Tvornica 2025. nastavlja misiju GMK-a, a to je poticanje umjetničkog stvaralaštva, produkcije i izlaganja radova koji doprinose živom prostoru slobodnog i otvorenog dijaloga, kulturne razmjene i umjetničke proizvodnje. Kao i prethodnih godina, natječaj je namijenjen radovima u nastajanju, idejama i konceptima koji nisu u potpunosti realizirani. Na natječaj se mogu prijaviti samostalni umjetnici_e i umjetnički kolektivi neovisno o članstvu u strukovnim udrugama.

Autor_ica odabran_a putem natječaja imat će savjetodavnu podršku kustosa GMK-a u procesu promišljanja i realizacije samog rada. Umjetnicima_cama će biti dostupni svi galerijski resursi te financijska podrška za produkciju i izlaganje rada u sklopu galerijskog programa u prosincu 2025. godine.

Sredstva za produkciju i izlaganje izabranog rada iznose 3000 eura. Opći uvjeti sudjelovanja izgledaju ovako:

• natječaj je otvoren za umjetnike_ce i ostale zainteresirane koji primarno žive i djeluju u Zagrebu (ili mogu izdvojiti vrijeme za rad na projektu u Zagrebu)
• svaki autor_ica ili kolektiv može prijaviti maksimalno jedan projekt
• na natječaj se mogu prijaviti svi zainteresirani, neovisno o dobi, formalnom obrazovanju ili prethodnim izložbama

Imena stručnog žirija bit će objavljen naknadno. Puni tekst natječaja pronađite ovdje.

Rok za prijavu je 18. travnja.

Oslanjajući se na nostalgičarsku estetiku 80-ih i ranije, videospotovi u Falckovoj režiji predstavili su Fever Ray u novom, scenski visokooblikovanom svjetlu. Iz njihove suradnje razvila se zaokružena serija razigranih spotova s likovima koji ulijeću iz jednog u drugi i preuzimaju različite (a ponekad i iste) uloge. Ovi likovi često su hiperbolizirani reprezenti različitih razina korištenja i posjedovanja moći što je ujedno i tematska okosnica Dreijirnih tekstova. Razmjena submisivno-dominantnih tjelesnih gesti, asertivna reakcija otpora iz pozicije nemoći i vizualne reference na Johna Watersa i druge ljubitelje dekadentno-bizarnog kiča kakve nalazimo u svijetu Fever Ray, mogu se iščitati i u umjetničkim radovima Helen Anne Flanagan.

Njena se izložba naziva Gozba tijekom prosinca održala u GMK, a njome je predstavljen video rad Gestures of Matter, ujedno treći dio trilogije Gestures of Collapse/Anatomy. Radovi su, osim naslovom, povezani i sadržajno kroz niz nasumičnih i apsurdnih komornih situacija. Radnja serijala smještena je redom u dvoranu za tjelesni, vešeraj i restoran brze hrane, a svaki dio prati i eksplicitna ili implicitna referenca na događaje i likove s umjetničke neoavangardne scene.

Počevši od video rada Gestures of Collapse, Flanagan istražuje recepciju i širenje vijesti i glasina, a smješta ga u kontekst fiktivnih vijesti koje šire učenice. Kulminacija videa je vizualna i tekstualna referenca na smrt umjetnice Ane Mendiete koja je morbidno upriličena ležanjem učenice na podu, uz proliveni grah u crvenom umaku pored njene glave. Drugi dio serije, Gestures of Anatomy, bavi se nasumičnim susretima u vešeraju, u kojem svaki od likova ima svoju sekvencu kojom predstavlja kontradiktorne politike tijela i identiteta kroz tekst i pokret. U vešeraju o tijelu govore dvije djevojke, muškarac, beskućnik i seksualna radnica, isprekidanim i teatralnim monolozima uz povremeno pozadinsko vokalno višeglasje i vizualnu referencu na kompoziciju boja Yvesa Kleina, ovaj put predstavljenu menstrualnom krvlju. 

Posljednji dio serije, postavom (u GMK) i tematski naslanja se na film Veliko žderanje Marca Ferrerija o samoubilačkom paktu četvorice muškaraca u buržujskoj vili, stoji u popratnom tekstu izložbe. U filmu, koji je smatran izrazito kontroverznim, uživanje u hrani pretvara se u destruktivne geste guranja granica tijela, a u slučaju video rada Helen Anne Flanagan i materija(la). Oba filma povezuju dekadenciju i hedonizam pri konzumaciji hrane, fokusirajući se na krupne planove dijelova tijela i ekstravagantnih gurmanskih ostvarenja poput planine od pire krumpira i goleme raskošno ukrašene torte koji su bili dio instalacije, ili najobičnije juhe od rajčice s dodatkom muha u videu.

Likovi u videu Gestures of Matter okupljeni su u izlogu restorana obljepljenog foto realističnim naljepnicama s prikazima hrane. Tmurna i usamljena atmosfera tipična lokalima brze hrane u kasnim satima naglašena je neonskim svjetlima i glasnim zujanjem kebab štapa. Središnja figura filma je konobarica s maskom u obliku ribe čvrge koja joj u potpunosti prekriva lice ostavljajući dvije rupice za oči. Baš kao i blobfish, konobarica je nevidljiva i nebitna, u svijetu uslužnih djelatnosti njena rezignacija tumači se kao lijenost i nepristojnost, bez ikakve empatije prema količini posla i zahtjevnosti (potplaćenog) rada s ljudima. Simbolički čin konobaričine predaje i ultimativno ispunjavanje sintagme mušterija je uvijek u pravu postiže se njenim bacanjem na stol i koprcanjem pred krvoždernim food blogerom.

Ostali likovi u filmu funkcioniraju kao različite hiperbole čudnih samotnjaka koje je slučajnost dovela u lokal, poput gatare u košulji leopard printa i žutih akrilnih noktiju, riđeg Andyja Warhola u kućnom ogrtaču i žene čija duga narudžba zvuči kao memeificirana verzija nepovezanih naziva jela u restoranima. 

Struktura rada prati različite, fragmentirane i izolirane glasove povezane nasumičnim mjestom, poput komorne scene u vešeraju u drugom dijelu serijala. Restoran također prikazuje presjek ni po čemu posebnih čudaka različitih sudbina koji koegzistiraju na istome mjestu. Njihove su želje ovaj put predstavljene različitim kulturama hranjenenja, njenom prekomjernom konzumacijom i fetišizacijom. Hranjenje je u filmu predstavljeno kao spektakl, a ne potreba. Poput popularnih mukbangova, u hrani i njenom unaprijed pripremljenom izobilju uživa se do vidljivih granica boli. Krupni kadrovi masnih usana, zapovijedi, štipkanja lica i tijela, mljackanja i srkanja, nagovještava popratni tekst izložbe, u gledatelja izazivaju psihofizičko gađenje koje djelomično staje u trenucima disonantnog pjevanja. 

Bizarnost večere neprilagođenika dodatno je naglašena galerijskim postavom u kojem je videorad projiciran iznad dekadentnog stola i poput scene s početka filma Veliko žderanje, služi kao zabava gledateljima. U konstantnom zahtjevu konzumacije, potrošnje i kupnje u kapitalističkom sustavu, robu je potrebno učiniti posebnom, istaknuti ju. Takav ciklus fetišizacije Flanagan kritizira uznemirujućim vizualnim prikazima i razlomljenim poetskim monolozima upisujući se u postojeće naslijeđe umjetničkog campa.  U zamahu mnogih prazničnih gozbi, Flanagan nudi pomalo sjetan, duhovit i vizualno zasitno kićen pogled u hedonistička priželjkivanja koje kapitalizam hrani podsjećajući nas pritom na gadosti i radosti tijela.

Kako je riječ o relativno često prisutnoj pojavi umjetnica ovim putem poziva žene koje su se susrele s nekim oblikom stigmatizacije zbog osobnih odluka stupanja ili ne stupanja u romantični odnos da sudjelujuna radionici vezenja. Oslanjajući se na tradicionalnu komponentu veza kao ženskog ručnog rada i mjesta ženskog druženja umjetnica koristi vez kako bi povezala žene različitih iskustava, kreirala sigurno mjesto dijaloga i razmjene te formirala prostor prihvaćanja i solidarnosti.

Tijekom nekoliko termina, subotama i nedjeljama poslijepodne u rujnu i listopadu zainteresirane sudionice sudjelovat će u kokreiranju rada: bijelog baldahina izvezenog tekstom. Tekst će također biti izvezen bijelom bojom koju umjetnica u radu tretira kao simbol validnosti razlličitih iskustava. Bijela koja se prelijeva tek u teksturama upućuje na sveprisutnu, ali učestalo javno ignoriranu temu društvenog očekivanja da kao žene ne budemo same. S druge strane bijela ostavlja i mogućnost nove stranice – novog početka u kojem je odabir samoće jednako vrijedan kao i bivanje u partnerskom odnosu.

Pojedina radionica će trajati 90 minuta. Raspored radionica možete pronaći ovdje.

Umjetnica će polaznice upoznati s osnovama veza te počevši od sebe otvoriti, ako se sudionice osjećaju spremnima, prostor za razmjenu iskustava. 

Sudjelovanje na radionicama je besplatno, a sav materijal je osiguran. Za sudjelovanje nije potrebno prethodno znanje, a možete prisustvovati i na više termina. Finalni rezultat biti će izložen u studenom 2023. godine u izložbenom prostoru 8ica – GMK.

Iz predgovora izložbe: “Probuditi se u snu znači ući u svjetove gdje je sve moguće. Iako nam topografija može na prvi pogled izgledati nepoznato, brzo shvaćamo da su konture prepoznatljive, podsjećajući nas na svjetove o kojima smo već čuli ili koje smo čak već vidjeli, ali u malo drugačijem obliku. Možda se radi o reminiscencijama svakodnevnih događanja smještenih u brda i doline oniričkih pejzaža, mekih i privlačnih kao ružičasti šećerni pamuk. Familiarizacija tih svjetova je umirujuća, a njihova apstraktnost potiče misli o novim mogućnostima, o novim pričama temeljenim na različitim, magičnim riječima za opisivanje već poznatih osjećaja.

Izložba FEVER DREAM otvara vrata prema čudnim svjetovima koji nalikuju snovima. Odabrani projekti spajaju elemente prošlih i sadašnjih kulturnih strujanja, formirajući imaginarni svemir u kojem, čak i kada nas obuzmu nepodnošljivi osjećaji tjeskobe i beznađa, postoji barem naznaka svijetle budućnosti – oklopljeni heroj, magični ogrtač, mogući izlaz prema drugom svijetu gdje čovječanstvo još nije osuđeno, već suočeno s epskom potragom. Ove priče su nevjerojatne i ostaju ukorijenjene u fikciji; svjesne su da nisu nužno faktualni opisi stvarnih događanja, ali možemo uhvatiti tračak stvarnog svijeta koji se reflektira na sjajnoj površini oniričkih pejzaža.

U tom kontekstu pojavljuje se nadrealni svijet The Witch Twinsa, gdje misteriozni duo lutaju praznim krajolikom na svojoj magičnoj potrazi. Video uraci, ispunjeni velikim sjajnim kacigama, odvažnom šminkom i nepoznatim alkemijskim simbolima, spajaju stilove kućnih VHS snimki i znanstveno-fantastičnih filmova prije ere CGI-ja, evocirajući gorko-slatke uspomene na fantastične priče koje smo zaboravili dok smo odrastali. Mistični svijet koji je iznikao i evoluirao između četiri zida studentskog doma braće Predanič sastoji se od različitih elemenata, utjecan od drag kulture, estetike 60-ih i 70-ih i vlastitih dječjih uspomena, formirajući utočište, možda ljubazniju i prihvatljiviju stvarnost, koja pozdravlja sve one koji ne udovoljavaju normama našeg društva.

Enej Gala stvara imaginarni svijet ispunjen likovima koji se stapaju jedan u drugog i zauzimaju strukture koje subvertiraju njihove stvarne uloge, koristeći se dvosmislenošću materijala od kojih su napravljeni. On se osvrće na Richarda Teschnera, lutkara koji je radio u Pragu i Beču u prvoj polovici dvadesetog stoljeća, stvarajući umjetnički svijet koji nam omogućuje da preispitamo naše vrijeme, njegove promjene, napetosti i paradokse. Figure koje stvara ostavljaju prostor za interpretaciju; njihovi izrazi ili njihova odsutnost otkrivaju unutarnju borbu koja možda na prvi pogled nije pretpostavljena. Iako na prvi pogled djeluju šašavo, uvijek se čine kompleksnijima kada im se bolje pogleda u egzistencijalne situacije.

Sve što sam znao postalo je san od jučer (2022) od Øleg&Kaśke je priča o strahu i nesigurnosti budućnosti u kontekstu današnjih svjetskih kriza. Pripovijest uključuje moguće scenarije budućnosti, koje Øleg&Kaśka zamišljaju kao eskalaciju nasilja. Ukopani u simboliku rata, srednjeg vijeka i religije, dva djela, Gdje budućnost raste i Zastava preporoda, govore o eskapizmu i fatalizmu dok istovremeno adresiraju trenutno i predviđeno stanje društva i okoliša općenito. Umjetnici koriste pripovijedanje kako bi stvorili kompleksno okruženje u kojem je svako djelo međusobno povezano i ima simboličko značenje, stvarajući imerzivnu postavku koja podsjeća na bajku.”

O umjetnicima

Øleg&Kaśka kolektivni je superorganizam osnovan ljeti 2018. godine. U svojoj umjetničkoj praksi kombiniraju različite medije poput slikarstva, kiparstva, videa ili mirisa kako bi stvorili uranjajuća okruženja. Koristeći jezik koji je hibrid mitologije i pop kulture, njihova djela su ukorijenjena u dilemama Generacije Z i obraćaju se odgovornosti za rješavanje svjetske krize koja proizlazi iz klimatske. Diplomirali su na Umjetničkom sveučilištu u Poznanju u Poljskoj 2020. godine (MFA) te izlagali svoja djela u mnogim institucijama i galerijama u Poljskoj i inozemstvu, kao što su Nacionalna galerija umjetnosti Zacheta u Varšavi, MoMA u Varšavi, galerija :SKALA u Poznanju, Gdanjska gradska galerija, Berlinskej Model u Pragu, Spread Museum u Entrevauxu, Sonneundsolche u Düsseldorfu, i drugi.

Alen i Robi Predanič (1994) izrađuju videozapise za glazbenike i bendove širom svijeta. Njihov rad je prikazan na raznim slovenskim filmskim festivalima, kao što su Festival slovenskog filma (Portorož), Festival Tresk (Ljubljana) i LGBT filmski festival (Ljubljana). Na ovom posljednjem su 2022. godine osvojili Pink Dragon nagradu za najbolji slovenski kratki film za svoj film “Marjetica u postelji”. Njihov video za pjesmu “Mushroom Kingdom” australskog benda Sunfruits emitiran je na legendarnoj australskoj TV emisiji Rage. Bili su jedni od 30 finalista za CIRCA x Dazed and Confused Magazine Class of 2022, što znači da je njihov kratki film “Witch Twins” prikazan na ikoničnom ekranu Piccadilly Lights u Londonu i na drugim velikim ekranima u Berlinu, Seulu i Melbourneu. Izložba u UGM Studiju bila je prva prezentacija braće Predanič u kontekstu galerije.

Enej Gala (1990) u svojoj umjetničkoj praksi proširuje pripovijedanje ispitivanjem tradicionalnih perspektiva na slikarstvo, performativnu skulpturu, lutkarstvo i video, istražujući različite oblike produkcije kroz česte suradnje. Završio je preddiplomski i diplomski studij slikarstva na Akademiji likovnih umjetnosti u Veneciji i završio poslijediplomski program na Kraljevskoj akademiji umjetnosti u Londonu. Za vrijeme svojih studija, pohađao je i Willem De Kooning akademiju u Rotterdamu. Sudjelovao je u grupnim izložbama u Sloveniji, Italiji i Velikoj Britaniji te je svoj rad prezentirao na brojnim samostalnim izložbama. Živi i radi između Londona, Venecije i Nove Gorice.

U paralelnoj “bijeloj kocki” Berger promišlja o dobrom i lošem ukusu, visokoj i pop kulturi, kulturnim okvirima i postavkama. Povijesno i suvremeno razumijevanje i interpretacija ovih kategorija uokvireni su konzervativizmom u vidu dobro poznatog vokabulara likovnih umjetnosti, ali s podtekstom koji se može nanovo čitati “protiv struje” kao kritičko ispitivanje vlastite kritičke pozicije.

Sanna Helena Berger rođena je u Švedskoj, živi i radi u Berlinu i izrađuje site-specific i situacijske instalacije s kritičkim impulsom i autobiografskom transparentnošću. Njezin autodidaktični rad ujedno je komentar i odraz situacije u kojoj se njezin rad doživljava. Refleksivni narativ o ustaljenim ukusima i standardiziranim sustavima svijeta umjetnosti. Kroz minimalističku estetiku i maksimalistički autobiografski narativ, Bergerin dijalekt nastoji demistificirati njezinu praksu i umjetničku produkciju dijeleći osobne okolnosti ulaska u i razmatranja problematike umjetnosti.

Berger je imala samostalne izložbe u galeriji Shahin Zarinba u Berlinu, Córdobi, Beču i Barceloni, Diorami u Oslu, Sorbusu u Helsinkiju, galeriji Spazio ORR u Bresciji, galeriji PS120 u Berlinu, Art Week Brussels, Jupiter Woods u Londonu i dr. Sudjelovala je na sljedećim grupnim izložbama: Skånes Konstförening, Malmö; Waf Galerie, Beč; Kunsthalle Bremerhaven, Cittipunkt, Berlin; Kunstverein Kärnten; Modern Museum, Stockholm; Cell Project Space, London; Staatliche Museen zu Berlin; Shanaynay, Paris; Le Bourgeois / 3236rls, London; Sculpture Garden Biennale, Ženeva i dr.

Rad Igranje (uloga) se predstavlja u Galeriji Močvara 12. lipnja, a izvode ga Sanna Helena Berger, Cecilie Norgaard, Angelina Petrovic, Shade Théret i Hilde Wollenstein. Racionalni prikaz se izlaže u GMK. Otvorenje će se održati 14. lipnja, a izložba ostaje otvorena do 1. srpnja.

Galerija Miroslav Kraljević jedno je od najdugovječnijih mjesta izvaninstitucionalne umjetnosti u Zagrebu, a smatra se i jednim od ključnih kotača razvoja suvremene umjetničke scene. Iako je od samih početaka rada 1986. godine Galerija svojim usmjerenjem i programskim aktivnostima bliska sadržajima koje obično vežemo uz nezavisno kulturno polje, povijest njezina osnivanja ponešto je drugačija. Pokrenula ju je Udruga građana KUD-a INA s namjenom predstavljanja djela radnika, umjetnika-amatera, no već od samih početaka rad Galerije programski je usmjeren suvremenim umjetničkim tokovima, kako lokalnim tako i inozemnim. S vremenom se razvija u jedan od najpropulzivnijih galerijskih prostora u Zagrebu, a s nacionalnom naftnom kompanijom i danas je veže lokacija na kojoj se nalazi. S kustosicama Galerije Miroslav Kraljević razgovarale smo o stanju prostora i održavanju programa u, po mnogočemu zahtjevnoj, 2020. godini.

KP: Kakav je prostor koji vodite? U čijem je vlasništvu i imate li potpisan ugovor? Kakvim biste ocijenili odnos s vlasnikom prostora?

Generator Multidisciplinarnih Koprodukcija je neprofitna udruga koja priprema i koordinira program Galerije Miroslav Kraljević koji se nalazi na adresi Šubićeva 29 u suterenu poslovne zgrade. Prostor je u vlasništvu INA d.d., a dan je na korištenje udruzi bez potpisanog ugovora. Odnos s vlasnikom prostora redovito se održava i kao takav bi se mogao ocijeniti pozitivnim. Komunikacija je obostrano otvorena te se uspostavljen dijalog o korištenju prostora kao i o podršci programima GMK.

KP: S obzirom na potres, koliko ste morali ulagati u popravke, jesu li vam i koliko u tome pomogle mjere donesene na lokalnoj ili nacionalnoj razini? Jeste li imali oštećenja nakon poplave te koliko je prostor koji vodite uopće primjeren vašem radu i aktivnostima?

Potres je manjim dijelom oštetio prostore (popravci zidova gdje je otpala žbuka i boja) koje koristi udruga, pa je sukladno tome uložena određena svota novca kako bi se prostor vratio u prvobitno stanje. Nismo koristili mjere donesene na lokalnoj ili nacionalnoj razini za podršku nakon potresa. Nakon poplave smo imali veća oštećenja zidova u razini zadržavanja vode te smo ponovno morali uložiti sredstva u popravak zidova. Osim toga, oštećeni su tapisoni u prostorima, dijelovi inventara koji su se doticali poda (ormarići, police, tepih, jastuci za sjedenje), a posljedično se mjestimice pojavila plijesan zbog koje smo morali osigurati detaljno čišćenje prostora kao i uklanjanje plijesni te sprečavanje ponovne pojave.

Prostor koji vodimo je primjeren radu i aktivnostima udruge, uz napomenu da je riječ o prostoru u kojem instalacije nisu adaptirane od 80-ih godina prošlog stoljeća što bi potencijalno moglo biti opasno, posebno u radu s električnim instalacijama.

KP: Nakon višemjesečnog nestanka i programa i publike, u kojoj je mjeri pandemija utjecala na vaše ovogodišnje planove? Što očekujete od ostatka jeseni, na lokalnom i nacionalnom planu, i koje su vaše najveće potrebe u kontekstu prostora i u kontekstu daljnjeg rada?

Pandemija je primarno utjecala na internacionalne programe i partnerske suradnje koje smo morali otkazati. Iako je broj posjetitelja nešto smanjen u odnosu na prethodne periode i dalje je prisutna publika tijekom svih programa. Većinu programa uspjeli smo održati prema planu. Nadamo se da će se situacija po pitanju epidemije uspješno kontrolirati te da će se natječaji za financiranje projekata održati. Jednako tako, nadamo se da će sredstva Ministarstva kulture i medija i Gradskog ureda za kulturu koja su namijenjena za 2021. ostati približno ista te da će se uspjeti raspodijeliti za javne potrebe u kulturi. U kontekstu daljnjeg rada najvažnija nam je financijska potpora kako bismo održali stabilnost zaposlenih osoba, kako bi potencijalno mogli proširiti stalni tim udruge, što se pokazalo potrebnim s obzirom na širinu opusa programa, te kako bi uspješno provodili predviđene programe.

Premda se doima kao da je slušaonica kao žanr razmjerno prisutna u različitim klupskim i nezavisnokulturnim kontekstima, ponajprije je riječ o događanjima koja tematski ne grabe prema rubnim zvučnim i glazbenim praksama, niti formom nastoje istraživati nove moduse kolektivnog javnog slušanja. Korake upravo u tim smjerovima nastoje napraviti skupna zbivanja u Galeriji Miroslav Kraljević, predstavljena kao “ciklus izvedbenih slušaonica”, koja će svoju prvu inačicu doživjeti u nedjelju, 5. srpnja, s početkom u 17 sati.

Kako stoji u najavi, zbivanja su dio GMK-ovog programa Čvorište efemernog – skriveno pred očima i zamišljena su “kao galerijski susret za pomno slušanje tematskih zvučnih kompilacija. Zbivanjima u javnom prostoru potiče se praksa fokusiranog i kolektivnog usmjeravanja pažnje na zvuk u prostoru i iskustvo slušanja kao takvo. Odabirom teme skupna zbivanja istražuju male i srednje narative kraj konceptualnih, eksperimentalnih i raznorodnih zvučnih, odnosno, glazbenih zapisa”.

Njihov organizator, novomedijski umjetnik Nika Pećarina pojašnjava da zvučni materijali koji će biti predstavljeni na prvoj inačici slušaonice zapravo tvore “istraživački korpus proizišao iz nekih drugih umjetničkih projekata, zvučnu građu zanimljivu za samostalno predstavljanje”. Projekt o kojem Pećarina govori je film o glini, posvećen temi postanka, što će biti i tematski obzor koji će okupiti kompozicije i zvučne zapise predviđene za prvo skupno zbivanje. Prikupljeni glazbeni materijali bit će prezentirani kao svojevrsni izložak i popraćeni Pećarininim zvučnim esejem na temu slušaonice.

Od posjetitelja se ne traži autorska investicija u situaciju, pojašnjava Pećarina, tek slobodna slušateljska participacija. Konačni cilj slušaonice je, navodi, istražiti zvučne radove kao specifični medij prenošenja znanja i emocionalnog iskustva, ali i njihove narativne potencijale.

Za razmatranje promjena radne i socijalne dimenzije društva, kao izraza preslagivanja političko-ekonomskih pozicija, zgrade Ine višestruko je potentna. Osim što je izraženi podsjetnik na posvemašnju deindustrijalizaciju, Galerija Miroslav Kraljević, koja unutar nje još uvijek djeluje, daje naslutiti obrise nestanka proklamirane radničke kulture bivše države. Svojevremeno osnovana od strane Kulturno-umjetničkog društva INA, s ciljem zadovoljenja potreba umjetničkog amaterizma radnika, Galerija predstavlja sukus kulturne politike orijentirane na participaciju najširih slojeva društva. Za razumijevanje njena rada važna je interferencija amaterizma i profesionalizma, čime se prostor umjetnosti višestruko otvara, uključujući direktno sudjelovanje u umjetničkom izražavanju, ali i uvid u tendencije na profesionalnom polju.

Bila je to više ili manje uspješno implementirana kulturna politika bivše države, koja se nerijetko zaplitala u vlastita proturječja. Koliko god idejno stimulativna,  ipak je ostala segment kojem se pridavalo najmanje pažnje, da bi se sam odnos prema umjetničkoj proizvodnji raspršio između optužbi za građanski elitizam i nasilno definiranje apstraktnog pojma radničke kulture. Iako nominalno poticana, nije postojala sustavno razrađena strategija obrazovanja za široke mase, stoga se rad najčešće oslanjao na zamisli i inicijative pojedinaca. No, ostaje neporecivo da su te političke tendencije izravno utjecale na razvoj dijela kulturnih institucija koje zagovaraju otvorenost (kulturni centri), a proklamirani ciljevi se podudaraju s danas progresivnim umjetničkim pokretima u okviru stvaranja odmaka od institucionalizirane kulture.

Sve te relacije koje nose teorijsku težinu, stoga ne čudi autoreferencijalnost koju pronalazimo u konceptu rada GMK danas. Galerija otvorenim pozivima surađuje s umjetnicima, rezultat čega je niz projekata koji transhistorijski propituje koncepte i trendove. Na takav je način s GMK surađivala Katerina Duda, izloživši produkt rada pod naslovom Što će nam fundus?, u kojem kroz status nekadašnjih izložbenih artefakta, prikupljanih stihijskih i bez daljnje adekvatne brige, progovara aktualnost nesigurnih uvjeta rada, umjetničkog statusa ili odnošenja prema proklamiranim vrijednostima.

Razmatranje statusa galerijskog fundusa iz današnje perspektive pretpostavlja nove koncepte, no u relaciji spram jugoslavenskih kulturnih i radnih uvjeta, otkriva se mogućnost rekonstrukcije dijela kompleksnih odnosa. Prikupljanje galerijskog fonda bilo je nesustavno i pod direktnom ingerencijom Ine, a odnos prema prikupljenim eksponatima ostao je na razmeđi inventara i umjetničkog djela kao statusnog simbola. Time je istovremeno postao izraz konformističkog prisvajanja kulture i njena urušavanja u kolekcionarskoj samodostatnosti, čime se mogu raskrinkati stvarne dimenzije takozvanog približavanja kulture radnicima. Ne smijemo smetnuti s uma da je INA bila uspješno poduzeće čiji su zaposlenici uživali privilegije nedostupne svim slojevima radničke klase, utoliko je i tretman kulture uživao status svojevrsnog elitizma. Apstraktne društvene tendencije pronalazile su svoj specifični izraz u različito strukturiranim radnim okruženjima. Paralelno s društvenim transformacijama i postupnim smanjenjem radničkih i socijalnih prava, raspada se i briga za umjetnički fond, koji je danas u razasutom stanju.

U sljedećem projektu, filmu Strujanja u produkciji Restarta, koji je već naišao na festivalski odjek i nagrađen u kategoriji kratkometražnog filma na Festivalu mediteranskog filma, Katerina Duda kao da pronalazi vezu tretmana umjetničkih predmeta kao dijela inventara i biljaka koje su bile neizostavan dio radnog okruženja. Kad su u pitanju kompleksne teme koje zahtijevaju istraživačku analizu niza društvenih znanosti, ponekad simboličke umjetničke geste prodiru najdalje. Strujanja na eksperimentalno-dokumentarnoj razini ispituju prostor zgrade, ogoljujući prazninu postapokaliptičnim prizorima bilja. No, nije riječ o ekspanzivnom širenju, već o sobnim biljkama čiji je rast ograničen i ovisan o ljudskoj brizi, što u filmu poentira njihova jedina preostala uzgajivačica: “Ljudi ne znaju koliko znači povezanost biljke s čovjekom. Tu je cvijeće bilo posebno dobro.”

Sociološki je zanimljiva činjenica da su u socijalističkim uredima biljke bile neizostavne. U svom eseju Uredski planktoni, koji je bio inspirativan i za film, Renata Jambrešić Kirin pronalazi sličnost nekadašnje nadmoćne birokratske klase, njihove statičnosti, socijalne sigurnosti koju su uživali i uredskih biljaka. Nova paradigma značila je zamjenu starih uvjeta u korist nove instrumentalizirane klase, koja zatire sve što neposredno ne koristi zadanom cilju.  Nije slučajno da su biljke jedino preostalo u Šubićevoj, one se u svojoj raskoši ne uklapaju u nove funkcionalne radne prostore.

Statičnim i dugim kadrovima ogoljele sadašnjosti, film evocira naizgled nadvladane uvjete rada. Dok se nekadašnji radni prostor radniku otvarao, promjena radnih prava povlači za sobom novu kulturu s isključivanjem svih aktivnosti na putu profitu. Prošlost ostaje zarobljena unutar simbola promjene odnosa moći i vidljiva tek kroz neiskorištene potencijale.

Autoričin je fokus na detaljima koji se gotovo stilizirano nameću kameri, kondenzirajući atmosferu odmaklog vremena. Tek se filmskom intervencijom prostor na trenutke oživljava, baš kao i nastupom zbora KUD-a INA, uz Galeriju Miroslav Kraljević, jedinog ostatka kulturne aktivnosti nekadašnjeg kolektiva. To je prijelomni trenutak, koji jasno ilustrira mogućnosti preobrazbe dotad sumornog, praznog prostora. Pridodanom animacijom još se očitije materijalizira izgubljena dimenzija suživota ljudi i prostora. Film funkcionira prije svega na metonimijskoj razini, izolirajući moment dovoljno snažan u svojoj jednostavnosti da bi bio nositelj kompleksnog narativa.

Strujanja suptilno povlače niz pitanja, koja su više prepuštena imaginaciji gledatelja, nego li eksplicitno postavljena. Utoliko je dva autoričina projekta produktivno promatrati u komunikaciji. Naizgled različite teme susreću se u zajedničkom prostoru. Biljke, baš kao i umjetnički radovi koji su zgradom kolali, govore o nestaloj kulturi u svim njenim otkrivenim proturječjima. Kao što danas korporativna kultura njeguje vlastita pravila, i nekad su iza diskursa o radničkoj kulturi nastajale enklave privilegiranih potrošača kulturnih proizvoda. Ipak, ne treba zaboraviti da su slična prodiranja umjetnosti u javni prostor danas tek eksces, a sustav koji to makar i deklarativno podupire, neminovno mora proizvesti kvalitativno raznolike fenomene. Ako su umjetnički artefakti, baš kao biljke, i bili tek dio inventara, to je manje problematično od činjenice da danas inventar postaju radnici. Neizbježno, svako vrijeme stvara svoje mitove.

U okviru otvorenog studija umjetnik će se baviti tematikom antropocena, ekologije i zagađenja elektroničkim otpadom kroz istraživanje odnosa tehnologije i prirodnih elemenata. Koristeći elektronički otpad kao sirovinu te jednostavne kemijske i fizikalne reakcije kao gradbene jedinice, pretvorit će prostor galerije u instalaciju u kojoj se susreću digitalna i zastarijela analogna tehnologija s klasičnim elementima (voda, vatra, zemlja, zrak) rezultirajući zvukom kao eterom. Umjetnik će istraživati meke i tvrde odnose tehnoloških uređaja, tehnološkog ”napretka”, rudarstva i eksploatacije prirodnih resursa u svrhu opisivanja simptomatike antropocena.

Tin Dožić završio je studij psihologije na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu i nove medije na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. U svojoj praksi polazi od medija zvuka, a bavi se terenskim snimanjem, radiom, eksperimentalnom glazbom i instalacijama. Svoj rad temelji na istraživanju medija kroz prakse izrade vlastitih elektroničkih instrumenata, aproprijacije zastarjelih tehnologija i reciklažu. Svojim radom proitkuje ulogu tehnologije i medija u zagađenju okoliša planete Zemlje te poveznicu prirodnih resursa i tehnologije. Teme od interesa su DIY kultura, antropocen i geologija, alkemija, susret znanosti i umjetnosti, spavanje i snovi. 

Umjetnici će tom prigodom pokazati prostornu instalaciju koja je nastala kao refleksija na vlastiti arhiv: fragmente izlaganih radova, nezavršene i nikad pokazane radove te niz radnog i istraživačkog materijala prikupljenog u zadnjih pet godina.

Umjetnički dvojac Žižić/Kožul u svom radu kontinuirano ispituje diskrepanciju između društveno-ekonomske stvarnosti i njezine visoko estetizirane reprezentacije. Vodeći se različitim aproprijacijskim strategijama usmjereni su na manipulacije proizvodima i slikama koje na tržište plasira marketinška industrija. U svojim radovima propituju konstrukciju autentičnog iskustva i moguće uloge umjetnika u oblikovanju generičkog, zavodljivog i poželjnog proizvoda.

Tema turizma je jedna od tematskih odrednica galerijskog programa u GMK tijekom 2018. i ove godine. Naime, iako se kroz djelatnosti povezane uz turizam ostvaruje gotovo trećina godišnjeg BDP-a države, politički i zakonski okvir prostorne i društvene produkcije uvelike počiva na ad hoc odlukama usmjerenim na rješavanje problema pojedinaca, često popraćenih sumnjivim poslovnim i političkim dogovorima sklopljenim nauštrb lokalnog stanovništva. Komodifikacija u svrhu turističke potrošnje postaje vidljivija sa sve većim priljevom stranog kapitala, a rast i ovisnost o turizmu utječe na svakodnevicu građana zemlje.

Žižić/Kožul kao dvojac djeluju od 2013. godine i iza njih je nekolicina zajedničkih izložbi: 0,50 (HDLU), Wonderful Things Will Happen (MMSU Rijeka), Amazing Moments (Pogon), Temporary Landscapes (Muzej Grada Koprivnice), Prepoznatljivi krajolici (HDLU), Spektar (MSU Zagreb) i Reccuring Landscapes (MKC Split).