galerija kocka – Kulturpunkt https://kulturpunkt.hr nezavisna kultura / suvremena umjetnost / društvo Mon, 01 Jul 2024 10:57:57 +0000 en hourly 1 https://wordpress.org/?v=6.8.3 https://kulturpunkt.hr/wp-content/uploads/2023/02/cropped-Kulturpunkt-baloncic-novo-32x32.png galerija kocka – Kulturpunkt https://kulturpunkt.hr 32 32 David Wilhelm: Cry of Pleasure / Boys Who Can’t Be Loved https://kulturpunkt.hr/najava/izlozba/david-wilhelm-cry-of-pleasure-boys-who-cant-be-loved/ Mon, 01 Jul 2024 10:57:56 +0000 https://kulturpunkt.hr/?post_type=kp_22_announcement&p=66054 U petak, 28. lipnja otvorena je izložba Cry of Pleasure/ Boys Who Can’t Be Loved multimedijalnog umjetnika Davida Wilhelma u splitskoj galeriji kluba Kocka.

Izložba se održava u okviru programske linije koju vodi kolektiv queerANarchive, a u predstavljenim radovima umjetnik se u radovima bavi i tjelesnošću u digitalnim i fizičkim prostorima, na primjeru potencijalnog ostvarenja fantazije žudnje u kontekstu razmjena erotskih poruka preko dating aplikacija.

Izložba je otvorena do 9. srpnja, a može se posjetiti radnim danom od 18 do 21 sat.

Više detalja o izložbi možete pronaći ovdje.

]]> O zaigranosti i ozbiljnosti tehnologije https://kulturpunkt.hr/intervju/o-zaigranosti-i-ozbiljnosti-tehnologije/ Wed, 03 Feb 2021 13:28:43 +0000 https://kulturpunkthr.lin83.host25.com/kulturpunkt/?clanak=o-zaigranosti-i-ozbiljnosti-tehnologije Ivana Tkalčić je multimedijalna umjetnica u čijem je radu prisutan fokus na umjetnu inteligenciju, virtualne aspekte svakodnevice i digitalne tehnologije u širem smislu. Magistrirala je na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu i završila Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu. Polaznica je brojnih rezidencijalnih programa te je ostvarila nekoliko samostalnih izložbi i grupnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu. U galeriji splitskog kluba Kocka i organizaciji udruge Mavena nedavno je otvorena njezina izložba Why am I Seeing This Post?, nastala kao rezultat umjetničkog istraživanja područja društvenih mreža. Tim povodom s mladom umjetnicom razgovarali smo o njenom radu, odnosu tehnologije i umjetnosti te uporabi umjetne inteligencije u kreativnom procesu.

 

KP: Iako si diplomirala slikarstvo, danas najčešće radiš s pokretnim slikama, a glavna tema tvog umjetničkog istraživanja je virtualna dimenzija svakodnevice. Što te potaknulo da se okreneš virtualnoj zbilji i videu kao mediju umjetničkog istraživanja?

U procesu umjetničkog istraživanja važno mi je povezati različite prakse, teorije i medije, te razmjenjivati stečena znanja s drugima u zajednici. U pristupu umjetničkoj praksi ne doživljavam medij kao neki nepokolebljiv ili nepremostiv element. Kroz svoj rad, medij vidim kao fluidan i promjenjiv alat pomoću kojega mogu realizirati različite zamisli. Neke ideje je prikladnije realizirati kao kratki film, a neke kao fotografiju ili instalaciju. Početni koncept gotovo sam pronalazi put k najprirodnijem mediju za realizaciju vizualne i mentalne stimulacije kakvu njime želim postići. Cijeli proces se događa u stanju sličnom igri. Igra je općenito dobar način za dublji ulazak u praksu. Igrati se znači učiti kako nešto funkcionira, kako se ponaša, kako surađuje, postavlja i rješava probleme. Igranje potiče našu žeđ za eksperimentom, otkrivanjem i pronalaženjem alternativnih načina djelovanja, i kroz igru dajemo prostor neočekivanome.

KP: U splitskoj galeriji kluba Kocka postavljena je tvoja izložba Why am I Seeing This Post?, sastavljena od različitih fragmenata koje si prikupila na društvenim mrežama. Kako je izgledao proces pronalaska i selekcije materijala? I koliko je intenzivni rad s društvenim mrežama utjecao na tvoj doživljaj tog dijela interneta?

Projekt je nastao u suradnji sa Zajedničkim istraživačkim centrom Europske komisije koji se nalazi u talijanskoj Ispri, te znanstvenicima Ianom Vollbrachtom, Stephaneom Chaudronom, Nicole Dewandre i kustosom Freddyjem Paulom Grunertom. Utemeljen je u njihovim istraživanjima, koja su se bavila temama društvenih mreža i algoritama, formiranja identiteta u digitalnom svijetu, propitujući što znači biti čovjekom u hiperpovezanoj eri.

Proces rada uključivao je promatranje, prikupljanje i interpretaciju podataka, kako i osvještavanje mogućih značenja i simbolike tih podataka. Uz susrete s “kolegama” znanstvenicima i kustoskim timom, prikupljali su se i analizirali primarni i sekundarni podatci. Primarne materijale videozapisa skupila sam praćenjem vlastitog digitalnog traga i svakodnevnih prijedloga algoritama digitalnih platformi kao što su TikTok, Youtube, Vimeo, Instagram i Facebook. Sekundarni podaci uključivali su materijale iz istraživanja “kolega” znanstvenika, arhive videozapisa i zvuka, knjige, novina te časopisa i internetskih portala povezanih s istraživačkim područjem.

Osim toga, proces je uključivao arhivsko istraživanje u knjižnici i arhivi Zajedničkog istraživačkog centra, prikupljanje audiovizualnog materijala digitalnog traga, analizu i interpretaciju podataka, snimanje videozapisa, zvuka, slika, montažu materijala, databending i datamoshing, instalaciju i razvoj koncepta, te planiranje postavljanja instalacije. Pritom su me zanimala sljedeća pitanja: Kako informacije, komunikacija i nove tehnologije mijenjaju i oblikuju ljudsko stanje, svijest i percepciju, ali i obrnuto – kako ljudi oblikuju informacije, komunikaciju i tehnologije? Kakve promjene uslijed svega toga zahvaćaju ljudsko stanje, svijest i percepciju?

I prije 2020. godine naš se svakodnevni život preusmjerio na online prostor. Većina digitalnih platformi koje koristimo prikupljaju informacije o nama kao korisnicima, ali i filtriraju sve dostupne informacije prema “našim” potrebama, pokazujući nam informacije za koji smatraju da bi bile najbolje za nas, vođene načelom “ako ti se sviđa ovo, sviđat će ti se i ono”. Kao korisnici, imamo osjećaj personaliziranog svakodnevnog okruženja u kojem slobodno odlučujemo, no sve to može biti samo dio iluzije, života u “izdvojenom balonu”. Problem s takvim filtriranjem informacija je u tome što korisnike intelektualno izolira, oni se nalaze u takozvanom “paralelnom informacijskom svemiru” koji se hrani samim sobom. Posljedično, korisnici se odvajaju od informacija koje se ne slažu s njihovim stajalištima, učinkovito se izoliraju u vlastite kulturne i ideološke “balone”. Svjesna pažnja, koju velike medijske i tehnologijske kompanije pokušavaju što duže zadržati, uhvatiti i zaplijeniti, možda je posljednja linija obrane prostora osobnih misli i svjesnog djelovanja.

KP: U svom radu često koristiš strojno učenje kao način obrade materijala, a onda i umjetničkog stvaranja. Možeš li nam dati presjek svoje uporabe umjetne inteligencije – kako i kada si počela s takvim pristupom, i kako se on prelamao kroz tvoje različite radove?

Interes za uporabu strojnog učenja u umjetničkom procesu intenzivnije se javio tijekom sudjelovanja na rezidenciji Zajedničkog istraživačkog centra gdje sam se upoznala s trenutnim istraživanjima u polju umjetne inteligencije u Europskoj uniji. S tom sviješću već sam u rad Why Am I Seeing This? pokušala ukomponirati neka razmišljanja o umjetnoj inteligenciji i strojnom učenju, no prvu primjenu strojnog učenja u punom smislu realizirala sam 2019. godine. Riječ je o radu  A(rtificial) I(ntelligence) I i A(rtificial) I(ntelligence) II, nastalom suradnji s Atelijerom Meštrović u Zagrebu i Galerijom Meštrović u Splitu. Polazište za razvoj ovog rada bila je baza podataka Muzeja Ivana Meštrovića koju je činilo oko 2000 fotografija skulptura Ivana Meštrovića. U radu su korišteni GAN sustavi strojnog učenja (Generative adversarial networks) uz čiju pomoć su kreirane nove skulpture kakve bi možda stvorio Ivan Meštrović. Rad je intervencija u prostor kojom se kroz “doživljaj” umjetne inteligencije želi istražiti Meštrovićevo djelo. Rad je nastao je u suradnji sa stručnjakom za strojno učenje Franom Jurišićem, uz pomoć alata i platformi nadziranog i nenadziranog učenja kao što su Microsoft (Azure), Google (Cloud), Clarifai, Betaface, YOLO te spomenuti GAN model.
Sljedeća dva projekta u kojima je korišteno strojno učenje na sličan način, ali s drugim bazama i modelima, nastali su 2020. godine tijekom studija na WHW Akademiji. U prvome, koji nosi naziv Perfect Peripheral // With the Collection (S kolekcijom) koristila sam GAN model, a kao baza i materijal je poslužio digitalizirani dio MMSU kolekcije koju čini 1.113 djela. Rad je tretirao svako od tih umjetničkih djela kao jednakovrijedan unos, stvarajući od tog materijala nove slike. Drugi projekt Steady movement (one of forests, three of birds) je mješavina nastala na temelju baza podataka šuma i ptica, koje su se postepeno stapale i transformirale. Kretanje sadrži jedan simbolično fiksan element (stablo-šumu) i tri simbolično pomična elementa (ptice), čime sam pokušala iskazati želju za kretanjem, ali u fiksnim parametrima. Rezultat dviju suprotnih sila (kretanja i postojanosti) je svojevrsno među-stanje, procjep u nepoznato, ali i potencijal za transformaciju u nešto novo. U izradi videozapisa koristila sam program strojnog učenja (umjetna inteligencija) RunwayML, model strojnog učenja StyleGAN i dvije baze podataka. Prvu, Caltech-UCSD Birds 200 (CUB-200) čini 6033 fotografija, dok Forest (RunwayML forest dataset) uključuje 2330 fotografija.
KP: Sve su brojnije umjetnice i umjetnici koji umjetnu inteligenciju opisuju kao ravnopravnu (su)stvarateljicu svojih radova. Kakav je tvoj odnos prema tehnologiji koju koristiš – vidiš li algoritme kao sukreatore svog rada, ili ih doživljavaš kao alat? 
 
Od početaka razvoja umjetne inteligencije, odnosno strojnog učenja, zanimljivo je promatrati promjene u shvaćanju i/ili prihvaćanju odnosa stroja i čovjeka. Kako stroj sve više uči, čovjek ga sve više počinje doživljavamo kao osobu. Umjetna inteligencija (artificial intelligence ili AI) se odnosi na bilo koji stroj ili algoritam koji ima mogućnost promatranja okoline, učenja i donošenje inteligentnih akcija ili prijedloga odluka na temelju stečenog znanja i iskustva. Taj oblik inteligencije još je daleko od umjetne opće inteligencije (artificial general intelligence ili AGI), koja bi imala pune potencijale i mogućnosti ljudskog mozga – a da ne spominjemo pojam svijesti!
Sustavi strojnog učenja se radije treniraju nego eksplicitno programiraju. Pri treniranju (ML) sustava koriste se masivne baze podataka; pojedinačne slike, zvukovi, videozapisi koji se obično definiraju i označavaju. Točnost (ML) sustava ovisi o kvaliteti baze podataka koji se koriste u treningu pri čemu je važno kako su ti podatci strukturirani, kako su semantički označeni i koliko su reprezentativni. Zanimljivo je pratiti proces definiranja i dodavanja sadržaja podacima, proučavanje kristalizacije sadržaja ili dodavanje/ukidanje značenja. Unatoč pažljivom treningu (ML) sustava algoritmi strojnog učenja prikazuju neke karakteristike “crne kutije”, što znači da možemo pristupiti input i output podatcima, ali ne možemo u potpunosti razumjeti što se događa između tih podataka niti kako određeni output podatci, uključujući odluke i akcije, nastaju.
Iako su uporabe baza podataka na brojne načine prisutne u svakodnevici, sustavi umjetne inteligencije često ponavljaju stereotipe i ograničavajuće društvene obrasce, potvrđujući normativnu viziju ljudske prošlosti projiciranjem iste greške ili predrasude u budućnost. Na taj način, nasljeđuju nesavršenstvo vlastitih ljudskih stvaratelja i društvenog sustava u kojem nastaju. Još uvijek ne znamo mnogo o utjecaju umjetne inteligencije na načine našeg razmišljanja i djelovanja, kao ni na koncepte autonomije, identiteta, sigurnosti, privatnosti i prava pojedinca i društva. Još uvijek je riječ o alatu, ali on se sve manje nalazi u našoj kontroli.
]]>