Poziv je namijenjen autorima_cama i kustoskim timovima koji djeluju u području arhitekture, dizajna i fotografije, a uključuje samostalne izložbe, kustoske koncepcije i problemske izložbe. Predloženi izložbeni koncepti trebaju biti prilagođeni prostornim i funkcionalnim specifičnostima Galerije Modulor, koja se nalazi u prolaznom prostoru bez klasičnih postamenata, dijelom unutar kazališnog ulaza. Zbog toga se preporučuje prethodni posjet izložbenom prostoru ili kontaktiranje voditeljice Galerije radi dodatnih tehničkih informacija.

Savjet Galerije Modulor u sastavu Ljubomir Miščević, Branka Hlevnjak i Lidija Butković Mićin razmatrat će pristigle prijedloge tijekom druge polovice lipnja 2025. godine. Odabrani programi bit će uključeni u godišnji program izlaganja Galerije za 2026. godinu te kandidirani na natječaje za financiranje javnih potreba u kulturi Grada Zagreba i Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske.

Prijava na natječaj treba sadržavati zamolbu za izlaganje u 2026. godini, potpisan životopis autora_ice ili nositelja_ice koncepcije izložbe s kontakt podacima, koncept izlaganja uz do 10 vizualnih priloga (fotografije, crteži, simulacije) i dokumentaciju o dosadašnjoj izlagačkoj djelatnosti (popis izložbi, katalozi, fotografije i sl.). Prijavu je moguće poslati poštom, dostaviti osobno na adresu Galerije ili na e-mail modulor.cekate@gmail.com.

Rok za slanje prijava je 13. lipnja.

“Susret ‘neformalnih’ individualnih kuća i nasuprot njih kanonskih primjera poslijeratne moderne arhitekture, ili preciznije, sukob projicirane geometrije urbanističkih planova s prirodnim terenom i njegovim ruralnim matricama, trajni je leitmotiv još uvijek urbanistički nedovršenog trnjanskog prostora. Narativ o trnjanskim kontrastima, konfliktima i paradoksima, stoga iznova pruža priliku da se urbanistička planerska intencija susretne s nepredvidivim procesima i izmjenama na terenu”, stoji u najavi izložbe.

Ovom izložbom bit će prikazana metoda istodobnog proučavanja strateških akcija odozgo i malih reakcija odozdo, s terena. Izložba predstavlja tematski nastavak niza vrijednih projekata koji su se bavili ovim prostorom, prvenstveno izložbi: Trnje. Prostorni plan i stvarnost (Radovan Delalle, 1989), odnosno Dossier Vrbik (Radovan Delalle, Fedor Kritovac, 2000) koja je također održana u galeriji Modulor. U velikoj mjeri se temelji na istraživanju autora pod nazivom From tabula rasa to genius loci: ‘skipping over’ the informal construction in central Zagreb koje su predstavili na bijenalnoj konferenciji Europske mreže povjesničara arhitekture (EAHN 2022) održanoj u Madridu.

Melita Čavlović je arhitektica i istraživačica čiji je rad usmjeren proučavanju hrvatske arhitekture 20. stoljeća s naglaskom na evoluciju i transformaciju arhitektonske profesije u odnosu prema političkim, ekonomskim i specifično strukovnim okolnostima određenih lokalnih miljea. 

Antun Sevšek je arhitekt, istraživač i aktivist koji se bavi razvojem strategija urbanističkog planiranja i njihovim disrupcijama u doticaju s društvenom i materijalnom stvarnosti grada. Autori zajedno rade na istraživanju arhitektonske i urbanističke povijesti planiranja, kako Zagreba, tako i istočne obale Jadrana kroz intenzivne periode njihove transformacije, s posebnim fokusom na drugu polovicu 20. stoljeća.

Izložba u galeriji Modulor može se pogledati do 23. lipnja 2023.

Upravo s tim izazovom suočavaju se Ana Bedenko i Iva Maria Jurić, urednice novog izdavačkog projekta pod naslovom Arhitektura u…, nedavno predstavljenog javnosti u zagrebačkoj Galeriji Modulor. Naime, autorice su digitalni nered, zajedno s vlastitim procesom istraživanja i kompiliranja materijala pod krovnom temom arhitekture, odlučile materijalizirati u tiskanoj formi fanzina. Za potrebe izložbe pripremljena su dva broja, od kojih svaki obuhvaća jedan kutak širokog interesnog područja autorica. Prvi je posvećen okultnom u arhitekturi, dok ju se u drugom promotra kroz filter ludila, odnosno sudbine. Na 50-ak stranica A5 formata, u crvenom izdanju (Arhitektura u… Zoni okultnog) objedinjene su teme kultova, tajnih društava, misticizma, ezoterije i spiritualizma u arhitekturi. U zelenom je izdanju (Arhitektura u… Vrtlogu ludila/sudbine) pak naglašena veza između mentalnog stanja čovjeka i prostora u kojem obitava, uz nekoliko priča o nesretnim završecima građevina, njihovih arhitekata i stanovnika.

Na otvaranju izložbe jedan je posjetilac galerije samoizdane publikacije usporedio s “kabinetom čuda u formatu knjižice”. One se doista čitaju kao zbirka bezimenih eksponata i kolažiranih slika, misli i ideja koje su slobodno i intuitivno grupirane oko maglovite teme. Sadržaj je predstavljen bez očiglednog uređivanja i kontekstualiziranja, a privlači nas upadljivim naslovima i eklektičnim asamblažom mističnih grafika skrivenog konteksta. Publikacije nisu lišene izvora, no informacije o njima ipak su pospremljene na zadnjim stranicama. Prikupljeni materijal jest proizvod instantnog dojma i spontanih odluka autorica u trenutku ‘rudarenja’ digitalnim prostorom (i ponekom knjigom), no kako i same navode u izložbenom pamfletu: “(…) dosta je vremena i promišljanja ušlo u svaku temu, i puno uredničkog i kustoskog rada.”

U razgovoru s autoricama, samoprozvanim fanovima arhitekture, saznajem da je projekt prvotno zamišljen kao izložba s većim brojem tema i publikacija, ali ih je proces istraživanja i kompiliranja sadržaja, koji u promjenjivom intenzitetu traje još od početka 2021. godine, usmjerio ka užem tematu – i dalje pod arhitektonskim kišobranom – u formatu publikacije fanzinaškog štiha. Dijelom je to i zbog sirove naravi pronađenog materijala, koji je uglavnom preuzet ‘kakav jest’ i često izravno prenesen na papir u obliku ‘snimke zaslona’. Odabirom montažno-kolažnog pristupa i uradi sam karaktera fanzina autorice zaobilaze klasične istraživačke konvencije i namjerno se udaljavaju od sjajnih, ‘popeglanih’ i pretjerano dizajniranih publikacija tipičnih za prezentaciju arhitektonskog sadržaja. Iako je teško definirati što je točno fanzin, njegova je određujuća karakteristika upravo “mnogostrukost koja kao jedinu poveznicu ima tek praznu i otvorenu formu”. Ne postoji fiksirani sadržaj niti oblik. Odnosno, jedino pravilo jest da pravila – nema. Ta je politika nesputanosti upisana u vizualni kod prvih dviju publikacija. Prostor za igru u grafičkom oblikovanju, sa završnim pečatom dizajnera Nike Mihaljevića, pronađen je u kolažiranju fragmentiranih slika, neuređenog teksta i eklektične tipografije koja doprinosi auri začudnog i okultnog. Baš poput digitalne crvotočine koja nas transportira iz jednog kutka interneta u drugi, publikacija se prelijeva iz članka u članak bez jasnih granica između fenomena i ideja koje tematiziraju. 

U nastavku izdavačkog projekta autorice namjeravaju tematski proširiti priču o Arhitekturi u… (umetni fenomen). Projekt će preseliti, i u nekom smislu vratiti, u digitalni prostor, a ovisno o budžetnim okolnostima, autorice se nadaju tiskati i još koji broj. Prva dva izdanja uskoro će biti dostupna online, a oni koji ipak preferiraju listati mogu to učiniti u Galeriji Modulor do 14. travnja.

Ovo je osma autorova izložba u petnaest godina suradnje s Galerijom Modulor. Nakon pet izložbi o održivoj i energetski učinkovitoj arhitekturi („Sunčana arhitektura“ 2001., „Arhitektura niskoenergetske i pasivne kuće“ 2006., „Arhitektura kao energana“2009. i „Energetski gotovo nulta arhitektura“ 2013.) te tri tematske izložbe („Drvena urbana arhitektura Zagreba“ 2002.,„Prostorne prepreke“ 2002. i„Arhitektura opeke“ 2007.), autor se ovoga puta bavi temom sinteze arhitekture i industrijskog dizajna. Kroz odabrane projekte i ostvarenja, počevši od urbane opreme, preko tipskih i predgotovljenih obiteljskih kuća različitih materijala i tehnologija gradnje, sve do inovacijskihi razvojnih projekata s naglaskom na održivosti, istražuje se i demistificira odnos arhitekture i tipske, kataloške ili serijske, odnosno industrijske proizvodnje.

Izložba ostaje otvorena do 20. prosinca 2016.

U Galeriji Modulor u Centru za kulturu Trešnjevka, 13. rujna predstavljena je izložba fotografija Antonia Pozojevića, Naselje Istrana i invalida. Ovaj fotografski projekt počeo je kao studijska vježba na Akademiji dramskih umjetnosti, a prikazuje niz fotografija trešnjevačke stambene arhitekture međuratnog razdoblja. 

Pozojević, koji je najveći dio djetinjstva i mladosti proveo upravo na Trešnjevci, inspiraciju za rad pronašao je u Mošćeničkoj i Veprinečkoj ulici i njihovoj specifičnoj, repetitivnoj arhitekturi. Takozvano naselje Istrana i invalida u bloku ulica Selska – Veprinečka – Mošćenička, sagrađeno je između 1929. i 1930. godine, a projektirao ga je Ivan Zemljak, arhitekt afirmiran u funkcionalnom rješavanju socijalnih tema. Zemljak je posebno poznat po projektima dječjih vrtića i škola prema načelima moderne i funkcionalističke arhitekture te suvremene pedagogije, a jedna od njih je i Osnovna škola Augusta Šenoe na Selskoj cesti iz 1930. godine, namijenjena uglavnom djeci siromašnih radničkih obitelji koje su nastanjivale ovo periferno područje. 

Manji dio stanova u naselju, oni u Veprinečkoj ulici, bio je namijenjen ratnim invalidima, dok je veći dio, uglavnom uz Mošćeničku ulicu, pripao istarskim izbjeglicama koje su se iselile nakon talijanskog anektiranja Istre nakon Prvog svjetskog rata. Devedesetak stanova izgrađeno je u vrlo kratkom roku, a smješteni su u šesnaest jednokatnica s po četiri ili šest stanova tri različita tipa. Projektirani su i zajednički prostori, kao i zelene površine, na čemu je Zemljak također inzistirao. Naselje je do danas zadržalo svoj početni integritet zaokružene cjeline, iako su njegove građevine različitog stupnja očuvanosti, što je jasno vidljivo i ovim foto-dokumentarističkim radom.

Autorica teksta izložbe, Dunja Nekić, Pozojevićev rad povezuje s utjecajem njemačkog umjetničkog dua, Bernarda i Hille Becher, najpoznatijih po mrežama od uglavnom dvanaest crno-bijelih fotografija s prikazima različitih tipova industrijskih struktura, karakteristične frontalnosti i gotovo potpune objektivnosti. Na sličan, plošan način arhitekturi pristupa i Pozojević, fotografijama lišenim svakog konteksta. Ipak, izložba otvara mnoga socijalna pitanja povijesti naselja Trešnjevka, kao i mogućnosti njihovog daljnjeg istraživanja.   

Šesnaest jednokatnica s potkrovljem sagrađeno je u vrlo kratkom roku – neki podaci govore da je trebalo manje od tri mjeseca za njihovo dovršenje, a uz njih su sagrađeni i zajednički prostor u vidu parka, dječjeg igrališta i malog bazena koji više nije u funkciji. Danas su te zgrade mahom u lošem stanju, a njihova pročelja i fasade su autoru interesantne kao neka vrsta socijalnog pejsaža iz kojeg se mogu isčitati znakovi vremena, životni stil stanara i slika promjene jednog dijela Trešnjevke kroz vrijeme.

Izložba Naselje Istrana i invalida traje do 30. rujna.

Centar za kulturu Trešnjevka, odnosno CEKATE, kako ga skraćeno i popularno nazivaju korisnici i njegovi suradnici, već trideset pet godina kreira programe za zajednicu, dostupne svima. U subotu, 14. svibnja, povodom trideset petog rođendana, Centar još jednom otvara svoja vrata, predstavljajući najzanimljiviji materijal iz svoje arhive te raznolik kulturni program, nastojeći i tom prilikom ponuditi kreaciju, zaigranost i zanimljivost sadržaja. 

CEKATE djeluje kao sociokulturni centar u Gradskim četvrtima Trešnjevka sjever i jug, ali isto tako veliki značaj daje difuziji i poticanju kulturno umjetničkog stvaralaštva. Njegove glavne aktivnosti su kulturna animacija i kulturno umjetnička edukacija te planiranje i realiziranje kulturnih programa kao što su predstave, koncerti, izložbe, ples, projekcija filmova i rad s amaterima. U sklopu Centra djeluju Sociokulturni odjel, Teatar TNT u kojem igraju predstave za djecu i odrasle, Trešnjevačka plesna scena koja realizira plesne projekte profesionalnih plesnih grupa, te radionice i seminare za plesače amatere. Glazbeni podij okuplja preko sto glazbenih ansambala i organizira Državno natjecanje pjevačkih zborova, Susrete glazbenih amatera Grada Zagreba, jazz i tradicionalne koncerte. Izložbena djelatnost realizira se u Galeriji Modulor za arhitekturu i dizajn, a programi za treću životnu dob u Klubu MELISA.

Trešnjevački Kulturni centar jedan je od trinaest centara koji danas djeluju u Zagrebu. U usporedbi s nekadašnjom orijentacijom na radno stanovništvo bivših zagrebačkih tvorničkih pogona, Kulturni centri danas svojim programima uglavnom okupljaju djecu, mlade i umirovljenike, piše Ana Abramović. Uz Hrvatsku zajednicu pučkih otvorenih učilišta, CEKATE je jedina domaća institucija članica Europske mreže kulturnih centara (ENCC).

“Slavit će se u CEKATE-u tijekom cijele godine – u pripremi su novi multimedijski, coworking i projekti koji proizlaze iz međunarodnih suradnji. No, uvod u cijelu priču cjelodnevni je program koji će se odvijati u svim prostorima Centra, od galerije do učionica, foajea, atrija i ostalih prolaznih prostora”, stoji u najavi rođendanskog programa koji počinje dječjim programom u 15.35 sati, a nastavlja se glazbenim programom i radionicama. U 19.35 sati otvorenje je izložbe 35+ kojom će se predstaviti najzanimljiviji materijali iz arhive, a osim u galeriji Modulor, biti će izloženi i u ostalim prostorima Centra. 

Ulaz na sve programe je besplatan, a točan raspored i više informacija možete potražiti ovdje.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

KP: Možeš li reći nešto više o projektu Teritorij kao zapis: tko ga provodi, tko su ljudi uključeni u njega i što mu je “cilj”? 

LL: Izložba je prikaz dosadašnjeg rada na projektu koji se bavi razvojem Novog Zagreba, a provodi ga udruga SF:ius – Socijalni rub: zanimljive neispričane priče. Projekt je podržan od Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport Grada Zagreba. U rad na projektu uključeno je troje istraživača, uz mene tu su Melita Čavlović i Antun Sevšek. Osnovna motivacija projekta je osim urbanističko-arhitektonske i sociološke analize, inventarizacije i valorizacije Novog Zagreba, promišljanje novih oblika istraživačkog djelovanja i prezentacije. Vaninstitucionalna pozicija bavljenja ovom temom ovdje ujedno pruža i slobodu osmišljavanja formata i mogućnost taktičkog napuštanja registara ili formalnih obaveza akademskog djelovanja, no ujedno je i zahtjevna budući se temelji uglavnom na entuzijazmu. Nadamo se da će se daljnim radom na projektu realizirati svi potencijali koje smo uočili dosadašnjim djelovanjem, a ne bi bili mogući u nekom drugom organizacijskom obliku.

KP: Izložba kroz kartografsku i arhivsku građu istražuje nastanak današnjeg Novog Zagreba. Radi se o, ako dobro shvaćam, dostupnim i poznatim, ali do sada neobljavljenim kartama. Kako je tekao proces istraživanja i što se novo iz tog rada i materijala može iščitati?   

AS: Spoznaja da se povijesne karte mogu koristiti i za iščitavanje sadašnjeg trenutka, a da one po okolnostima nastanka i načinima instrumentalizacije nisu mimalo bezazleni prikazi, već svjedočanstva geopolitičkih, vojnih ili prostorno planerskih stremljenja tih povijesnih perioda bila je poticaj da se njima ozbiljno pozabavimo. U sklopu ove izložbe prikazuju se kartografski prikazi iz nacionalnih i gradskih arhiva, ali i nekoliko europskih institucija. Sama brojnost izvora i različite politike pristupu građi i osiguravanja dozvola za korištenje glavni su problem u kontekstu vaninstitucionalnog bavljenja znanstvenim istraživanjem u Hrvatskoj kojem ova izložba pripada.

Čini nam se da je ključni doprinos pokušaj dekonstrukcije nekoliko dominantnih urbanoloških tema Zagreba, primjerice onoj o nekadašnjoj desnoj obali Save kao praznom prostoru lišenom bilo kakvog identiteta ili o herojskom prelasku Save kao linearnom slijedu događaja vođenih jedinstvenom krovnom idejom. Ono što je rad na izložbi pokazao je niz pojedinačnih tragova otpora, disonantnih razmišljanja ili odbačenih i “krivih” razmišljanja. Oni nisu možda presudno utjecali na konačni ishod razvoja ovog prostora, ali su otkrili neke nove perspektive u monolitnom ishodišnom mitu današnjeg Novog Zagreba.

KP: Zašto baš Južni Zagreb? 

MČ: Uvriježila se misao da je teren južno od rijeke Save u određenom smislu tabula rasa koju je niz inžinjerskih intervencija i generacija urbanističkih promišljanja oživio i postavio u fokus rasprave čineći ga novom sastavnicom grada. Metafora onoga što je južno od Zagreba, višestruko se puta selila u percepciji prostora, tako je južno isprva bilo ono što je južno od Gradeca i Kaptola, nakon toga je južno bilo ono što je ispod željezničke pruge da bi konačno južno postalo ono što je preko rijeke Save. Rekuperirajući termin Južnog Zagreba iskrenije pratimo sljednost razmišljanja o razvoju grada, a izložba upravo poseže u povijest ne bi li ilustrirala da je ‘južno’ koncept koji je uvijek obuhvaćao ono periferno, a kojime se ujedno i iznova promišljao opseg i značenje dotadašnjeg centra.

KP: Koliko je suvremena urbana kartografija (i, generalno, arhivistika) važna za razumijevanja prostornih, društvenih, ekonomskih i kulturnih odnosa nekog područja?

AS: Unutar konceptualnog okvira “teritorija kao zapisa” kartografski prikazi koriste se kao odčitanja procesa transformacija prostora kako kroz analizu razvoja nekih ključnih lokaliteta poput Zagrebačkog velesajma i Brodarskog instituta tako i kroz oscilaciju pojedinih ideja i fenomena kroz vrijeme. Kronološkim nizanjem omogućeno je istovremeno čitanje niza karata koje otkrivaju ostatke izbrisanih “figura” bilo aluvijalnih i geoloških tragova, katastarskih relikata ili morfoloških anomalija. Pogled mimo i ispod postojećeg stanja nudi prekrivene povijesne slojeve koji otkrivaju supostojanje brojnih, a ponekad i proturječnih sustava i procesa. 

Izložba Teritorij kao zapis — figure južnog Zagreba ostaje otvorena do 15. travnja.

Oblikovanje je ovdje shvaćeno kao proces: časopis se s vremenom osvježavao, mijenjao i osuvremenjivao kako bi čitatelju ostao uvijek zanimljiv ne samo u sadržajnom nego i u vizualnom smislu. Časopis Kretanja je, zahvaljujući entuzijastima, sadržajno i oblikovno na visokoj razini kvalitete već više od 10 godina prisutan u hrvatskoj javnosti kao jedini časopis takvog tipa.

Na izložbi autorice grafičkog oblikovanja i likovne urednice Kretanja Nade Dogan, moguće je vidjeti još neke druge publikacije (knjige i časopise) i radove (vizualne identitete) posvećene plesnoj umjetnosti. Izložba će biti otvorena u utorak, 4. studenog u 19 sati u Galeriji Modulor Centra za kulturu Trešnjevka. 

Nada Dogan samostalna je umjetnica na području dizajna vizualnih komunikacija, posebno specijalizirana za dizajn sustava orijentacije u prostoru. Završen Studij dizajna kao i Elektrotehnike i računarstva, završena Škola za balet i ritmiku, te višegodišnje iskustvo profesionalnog plesača čine osnovu njenog rada. Provela je 10 godina u inozemstvu kao umjetnički direktor u agencijama i zatim kao samostalni dizajner. Višestruko je nagrađivana na području grafičkog dizajna za vizualne identitete i knjige. Njene knjige, koje su uvrštene u Best Designed Books All Over the World, nalaze se u trajnom fundusu Muzeja knjiga u Leipzigu (BML). Predavač je kolegija Dizajn management na Zagrebačkoj školi ekonomije i managementa.

Izložba je otvorena 18. studenog.

Film Iscjeljujući domovi prati rad Fondacije za oporavak u obiteljima u Göteborgu u Švedskoj – programa koji u doba koktela mnogobrojnih lijekova i doživotnih psihijatrijskih dijagnoza, pomaže ljudima da se oporave – uglavnom bez lijekova. Organizacija s više od 20 godina iskustva smješta osobe kod kojih je zakazala tradicionalna psihijatrijska pomoć, u udomiteljske obitelji na švedskom selu gdje počinju putovanje u potpuno novi život. 

Prezentaciju i diskusiju s posebnim fokusom na pitanja – podrške, nade u oporavak i svjetskih primjera dobre prakse liječenja unutar obiteljskih zajednica vodit će buduće mlade stručnjakinje s Edukacijsko-rehabilitacijskog fakluteta, ujedno i volonterke Ludruge. Ulaz je slobodan, a zbog ograničenog broja mjesta svoj dolazak možete najaviti putem elektroničke pošte.