnosti i stereotipe i da se hrabro hvata u koštac s najjasnijim i najskrivenijim temama, tako da ono privatno profunkcionira kao ono opće i prepoznatljivo. Kao čitateljica sam pravi verbalni fetišista jer najviše uživam u rečenicama u kojima je sve poredano baš kako treba, no nikako ne podupirem isprazni verbalizam ili neutemeljeni hermetizam kojeg u hrvatskoj poeziji ima dosta. Iako osjećam poseban ushit kada u pjesmama naiđem na neku divnu vratolomiju jezika, stih kojeg je pjesnik sročio kako sama ne bih znala, maštovitije i osebujnije od literarnog prosjeka, ne volim kada jezik sam sebi postane dovoljan i poezija izgubi svaku komunikativnost. Upravo zato najviše se inspiriram onim autorima koji sjajnom spisateljskom vještinom uspješno kombiniraju i jedno i drugo poput Mirka Kovača, Charlesa Simića ili klasika Daniela Dragojevića, Miroslava Mike Antića i Leonarda Cohena. Od novijih poetskih autorica izdvajam Aidu Bagić, Asju Bakić, Olju Savičević Ivančević, a posve nedavno me oduševila Beograđanka Milena Marković.                        

KP: Kako bi definirala svoj “poetski koncept”? Kakva je uloga pjesnika i umjetnika u društvu koje te uloge ne ohrabruje, osim ako svojim djelovanjem ne podilazi dominantnom diskursu– i i ekonomskom i intelektualnom?

V.J.: Počela sam ozbiljnije pisati i raditi na zbirci Pjesme za vunene noći prije tri godine kada sam u kasnim dvadesetima oboljela od vodenih kozica. Prisilna višetjedna izolacija u kojoj sam ležala doma u krevetu, natjerala me da skupim mentalne koncentracije i od razbacanih pjesama počnem stvarati knjigu. Pišem teško i mukotrpno, dugo radim na svakoj pjesmi prije nego što dozvolim zaključak da je nešto završeno. Po meni bolje je izdati dvije poštene knjige u životu nego opterećivati svijet nedovršenim poluproizvodima, pa u skladu s tim mislim da je jedina uloga pjesnika u društvu da napiše nekoliko dobrih pjesama, onoliko koliko može, ali onakvih pjesama koje će nekome zbilja značiti, tako da osjeti kako je umjetnost fizički osjetljiva. Ne volim kada se umjetnost mistificira i kad joj se dodjeljuju božanski atributi uzvišenosti i izabranosti.  I kada me pitaš koji je moj poetski koncept najradije bi odgovorila da želim pisati pjesme o biseksualnosti, ateizmu, strahu od smrti i strahu od bliskosti koje će sa zadovoljstvom čitati i krovopokrivači u pauzi dok čekaju da se poslože redovi crjepova, kako bi mogli krenuti postavljati oluke. No, to bi bilo jako pretenciozno, a ja naravno ne želim ispasti kao da to mislim ozbiljno, pa ću jednostavno reći da namjeravam nastaviti pisati pjesme u slobodnom stihu i pjesme u prozi, hladnokrvnim i smirenim izrazom iz najintimnije perspektive, začuđena stanjem i okolnostima. I još samo da dodam da za sljedeću zbirku razmišljam kako bi pjesmama bilo odlično pridružiti i strip, odnosno kako bi mogla udružiti snage s nekim strip crtačem ili crtačicom, pa da spojimo crtež i stih u poetski strip. 

Izvor: HAVC