Program uključuje smještaj za umjetnika_cu u Umjetničkom forumu Schafhof, stipendiju od 800 eura u koju su uključeni materijalni troškovi, putni troškovi te sudjelovanje na izložbi u godini nakon završetka rezidencijalnog programa. Točan termin trotjedne rezidencije realizira se u dogovoru s Umjetničkim forumom najkasnije do 31. prosinca 2026. godine i nije ga moguće podijeliti na više dolazaka.

Rezidencija je namijenjena profesionalnim vizualnim umjetnicima_ama koji žive i rade u Hrvatskoj, a imaju minimalno tri godine profesionalnog radnog iskustva vidljivog u životopisu. Detaljnije o natječaju i uvjetima prijave možete pronaći ovdje.

Prijave se primaju isključivo na engleskom jeziku putem e-maila na adresu rezidencija.galum@gmail.com i moraju sadržavati prijavno pismo s izjavom umjetnika, životopis te umjetnički portfolio. Više detalja pronađite ovdje.

Rok za zaprimanje prijava je 14. lipnja.

Tijekom rezidencije umjetnicima_ama se osigurava privatna spavaća soba u zajedničkom dnevnom prostoru, privatni studio i tri pripremljena obroka dnevno bez ikakvih troškova. Stipendija uz troškove programa uključuje putne troškove i 500 USD za materijalne troškove. Rezidencija će se održati između 18. lipnja i 13. srpnja. Puni tekst poziva možete pronaći ovdje.

U prijavi je potrebno priložiti životopis kojim se dokazuje barem pet godina profesionalnog iskustva, kratku biografiju, izjavu umjetnika_ce, motivacijsko pismo, slike ili video materijale kojima se predstavlja dosadašnji rad uz kratki opis svakog priloga. Dodatna pitanja možete uputiti mailom na artists@artomi.org.

Rok za prijavu je 7. veljače do ponoći prema istočnoameričkom (EST) vremenu.

Konferenciju organiziraju i provode Umjetnička akademija u Splitu, Filozofski fakultet u Splitu, SEA-EU alijansa, Sveučilište u Splitu, Galerija umjetnina Split i Sveučilište Marie i Louis Pasteur iz Besançona (Francuska).

Tema ovogodišnje konferencije usmjerena je na rodnu problematiku kao jedan od ključnih fenomena suvremenog društva, istražujući kako se identiteti oblikuju, propituju i reinterpretiraju kroz različite discipline i društvene prakse. Konferencija nastoji osvijetliti složenost roda kao društvenog, kulturnog, biološkog i simboličkog fenomena, analizirajući njegovo značenje u kontekstu svakodnevnog života, povijesti, znanosti, umjetnosti i medija.

Više detalja o uvjetima prijave i natječaju možete pronaći ovdje.

Sažeci prezentacija se šalju na e-mail genderlandscapes@gmail.com, do 15. travnja.

Projekt Radničko pokrenula je 2019. godine umjetnica i tadašnja voditeljica programa, Ana Mušćet, s intencijom poticanja umjetničke produkcije koja se referira na kulturu sjećanja, specifično vezanu uz zgradu i sadržaj nekadašnjeg Radničkog sveučilišta, današnjeg Pučkog otvorenog učilišta.

Dosad realizirane intervencije potpisuju Ana Janjatović-Zorica, koja je u svojoj zvučnoj, site-specific instalaciji Drugarice, ne mogu ja uvredu progutat! (2019.) preplela osobna, individualna sjećanja s kolektivnom memorijom i kulturno-društvenim nasljeđem, te Marko Tadić koji se u radu naslovljenom Imagine a Pattern (2020.) uz svoj prepoznatljivi autorski izričaj pozabavio utopijskim karakterom modernizma i tada novim vizijama budućnosti.

Treću privremenu umjetničku intervenciju u tome nizu izvest će splitska umjetnica Duška Boban koja se u brojnim svojim prethodnim radovima bavi upravo značajem, značenjem i današnjom pozicijom modernističkog arhitektonsko-urbanističkog nasljeđa. U njezinoj se intervenciji kroz medij fotografije stapaju arhitektura i tekst, stvarajući izražajnu “arhiteksturu” koja ne rasvjetljava samo prošlost, već postaje i svojevrsni orijentir za budućnost.

Duška Boban diplomirala je 2000. na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Na Akademiji za likovnu umjetnost i oblikovanje u Ljubljani 2013. brani magistarski rad naslovljen Javni prostor i građanska participacija: Aktivizam i kulturne prakse u Splitu posljednjeg desetljeća. Pokrenula je Inicijativu za Marjan (2011.), organizirajući umjetničko-aktivističke projekte za očuvanje Park šume Marjan. Članica je umjetničkih i strukovnih udruga (HULU, ULUPUH, KVART) te Umjetničkog vijeća bolničke Galerije Zoja Dumengjić. Fotografije joj se nalaze u kolekciji Galerije umjetnina u Splitu. 

Više informacija o umjetničkoj intervenciji možete pročitati ovdje.

Rekadriranjem fotografija s prikazima splitske arhitekture i krajolika nastala je serija Zrno – 19 konceptualizirana u formi diptiha u kojima iz širokih kadrova arhitekture ili gradske prirode izranja ljudska figura. To ponovno proizvođenje fotografije ujedno je i povratak na, kako kaže umjetnica, “ishodište fotografske misli – na kadriranje uočenog i kreiranje prizora – upućujući na prisutne mogućnosti izbora unutar trenutka, na slobodu donošenja odluke.” U pojašnjenju motivacijskih polazišta ističe kako se retroaktivnim pogledom fokus okreće pitanjima slobode i izbora u vremenima Covid-19 pandemije, ali i općenito u antropocentričnim okolnostima koje vode i drugim najavljenim katastrofama. “Pitanje o cijeni čovjekove dominacije nad okolišnim totalom tako je napokon postalo dovoljno zastupljeno i na mainstream kanalima, a opipljivim i stvarnim čine ga ljudski i ekonomski gubici te restrikcije državnog aparata koje utiho prijete vlastitom normalizacijom”, kaže umjetnica.

Teme javnog prostora i zaštite prirode čvrsto su isprepletene s umjetničkim radom Duške Boban. Nakon diplome na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, na odsjeku vizualnih komunikacija pri Akademiji za likovnu umjetnost i oblikovanje u Ljubljani 2013. godine obranila je magistarski rad pod naslovom “Javni prostor i građanska participacija: Aktivizam i kulturne prakse u Splitu posljednjeg desetljeća”. Početkom 2011. pokrenula je i neformalnu Inicijativu za Marjan, koja je organizirala niz događanja umjetničko-aktivističkog predznaka s ciljem povećanja svijesti o važnosti očuvanja Park šume Marjan kao prirodnog i kulturnog dobra od nacionalnog značaja.

Serija fotogradija u kojoj tematizira urbani život Splita od 4. ožujka izložena je u Galeriji Prozori Knjižnice S. S. Kranjčevića. U isto vrijeme u tijeku je energetska obnova zgrade Općine Peščenica u kojoj je Galerija smještena, pa je tako privremeno stvoreni gradilišni set up “postao ne samo podudarni ambijentalni i estetski okvir za izložbu o transformacijama urbaniteta vođenima promjenama ideologija i gradskih politika, već i koncepcijski i stvarni prostorni produžetak rada”.

Kao dodatni element dijaloga s izložbenim prostorom, autorica poziva posjetitelje Galerije/Knjižnice “u forenzičku igru rekonstrukcije mjesta, događaja i tuđih pogleda” – poziva ih da napišu priču koja se mogla dogoditi izdvojenim likovima u trenutku zaustavljenom fotoaparatom. Svoje priče posjetitelji/ce mogu poslati e-mailom na adresu zrno.grain19@gmail.com.

Fenomen migracija prirodna je pojava oduvijek poznata u ljudskoj povijesti. Od prahistorije ljudi su imali potrebu mijenjati boravišta zbog gospodarskih, egzistencijalnih, društveno-kulturnih, socio-ekonomskih i ostalih razloga. Ti procesi složeniji su i dugotrajniji od pukog površnog shvaćanja migracija kao zadiranja Drugoga u vlastiti teritorij. Pojam Drugosti oblikuje se nastankom država-nacija, a s obzirom da su i narod i nacija društveni konstrukti, a ne prirodna datost, ne čudi što ne postoji jasna predodžba o artificijelnosti granica. Dovoljno govori činjenica da je krajem 2018. godine 70, 8 milijuna ljudi bilo raseljeno, prema podacima UNHCR-a. Nažalost, danas je pojam migracija ispolitiziran i često negativno konotiran. Problem je to uglavnom lošeg javnog diskursa i medijske manipulacije. Posljednjih pet godina rasprave o migracijama su dodatno intenzivirane uslijed nastale migrantske krize. 

Krizu u ovom slučaju treba sagledati s odmakom jer se postavlja pitanje ogleda li se ta kriza više na domicilno stanovništvo ili same migrante. Apsolutno je sigurno da razlozi određenih migracija određuju i njihove kontekste, no ono što se pojavljuje kao najveći problem uslijed njihova nastanka jest nemoralno stigmatiziranje migranata, prolongiranje i indiferentnost u traženju efikasnih rješenja. Etičnost, moralnost i ljudskost kao da padaju u drugi plan pred ekonomskim i političkim prioritetima. U aktualnom valu rasprava i predviđanja nove migrantske krize, a dobrim dijelom zbog neusaglašene i nekonkretizirane politike država članica EU, neophodno je educirati javnost i artikulirati mišljenja kako bi se izbjegli ksenofobni stavovi i nehumani postupci prema migrantima kojima smo mogli svjedočiti posljednjih nekoliko godina. Nužno je poticati rasprave i otvarati pitanja ne bi li se akcelerirao proces konstruiranja bolje budućnosti i suživota, ali i potaklo promišljanje o granicama kao mjestima susreta, a ne razdvajanja. 

Upravo o tome govori izložba Getting across – izložba o granicama, otvorena 11. veljače u Galeriji umjetnina Split, a realizirana u suradnji s Goethe-Institutom Kroatien. Kustosi Leonhard Emmerling i Kanika Kuthiala koncept izložbe osmislili su 2016. u New Delhiju, zamislivši je kao mobilnu platformu koja će prezentirati radove odabranih umjetnika iz cijelog svijeta te na taj način povezati države, senzibilizirati javnost o gorućoj temi migracija i pokušati potaknuti humanija poimanja iste. Koncipirana je na način da se iz osnovnog fundusa radova selektiranih umjetnika odabiru eksponati ovisno o tehničkim mogućnostima prostora u kojem se izložba postavlja, a posebnost projekta je ta da lokalni kustosi imaju priliku po vlastitom izboru uključiti i rad jednog lokalnog umjetnika. Za kustosicu hrvatske edicije izabrana je Jasminka Babić, a gostovanje u Galeriji umjetnina ujedno je i njeno prvo predstavljanje na međunarodnoj turneji te (za sada) jedino u Hrvatskoj. Nakon zatvaranja u Splitu 8. ožujka, izložba seli na Cipar. 

Odabirom umjetnika i radova, izložba u Splitu polemizira o granicama na nešto složeniji način – u kontekstu kulture, politike, društva i etosa. Kako iz predgovora kataloga izložbe čitamo, “migracije ne podrazumijevaju samo migriranje ljudi, nego i migriranje znanja, vještina i vrijednosti, kao i nove načine promatranja svijeta”. Getting across, naime, pojam granica i migracija sagledava iz više različitih kutova, ne kao mjesta razdvajanja nego upravo suprotno, kao mjesta doticaja i zbližavanja, spajanja različitih kultura, naroda, ali i pojedinaca. U prvom planu nije etnicitet već je predstavljena vrijednost i važnost identiteta u bogatstvu svojih potencijala. U sklopu ove izložbe kustosica Jasminka Babić odabrala je i predstavila radove sveukupno deset umjetnika. To su André Lützen, Eva Leitolf, Mike Parr, Kishor Parekh, Sumi Dayal, Halil Altindere, Bani Abidi, Javier Téllez, Roman Signer, te hrvatski predstavnik Davor Konjikušić. 

Ulaskom u prostor galerije, prvi rad koji nas uvodi u izložbu je crno-bijela fotografija Kishora Parekha, indijskog ratnog fotoreportera. Fotografija prikazuje potresnu scenu djevojčice zgrožena izraza lica koja se na ulici odmiče od gotovo raspadnutog trupla starca. Fotografija je preuzeta iz knjige Bangladesh, A Brutal Birth, objavljene 1972. godine nakon Parekhovog petodnevnog boravka u Bangladešu gdje dokumentira genocid koji je počinila pakistanska vojska uslijed razdvajanja Istočnog i Zapadnog Pakistana 1971. godine. 

Velik dio izložbe zauzimaju fotografije koje dokumentiraju zbivanja na granicama ili ratnim područjima, no u korespondenciji s ostalim radovima one odstupaju od reporterskog stila i usvajaju umjetnički izraz. Umjetnica Eva Leitolf u Razglednicama iz Europe eksperimentira s fotografskim bilježenjima graničnih područja tako što im prilaže popratne razglednice na kojima ispisuje tekst u formi intervjua sa sudionicima, nastojeći što pomnije informirati o događajima koja se na tim mjestima odvijaju. Metoda njenog rada negira pretpostavku da je sadržaj fotografije razumljiv sam po sebi te da prenosi pouzdane informacije o kontekstu u kojem nastaje. Njene fotografije lišene su ljudske pojavnosti, ali atmosfera koju prenosi budi potrebu za daljnjim propitivanjem viđenog.

Najistaknutiji rad je videozapis performansa Mikea Parra izvedenog 2002. godine na Sveučilištu Monash u Melbourneu, naziva Zatvorite koncentracijske logore. U šestosatnom mučnom performansu umjetnik zašiva usne na živo i naposljetku na bedro žigosa riječ stranac referirajući se na činove samopovređivanja koji su ilegalni imigranti australskih kampova koristili u znak protesta zbog groznih uvjeta u kojima žive. Parr oštro kritizira australsku nehumanu politiku prema migrantima, a na ovaj radikalan performans se odlučuje svjestan svog položaja i utjecaja i samim time vidljivosti koju može postići. Dovoljno je napomenuti da se australske kampove za ilegalne migrante često naziva koncentracijskim logorima.

Dvoje umjetnika u svojim radovim na humorističan i suptilan način prenose višeznačnost i apsurdnost teme prelaska granica, drugog značenja granica i ograničenja, tradicije, kolonijalizma. Venecuelanski umjetnik Javier Telléz za svoj rad Let iznad praznine (izgubljeni metak) 2005. godine angažira cirkuskog performera Davida Smitha zvanog Ljudska topovska kugla, da se ispali iz topa i tako pređe granicu dviju susjednih država. Cijeli performans u ulozi voditelja prate štićenici psihijatrijske ustanove, uz ostale prisutne posjetitelje umjetničkog festivala InSITE u sklopu kojeg je događaj organiziran. Ovim činom Telléz želi ukazati na još jedno poimanje granice koje nije nužno vezano uz migracije, ali tiče se granica određene manjinske skupine. Granica razdvajanja “normalnih” od “nenormalnih”, podobnih od nepodobnih. Video odiše veselom festivalskom atmosferom s humorističnim situacijama, poput one kada performer netom prije ispaljenja iz topa prisutnima pokazuje putovnicu kao znak da ne krši zakone.

Još jedan rad s elementima sarkazma prikazuje paradoks granica i besmisao koji s vremenom postižu. Umjetnica Bani Abidi 2004. godine naručuje od tradicionalnog pakistanskog gajdaškog orkestra izvedbu američke himne te je dokumentira. Dvokanalni videozapis prikazuje probe orkestara i pripreme za nastup. U tradicionalnoj svečanoj odori glazbenici sviraju američku himnu na gajdama koje su naslijedili iz doba britanskog kolonijalizma. Prožimanje i spajanje različitih kultura i tradicija umjetnica prikazuje na suptilan i humorističan način.

Rad Aura: F37 hrvatskog predstavnika Davora Konjikušića sastoji se od fotografija ekrana termovizijskih kamera koje je autor snimio prilikom jednog prelaska granice. Te kamere se koriste u noćnom nadzoru vanjskih granica Europske unije, a fotografije prikazuju trenutak prelaska migranata preko zelene šengenske granice. Rad je realiziran kao zvučno-fotografska instalacija postavljena u lighhtboxove. Umjetnik efektom slike u slici prisvaja policijsku tehnologiju i naknadnim ubacivanjem zvuka nastoji ljudskim siluetama dati identitet, istovremeno zaobilazeći objektiviziranje subjekta.

Migracije su tema o kojoj treba raspravljati, pisati i mijenjati paradigme pristupa, pogotovo u doba kada politike i mediji manipuliraju moralnim i etičkim vrijednostima. A problematika nastale krize zapravo je prikaz krize Zapada i čovječanstva. U tom je kontekstu izložba ispunila inicijalni cilj progovaranja o ovoj globalnoj temi u raznim aspektima, a nepretencioznim pristupom umjetnici kroz radove zorno prikazali slojevitost problema. 

Međunarodni susreti započeli su kao ljetna kolonija likovnih umjetnika za rad u tradicionalnom mediju mozaika, a razvili su se u interdisciplinarne sinteze raznih umjetničkih disciplina, urbanizma, arhitekture te multimedijalnog pristupa koji uključuje masovne medije. Sudionik je bio i Ugo La Pietra, čije rezultate sudjelovanja ova izložba cjelovito predstavljamo po prvi puta.

Godine 1967. La Pietra inicira teoriju o neuravnoteženim sistemima te ih transformira u radove i akcije radikalnog dizajna u urbanim okruženjima. Moguće intervencije na obali uz Velu Luku, gdje je 1970. surađivao na razradi plana turističkog naselja Plitvine, La Pietra također opisuje kao neuravnoteženu intervenciju. Njegov projekt predlaže prostorni model za transformaciju pejzaža dalmatinske obale, koji je predstavio na pratećem simpoziju pod nazivom Urgentna urbanost – prijedlozi za dalmatinsku obalu. Projekt je nastavak njegovog istraživanja Urbana čvorišta, koje je započeo 1965. Prijedlog uključuje radikalnu land-art intervenciju rezanja vrha obližnjeg otočića.

Izložba ostaje otvorena do 28. listopada.

Riječ je o zajedničkom izložbenom programu Muzeja općine Jelsa i splitske Galerije umjetnina koji uključuje ciklus izložbi koje će se od lipnja do kolovoza naizmjenično predstaviti u Jelsi i Splitu.

Sam naziv referira se na jednu od najprometnijih katamaranskih linija na Jadranu, Split-Jelsa, kojom se svake godine, osobito u ljetnim mjesecima, preveze na tisuće putnika. Cirkulacija ljudi i roba prvenstveno je vezana uz turizam i svakodnevni život domicilnog stanovništva. S druge strane, kako se ističe u najavi organizatora, Katamaran Art želi aktualizirati onu treću, jednako važnu dimenziju putovanja. Naravno, riječ je o prometu ideja, u konkretnom slučaju onih umjetničkih. Projektom se prepoznaje obaveza regionalnog centra i njegove krovne muzejske institucije da podupire umjetnički život u širem okruženju, te uvažava želja i potreba jedne manje sredine da u njemu aktivno sudjeluje. 

Vedran Perkov rođen je u Splitu 1972. godine. Diplomirao je slikarstvo 2002. na Accademia di Belle Arti di Brera u Milanu, u klasi prof. Diega Esposita. Radi kao docent slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu. Član je Hrvatske udruge likovnih umjetnika u Splitu i Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika. Izlagao je na samostalnim izložbama u zemlji i inozemstvu. Osim izlagačkom djelatnošću bavi se i kustoskom aktivnošću. Dobitnik je Nagrade Radoslav Putar 2007. godine, Velike nagrade 35. Splitskoga salona, također 2007. godine te treće nagrade T-HT Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu.

Izložba ostaje otvorena do 24. lipnja 2018.

Knjiga predstavlja doprinos povijesti i teoriji vizualnih umjetnosti u Hrvatskoj, u komparaciji s globalnim zbivanjima i proizašlih iz opće teorije vizualnih umjetnosti. Sastoji se od eseja o vizualnim umjetnostima (likovnih i suvremene umjetnosti, arhitekture i dizajna) sedamdesetih i osamdesetih godina, koje u hrvatskom kontekstu označavaju posljednje godiname prije tranzicije i ideološke smjene te promjene društveno-ekonomskog poretka. Autorica analizira i prakse koje su tom razdoblju prethodile ili iz njega proizašle, kao odjeci, nastavak (kontinuitet) ili raskid (dokidanje) tendencija u vizualnim umjetnostima u tranzicijskoj i posttranzicijskoj umjetnosti u Hrvatskoj.

O autorici i knjizi na promociji govore Branko Franceschi, Diana Magdić, Ana Šverko i Silva Kalčić.

“Uhodane kanale komunikacije političke hegemonije poput obilježavanja ideološki vrjednovanih povijesnih događaja i osoba postavljanjem mramornih spomen-ploča, odnosno, monopoliziranja medijskog prostora za konstruiranje javnog mijenja ideološki programiranim sadržajima, Dimitrijević prisvaja za diseminaciju svojih stavova o umjetnosti kao egzistencijalno važnoj spoznajnoj i suštinski demokratičnoj disciplini. 

U skladu sa svojim radikalnim stavovima, Dimitrijević od sedamdesetih godina koristi muzeje i njihove zbirke kao okruženje podesno za konfrontaciju s ustaljenim poretkom stvarnosti i poligon za humanističku preobrazbu društva. Svojim stvaralaštvom Dimitrijević je doprinio radikalnoj promjeni umjetničkog stvaralaštva i muzeološke prakse u paradigmu kakvu danas poznajemo i živimo”, stoji u najavi događaja.

Izložba Od kamena do videa predstavlja dvije mramorne stele i sedam mramornih ploča s ugraviranim i pozlaćenim iskazima umjetnika na temu smisla i uloge umjetničkog stvaralaštva, kulturnog sustava i civilizacije, u dijalogu sa šest video radova na istu temu. Može se razgledati do 29. travnja 2018.