Bilježeći arhitektonske elemente sinjske tvornice Dalmatinka, Nada Maleš svoj kreativni proces tumači kao “začudno iskustvo fascinacije estetskom vrijednošću derutnog interijera”. Međutim, refleksija propadanja građevine nije primarni cilj njezinog vizualnog eseja. Kako stoji u najavi, “odsutnost ljudskog lika na fotografijama predstavlja najveći otklon u odnosu na povijesne prikaze Dalmatinke. Prostor koji je naglašeno postindustrijski, posttranzicijski, pa i postljudski emanira neku vrstu estetike iščeznuća. S pijetetom prema životima i radu koji su upisani u tvornički prostor, Maleš svoj objektiv okreće prema fragmentima poput gomile neupotrijebljenog konca i prediva, detalja prašnjavih strojeva, natpisa koji datiraju godinama unazad, potpuno prerazmještenog tvorničkog restorana, sata zaustavljeog na 10:30, crvene termosice na stolu – koji svi djeluju kao relikti nekadašnje ljudske prisutnosti. Na taj način prostor je rehumaniziran, a nedorečeni trenuci barem djelomice restaurirani; suočena s protokom vremena i poraznom statistikom, autorica u istom afirmira prošlost i poziva na propitivanje budućnosti”.

Nada Maleš je završila preddiplomski studij Dizajna vizualnih komunikacija na Umjetničkoj akademiji u Splitu, a posljednji semestar provela je na Peter Brehens School of Arts u Düsseldorfu pod mentorstvom Mareike Foecking. Prolazeći tijekom studija kroz razne kreativne i dizajnerske prakse, na koncu se posvećuje fotografiji kao primarnom mediju. Godine 2014. počinje sustavno raditi na seriji portreta koja smješta pojedinca u ono što se poima kao tradicionalni ambijent ruralne sredine, istražujući pritom svakodnevne transformacije protagonista. Od tada se prvenstveno bavi dokumentarnom fotografijom i temama identiteta pojedinca i zajednice te procesa življenja i (ne)stalnih promjena. Trenutno živi i radi u Düsseldorfu.

Kustosica izložbe je Jozefina Ćurković, dok su kustosice ciklusa NMG@PRAKTIKA Natasha Kadin, Tina Vukasović Đaković i Ivana Vukušić. Postav i dokumentaciju radi Tihana Mandušić, a dizajn Nikola Križanac. Program NMG@PRAKTIKA podržan je od strane Ministarstva kulture, Grada Splita i Županije splitsko-dalmatinske, a udrugu Mavena podržava Zaklada Kultura nova. 

Izložba je otvorena do 20. rujna, svakim radnim danom od 20 do 22 sata.

Riječ je o kolektivu koji svakodnevno stvara, nudeći svoje radove ljudima i ulici, ne mareći za konvencije, forme i norme, standardne formate izložbi, pretenciozna otvaranja i sve popratne manifestacije umjetnosti današnjice. Ne ograničavajući se medijem, bave se street artom, tetoviranjem, kiparstvom, slikarstvom i novim medijima itd. Od skica preko tetovaža do skulptura, instalacija i murala, postali su prepoznatljivi po posebnom vizualnom stilu i estetici.

“Bez puno filozofije i složenih koncepata, svrha ove izložbe je predstaviti ih splitskoj publici i povezati scenu”, stoji u najavi organizatora. 

Izložba je otvorena do 15. travnja 2018.

Izložba se sastoji od serije crno-bijelih fotografija i pratećeg teksta. Uzimajući koncept katarze kao polazišnu točku rada umjetnik preispituje introspekciju muškaraca. Motivaciju za Katarzu, koja označava pročišćenje duha, Mijač pronalazi u stareotipu po kojem “muškarci ne plaču”. Fotografije prikazuju muške osobe raznih godišta, životnih priča i percepcija, kako sjede na podu i u trenutku evociranja sjećanja odlažu svoje cipele.

Pred sam čin fotografiranja Mijač je od sudionika zatražio kratku refleksiju nad jednim proživljenim iskustvom po njihovom izboru koje je ostavilo snažan utisak, čime ih je naveo na suočavanje s potisnutim stanjima i katarzično pročišćavanje koje nastoji fotografski zabilježiti.

NMG – Novomedijska galerija međunarodna je kustoska platforma usmjerena na istraživačke projekte vezane uz problematike aktivnog sudjelovanja u suvremenom društvu koji rezultiraju kustoskim konceptima, intermedijskim događanjima, međunarodnim novomedijskim suradnja-ma te kreiranjem novih medijskih projekata. Unutar platforme realizira se program NMG@PRAKTIKA, ciklus samostalnih izložbi mladih umjetnika iz Hrvatske i inozemstva u Galeriji Praktika u Domu mladih u Splitu. Tijekom šest godina provedbe projekta realizirano je više od četrdeset samostalnih i skupnih izložbi mladih umjetnika. Kroz nove medije i eksperimentiranje s različitim formama umjetničkog izražaja izložbe problematiziraju aktualne teme suvremenog društva.

Kustosica izložbe je Lana Beović.

Izložba je otvorena do 16. ožujka.  

Rojc je slobodno utočište umjetnika iz raznih područja: glazbenika, književnika, filozofa čija je odrednica djelovanja interdisciplinarnost otvorenog foruma. Grupna izložba nema za cilj samo predstaviti autore iz društvenog centra, već kako i sam naslov kaže, njome se nastoji predstaviti opći duh zgrade, kao utočišta koje nastoji zastupati trajni rad na djelu kao jedinu autentičnu suvremenost koja možda, lako moguće ne živi izvan mjesta poput Rojca.

Izložba ostaje otvorena do 3. ožujka 2018. 

Izložba je temeljena na višegodišnjem istraživačkom radu Grupe Borovo (Sven Cvek, Snježana Ivčić i Jasna Račić) o klasnim sukobima u Kombinatu Borovo tijekom predratnih godina. Njihovo istraživanje pod nazivom Kontinuitet društvenih sukoba 1988. – 1991.: kombinat Borovo prikaz je, na primjeru jedne tvornice, društveno-političke klime s kraja osamdesetih i početka devedesetih godina, vremena društvenih i ekonomskih reformi i početaka iščezavanja društvenog vlasništva, kao i prvih eksplicitnih nacionalističkih težnji koje će, u konačnici, eskalirati ratnim sukobima.

Na postavu su, uz istraživački tim, surađivale članice zadruge Slobodna domena Barbara Majnarić i Katerina Duda.

Izložbu organiziraju Centar za mirovne studije i Baza za radničku inicijativu i demokratizaciju uz suradnju Saveza udruga Rojca u Puli. Projekt se provodi kroz mrežu Clubture uz financijsku podršku Ministarstva kulture Republike Hrvatske, Gradskog ureda za kulturu, obrazovanje i sport Grada Zagreba, Zaklade Kultura nova i Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva kroz projekt Centri znanja.

Više o istraživanju moguće je doznati na sljedećoj poveznici.

Izložba je otvorena do 11. prosinca.

Izložbi prethodi tribina Ženske organizacije i antifašističko djelovanje u Splitu i Zagrebu (1918-1945) u 18 sati u Klubu Kocka koju će moderirati Diana Magdić uz gošće Mirjanu Kučer, Anu Lovreković i Barbaru Blasin. Razgovarat će se o povijesti ženskih organizacija u međuratnom periodu, o angažmanu tih organizacija na antifašističkoj predratnoj sceni te masovnom uključenju žena u oružani otpor u periodu Drugog svjetskog rata u Splitu i Zagrebu.

Autorice izložbe i istraživačice u projektu Ženski antifašistički Zagreb su Barbara Blasin i Ana Lovreković, a projekt se bavi međuratnim razdobljem i razdobljem Drugog svjetskog rata iz antifašističke i feminističke perspektive, prateći predratnu povijest ženskih pokreta, sindikalnog, omladinskog i studentskog organiziranja te naposljetku organiziranje i masovno sudjelovanje žena Zagreba u antifašističkom otporu.

Odrastajući na ulicama Splita, kao tinejdžer znao je odlaziti na krovove betonskih giganata bježeći od gužve i buke u potrazi za razbijanjem monotonije svakodnevnog života. S vremenom išao je korak dalje, počeo je hodati po samom rubu, igrajući se sa opasnosću i udišući slobodu otvorenog prostora koju je mogao doživjeti samo tamo, na vrhu zgrade užeglog i razbarušenog kvarta jednog bučnog mediteranskog grada. Na tim krovovima on je i gradio svoj umjetnički svijet, i danas, kada je ovaj video performans snimljen, vidljivo je da on njime dominira, balansiranje na rubu postalo mu je poznato, uobičajeno, i na kraju krajeva i potrebno, doslovno i simbolički, da bi se izrazio. Tim svojim statementom on se istovremeno približava i otuđuje, nalazeći se na ivici zgrade, balansirajući na samom rubu (#edge) on pronalazi slobodu vlastitog životnog i umjetničkog izražaja, na dvadesetak centimetara širokom, ponegdje oštećenom, ponegdje klizavom limu koji istovremeno u gledatelju potiče nelagodu, vrtoglavicu i strah. Sama montaža i kadriranje video performansa naglašavaju ovu atmosferu unutra – van, odnosno odnos subjekta i gledatelja, u niti jednom trenutku ne pozivajući istog da mu se pridruži. Na tom putu on je sam, i on ga prelazi smireno i staloženo, dok je cijeli Split pod njegovim nogama, gubi se žamor grada i u jednom trenutku možemo osjetiti tu tišinu bivanja daleko od svijeta, dok oblaci putuju negdje daleko. Zvukovi kasnog ljeta pomješani sa gradskom vrevom negdje dolje, kadrovi visokih betonskih nebodera načrčkani prozorima iza kojih ljudi vode neke „građanske“ živote, neizostavni grbovi omiljenog nogometnog kluba, automobilske kolone, trajekti, avioni, helikopteri, ljudi, sve je to Marin Renić u ovom video performansu ostavio u kadru, ali tamo negdje, daleko od njega, daleko od nakrivljenog uskog žljeba po kojem on korača svojim životom i umjetničkim habitusom. 

Marin Renić rođen je u Splitu 1995. godine. Završio je Školu za dizajn, grafiku i održivu gradnju stekavši zvanje web dizajnera. Trenutno je student treće godine Umjetničke akademije u Splitu, smjer Film i video.  Jedan je od rijetkih koji su u svojim studentskim radovima polazili od performativnosti kao osnovne ideje te vlastitog tijela kao medija kojim su željeli prenijeti tu ideju, uvijek uz dozu hrabrosti i humora, ili barem autoironije.  Izlagao je na skupnim izložbama Grad na drugi pogled, kustosica Ivane Meštrov i Tanje Vujasinović 2017. godine u Multimedijalnom kulturnom centru Split i Galeriji umjetnina. U svom umjetničkom radu najčešće koristi vlastito tijelo kao medij izražavanja, pri čemu ispituje vlastite granice i izlazi iz vlastite “zone komfora” kako bih postigao željeni efekt.

Izložba je otvorena do 9. listopada. 

Radno vrijeme galerije: 

pon – pet: 20:00 – 22:00

“Fotografije Ines Kotarac nadilaze puki dokumentarizam. Već iz naslova naslućujemo da je njen odnos prema subjektima ponešto prisniji, osobniji. Ines je, kako sama navodi, fotografirala članove i članice kolektiva od njegovih početaka, prvih nesigurnih koraka, gledajući ih kako iz nastupa u nastup rastu i sazrijevaju, kako se, na koncu, pretvaraju u zvijezde.

S obzirom na to da nije bila toliko fotografkinja koja neutralnim okom bilježi ono što vidi koliko neizravna sudionica događanja, njezine fotografije sadrže dodatnu dimenziju: za nju ti subjekti nisu samo drag queenovi, već i prijatelji. Fotografije uvelike prizivaju Nan Goldin i njezine portrete ljudi koje je nazivala ‘svojim plemenom’, te bilježe fantastične transformacije Colinde Evangeliste, Roxanne, Spazam Orgazam, Entity, Le Filip, Galaxy Dive, Pearl, Dekadence i ‘mastermindova’ Marina i Ivana.

Na izložbi možemo vidjeti nekoliko vrsta fotografija: neke su s nastupa, neke iz backstagea, a neke su nastale – pomalo neuobičajeno za ovu temu – na danjem svjetlu (na Savskom nasipu ili Zagreb Prideu). Neke su u boji, a neke crno-bijele – ove potonje djeluju osobito meko, prigušeno, gotovo komorno, što predstavlja zanimljivu suprotnost slici koju tipično vezujemo uz drag nastupe: eksplozivni, dramatični, pretjerani.

Posebno su upečatljive upravo fotografije iz backstagea jer na njima drag nije shvaćen (samo) kao finalna izvedba, spektakl i savršeno sređeni lik kojeg izvođač utjelovljuje, već i kao mukotrpan proces transformacije, osmišljavanje lika, postajanja tim likom, nanošenje šminke, oblačenje kostima. Fotografije nam omogućuju pogled iza kulisa, u prostor intimnosti koji ovi izvođači i njihove suradnice i suradnici dijele dok se pripremaju za nastup ili planiraju nove točke.

Kada se govori o dragu, često se ističe aspekt parodije i subverzivnosti. Poznato je tumačenje Judith Butler koja smatra da ismijavanjem normativnih kulturnih izričaja i izvedbi drag pruža otpor strukturama moći koje reguliraju naše identitete i živote. Međutim, fotografije Ines Kotarac pokazuju da je House of Flamingo istovremeno parodija – ženskost dovedena do krajnjih granica, zastrašujuća, suluda, gotovo čudovišna – ali i posveta: svi likovi izgrađeni su pomno, s ljubavlju. Vidjevši ‘masku’ ali i nazrevši ispod nje, zahvaljujući ovim fotografijama uviđamo količinu predanosti, kreativnosti i entuzijazma izvođača, koji nam pokazuju da je identitet igra, ali ne i šala”, zapisala je u katalogu izložbe Tihana Bertek. 

Ines Kotarac rođena je Bosni i Hercegovini, odrasla u Hrvatskoj, živjela u Berlinu i Istanbulu, a trenutno živi u Splitu. Iako je završila studij komparativne književnosti i kroatistike na zagrebačkome Filozofskom fakultetu te radila kao novinarka u kulturi i kao leksikografkinja, fotografija i to ponajprije analogna fotografija posljednjih nekoliko godina postaje njezino primarno područje djelovanja. Javnosti se prvi put predstavila serijom aktova “T kao tijelo” s kojom je napravila malu regionalnu turneju. Njezin projekt “Kapi protiv zaborava (ili u potrazi za izgubljenom domovinom)” zatim je prikazan u 12 gradova od Berlina do Istanbula. Posljednja samostalna izložba “Myself” okupila je njezine autoportrete i autoaktove. Kotarac je držala radionice o korištenju fotografije u aktivističke svrhe, izražavanju queer identiteta u fotografiji te fotografiji i storytellingu. Fotografije su joj korištene kao naslovnice knjiga te objavljene u više časopisa i na nekolicini internetskih portala. 

Izložba se može razgledati do subote, 30. rujna, u terminima od 18 do 21 sat, a zatvorit će se spektakularnim partijem u klubu Kocka s gošćama iz House of Flamingo. 

Izložba se realizira u suradnji udruga Prostor rodne i medijske kulture K-zona, Queeranarchive i House of Flamingo, a u sklopu aktivnosti projekta Vox Feminae Platforme čiji je cilj povećanje kvalitete uvjeta stvaranja, vidljivosti i distribucija radova umjetnica. 

Otvorenje izložbe u sklopu Međunarodnog dana mladih 2017. održava se u četvrtak, 10. kolovoza u galeriji Praktika (klub Kocka), u 21 sat.

Dvoje mladih umjetnika ovom izložbom predstavljaju se splitskoj publici te po prvi put izlažu zajedno u Praktici.

Ideje koje preispituju izloženi radovi su identitet, patnja pojedinca, izolacija, a zatim i preporod, iskupljenje te nove mogućnosti. U fokusu je mladi čovjek koji izgrađuje život kroz određeni inkubator i uz podršku (financijsku, institucionalnu, društvenu, itd.)

Izložba se može razgledati do 12. kolovoza od 21 do 23 sata.

Služeći se crtežima velikih formata, umjetnica prikazuje ruinirane strukture sadašnjih bastiona obrazovnog i kulturnog života Hrvatske. Odabirom skromnog medija olovke na papiru, uparene s delikatnim potezima, autorica postiže svoju “osobnu, intimnu i nenametljivu pobunu”.

Postav izložbe sastavljen je od dvaju komplementarnih ciklusa, Neoruinizam i Studija negativnog prostora. Dok u radovima Neoruinizma impozantne građevine – nerijetko djelujući poput kazališnih kulisa – propadaju u hrpu fragmenata, u Studiji autorica odlučuje naglasiti negativan prostor koji građevinu gotovo proždire poput kakve crne rupe, postižući time zloslutan kontrast koji utjelovljuje osjećaj nepovjerenja i rezignacije prema prikazanim institucijama.

Indikativan je umjetničin odabir građevina koje prikazuje; to su odreda institucije koje kroje hrvatski obrazovni sustav i kritičku misao (poput zgrade Ministarstva obrazovanja, Sabora, Filozofskog fakulteta i dr.) te kulturne institucije od nacionalne važnosti (zgrade MSU-a, Ministarstva kulture i urbanizma, Akademije likovnih umjetnosti, itd.). Ogoljavajući ih, autorica navodi na promišljanje o njihovoj stvarnoj vrijednosti.

Maša Barišić rođena je 1986. u Splitu. Akademiju likovnih umjetnosti upisuje 2009. na Umjetničkom sveučilištu Lincoln u Engleskoj, gdje je i diplomirala 2012. godine. Od 2013. živi i radi u Zagrebu. Izlagala je na mnogim skupnim i nekoliko samostalnih izložbi u Engleskoj i Hrvatskoj.

Izložba je otvorena do 12. svibnja.