Petra Kovačić: Polja metamorfoza

“Preobrazbe, odnosno metamorfoze dio su našeg postojanja. Često nam se čini da su organizmi i predmeti u mirovanju, no sve se neprestano mijenja, ne mirujući nikada. Organizme ili strukture u živućem svijetu možemo precizno analizirati: njihovu anatomiju, materijal, teksturu, kako se kreću ili što ih čini fizički postojanima. Autorica provodi analizu koja obuhvaća nevidljivi svijet misli, emocija i sjećanja, uvijek prisutnih, ali neopipljivih. Postavlja si pitanja: kakva je njihova struktura, tekstura, kako se „kreću“ i u kojim bi sve oblicima mogli postojati da su materijalizirani?

Spomenuta analiza i prikazivanje isključivo su subjektivna predodžba psihološkog, emocionalnog i duhovnog stanja autorice. „Kodiranje“ i „dekodiranje“ vlastite strukture misli izrazito je intiman proces, a kojim će se likovnim elementima koristiti, svojstveno je jedi-no autoru koji odlučuje kako i kada tu strukturu pokazati svijetu. Iako se radi o subjektivnom prikazu tijeka misli, kroz radove se nastojalo introspektivnim promatranjem „uhvatiti“ razvoj i pretapanje misli te kako bi misli izgledale u fizičkom svijetu. Ta namjera definirana je već i u nazivu rada – polja metamorfoza, preobrazbe. Serija radova sastoji se od crteža u ugljenu i crnoj suhoj pasteli na papiru te prostornih crteža u laviranom tušu, brižno oblikovanih u prozirnim kutijama. Radovi velikih dimenzija izvedeni u suhim tehnikama kombinacija su crteža i slikarskog postupka frotaža. Prostorni crteži strukture su svojevrsnih organizama koji samostalno postoje, no opet se mogu preklapati i kombinirati s ostatkom radova kako bi se stvorila potpuno nova kompozicija, nova struktura. Nježne organičke preobrazbe prostornih crteža predstavljaju prirodne karakteristike i u protuteži su s artificijelnim prozirnim kućištima. Pritom je zaokružena priča organičko-mentalnog pejzaža gdje svaki likovni element posjeduje intuitivnu simboliku autoričinih misli i emocija”, piše Kovačić.

Matija Meštrić: Krajolik slike

“Odnos autora i stvorenoga imaginarnog svijeta zanimljiv je stvaralački proces. Imaginarni svijet koji postavlja na platno svojevrsna je duhovna preslika unutarnjega stanja. Samoopažanje proizlazi iz spontanosti. Neopterećen narativom i prenošenjem egzaktne poruke, autor pokušava dešifrirati sebe unutar svijeta koji proizlazi iz poteza njegova kista. Silueta ljudske figure suprotstavlja se pozadini. Prostor zauzimaju i druga stvorenja koja predstavljaju vanjski svijet, odnosno vanjske utjecaje. Figura ponekad mijenja svoj oblik postajući potpuno neprepoznatljivom, gotovo stopljenom s pozadinom te postaje aktivni sudionik apstraktnoga anorganskog svijeta. Miješanjem suprotstavljenih elemenata nastaje hibridni organski svijet. Otvaraju se različiti prostorni planovi u kojem glavnu riječ vode ploha i boja. Ponegdje se mogu pojaviti i drugačiji oblici koje autor prepušta spontanosti introspekcije u određenom trenutku. Prirodnim zaobljenim oblicima i mekim tonovima boje nastoji prenijeti osjećaj ranjivosti, ističući krhkost ljudskog stanja. Nastali krajolik možemo promatrati kao prikaz unutarnjega svijeta od kojeg autor ponekad bježi ili ga ne shvaća u potpunosti. Promjenjivi oblici zajedno s koloritom prenose osjećaj odvojenosti i otuđenja, ističući nepovezanost pojedinca i dijela njegove unutarnje okoline. Prostor je imaginaran, proizlazi iz introspekcije te može poprimiti razne oblike, ovisno o trenutku u kojem nastaje. Konstanta na radovima je simbolična figura kojom autor reflektira samog sebe u pejzažima i istražuje povezanost sa samim sobom ostavljajući pritom otisak svojega postojanja u danom trenutku”, piše Meštrić.

“Koristeći posebnu smjesu za modeliranje pod vodom”, kako stoji u predgovoru Feđe Gavrilovića, “autor roni i oblikuje svoja djela u stanju neutralne plovnosti, to jest stanju izjednačenosti mase uronjenoga tijela s masom tekućine u koju je to tijelo uronjeno. Zbog toga takva skulptura izrađena u podmorju lebdi u vodi.”

Ovakvi “bestežinski” radovi dokidaju klasičnu percepciju skulpture čineći svaku poziciju promatrača jednako ispravnom i sugerirajući na značenjskoj razini “pogled na svijet u kojemu ne postoje apsolutizirajuće odrednice”.

Izložba je otvorena do 7. srpnja.

Zatvorena unutar sličnih interpretacija našla su se dva mlada autora, Tamara Čuček Troje i Hrvoje Matašin, čiji je fotografski rad do 27. studenog izložen u predvorju Galerije Vladimira Filakovca, u sklopu Kulturnog centra Dubrava. Njihovoj posvemašnjoj nepretencioznosti pridonosi činjenica da prvobitna intencija nije bila izlaganje radova nastalih na putovanju Indokinom, već je do suradnje s Galerijom došlo naknadno. Fokusom na čovjeka, bio on zarobljen u gradskoj vrevi ili izložen otvorenom prostoru uobličena su univerzalna ljudska stanja, u kojima kulturološki aspekt igra minimalnu ulogu. Naravno, priča tu ne može stati. U slučaju posebnosti, ocijenili ih pozitivnim ili dvojbenim, teško je izbjeći eurocentristički stav. Koliko god nastojali, vlastitu kulturološku masku ne možemo dokraja zbaciti. To znači da tražimo detalje koje smo predisponirani naći, a drugu kulturu predstavljamo posredstvom svojih pojmova. Već sama činjenica privilegiranog zapadnjaka u odnosu na autohtone stanovnike izaziva određene konotacije. U današnjem globaliziranom svijetu, odnosi su promijenjeni, druga žarišta uspješno pariraju nekadašnjim centrima moći. Ipak golemi prostori i dalje su izloženi eksploataciji kulturnih dobara i proizvoljnom odnošenju spram njih.

Riječ je o staroj temi neraskidivo vezanoj uz medij putopisne fotografije, ma koliko ju se nastojalo zaobići. Ona ujedno demantira stav pasivnog dokumentiranja stvarnosti, koje postaje neizvedivo. Ciljano snimljenoj fotografiji komentar je imanentan. Javno izlaganje nadilazi privatne autorske težnje i zahtijeva korak dalje u recepciji – zauzimanje svjesno odabrane pozicije naspram viđenog. Fotografija postaje društveni komentar pogađajući srž onih kojima je namijenjena. Ignorantski ili afirmativni stav otkriva dublje determinante našeg odnosa prema Drugom.

Danas kad su vremensko prostorne udaljenosti svedene na minimum, dok Google street virtualnim pristupom ukida nepristupačnost, ne možemo više razmišljati u terminima predstavljanja nepoznatog. Naoko pragmatična fotografija spremna je generirati nove pristupe i značenja. Možda način na koji će to činiti, otvarajući nove perspektive i propitujući samorazumljivosti, mora postati težište rada. Vrijeme je da se putopisni autor prestane skrivati iza nametnutih zahtjeva i preuzme odgovornost za vlastito djelovanje, anticipira zlouporabu i osmišljenom je intervencijom nastoji preduhitriti.

Gordana Špoljar Andrašić rođena je 1965. godine u Molvama. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirala ja povijest umjetnosti i etnologiju. Članica je Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika (HZSU-a) i Hrvatskog društva likovnih umjetnika u Zagrebu (HDLU-a).

Izložba će biti otvorena od 24. veljače do 13. ožujka u Galeriji Vladimir Filakovac, radnim danom od 10 do 19 sati. Ulaz je slobodan.