galerija skuc – Kulturpunkt

Percepcija pojmova tehnologije i prirode

Lujo Parežanin — Thu, 16 Aug 2018 09:23:15 +0000

Udruga Metamedij organizira 20. izdanje Media Mediterranea festivala koji će se održati od 16. do 18. kolovoza u Puli. Ovogodišnja tema festivala bavi se percepcijom pojmova tehnologije i prirode, kao i njihovim suodnosom.

Program festivala započinje u četvrtak, 16. kolovoza u 20:30 sati u galeriji SKUC otvorenjem izložbe gostujućih umjetnika i finalista nagrade Zlatna lubenica 2.0. Izložba će biti otvorena do 23. kolovoza.

Program festivala nastavlja se 17. i 18. kolovoza u Titovom parku gdje će publika imati priliku pogledati novomedijske instalacije. U parku će također biti organiziran dječji program tj. Mini Mediterranea, gdje će i najmlađi posjetitelji u sklopu radionica imati mogućnosti kreativno se izraziti i zabaviti.

Media Mediterranea održava se od 1999. Programski je fokusiran je na područje novih medija i tehnologija, a za cilj ima edukaciju mladih autora iz područja novih medijskih kultura, međunarodnu promociju lokalnih autora, te jačanje produkcije lokalnih autora iz novomedijskih kulturnih praksi.

Umjetnost remećenja

Matija Mrakovčić — Wed, 14 Jan 2015 12:29:35 +0000

Moje, tvoje, naše, festival udruge Drugo more, pokrenut je 2006. godine. Svake godine festival ima drugačiji tematski fokus, a realiziran je kao interdisciplinarni projekt koji okuplja različite umjetničke discipline i forme. U svom desetom izdanju, Moje, tvoje, naše bavit će se pitanjem postojećih kontradikcija unutar ekonomskog i političkog okvira weba 2.0 i nastojat će propitati status aktivista i umjetnika te njihovog rada u okviru nove generacije društvenih mreža, tzv. web 2.0 tehnologija, analizirajući interferencije između participacije na mreži i novih poslovnih modela.

Izložba Umreženi poremećaji – oprečnosti u svijetu umjetnosti, haktivizma i poduzetništva bit će predstavljena u sklopu festivala u riječkom Muzeju moderne i suvremene umjetnosti, od 23. travnja do 14. svibnja. Izložba je ostvarena u suradnji ljubljanskog instituta Aksioma, Galerije Škuc i udruge Drugo more. Kustosica izložbe je Tatiana Bazzichelli, direktorica programa razvoja u The Wye, hubu za umjetničku i tehnološku inovaciju u Berlinu, autorica knjige Networked Disruption te kustosica festivala Transmediale od 2012. do 2014. godine.

Hakeri i umjetnici postali su aktivni sudionici u procesima poslovne inovacije, istovremeno potkopavajući same poslovne modele. Tako nastaje umjetnička forma koju Bazzichelli naziva art of disrupting business, unutar koje se isprepliću prakse ovih triju aktera, a koje će biti prikazane kroz različite medije – web stranice, videe, printeve i instalacije.

Sama izložba će dati prikaz historijskog razvoja društvenih mreža i haktivizma koji nastaje unutar njih, osobito kroz primjere iz Kalifornije i Europe. Osobito su u fokusu umjetnički i aktivistički projekti nastali u konstelaciji društvenih mreža, a koji dovode u pitanje postojeće odnose moći i hegemoniju velikih kompanija, kao što su mail art, neoizam, Luther Blissett, Anonymous, Anna Adamolo, Les Liens Invisibles, Telekommunisten Collective, The San Francisco Suicide Club, The Cacophony Society, rani Burning Man festival i drugi.

Za dio izložbe koji se bavi mail artom, pod vodstvom Vittorea Baronija, otvoren je javni poziv za slanje originalnih “remetilačkih” mail art uradaka koji će biti izloženi u Rijeci i Ljubljani, a ako želite pridonijeti kolekciji povijesnog materijala na temu, možete poslati i skenove mail art radova koje smatrate osobito “remetilačkim”. Više potražite ovdje.

Izvor: Drugo more

Jugoslavenska psihodelija u Village Voiceu

Vatroslav Miloš — Thu, 29 Dec 2011 11:38:00 +0000

Kao što smo već pisali, radi se o izložbi fokusiranoj na jugoslavensku filmsku produkciju i popularnu glazbu od sredine 1960-ih do sredine 1970-ih. Tako je od 3. do 30. listopada, između ostali materijala, u njujorškoj Stephan Stoyanov Gallery prikazan 75-minutni loop sastavljen od eksperimentalnih filmova i rock glazbe, a koji je, u smislu preuzimanja kulturnih strujanja kapitalističkog Zapada, oprimjerio otvorenost i popustljivost specifične vrste jugoslavenskog socijalizma. Također, za vrijeme trajanja izložbe u njujorškoj udruzi Residency Unlimited bio je otvoren i Virtual Museum of Avant-garde Art’s Overseas Headquarters, “ured” u kojemu je Branko Franceschi, njegov direktor i kustos spomenutog projekta, po dogovoru bio na raspolaganju svima zainteresiranima za sastanke, susrete, debate i planiranje budućih zajedničkih projekata.

“Transportirajući promatrače u zrcalni svijet 1960-ih godina, ovi kratki filmove čine najdirljiviju izložbu ove godine”, zapisao je R. C. Baker, kritičar Village Voicea, u kratkom osvrtu na izložbu.

Izložba je u nešto proširenom obliku i pod nazivom High Times: Reflections of Psychedelia in Socialist Yugoslavia 1966 – 1976, trenutno postavljena u ljubljanskoj galeriji ŠKUC. Na istoj se prikazuju filmovi slovenske grupe OHO koji reflektiraju relativno rani angažman oko pitanja ekologije i globalne korporativene kulture, s pop glazbom kao obaveznim pozadinskim zvukom te snimka jednog od prvih performansa Marine Abramović, kojeg je umjetnica izvela 1974. u zagrebačkoj Galeriji suvremene umjetnosti.

Izložba u galeriji ŠKUC otvorena je 19. siječnja.

KP

Psihodelija!

petra — Mon, 19 Dec 2011 15:38:45 +0000

Pod kustoskim vodstvom Branka Franceschija, u ljubljanskoj galeriji Škuc, bit će otvorena izložba High Times: Reflections of Psychedelia in Socialist Yugoslavia 1966 – 1976. Izložba tematizira sponu između avangardnih umjetnika i popularne kulture u jedinstvenom okviru društva koje je, na vrhuncu Hladnog rata, stvorilo svoj politički, ekonomski i društveni sistem baziran na vlastitoj neodlučnosti između Istoka i Zapada.

“Jugoslavensko suočavanje s kontradiktornim političkim programima koji su se na njenom teritoriju ukrštavali, najbolje se mogu shvatiti kroz primjere iz kulture”, piše u uvodnom katalogu Branko Franceschi. “Dok San Francisco, internacionalni hit Scotta Mckenziea iz 1967, širi poruku ljubavi i promjene kroz sputani Istočni blok (posljedično postajući popratna himna demonstracija za veća politička i društvena prava), vodeća jugoslavenska diskografska kuća Jugoton, iste je godine lansirala karijeru mladog pop pjevača Miše Kovača. S tekstom prevedenim na hrvatski, San Francisko je postao instantni hit ogoljen ideoloških konotacija”.

Na ljubljanskoj izložbi biti će prikazani filmovi slovenske grupe OHO koji reflektiraju relativno rani angažman oko pitanja ekologije i globalne korporativene kulture, s pop glazbom kao obaveznim pozadinskim zvukom. Također, u sklopu izložbe biti će prikazana snimka jednog od prvih performansa Marine Abramović, kojeg je umjetnica izvela 1974. u zagrebačkoj Galeriji suvremene umjetnosti. Na ovom dvokanalnom videu, Marina Abramović istodobno uzima ljekove protiv katatonije i manije te provodi sate u grču pred publikom.

Osim radova navedenih umjetnika, na izložbi će se prikazati djelovanje Marjana Cigliča, Grupe 220, Matjaža Hanžeka, Indeksa, Korni grupe, Miše Kovača, Zdenke Kovačićek & Nirvane, Naška Križnara, Josipe Lisac, Ivana Martinca, Slavka Matkovića, Miroslava Mikuljana, Vladimira Peteka, Marka Pogačnika, Anta Verzottija, Slobodana Šijana, Ljubomira Šimunića, grupe Time, Petra Trinajstića i Uragana.

Izložba će biti otvorena 21. prosica i može se razgledati do 19. siječnja u ljubljanskoj galeriji Škuc. High Times: Reflections of Psychedelia in Socialist Yugoslavia 1966 – 1976 svojevrsni je nastavak njujorške izložbe Tune in Screening: Psychedelic Moving Images from Socialist Yugoslavia, kojom je također kurirao Branko Franceschija i o kojoj ste mogli ranije čitati na našem portalu.

Izvor: Škuc

Deleuzeov poučak

ante — Fri, 21 Oct 2011 12:51:07 +0000

Naziv izložbe je citat Gillesa Deleuzea i već je korišten kako bi se opisalo stanje stvari na Balkanu. Tako jedan od najprominentnijih svjetskih filozofa, Slavoj Žižek, na istu tvrdnju odgovara “svaka država treba svoj Balkan”.

Naime, Balkan funkcionira kao ideološki simptom s ciljem istiskivanja društvenih antagonizama. U zamišljenoj kartografiji Europe, Balkan, kao i u velikoj mjeri Turska, funkcioniraju kao utjelovljenje svojevrsne prepreke, onemogućavajući ostvarenje sna europskog stanovništva kao zatvorenog i homogenog totaliteta. Međutim, umjetnice i umjetnici prezentirani na izložbi Ako si zaglavljen/a u tuđem snu, najebao/la si, od kojih svi dolaze iz regije Balkana ili Turske, ne samo da reagiraju na ovu kako zamišljenu tako i stvarnu (geo-, bio- i socio-političku kao i ekonomsku) (zlo)upotrebu Balkana, nego se i “identificiraju sa simptomom” i kao takvi funkcioniraju prema kritici ove ideologije.

Radovi na izložbi tematizirat će “europski san” koji Balkanu biva predstavljen najvećim dijelom kroz ideju slobodnog tržišta. Ono je balkanska društva transferiralo u naizgled beskonačnu tranziciju gdje manjina dobiva sve, a ostali/e ostaju bez ičega. Društveni, politički i ekonomski procesi promjene također su utjecali na topografije gradova ili imenovanje tradicija; bilo to kroz predstavljanje novih (među)narodnih heroja i nastalih promjena u vlastitim ili imenima ulica ili kroz etničku gentrifikaciju. Drugost Balkana u odnosu na Europu propitat će radovi koji upozoravaju da je donedavno većina stanovništva Balkana vodila bitku sa restriktivnim migracijskim politikama Europske Unije. Čak iako trenutno ljudi Balkana (sa izuzetkom Turske i Kosova) mogu putovati u Europsku uniju bez viza, stanovnici i stanovnice takozvanog drugog i trećeg svijeta dobrodošli su pretežno i ekskluzivno u imigracijske centre s ciljem da ih se od istih drži podalje. Poseban naglasak u okviru izložbe bit će stavljen na Bosnu i Hercegovinu kao teritorijalnu jedinicu određenu kontradikcijama i napetostima, svojevrsnu sinegdohu Balkana, i ulogu međunarodne zajednice u krojenju njene etničke slike.

Svoje će radove predstaviti Milijana Babić (Hrvatska), Ozana Brković (Crna Gora), Enisa Cenaliaj (Albanija), Nemanja Cvijanović (Hrvatska), Lana Čmajčanin (Bosna i Hercegovina), Biljana Garvanlieva (Makedonija), Igor Grubić (Hrvatska), Gözde Ilkin (Turska), Sebastjan Leban i Staš Kleindienst (Slovenija), Kristina Leko (Hrvatska), Alban Muja, (Kosovo), Ivana Marjanović i Eduard Freudmann (Srbija/Austria), Damir Nikšić (Bosna i Hercegovina), Rena Rädle i Vladan Jeremić (Srbija/Njemačka). Kuratorica izložbe je Katja Kobolt.

Izložbu možete pogledati u Galeriji Škuc 27. i 28. listopada od 12 do 20 sati. Više informacija potražite ovdje.

Izvor: Crossborder Experience project/ Na fotografiji: Gilles Deleuze

Prostori nezavisnog kuriranja

Tihana Bertek — Thu, 17 Feb 2011 12:26:37 +0000

Počevši od 1960-ih, na čelu s danas gotovo mitskom figurom Haralda Szeemanna, profesija kustosa doživljava izuzetnu pozornost i zauzima ključno mjesto u artikuliranju, definiranju i kontekstualiziranju umjetnosti. Specifična pozicija “moći” iz koje kustosi djeluju omogućava im da upravo oni budu instanca koja valorizira i interpretira umjetničku produkciju – što ne samo da dovodi do razvijanja figure kustosa-zvijezde, karizmatika, već u značajnoj mjeri umjetnike i kritičare stavlja u podređeni položaj. Mnogi se, naravno, neće složiti; no teško je ne zapitati se je li upravo kustos, osobito nezavisni, onaj tko upravlja diskursom umjetnosti danas?

Uslijed čega uopće dolazi do pojave kustoske pozicije? Jedan od mogućih odgovora leži u činjenici da postojeće funkcije unutar polja umjetnosti jednostavno nisu više bile adekvatne, te se posljedično javila potreba za uspostavljanjem prakse koja bi iz kaotičnog i često nerazumljivog mora suvremene umjetničke produkcije izvlačila smislene narative ali i definirala njena problematična mjesta. Beatrice von Bismarck ulogu nezavisnog kustosa uspoređuje s ulogom proroka, s kojim dijeli ne samo vaninstitucionalno djelovanje (za razliku od svećenika, koji je vezan za instituciju) već i posredničko-zastupničku ulogu. Ono što definira kustosku praksu je proizvodnja odnosa – između umjetnika i publike, između umjetničkog djela i teorije, između umjetničkog djela i društveno-političkog konteksta, između samih umjetničkih djela itd. Kustoska pozicija također proizlazi iz potrebe za dvostrukom recepcijom suvremene umjetnosti – s jedne strane kao dijela kulture, a s druge kao dijela teorijskog aparata. Može se reći da kustos u tom smislu djeluje kao svojevrsni vodič ili tumač koji publici približava umjetnost koja je danas gotovo uvijek obilježena visokom referencijalnošću, čitajući je kroz ono što Cuauhtémoc Medina naziva hipertrofiranošću diskursa. Tako se djelatnost muzeja i galerija fokusiranih na suvremenu umjetnost teško može svesti na ono što smatramo njihovom “tradicionalnom” funkcijom. Danas su to prostori u kojima je moguće materijalizirati problematiku gore navedenih odnosa. To su platforme za uspostavljanje dijaloga, artikuliranje kritike, zauzimanje stava.

Zahvaljujući Szeemannovom zaokretu u metodologiji izložbe, umjetnička djela danas često nastaju baš u sklopu određene kustoske koncepcije ili putem natječaja. Prednost takvog pristupa svakako je mogućnost da kustos – kao naručitelj, organizator, koordinator – osmisli koncept kojeg smatra relevantnim za određeni društveni, politički ili neki drugi kontekst. U tom smislu muzejski prostor funkcionira kao neutralno mjesto na kojem se – unutar umjetničkog okvira – mogu artikulirati i kritički sagledati najrazličitiji društveni konflikti. Nadalje, muzeje možemo smatrati kontaktnim zonama (pojam kojeg uvodi Mary Louise Pratt) – prostorima susreta u kojima historijski, ideološki, klasno, rodno, itd. sukobljene skupine dolaze u kontakt i uspostavljaju međusobne odnose. Izložbe kao kontaktne zone funkcioniraju tako kao interdisciplinarni događaji su-djelovanjem umjetnika, kritičara, teoretičara, raznih stručnjaka i publike.

Ozbiljan problem s kojim se susreću nezavisni kustosi je ograničen broj mogućnosti za rad. Institucije najčešće imaju vlastite kustose, pa nezavisne kustose uzimaju samo za određene projekte. Budući da je danas unutar samih institucija moguće postaviti subverzivno obojene i radikalne izložbe, uloga nezavisnih kustosa – koja se od početka temeljila na radikalnom istupu – izgubila je donekle na utjecaju. No, rad nezavisnih kustosa i dalje je izuzetno važan, unatoč maloj promjeni u njihovom statusu. Kako bi se ukazalo na tu činjenicu, londonski Tate Modern organizirao je povodom svoje 10. obljetnice festival pod nazivom No Soul for Sale: A Festival of Independents na kojem su sudjelovali brojni NGO-ovi, umjetnički i kustoski kolektivi te alternativne institucije. Značajan broj velikih institucija poziva kustose, često i nekoliko njih, da rade izložbe, ili pak nudi rezidencijalne programe. Također, “boom” bijenala pružio je nezavisnim kustosima dodatne mogućnosti rada.

Ahmet Ögüt, Perfect Lovers, 2008

No, bez vlastitog izložbenog prostora teško je biti uistinu ideološki i politički neovisan. Ponekad kustosi, u nedostatku vlastitog prostora za organiziranje izložbi, osnivaju organizacije ili ulaze u institucije koje će im omogućiti slobodu djelovanja i bavljenja temama koje ih zanimaju (tako, primjerice, “slobodnjak” Nicolaus Schafhausen od 1999. do 2005. radi u Frankfurter Kunstvereinu, da bi 2005. s Vanessom J. Müller osnovao European Kunsthalle u Kölnu, a Nicolas Bourriaud i Jérôme Sans 1999. osnivaju Palais de Tokyo u Parizu).

Jedan od primjera izložbenih prostora koji nemaju vlastite kustose već svoju djelatnost u potpunosti temelje na “gostovanjima” kustosa je Kunsthalle Exnergasse (KEX) u Beču. Kao otvorena platforma/izložbeni prostor za osmišljavanje i predstavljanje projekata s područja suvremene eksperimentalne umjetnosti, KEX funkcionira po principu jednogodišnjeg otvorenog natječaja, pružajući kustosima i kolektivima mogućnost da predstave svoje projekte. Neprofitno orijentiran, KEX djeluje u sklopu WUK-a [Werkstätten und Kulturhaus] kao jedan od njegova četiri programa kulturne produkcije. WUK je jedan od najvećih autonomnih kulturnih centara te vrste u Europi, a utemeljen je 1981. godine kad je skupina aktivista skvotirala prostor napuštene tvornice lokomotiva. Danas tu djeluje više od 130 udruga koje se bave pitanjima umjetničke prakse, društva i politike. Odluke o izložbenom programu KEX-a donose zajednički KEX i WUK, a osim izložbi tu se održavaju i konferencije, predavanja, čitanja, koncerti. U KEX-u su, između ostalih, svoj koncept imale priliku predstaviti i hrvatske kustosice Ivana Bago i Antonija Majača (DeLVe) 2009. godine s izložbom And Then Nothing Turned Itself Inside Out.

Od 11. studentog do 18. prosinca 2010. godine mogla se pogledati izložba pod nazivom Kritička upletenost [Kritische Komplizenschaft/Critical Complicity]. Na projektu sudjeluju tri partnera: Kunsthalle Exnergasse (izložba), Kunstraum Lungomare iz Bolzana (performansi u privatno/javnim prostorima) i Galerija Škuc iz Ljubljane (izložba i diskusija). Izložba je zamišljena kao platforma koju sačinjavaju tri elementa: umjetnička intervencija, cirkulirajuća dokumentacija i kustoski diskurs koji sve to zaokružuje. Cijeli projekt odvija se u razdoblju od studenog 2010. do veljače 2011. u Beču, Ljubljani i Bolzanu.

S topologijom upletenosti kao ciljem, izložba u KEX-u bavila se upletenošću kao mikro-političkom koalicijom koja djeluje na marginama postojećih poredaka. Zastupljena su bila tri aspekta koje kustosice Lisa Mazza i Julia Moritz smatraju ključnima za alternativnu umjetničku praksu, a koji definiraju spoj različitih perspektiva: sjecišta makro i mikro zajednica; trenutak međuovisnosti; napetost između legalnog i ilegalnog te afekta i zavođenja; i upotreba taktičkih medija. Svaki od aspekata istražuje se u zasebnoj fazi projekta, no složenost kritičke upletenosti izranja tek na sjecištu svih tih parametara. Razdvajajuća funkcija kategorija proizvođač-primatelj, nastavljaju kustosice, koja postoji unutar konvencionalnih umjetničkih krugova, biva razotkrivena kao ideološki konstrukt sa svrhom zatomljavanja određenih društvenih energija prije nego što eruptira njihov kritički potencijal. Stvaranje opreke trenutnoj popularnosti participatornih praksi te reaktivacija umjetničkog zajedništva i sinergetskog autorstva neki su od ključnih interesa projekta, zaključuju kustosice.

Laura Horelli i Gerhard Friedl, Shedding Details, 2008

Ovakav intelektualizirajući i poprilično nejasan diskurs relativno je uobičajen za kustoski jezik, većinu vremena na štetu samog koncepta i samih umjetničkih radova. Ovdje se susrećemo s primjerom onoga što je ranije u tekstu spomenuto kao hipertrofiranost diskursa. Hermetičan i teorijom nabijen tekst izložbe rijetko vrši funkciju koju bi trebao – olakšati gledatelju interpretaciju izložbe pozivajući se na teorijsku podlogu te dovodeći u odnos elemente koji su utjecali na stvaranje samog koncepta izložbe. S obzirom na takav, mogli bismo reći, elitistički pristup, postavlja se pitanje kome se točno takva izložba obraća, odnosno, obraća li se isključivo samoj sebi?

No, vratimo se na Kritičku upletenost. Ova multimedijalna izložba bez sumnje tematizira kontaktne zone. Naglašen je socio-politički kontekst u kojem je nastao svaki od radova, kao i pitanja pripadnosti, dijaloga i odnosa moći. Svaki od radova bavi se, dakle, različitim tenzijama te progovara iz specifične vlastite perspektive. Kao primjer možemo navesti dva rada koji možda najbolje odražavaju koncept cijele izložbe. Prvi rad je Shedding Details (2008), film nastao u suradnji konceptualne umjetnice Laure Horelli i redatelja Gerharda Friedla, u čijem je središtu priča o ženi hrvatsko-srpskog podrijetla iz Las Vegasa koja je nepravedno otpuštena. Ono što izranja kao problematično – osim same teme – je činjenica da se film snimao na dva jezika, što je umjetnicima predstavljalo velik izazov. Shvativši da postoji nepremostiv jaz između njih i protagonistice (koja govori jezikom kojeg oni ne razumiju), autori su se u filmu zapravo odlučili pozabaviti verbalnim prikazom iskaza protagonistice i samim uvjetima produkcije filma.

Drugi primjer je rad turskog umjetnika Ahmeta Ögüta pod nazivom Perfect Lovers (2008) koji prikazuje dvije kovanice, referirajući se na istoimeno djelo Felixa Gonzaleza-Torresa. Ögütova interpretacija prikazuje kovanicu od dva eura i kovanicu od jedne turske lire – s time da jedna lira odgovara vrijednosti 50 centa. Iako naizgled gotovo identične, dvije kovanice pripadaju različitim socio-političkim stvarnostima – prva kao simbol velikog, europskog narativa, a druga kao simbol manjine, “drugog”. Subverzivni potencijal proizlazi iz činjenice da su Turci, uvidjevši sličnost kovanica, počeli “podmetati” lire umjesto eura, što je vlast shvatila tek nekoliko godina kasnije.

Svi radovi na izložbi prožeti su pričama o nekoj vrsti borbe, sukoba, (nemogućnosti) razmjene, otkrivajući međuovisnost onih koji imaju moć i onih koji su u podređenoj poziciji – koja je često upravo ono što otvara mogućnost kritičkog djelovanja. Muzejski prostori su danas jedno od rijetkih mjesta koja funkcioniraju kao platforme za formuliranje takve problematike, osobito kad je riječ o društvenim ili političkim pitanjima. Ono što se može zamjeriti takvom shvaćanju kustoskih i izložbenih praksi je činjenica da na taj način dolazi do svojevrsne institucionalizacije tih istih konflikata te ih se neutralizira smještanjem u “sterilni” muzejski okvir. Problematično je i to možemo li uistinu te u kojoj mjeri govoriti o muzejima kao politički ili ideološki neutralnim prostorima budući da se ta “neutralnost” može protumačiti i kao uzimanje sigurne distance pod okriljem visoke kulture. S obzirom na hermetičan i često elitistički diskurs kojim se izložbe obraćaju publici, ostaje pitanje koliko se izložbama realno može postići u smislu pokretanja konkretnih društvenih promjena ili rješavanja tenzija. No da bi se krenulo u rješavanje, najprije je potrebno iznova sagledati i iščitati ne samo prošlost već i sadašnjost, a institucija nezavisnog kuriranja to svakako čini.

***

Tekst je nastao u sklopu Kulturpunktove novinarske školice koja je dio međunarodnog projekta World of Art. Models of training and collaboration in contemporary arts kojeg KURZIV – Platforma za pitanja kulture, medija i društva realizira u suradnji s pratnerima SCCA, Zavod za sodobno umetnost (Ljubljana, Slovenija); Schnittpunkt Verein für Ausstellungstheorie und Praxis (Beč, Austrija) i Podyplomowe Muzealnicze Studia Kuratorskie w zakresie sztuki najnowszej, Uniwersytet Jagielloński, Instytut Historii Sztuki (Krakov, Poljska).

Projekt se realizira uz financijsku potporu za Partnerstvo Leonardo da Vinci u okviru Programa za cjeloživotno učenje Europske komisije. Školica se realizira u partnerstvu sa Zagrebačkim centrom za nezavisnu kulturu i mlade – Pogon.

Ova publikacija se financira uz podršku sredstava Europske komisije. Ova publikacija odražava isključivo stajalište autora publikacije i Komisija se ne može smatrati odgovornom prilikom uporabe informacija koje se u njoj nalaze.