Device_art 5.015 održao se na zagrebačkom Gornjem gradu od 24. rujna do 4. listopada 2015, inspiriran kanadskom novomedijskom scenom prepoznatljivom po zvučnim skulpturama, performansima i interaktivnim instalacijama te atraktivnom dizajnu. Nakon 11 godina i 4 trijenala, SAD-a, Japana, Češke, Slovenije i Austrije, nepreglednog broja analognih i digitalnih gadgeta, bizarnih mašina, simpatičnih robota, high i low-tech naprava, peti Device_art bio je u znaku emotivnih robota i (milo)zvučnih distorzija. 

Device_art održao se u partnerstvu s kanadskom galerijom Eastern Bloc (Montreal), Video Pool Media Centrom (Winnipeg) i slovenskom Galerijom Kapelica (Ljubljana), a od 12. svibnja do 1. lipnja gostuje u partnerskom prostoru u Montrealu. Od hrvatskih umjetnika sudjeluju Vitar Drinković, Margareta Lekić, Martina Mezak i Davor Sanvincenti s instalacijama te Lightune.G s dva performansa. Osim njih, u Kanadu putuju slovenski i japanski umjetnici.

Kontejner | biro suvremene umjetničke prakse, osnovan 2002. godine, jedan je od aktivnijih kustoskih kolektiva koji djeluju na hrvatskoj sceni. Biro promiče progresivnu umjetničku praksu stavljajući fokus na istraživanje “budućnosti”, odnosno povezivanje umjetničkih disciplina s tehnologijama i znanošću. Gotovo su jedina organizacija koja u Hrvatskoj sustavno brine o razvoju ovakvih umjetničkih praksi, a koje Kontejner također nastoji ne samo povezati nego i smjestiti u međunarodne okvire. Njihovi ključni projekti su festivali Device_art, kojim nastoje stimulirati domaću produkciju tehnološke umjetnosti, Touch Me, projekt koji se bavi umjetnošću na razmeđi sa znanošću i tehnologijama, te Ekstravagantna tijela, festival koji se bavi odnosima društveno konstruirane normativnosti i tijela odnosno subjekata koji od nje odstupaju.  

Od 2011. godine program Galerije Močvara nastaje kao plod suradnje Udruženja za razvoj kulture URK i Kontejnera. Glavni je cilj novog programskog usmjerenja Galerije raznovrsnoj publici predstaviti eksperimentalnu, inovativnu suvremenu umjetnost u netipičnom i transformiranom prostoru Pogona Jedinstvo, a među programima Galerije izdvaja se Sound Art Inkubator, produkcijski poligon usmjeren prvenstveno, ali ne i isključivo prema mladim i nedovoljno afirmiranim autorima i umjetnicima koji se na različite kreativne načine bave zvukom. 

Predsjednik je udruge Gjino Šutić, dopredsjednica Antonija Šakić, a u radu Instituta između ostalih sudjeluju i Lovro Dujnić, Dajgoro Labinac, Tanja Minarik, Filip Kovačić Popov. UR Institut pokrenuo je nekoliko međunarodnih istraživačkih projekata iz područja bio-farmaceutike, bioelektronike, prehrambene tehnologije, genetike i novomedijske umjetnosti sa istraživačima i partnerima iz Slovenije, Indonezije, Singapura, Japana, Danske i Španjolske. Laboratoriji su Instituta u Međimurskoj 19 u Zagrebu i Frana Supila 27 u Dubrovniku.

Iako su tek godinu dana aktivni, održali su brojne edukacijske radionice, ugostili prominentne međunarodne znanstvenike i umjetnike te započeli razvoj nekoliko najnovijih tehnologija poput razvoja biorobotičke platforme (Juno Projekt) i razvoja autonomnog sustava za istraživanje i nadzor okoliša (E.R.O.S) koje će predstaviti na hrvatskim i međunarodnim sajmovima znanosti (Znanstveni Piknik i Maker Faire Rome), govori Gjino Šutić za portal heraznanje.

UR Institut surađuje s organizacijama poput Radiona Zagreb, Kontejner, Muzej ulične umjetnosti, Kazalište Hotel Bulić, međunarodnim znanstvenim i umjetničkim organizacijama poput Hackteria, LifePatch, ArtsCatalyst, BioTehna Lab, Galerija Kapelica i drugima. Više o njima potražite na službenim ili facebook stranicama Instituta.

M.M. / UR Institut / heraznanje

Yîara je serija zvučnih performansa temeljena na crtežima rijeka čiji su tokovi prekinuti ili preusmjereni radi izgradnje brana ili kanala. Akustični dio performansa obuhvaća zvukove snimljene u okruženju brazilske rijeke Xingu, intervjue s lokalnim stanovništvom, pripadnicima naroda Asurini, te glasove snimljene u Ljubljani.

Rijeka Xingu prolazi središnjim brazilskim teritorijem, njena je površina dvadeset i šest puta veća od površine Slovenije, a na svome putu prolazi kroz Nacionalni park Xingu urođenika. Na tome mjestu brazilska vlada namjerava izgraditi treću najveću branu na svijetu. Projekt je nekoliko puta opstuiran akcijama lokalnih stanovnika, ekologa i brazilskoga građanstva jer je smatran odgovornim za neizmjerno ekološko i društveno uništavanje regije. No, glasovi ekonomskoga interesa snažniji su od njih, pa je u ime napretka gradnja već započela. Efekti se već mogu osjetiti: osjetan manjak ribe, osnovnog prehrambenog sredstva lokalnoga stanovništva, te nedostatak zdravstvene i sanitarne infrastrukture koja dovodi do povećanja kriminala i bolesti. Slučajno ili ne, reka na slovenskom znači život na jeziku naroda Asurini.

Bliske i snažne veze između ekonomije i politike reflektiraju se i u brzo izmjenjujućem legislativnom okviru, kao i u negaciji zakona: lakomi zahtjevi kapitala pogađaju upravo najslabije i održavaju se u široj društvenoj slici. Gradnja brane na brazilskoj rijeci Xingu imat će neprihvatljive posljedice za urođenike toga kraja, taj je teritorij njima doslovno ukraden. Također, radi se o globalnom problemu jer će uništenje amazonskih kišnih šuma utjecati na svjetsku biosferu.

Hidden Materia II elektroakustična je kompozicija za dva kompjutera i nekoliko umreženih upravljačkih sklopova. Fotografije i video, prethodno pripremljeni i obrađeni, kodirani su putem specijalnog programskog sučelja u zvučne elemente programskih alata NI Reaktor, MetaSynth 5 i MAX. Vizualni mediji pretvoreni su u zvuk u realnom vremenu, drugim riječima, može se čuti što softver vidi.

U suradnji s ljubljanskim institutom za produkciju projekata suvremene umjetnosti CONA, radovi Renate Padovan i Brane Zormana bit će predstavljeni 27. ožujka u Galeriji Kapelica.

KP / cona

Programme encompassed visits to different spaces and exhibitions such as newly opened Museum of Contemporary Arts, Alcatraz Gallery, Mala galerija – Ganes Pratt, Kapelica Gallery, Museum of Modern Art, International Centre of Graphic Arts, City Art Gallery, Gallery Škuc, Aksioma gallery, Photon Gallery and P74 Gallery. In addition students attended lecture by Dorothee Richter entitled Artists and Curators as Authors – Competitors, Collaborators or Teamworkers? Print! given as a part of the opening of the exhibition: Editions – Ready to Print 13 (16x A4) = A0 x 13 at MGLC. 

Projekt će 16. prosinca u Magacinu u Kraljevića Marka predstaviti autorica Mirjana Batinić i programer Zoran Obradović. 

Izvor: Culturenet

Fikcija i gubitak / Fikcija in izguba naziv je trinaeste samostalne izložbe splitske autorice Mirjane Batinić. Riječ je o, kako je istaknuto u popratnom materijalu izložbe, interaktivnoj audiovizualnoj instalaciji koja govori o iskrivljenoj percepciji, suptilnim slojevima življenja koje često ne primjećujemo, o odsutnosti ljudi koji su se u jednom trenutku nalazili na istom mjestu, ali u različitom vremenu, dekonstrukciji, strahu, emocijama i vjerovanjima. Izložba govori o onome što ostaje u praznoj galeriji, a jednako tako i onome što ostaje osobi kad se oslobodi znanja.

Mirjana Batinić je rođena 1977. godine u Splitu. Studira na poslijediplomskom studiju videa i novih medija na Akademiji likovnih umjetnosti u Ljubljani. Diplomirala je 2003. na Umjetničkoj akademiji Sveučilišta u Splitu. Bavi se videom, novim medijima, zvukom, crtežom, fotografijom, web i grafičkim dizajnom.

U projektu sudjeluju Mirjana Batinić (autorica), Ida Hiršenfelder (savjetovanje, tekst kataloga), Robertina Šebjanič (savjetovanje, koordinacija), Zoran Obradović (programiranje, elektronika) i Stevan Simić (elektronika). Fikcija i gubitak je nastala u produkciji Ljudmile – ljubljanskog digitalnog laboratorija za medije i kulturu.

Izložba je otvorena do 4. veljače.

Izvor: Ljudmila.org

KP: Bili ste 2001. godine u organizacijskom odboru 26. Salona mladih koji je prije svega zbog međunarodnog karaktera, izlaženja iz galerijskih okvira, izmještanja u prostor Zagrebačkog velesajma u Novom Zagrebu te programskog uključivanja teorije donio značajne promjene toj manifestaciji. Možete li nam reći nešto o tom iskustvu – kako se ono odrazilo na vaš daljnji rad, razvoj Kontejnera i na razvoj hrvatske umjetničke scene?

K: Bio je to jedan, u najmanju ruku, megalomanski projekt. Mi smo se u to upustile bez ikakvog iskustva rada na izložbama i imale smo sreću raditi s vrhunskim kustosima i umjetnicima kao što su Vuk Ćosić, Michal Koleček, Jurij Krpan i Slaven Tolj. Oni su zajednički osmislili projekt (koji je znatno nadilazio postojeći budžet) a nama se on toliko svidio da smo ga odlučile pod svaku cijenu realizirati.

U 10 000 kvadrata, izmještenih iz centra grada, uz pomoć Hrvatske vojske smo dopremili 52 teretna kontejnera, koji su svojim postavom u prostoru simulirali grad. Kontejneri su bili izvori raznih sadržaja, ali ulice i glavni trg također su bili mjesta zbivanja. Tamo su se održavali performansi, koncerti, igrao se ulični hakl, postojala je skejterska rampa. Urbanistički plan je radila Platforma 9,81, a u sklopu prostora u kontejnerima su, uz umjetničke radove, boravili net kultirni klub mama sa svojom alternativnom knjižnicom, Močvara sa svojim zvučnim programima i šankom, Attack! koji je posjetiteljima svakodnevno kuhao vegetarijanski ručak i mnogi drugi.

Ta struktura programskog objedinjavanja zagrebačke nezavisne scene bila je primijenjena i na kasnijoj inicijativi Operacija:grad u staroj tvornici Badel, koja je rezultirala stvaranjem Centra za nezavisnu kulturu i mlade (koji je danas također djelomično smješten van središta grada, na samoj obali Save).

Mi smo nakon te manifestacije odlučili osnovati udrugu i to je bio početak djelovanja Kontejnera.

 Teo Spiller & Tadej Komavec, X-lam

KP: U sklopu Salona u V. paviljonu Velesajma postavljena su 52 kontejnera što je poslužilo kao inspiracija za ime vaše buduće organizacije. Vratimo se dakle na početak – opišite ukratko razloge, misiju, aktere i kontekst u kojem nastaje Kontejner. Koja je diferentia specifica Kontejnera na hrvatskoj nezavisnoj kulturnoj sceni?

K: Kontejner je usmjeren na istraživačku umjetnost u interakciji sa znanošću i tehnologijama, kao i umjetnost koja koristi tijelo kao medij ili se bavi pitanjima tijela i tjelesnosti. Sadržajno, interesira nas umjetnost koja kritički propituje ulogu i značenja znanosti, tehnologija i tijela u suvremenom društvu.

Time se gotovo ni jedna institucija ili udruga u Zagrebu i Hrvatskoj ne bavi, ili barem ne sustavno i kontinuirano. Mi smo do takvog umjetničkog izbora došli kroz susret s kustosima Salona – pionirom web arta i magom ASCI koda Vukom Ćosićem, karizmatičnim i autentičnim umjetnikom Slavenom Toljem te napose voditeljem Galerije Kapelica Jurijem Krpanom, čija galerija ima usmjerenje na istraživačke umjetničke prakse. Uvidjeli smo da ta grana umjetnosti za nas ima najviše smisla jer problematizira čovjeka sadašnjosti u vrtlogu znanstvenih otkrića te omogućava postavljanje etičkih pitanja vezanih uz razvoj. Uz to, omogućuje vanserijska osjetilna iskustva za hedoniste budućnosti i intelektualno znatiželjne osobe.

KP: Možete li navesti neke inozemne organizacije s kojima bi se Kontejner po vokaciji mogao usporediti i koje su vam možda poslužile kao poticaj?

K: Najpoznatije isprofilirane institucije su V2 u Rotterdamu, Ars Electronica u Linzu, Transmediale u Berlinu, ZKM u Karlsruheu, koje zastupaju slične interese. Postoji čitava mreža institucija koja se bavi specifičnom vrstom umjetnosti – bioumjetnošću (bio-art), a to su Institut Gulbenkian de Sciencia i Ectopia projekt iz Lisabona, Le Laboratoire iz Pariza, The Arts Catalysts iz Londona, CIANT iz Praga te, možda najaktivniji među njima, centar Symbiotica iz Pertha, Australia.

Što se tiče umjetnosti tijela za nas je bila ključna suradnja s britanskom umjetničkom scenom, a posebno Live Art Developement Agency iz Londona.

Tu je naravno i naš stalni partner iz regije, Galerija Kapelica, s kojom surađujemo od samog osnivanja.

KP: Svoj ste rad u Kontejneru fokusirali na “kritičko propitivanje uloge i značenja znanosti, tehnologija i tijela u suvremenom društvu”. Kako se ta misija vaše organizacije razvijala u kontekstu hrvatske umjetničke scene od osnutka do danas i kako biste opisali reakcije publike i umjetničke kritike na vaš rad?

K: Kao što je pokazao i naš prošlogodišnji projekt The Orange Dog and Other Tales – Even Better Than the Real Thing – kojega smo definirali kao “povjesničarsko-umjetnički igrokaz na temu povijesti performansa u Hrvatskoj” – na domaćoj sceni imamo zaista zanimljivu povijest performansa, na koju se vrlo lako nadovezati.

Mi smo kroz svoje projekte Bolnica i Ekstravagantna tijela u fokus stavili tabue bolesnog tijela ili uma, kao i rad umjetnika s posebnim potrebama. Naša je pozicija da takve društvene tabue treba kontinuirano destabilizirati i rušiti.

Što se tiče umjetnosti na sjecištu znanosti i tehnologija, i tu također postoji duga i kvalitetna umjetnička tradicija kroz Exat, Nove tendencije, Muzički bijenale i slične manifestacije koje su Zagreb uspostavile kao jedan od najzanimljivijih gradova na umjetničkoj mapi Europe. Nedostatak sustavnog poticanja te produkcije i činjenica da se radovi iz tog perioda nisu mogli nigdje vidjeti rezultirala je nesustavnim i individualnim umjetničkim pokušajima na tom polju a riječ je o jednom o najzahtjevnijih područja u kojem se od umjetnika očekuju mnoga znanja, ne samo iz društveno-humanističkih, već i iz prirodnih i tehničkih znanosti: kemije, biologije, fizike, elektrotehnike itd.

Kontinuiranim održavanjem relevantnih međunarodnih festivala i raspisivanjem natječaja za domaće umjetnike zasigurno smo uzrokovali pomak u produkciji. Kontejner je uspostavio redovitu suradnju s pojedinim umjetnicima, pokrenuta je i platforma Uradisam_ARTLAB koja potpomaže produkciju inovativnih i tehnički zahtjevnijih radova koji nastaju u suradnji umjetnika i stručnjaka.

Naš je rad usmjeren na vrlo široku i raznoliku publiku. Projekti koje predstavljamo su najčešće performativni, interaktivni, stimulativni, potiču znatiželju kod promatrača. Izlažemo vrstu umjetnosti koja proizvodi magiju, pa nam je i publika svake godine sve šira.

Milivoj Beader, Zagreb, volim te

KP: 2003. godinu, dakle prvu godinu vašeg djelovanja obilježio je niz performansa umjetnika kojima je glavni medij tijelo. Recite nešto o toj fazi – koja ste pitanja željeli otvoriti, izdvojite nekoliko paradigmatskih primjera te recepciju tih djela u hrvatskoj javnosti.

K: Zanimljiv primjer je bio performans umjetnice Kire O’Reilly Wet Cups. Performans se odvio u Galeriji Bačva HDLU-a. Ona je sjedila u centru prostora na barskoj stolici, a asistent joj je zarezivao kožu i na nju stavljao vacuum čašice koje su se ispunjale krvlju. Imali smo čitavu skalu reakcija – od nevjerice, preko oduševljenja i fascinacije, do zgražanja i ogorčenja, pa čak i gađenja. Nije bilo ravnodušnih.

Drugi zanimljivi primjer je performans Oreet Aschery koja je u Galeriji Matice hrvatske masturbirala na žičanom bolničkom krevetu s maskom zeca na glavi. Nakon tog performansa Fade In je radio reportažu s nama na temu eksplicitne seksualnosti u umjetnosti, za tadašnju emisiju Glamur. Još uvijek nas ponekad podsjećaju na tu emisiju, koju je gledao zaista nevjerojatan broj ljudi. Te godine su nas predstavili u časopisu Elle kao kustoski kolektiv, s podnaslovom koji je glasio: Jesu li one normalne!

Naš interes za tabue vezane uz tijelo, bolest i seksualnost nastavlja se i danas, kontinuirano prije svega kroz projekt Ekstravagantna tijela a već spomenut projekt Narančasti pas i druge priče – još bolje od stvarnosti – bavio se upravo performansima koji tijelo, odnos tijela i subjekta/okoline stavljaju u prvi plan. U skopu tog projekta smo, primjerice, izveli reenactement performansa Tomislava Gotovca Zagreb, volim te. Gotovca je glumio Milivoj Beader, koji je, zbog golotinje uhićen i pozvan na prekršajni sud. Iako je ta golotinja potpuno lišena svake seksualnosti i predstavlja čin oslobađanja popraćen patriotskim izvikivanjem Zagreb, volim te i ljubljenjem pločnika, te unatoč tome da je o Gotovcu izašla debela monografija koju smo dovukli na prekršajni sud, unatoč potvrdi konferencije PSi-a da je to program u sklopu svjetske konferencije o izvedbenoj umjetnosti – Beader je ipak morao platiti kaznu za remećenje javnog reda i mira, kao što je to morao učiniti i Tomislav Gotovac 30 godina ranije za svoj performans.

KP: Kontejner je tijekom svog djelovanja postepeno razvio tri festivala – Device Art, Touch me i Ekstravagantna tijela. U svom ste radu odabrali festivalsku formu kao jednu od glavnih formi vašeg djelovanja. Zašto ste se odlučili na to – koje su po vašem mišljenju prednosti, a koji nedostaci takve vrste prezentacije radova?

K: Festivali imaju najveću vidljivost, najatraktivnija su forma za publiku jer su sažeti u prostoru i vremenu, a nude mnoštvo sadržaja. Također, s obzirom da nemamo svoj izložbeni prostor, iz organizacijskih razloga nam je lakše raditi festival, nego svaki mjesec tražiti prostor za programe.

Simultanost i intenzitet programa u festivalskoj formi je istovremeno i njena potencijalna slabost, jer često ne dozvoljava usredotočeniji i opsežniji rad na pojedinačnim umjetničkim projektima. Također, festivali su organizacijski iscrpljujući, naročito za male organizacije poput naše. Drago nam je, međutim, da programi Kontejnera uvijek privlače velik broj volontera koji nam pomažu u realizaciji projekata.

Device_art 3.009

KP: Krenimo od Device Arta koji je nastao 2004. i koji tematizira spregu umjetnosti, znanosti i tehnologije – kako je došlo do ideje pokretanja ovakvog festivala, koje ste teme željeli obuhvatiti te u kojoj je fazi ta manifestacija sada (osvrnite se na pripreme sljedećeg Device Arta)? Kako biste ocijenili razvoj festivala u kontekstu hrvatske suvremene umjetničke scene?

K: To je manifestacija, koja za razliku od svih ostalih naših projekata nastoji stimulirati domaću produkciju tehnološke umjetnosti. Do sada se održala tri puta. Device art izložbu karakterizira komparativni pristup, odnosno uvijek uključuje zajedničko predstavljanje i razmjenu između lokalne i neke druge scene tehnološke umjetnosti. Tako smo prve godine u projekt uključili slovensku scenu, u suradnji s kustosicom Sandrom Sajovic. Nakon toga smo hrvatski i slovenski “device art” predstavili zajedno s kalifornijskim, a izložba je gostovala i u San Franciscu u galeriji Rx, dok je prošlogodišnji Device_ art nosio naziv Nintendo vs. Končar i Gorenje, pa su se slovenski i hrvatski umjetnici našli u kontekstu svojih japanskih kolegica i kolega. I kalifornijska i japanska scena su vrlo razvijene, ali nije riječ o pristupu u kojemu regionalnu scenu predstavljamo kao inferiornu i onu koja treba “sustići” internacionalnu. Naprotiv, cilj nam je pokazati specifičnosti regionalne scene koja se, za razliku od, primjerice japanske ili kalifornijske, ističe po pristupu u kojemu je znatno važniji koncept i ideja rada od same realizacije ili tehničke superiornosti. Kao što je bio slučaj i s Device_ artom 2006. godine kada smo, pored Zagreba, imali izložbu i u San Franciscu, i ove godine ćemo hrvatske, slovenske i japanske “device art” umjetnike ponovno okupiti na izložbi u Japanu. Susret Kontejnera i japanske scene, inače, ima i elemente gotovo “sudbinske” povezanosti, jer je skupina umjetnika i kustosa u Japanu 2004. godine započela projekt koji su nazvali Device Art, iste godine kada je u Zagrebu održan prvi Kontejnerov Device_art, s tim da smo jedni za druge saznali tek nakon nekoliko godina.

Odaziv domaće scene na Device art projekt je relativno sličan danas i prije pet godina, a sličan je i pristup radovima. Većini umjetnika rad s tehnologijama nije primaran način rada, već kreću s projektima od koncepta, pa onda traže tehnološku i produkcijsku pomoć. Rijetki su pojedinci poput Ivana Marušića Klifa koji mogu ostvariti projekt samostalno i iz same tehnologije. Međutim razdoblje od 2004. do 2009. je vrlo kratko za izvlačenje generalnih zaključaka o sceni i njenom razvoju, posebno za tu zahtjevnu umjetničku formu koja prije svega podrazumijeva visok stupanj educiranosti na području prirodnih znanosti i tehnologija.

Mi smo imali čast producirati u sklopu Device arta nekoliko radova zaista iznimne kvalitete. Prije svega tu bismo istakli rad Ines Krasić Banana Poetry, koji ilustrira utopističku ideju crpljenja energije za informaciju iz voća (ona je, uz pomoć stručnog tima, izvela napajanje računalnih zvučnika iz stotina banana i limuna) te rad Silvija Vujičića Parfem, u kojem umjetnik transformira tjelesne tekućine u specifične privatne mirise i potom ih konzervira i buteljira.

KP: Touch Me, projekt nastao 2002., u hrvatskim je okvirima otvorio neistraženo polje umjetnika koji djeluju na razmeđi sa znanošću i tehnologijama, a koji 2005. prerasta u trijenalni festival i prezentira neke od najznačajnijih projekata novomedijske umjetnosti. Recite nešto o nastanku i razvoju projekta.

K: Godine 2002. udruga Kontejner započela je Touch Me, projekt koji se bavi umjetnošću na razmeđi sa znanošću i tehnologijama, dajući mu naziv s pomalo erotskom konotacijom koja proizlazi iz česte interaktivnosti novotehnoloških umjetničkih instalacija. Za razliku od Device arta koncept Touch Me festivala je proizašao prije svega iz potrebe da se prezentiraju aktualna zbivanja na međunarodnoj techno-art i bioart sceni, da se omogući kontekstualizacija ove specifične umjetničke produkcije i potakne relevantniji teorijski diksurs o odnosu umjetnosti, znanosti i tehnologije u suvremenom društvu.

Medijski ograničen na projekte koji se bave reinterpretacijom ubrzanog razvoja tehnologije i znanosti, Touch Me tematizira svijet budućnosti i u skladu s tim postčovjeka. Umjetnici koji koriste nove tehnologije i znanost u svojim projektima na najradikalniji način preispituju suvremenost i budućnost, zadirući često u područje etike i bioetike. Od 2005. projekt se uz prezentaciju pojedinačnih radova i predavanja, svake treće godine odvija u vidu tematskog festivala. Prvo izdanje Touch Me festivala odvilo se u sklopu Operacije:grad 2005., s podnaslovom Zloupotreba inteligencije. Taj je tematski okvir proizašao iz potrebe umjetničke i kulturalne analize suvremenih oblika nasilja i sustava kontrole, zloupotrebom informacija i inteligencije, ali i oblicima strukturne zloupotrebe koje omogućuje tehnološka organizacija suvremenih društvenih procesa, a vezani su uz informacije, telekomunikacije, medije, tehnologiju, znanost, industriju zabave itd. Drugo izdanje festivala, održano 2008. godine s podnaslovom Feel Better!, usredotočilo se na suvremeni ideološki imperativ sreće, užitka i hedonizma, a koncept projekta temeljio se na postavci da se u suvremenom društveno-političkom sustavu pitanje stabilnosti i kontrole premjestilo s područja moći i represije na područje sreće i zabave. Biti tužan, nesretan, depresivan, nezainteresiran u suvremenom društvu izjednačeno je s biti društveno neprihvatljiv. Većina radova na festivalu predstavljali su oblike interakcije s posjetiteljima, te su im nastojali ponuditi neposredno iskustvo različitih osjetilnih užitaka, koji su se istovremeno u nekim projektima mogli iščitati i kao agresivni, izazivajući upravo suprotan efekt te stavljajući u prvi plan ulogu koju tehnologija danas ima u ekonomiji sreće i zabave.

 Dash MacDonald, U Vašim rukama, Touch Me 2008

KP: Ekstravagantna tijela je trijenalni festival koji se po prvi puta održao 2007. i koji se bavi politikama normalnog. Kako je došlo do pokretanja festivala i kakve su bile reakcije javnosti na prikazivanje drugačijeg i Drugog?

K: Ekstravagantna tijela je festival koji se razvio iz projekta Bolnica, serije performansa i izložbi koji su se bavili odnosima društveno konstruirane normativnosti i tijela/subjekata koji od nje odstupaju, s naglaskom na fizičku/mentalnu bolest ili invalidnost. Najčešće je riječ o umjetnicama i umjetnicima koji u fokus stavljaju odnos vlastitog identiteta i bolesti, kao i stigmatiziranost, marginalizaciju i patronizirajući odnos koji je nažalost još uvijek pravilo u odnosu društva prema bolesnim osobama.

Kao i kod projekta Touch Me, i ovdje je postojala potreba da se, kroz festivalsku formu, omogući veća vidljivost umjetničkim praksama i temama koji su bili predmet interesa projekta Bolnica, pri čemu se svako izdanje festivala posvećuje određenoj temi. Također, festival je interdisciplinaran; nije usmjeren isključivo na vizualnu umjetnosti, nego postavljenim temama pristupa na širok način, predstavljajući relevantnu umjetničku, performersku, kazališnu i filmsku produkciju, uvijek popraćenu simpozijem koji nastoji iz što više perspektiva sagledati zadatu problematiku te, uz umjetnike i teoretičare, uključiti u raspravu i aktiviste, medicinske stručnjake, psihologe, sociologe, itd.

Prvo izdanje Ekstravagantnih tijela – festivala umjetnosti invaliditeta održano je 2007. a fokusiralo se na problematizaciju tjelesnog invaliditeta kroz umjetnost. U svijetu su ovakve umjetničke prakse uobičajene a već su objedinjene i specifičnim nazivom – disability art, i često se predstavljaju upravo u vidu festivala. Naš cilj, međutim, nije bio promovirati ovaj “žanr” – koji nužno ima getoizirajući učinak – već pokazati provokativne pristupe umjetnica i umjetnika koji, na vrlo različite načine, problematiziraju vlastitu Drugost, s jedne strane kao reakciju na društvenu stigmatizaciju, a s druge kroz afirmativni pristup i naglašavanje vlastite “drugačijosti” i specifičnih potreba i sposobnosti.

Možemo najaviti ovogodišnje izdanje Ekstravagantnih tijela koje će se usmjeriti na umjetnost s temom mentalnog zdravlja. Pored gostovanja stranih umjetnika, u sklopu projekta realizirat će se i nova izvedbena produkcija. Režiju i dramaturgiju predstave, u suradnji s osobama s mentalnim poteškoćama, preuzet će Mario Kovač i Borut Šeparović.

KP: Bolnica je projekt koji iz umjetničke perspektive pokušava detabuizirati bolest – psihičke ili fizičke manjkavosti ljudskog tijela te kritički sagledati medicinske prakse. Možete li nešto reći o tom projektu – impulsima koji su doveli do njegovog nastanka te trenutnom razvoju projekta?

K: Projekt Bolnica zahvaća “šire” područje od Ekstravagantnih tijela; ne uključuje nužno neposredno bavljenje bolešću, već istražuje načine na koje se društveni mehanizmi, ideološki obrasci i odnosi moći upisuju u tijelo subjekta. Polazi od Foucaultovog promišljanja bio-moći ili biopolitike i kritike institucija i njihove normalizirajuće funkcije. Tijelo ovdje postaje kompleksni sklop iz kojega možemo čitati društveno normiranje seksualnosti, ponašanja, produktivnosti, ishrane, izgleda, poželjnosti, životnog stila itd., kao i društveno sankcioniranje odstupanja od tih normi.

S projektom Bolnica započeli smo 2003. godine predstavljanjem britanske umjetnice Kire O’Reilly koja je izvela već spomenuti performans puštanja krvi. Riječ je o vrsti performansa u kojem umjetnici koriste tradicionalne tehnike liječenja putem puštanja krvi, ali ne u terapijske svrhe, već, kao u njezinom slučaju, u svrhu preispitivanja granica tijela, kože i okoline, doslovnog i simboličkog rastvaranja prostora koji se nalazi ispod kože i koji simbolizira unutrašnji prostor i ranjivost u odnosu na okolinu, druga tijela i promatrača. Jedan od primjera istraživanja tih granica je i suradnja sa Zoranom Todorovićem, u kojoj je umjetnik načinio sapun od svog sala i ponudio ga kustosicama Kontejnera da ga iskoriste u izvedbi ritualne kupke, intenzivno provocirajući, na taj način, sigurnu udaljenost koja inače postoji između tijela uključenih u profesionalnu suradnju, npr. kustosa i umjetnika a, u ovom slučaju, i muškarca i dvije žene, Srbina i Hrvatica. S druge strane, projektom Bolnica smo predstavili niz performansa u kojima se umjetnici bave vlastitim oboljenjima i invaliditetom, a ta se linija nastavila, kao što je već rečeno, kroz projekt Ekstravagantna tijela. U sklopu projekta Bolnica, primjerice, Mat Fraser je 2005. izveo performans i predavanje u kojem je problematizirao “fašizam spram tijela” te život osoba s posebnim potrebama u društvu “tjelesnog bihevioralnog i kulturnog Apartheida“. Umjetnica Giovanna Maria Cassetta izvela je performans Izgledati dobro, u kojemu se posredno bavi svojim problemima s depresijom, a eksplicitno odnosom vanjskog izgleda i unutrašnjeg duševnog stanja.

 Mat Fraser & Julie Atlas Muz, Ljepotica i zvijer, Ekstravagantna tijela 2007

KP: UradiSam_ARTLAB  je projekt čiji je cilj “poticanje razvoja jedne od najzanimljivijih suvremenih umjetničkih scena koje danas postoje u svijetu, a koja u Hrvatskoj još uvijek nije zaživjela.” Kako je recepcija tog projekta i u kojoj je fazi projekt sada?

K: UradiSam_ARTLAB je projekt istraživačkog, edukacijskog i produkcijskog karaktera, koji promovira kreativnu suradnju umjetnika i stručnjaka iz raznih znanstveno-tehnoloških disciplina. Ovim projektom nastojimo uspostaviti kontakte hrvatskih umjetnika i stručnjaka zainteresiranih za suradnju, međusobno ih povezati prema kreativnim afinitetima, educirati/upoznati ih s područjima i vještinama koja izlaze iz okvira njihova dotadašnjeg znanja, potaknuti produkciju novih umjetničkih projekata i prezentirati ih domaćoj i stranoj javnosti. Do sada se projekt temeljio na javnim pozivima, putem kojih smo željeli od umjetnika ali i svih zainteresiranih za eksperimentiranje s tehnologijom, dobiti kreativne ideje za razvoj novih projekata. Svake smo godine birali 2-3 projekta koja smo zatim realizirali kroz suradnju umjetnika, znanstvenika, programera i nas kao posrednika i facilitatora te suradnje. Neki od projekata prezentirani su zatim i na izložbama Device_arta, a najvećim uspjehom smatramo projekte koji su zaživjeli neovisno o Kontejneru, kao primjerice projekt Tanje Perišić Mjesto boravka, s kojim je, nakon UradiSam_ARTLAB produkcije i prezentacije u organizaciji Kontejnera, umjetnica bila nominirana kao jedna od četiri finalistice Nagrade Radoslav Putar, a kasnije je rad predstavljen i na izložbama u Istanbulu i Kölnu.

Cilj UradiSam_ARTLABA je upravo omogućavanje produkcija koje umjetnici inače teško mogu ostvariti sami, zbog nedostatka financijske i stručne potpore, te promocija ovih projekata kako bi oni ostvarili prepoznatljivost na domaćoj i internacionalnoj sceni. S vremenom bi projekt, pored produkcijskog, trebao intenzivnije razvijati i svoju edukacijsku i istraživačku liniju, kroz serije interdisciplinarnih predavanja, radionica i eksperimentalnih umjetničkih laboratorija, a preduvjet toga je i ostvarivanje čvršćih suradnji s institucionalnim obrazovnim sektorom, kao i znatno veća financijska potpora. U Hrvatskoj je, naime, još uvijek prilično teško dobiti potporu za umjetničke projekte koji nisu prezentacijskog i reprezentativnog karaktera, što odražava još uvijek postojeću predodžbu o umjetnosti kao proizvodu, dok se, nažalost, manje značaja pridaje istraživanju, procesualnosti i edukaciji, koji su nužni kako bi i sama produkcija postigla veću kvalitetu.

KP: Vi ste jedna od organizacija čiji je rad isprepleten s kustoskim radom. Kako je ta konstelacija utjecala na razvoj organizacije i vaš rad?

K: Kontejner se definira prije svega kao kustoski kolektiv, iako je tijekom vremena dodatni naglasak stavljen i na produkcijsko i istraživačko djelovanje. Udrugu čini petero članova, od kojih četvero djeluju i kao samostalne povjesničarke umjetnosti i kustosice te svoje djelovanje ostvaruju i kroz suradnje, projekte i interese neovisne o Kontejneru, i jedan inžinjer računarstva i elektrotehnike, koji predstavlja važnu poveznicu sa znanstvenim sektorom, naročito bitnu kad je riječ o novim produkcijama i uspostavljanju međusektorskih suradnji. Primarno djelovanje Kontejnera ipak je vezano prije svega uz prezentaciju, interpretaciju i promociju eksperimentalnih umjetničkih praksi, tematski i medijski vezanih uz znanost, tehnologiju, tjelesnost, pri čemu upravo naš specifičan kustoski pristup igra važnu ulogu u konceptualizaciji projekata i načinu prezentacije i kontekstualizacije relevantnih umjetničkih praksi. Specifičan pristup očituje se i u načinu prezentacije – za svaki projekt se posebno osmišljava njegova promocija i vizualna prezentacija, pri čemu je važna i naša kontinuirana suradnja s dizajnerom Deanom Dragosavcem Rutom, ali i drugim suradnicima na pojedinim projektima. U suradnji s umjetnicima, Kontejner zauzima aktivnu kustosku poziciju u kojoj sudjeluje na osmišljavanju projekta ili njegove prezentacije, a neke od projekata, primjerice Narančasti pas i druge priče, kojega, kako smo već ranije napomenuli, nazivamo “povjesničarsko-umjetničkim igrokazom”, teško je odrediti u strogom smislu kao kustoske ili produkcije – tu smo imali prije svega autorsku ulogu u izvedbenom eksperimentu kroz kojeg se promišljalo nenapisanu povijest hrvatskog performansa.

Ines Krasić & Ivan Nikolić Lesh, Banana Poetry, Device_art 2006

KP: Kakvu ulogu u vašem radu imaju kooperacije/suradnje s lokalnim i međunarodnim organizacijama?

K: Međunarodne su suradnje bile ključne za početak djelovanja Kontejnera budući da su referentne točke na domaćoj sceni bile vrlo rijetke. Važnu je ulogu ovdje odigrala suradnja i razmjena informacija i znanja s ljubljanskom Galerijom Kapelica, a u Hrvatskoj se suradnja na koncepcijskoj i sadržajnoj razini ostvaruje prije svega sa zagrebačkim Multimedijalnim institutom, kao ključnim mjestom inauguracije teorijske rasprave i prakse novih medija i njihova odnosa s kulturom i umjetnošću, s kojim smo mnoge od projekata ostvarili partnerski, surađujući na jednom ili više segmenata unutar pojedinih projekata. Sandra Sajovic iz Galerije Kapelica redovita je suradnica na projektu Device_art, u sklopu kojega radi sa slovenskim umjetnicima. Također, u smislu suradnje na samom osmišljavanju sadržaja pojedinih projekata, važna je i naša veza s londonskom Live Art Development Agency i njenom direktoricom Lois Keidan, koja je bila jedna od suradnica na projektu Ekstravagantna tijela. Live Art je jedan od internacionalno najvažnijih arhiva i istraživačkih centara za izvedbenu umjetnost, pa nam oni svakako predstavljaju važan izvor znanja i informacija o body art izvedbenim praksama. Pored ovih suradnji, izuzetno su brojne suradnje na razini razmjene sadržaja programa ili infrastrukturne i prezentacijske podrške partnera našim projektima. Takvi primjeri uključuju, primjerice, redovitu suradnju s Art radionicom Lazareti u Dubrovniku, Galerijom O3one u Beogradu, Galerijom Kapelica u Ljubljani, Galerijom Miroslav Kraljević u Zagrebu, HDLU-om Zagreb, URK-om i klubom Močvara, a mnoge od tih suradnji ostvarene su unutar mreže Clubture.

Treba spomenti da djelovanje Kontejnera nije ograničeno samo na vlastitu specifičnu kustosku profilaciju, nego je Kontejner i jedan od aktivnih sudionika inicijative Pravo na grad, u sklopu kojega surađuje na osmišljanju projekata i akcija vezanih uz kulturne politike i intervencije u destruktivnu politiku gradskih vlasti prema javnom prostoru. Kontejner je također bio jedna od osam organizacija uključenih u platformu Zagreb – Kulturni kapital Evrope 3000.

KP: Kakvu je ulogu u radu vaše organizacije odigrao Zagreb – Kulturni kapital Evrope 3000?

K: Zbog naravi mreže to je bilo vatreno krštenje novog tipa međuorganizacijske suradnje kao i ulaska u kontinuirano angažirano javno djelovanje. Kapital se temelji na suradnji oko načelnih tema osobitim nezavisnoj sceni kojima se željelo pojačati vidljivost i proširiti polje djelovanja udruga koje su do tada bile usmjerene prvenstveno na vlastite projekte i suradnje na programskoj podudarnosti. Zagreb – Kulturni kapital Evrope 3000 je bio dokaz da je nezavisna scena dovoljno sazrela da započne s okupljanjem i djelovanjem oko druge vrste zajedničkih interesa.

Kapital je postavio osnovu za zajednički rad koji se temelji na povezivanju unutar sektora i interdisciplinarnoj suradnji a vezan je uz kulturne politike, pozicioniranje u odnosu na druge kulturne aktere, politička pitanja, programsku i financijsku stabilnost udruga. ZKKE 3000 je imao vrlo velik kohezivni značaj jer se tu raspravljalo o pitanjima od opće važnosti pa je bio mjesto uspostavljanja konsenzusa spram šire javnosti. Sve daljnje akcije koje je scena pokretala imaju korijene, uz Clubture, u ZKKE 3000 kao Operacija:grad, inicijativa Pravo na grad, Zagrebčki centar za nezavisnu kulturu i mlade.

Mi smo ZKKE 3000 pristupili nakon njegovog osnivanja i to je bilo naše prvo iskustvo u intenzivnim debatama (sastanci od par sati su bili prava sitnica) čiji je učinak bio osnaživanje vaninstitucionalne scene i njezine javne profilacije kao jedinstvenog subjekta. Upravo je to bilo mjesto gdje smo sami sebe izmaltretirali da precizno definiramo svoju poziciju, taktički djelujemo spram pitanja koja su od važnosti za nas i civilnu scenu te poduzmemo akcije. Tu se razvila naša kolektivna samosvijest za javnim djelovanjem i odgovornost za vlastitu poziciju što je bilo motivirajuće. Ideje, retorika, argumentacija, samopropitivanje su se tu morali razbuktati. ZKKE 3000 je za nas vrlo vrijedno iskustvo koje nam je pomoglo i u realizaciji nekih projekata za koje je nužno bilo združivanje resursa i sredstava.

KP: 2002., iste godine kada je osnovan i Kontejner, osnovan je i Savez udruga Klubtura, čiji je cilj bio organizacijama s nezavisne kulturne scene pružiti platformu za razmjenu programa. Koja je važnost Clubturea za Kontejner te kakvu je ulogu odigrala razmjena programa na hrvatskoj razini za vašu organizaciju?

K: Suradnja s drugim hrvatskim udrugama je jedan od ciljeva koji smo postavili od početaka našeg djelovanja. Sinkronicitet našeg formalnog osnutka i osnivanja Clubturea je pridonio ostvarenju tog cilja. Kroz Clubture smo prezentirali niz programskih sadržaja diljem Hrvatske što kroz model razmjene programa što njegovim zajedničkim planiranjem, pa je suradnja bila temelj da se određeni projekt predstavi u Hrvatskoj. Kroz Clubture su se stvorila “prirodna” partnerstva koja su se suradnjom učvrstila a većinom se još uvijek održavaju. Taj model nastavljamo i danas kroz neke druge platforme i suradnje.

Pozitivno je da zbog otvorenosti u Clubture stalno pristupaju novi članovi pa se neprestano stvaraju mogućnosti za nova partnerstva i održava dinamika razmjene programa. Riječ je o mreži u koju svatko ulaže – ulaže svoj imidž, ideje, svoj kapital koji želi podijeliti s nekim drugim pa je jednako zanimljivo pitanje a ujedno i odgovor šta Clubture dobiva od svakog člana.

Clubture je izvrstan kao model suradničke platforme koja doprinosi decentralizaciji kulture kao i pomnom upoznavanju i povezivanju scene. Te razmjene omogućile su dovođenje umjetnika s kojima se ne bi inače radilo ili koji ne bi primjerice otišli u Rijeku već prvenstveno boravili u Zagrebu ili obrnuto. No, model se pokazao više poticajnim za organiziranje individualnih projekata, barem u području kojim se mi bavimo, nego onih produkcijski, organizacijski i financijski zahtjevnijih.

Važnost Clubturea nije samo u razmjeni programa. Potrebno je istaknuti važnost na policy razini, u edukaciji te radu na povećanju vidljivosti i zastupljenosti nezavisne kulture u medijima u što spada i pokretanje portala Kulturpunkt.hr. Ako govorimo o edukaciji tečaj strateškog planiranja je iznimno važan doprinos profesionalizaciji i organizacijskom razvoju Kontejnera i čitave scene.

Treba se još sjetiti djelovanja Clubturea na području kulturnih politika i npr. akcije oko Vijeća za novu medijsku kulturu. Sve navedeno pridonosi umrežavanju koje ima dugoročne pozitivne učinke i nastojanjima da se osigura stabilnost sektora.

KP: Kakvu je ulogu za vašu organizaciju imalo do sada najveće programsko okupljanje zagrebačke nezavisne kulturne scene, Operacija:grad 2005?

K: Clubture prije svega znači umrežavanje u Hrvatskoj, dok je Operacija:grad imala snažno kohezivno djelovanje prvenstveno na zagrebačku scenu. Takodjer Operacija:grad je značila reprezentiranje mogućnosti i sposobnosti “fronte” tzv. nezavisne kulture što znači očitovanje njezine snage da djeluje zajedno, da organizira velike manifestacije koje privlače mnogobrojnu publiku. Također je potvrdila da ta publika postoji i da je voljna boravit po ruševinama tvornice Badel ako je ono mjesto progresivnih strujanja. Operacija:grad je pokazala da je nezavisna kultura bila upogonitelj umjetničke proizvodnje u tom razdoblju.

Operacija:grad, posebice ona prva, donijela je Kontejneru i ponajviše festivalu Touch Me veliku vidljivost kod publike. Što se tiče medija ona se također desila, no medijski to nije prvi puta. To je bilo veliko otvaranje nezavisnih, značajno poput nedavnog otvaranja MSU-a.

KP: Kontejner je nevladina, neprofitna udruga. Možete li reći kako se organizacija financira te kako je tekao taj razvoj od početaka do danas? Kakva je suradnja s Gradskim uredom za kulturu i Ministarstvom kulture? Imate li financijsku podršku inozemnih financijera? Možete li dati neku projekciju kako će teći taj razvoj?

K: Financiranje nije “seksi” tema no iznimno je važna za naš sektor zbog neprestane potrebe za prikupljenjem financijske potpore kako bi programi i udruga opstali. Povijest obično počinje lokalno pa se proširi internacionalno. Na razini države i Grada Zagreba programe nam financiraju Ministarstvo kulture i Gradski ured za obrazovanje, kulturu i sport Grada Zagreba. Pri Vijeću za urbanu kulturu i kulturu mladih već nekoliko godina spadamo u prioritete. Također nas podupire Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva od koje smo primili trogodišnju institucionalnu potporu. Ta je potpora iznimno važna u stabilizaciji djelovanja udruge jer omogućuje angažiranje zaposlenika i podjelu poslova umjesto principa da svatko radi gotovo sve kao i najam uredskog prostora za rad udruge. Posljednje je uvelike olakšalo poslovanje, pravnu komunikaciju kao i brojne druge oblike suradnje s ustanovama i suradnicima programa. Obzirom da nemamo stalno mjesto za prezentaciju programa (primjerice galeriju), postojanje prostora okupljanja članova udruge i vanjskih suradnika znači važnu kohezivnu točku gdje se osim koordinatorskih i administrativnih poslova odvijaju kreativni i socijalni procesi.

Suradnja s Gradom i Ministarstvom je zadovoljavajuća, mislimo da su prepoznali osobitnosti i značaj naših programa, no kako bi se pospješio kontinuitet i razvoj programa nužno je s njihove strane promijeniti modele finaciranja s jednogodišnjih na višegodišnje. Trebali bi napraviti i strategiju koja će dati priliku da se pojačanim financiranjem kroz odrađeno vrijeme pojedini projekti ojačaju i postanu vodeći na gradskom i državnom nivou. Osnaživanje određenih programa bi trebalo ovisiti i o njima jer je potrebno imati jake isprofilirane projekte koji će internacionalno postati nezaobilazni. Zagrebu je nužno stvarati takve projekte posebice iz područja novih medija ili performansa, a ni jedan postojeći to još ne uspjeva u dovoljnoj mjeri.

Od stranih financijera treba izdvojiti ECF, Mondriaan Foundation, British Council, te ostvarene europske mreže s kojima smo prijavili programe za fondove Europske komisije. Internacionalno umrežavanje se trenutno čini kao važan model za prikupljanje ozbiljnijih financijskih sredstava, no od birokratizacije provedbe se svima mrači pred očima. I, naravno financiraju nas i sponzori.

Projekti koje radimo često imaju dosta visoke budžete, posebice oni novotehnološki, pa je važna suradnja i dijeljenje programa i troškova s udrugama, inicijativama, institucijama, galerijama na nacionalnoj i internacionalnoj razini jer je to često jedini način da se oni realiziraju.

KP: U realizaciji svojih projekata često trebate tehničku podršku i surađujete s inženjerima. Kakva su vaša iskustva sa sponzorstvima na tom polju?

K: Uz izuzetke, sponzori još žive u nekom drugom dobu. Imaju zastarjele modele samopromocije i potpore, a suradnja s drugim sektorima kao primjerice umjetničkim im je pomalo daleko. Sponzori također žele uvijek biti na sigurnoj strani. Mi nismo na toj strani. Smatramo, međutim, da će se to promijeniti. Primjerice naš projekt Device_art je prošle godine doživio svoje treće izdanje. Tu je vidljiv razvoj odnosa publike spram novotehnološke umjetnosti koji se očituje u činjenici da je i najšira publika spremna prihvatiti umjetnost naprava, robotiku i interaktivne instalacije kao vrijedne njihovog slobodnog vremena. Identifikacija i razumijevanje rastu, a to je bitno jer se prekida krug predrasuda prema suvremenoj umjetnosti. To je primjerice projekt koji bi trebao biti od velikog interesa za sponzore.

KP: Mogu li se neki od radova nastalih u sklopu aktivnosti Kontejnera tržišno pozicionirati, tj. jesu li neki možda otkupljeni?

K: Postoji razlog zašto se oni ne mogu tržišno plasirati. Nema tržišta. Postoji nekoliko pojedinačnih sakupljača koji su usmjereni na tradicionalnije medije, te kolekcija Muzeja suvremene umjetnosti.

To je također područje na kojem treba edukativno djelovati. Prvo na nivou vrednovanja, poznavanja i interesa za progresivna strujanja kod onih koji se žele baviti menadžmentom te vrste umjetnosti a potom kod sakupljača. Zazor od umjetnosti koja za sobom ne ostavlja objekt ili nepoznavanje primjerice tehnološki ili biotehnološki utemeljene umjetnosti dodvodi do situacije da su kolekcionari nezainteresirani za nju. Nadalje, dio te umjetnosti se može samo dokumentaristički sačuvati, dok je drugi dio tehnički zahtjevan za održavanje i čuvanje. Za radove iz područja bioumjetnosti su potrebni vrlo specifični uvjeti održavanja. Sve to otežava njezino pozicioniranje na tržištu. No nešto je otkupljeno, primjerice sapun spravljen od umjetnikovog sala Zorana Todorovića – podsjetimo riječ je o projektu Agalma koji je prvi puta izveden 2003. Otkupio ga je MSU Beograd.

Zoran Todorović, Agalma

KP: Recite nešto o dosadašnjim i planiranim gostovanjima Kontejnera izvan Hrvatske.

K: Možemo izdvojiti određena mjesta, projekte i umjetnike: The Last East European Show, MSU Beograd; National Review of Life Art, Glasgow i Perth te Art Space, Sidney sa Zoranom Todorovićem i njegovim projektom Agalma (2003-2005); O3one Galerija, Beograd – Device_art 2.003 i 2.006, Rx Gallery, San Francisco – Device_art 2.006, NAMOC, Peking s Magdalenom Pederin i njenim radom Nomen est Omen, 2008.

Boravak 2006. u San Franciscu gdje smo predstavili Device_art, odnosno hrvatske i slovenske umjetnike koji se bave novotehnološkom umjetnošću bilo je prvo veće, grupno predstavljanje na međunarodnoj sceni. Godine 2007. smo sa sedam drugih partnera iz Europe inicirali Europsku mrežu za umjetnost i znanost. Tome je prethodila konferencija u Portu na kojoj smo sudjelovali pod nazivom Border Cultures or Art and Science Intersections.

S Magdalenom Pederin smo 2008. sudjelovali na međunarodnoj izložbi novomedijske umjetnosti Synthetic Times: Media Art China 2008 koja je održana u sklopu Beijing Olympics cultural project u Muzeju nacionalne umjetnosti Kine. To je bio jedan od najvažnijih kulturnih događaja koji su prethodili Olimpijskim igrama u Pekingu. Sudjelovanje na toj izložbi zasigurno je jedno od najvećih međunarodnih dostignuća do sada jer je pokazalo da je Kontejner prepoznat kao relevantan i kompetentan subjekt na polju novomedijske umjetnosti.

Ove godine ćemo putovati u Japan gdje predstavljamo Device_art, a planiramo i sudjelovanje na festivalu za vizualnu glazbu i umjetnost zvuka CAMP koji se također ove godine održava u Karlsruheu dok će slijedeće godine biti, u partnerstvu s nama, realiziran u Zagrebu.

Uz programska međunarodna gostovanja, znanje i izvrsnost su postali važan dio internacionalne razmjene. Prošle godine smo na poziv svjetski poznatog performera Franka B sudjelovali na radionici u Macerati, Italija. To je bila jedan od najzanimljivijih i najžešćih radionica na kojoj smo sudjelovale kao voditelji programa performansa.

Internacionalna umrežavanja su također uzela maha. Upravo smo, zajednički s jedanaest europskih partnera, osmislili projekt koji povazuje umjetnost i znanost. Taj projekt bi se, nakon pojedinačnih predstavljanja u zemljama – domaćinima trebali prezentirati na velikoj kolektivnoj izložbi. No još ne znamo hoće li sredstva potrebna za taj projekt biti odobrena.

KP: Kontejner je proslavio 7. rođendan – kakvu je ulogu odigrala vaša organizacija u kulturnoj ponudi Zagreba te što je po vašem mišljenju njena najveća društvena vrijednost?

K: S jedne strane, projekti Kontejnera su jedinstveni u smislu specifičnosti umjetničkih praksi kojima se bavi – ovdje je doprinos vrlo lako odrediti jer je Kontejner na neki način ispunio prazninu na domaćoj sceni, na kojoj su se umjetničke prakse vezane uz tehnologiju i znanost javljale tek sporadično. Strategija prezentacije razvila se zatim u strategiju produkcije – jedan od ciljeva je i bio osnažiti domaću produkciju, što neposredno radimo kroz projekt UradiSam_ARTLAB, ali i posredno, stvarajući percepciju i valorizaciju eksperimentalnih umjetničkih pristupa. Kontejner na neki način nastavlja prekinuti kontinuitet umjetničkih eksperimenata sa znanošću i tehnologijom koji su započeti još tijekom ’60-ih, s Novim tendencijama. Gotovo paradoksalno zvuči činjenica da se tek 40 godina kasnije, kad Kontejner započinje svoje djelovanje, u Hrvatskoj osnivaju prvi odsjeci za nove medije na likovnim akademijama koje i dalje imaju uglavnom vrlo konzervativne programe. U tom smislu, Kontejner predstavlja i izvor znanja i informacija mladim generacijama o suvremenim trendovima u umjetnosti, te o mogućnostima gotovo neograničenog eksperimentiranja izvan klasičnih medija i pristupa. S druge strane, Kontejner se bavi javnim problematiziranjem tema koje u društvu još uvijek predstavljaju tabu ili o kojima se govori tek na sterilan, politički korektan način. Riječ je, primjerice, o društvenoj i simboličkoj konstrukciji bolesti i položaju bolesnih osoba u društvu ili pak o invaliditetu, alternativnim seksualnim praksama i orijentacijama, škakljivim bioetičkim pitanjima. Ta se pitanja našim projektima razriješavaju putem umjetnosti koja izvodi destabilizaciju autonomije i autoritarne pozicije znanosti te koja osnažuje i rastvara područja spoznaje, odnose moći i pristup znanjima često zatvorenim unutar nepristupačnih sfera “struke”.

Ovogodišnji, treći po redu Device_art odvodi nas u Japan, zemlju tehnološkog obilja. O stanju na svjetskoj Device art sceni razgovarali smo s kustosicama udruge KONTEJNER – biro suvremene umjetničke prakse, Olgom Majcen Linn i Sunčicom Ostoić. 

KP: Ovogodišnji, treći po redu festival Device_art posvećen je Japanu i japanskoj inačici manifestacije. Možete li navesti specifičnosti japanskog device_arta?

KONTEJNER: Japanski Device Art su kao umjetnički pravac teoretski osmislili teoretičarka Machiko Kusahara i doktor elektrotehnike Hiroo Iwata. Oni su, kao i mi, pošli od domaće umjetnosti vezane uz nove tehnologije i uočili su jedan pravac kao tipičan za Japan. Tu je umjetnost karakteriziralo da je dijelom igračka, dijelom skulptura, a dijelom produkt.

Tri osnovne karakteristike su činjenica da je mehanizam istovremeno i tema radova, da su vrlo često zaigrani, te zbog svog sofisticiranog dizajna ponekad postaju komercijalni proizvodi. Osim toga oni se baziraju na tradiciji, jer su za Japan uvijek bili važni materijali i alati koji su izazivali divljenje. U njihovoj kulturi modernistička paradigma umjetnosti je relativno kasno usvojena tako da na neki način imaju fleksibilniju definiciju umjetnosti i danas. Nekad su u umjetnost ulazile i ikebana, uzgajanje vrtova, čajna ceremonija, a suvremena inačica toga je device art. Iz toga proizlazi i tehnopozitivizam, jer se kod njih tehnologija tradicionalno upotrebljavala prvenstveno u svakodnevnici i za zabavu. Nisu se bavili njezinom destruktivnom stranom. Device Art se stoga bavi odnosnom umjetnosti, popularne kulture, dizajna, tehnologije, zabave, komercijaliziranja produkata, provocirajući naše Zapadnjačko shvaćanje umjetnosti.

KP: Možete li izdvojiti neke projekte koje smatrate iznimno važnima i za koje očekujete da bi mogli utjecati na daljnji razvoj ovog umjetničkog pravca?

KONTEJNER: Vrhunac našeg festivala definitivno je koncert japanske zvijezde Maywa Denki. To je umjetnička tvrtka, koja svoje kreacije zove proizvodima, te sve svoje prezentacije, bilo da se radilo o koncertu, performansu ili izložbi naziva demonstracijama produkata. Korporativna logika koju Maywa Denki usvaja izravno ironizira kapitalistički način poimanja svijeta, tematizira ulogu umjetnika i odnos tehnologije i društva. Umjetnička jedinica Maywa Denki, kako se nazivaju, je par excellance primjer spoja zabave i umjetnosti. Njihov predsjednik Novmichi Tosa, je istodobno umjetnik ali i zabavljač. Ta činjenica zbunjuje mnoge njegove kolege ali i kritičare sa Zapada. To je sukob zapadnjačkog koncepta „ozbiljne“ umjetnosti i zaigranosti Istoka koja se tumači kao pomanjkanje kritičnosti, što je predrasuda.

Riječ je o luckastom, duhovitom koncertu koji se sastoji od „besmislenih“ strojeva – glazbenih  instrumenata i napravica koje sami izrađuju. Koncert se odvija 26. 10. u klubu Močvara i bit će spektakularan, jer Maywa Denki uz četiri ljudska člana benda dovodi još desetak robotičkih članova. Primjerice glavna pjevačica benda je pola robotica a pola gajde.

Uz to smatramo da bi zanimljiv publici mogao biti rad Hirooa Iwate, koji istražuje haptička sučelja. On će prezentirati Simulator hrane koji se bavi taktilnim osjetima na jeziku i u ustima. Simulator je sprava koja se stavi u usta i kada upišete primjerice grah sa zeljem dobit ćete osjećaj tekućeg, oblog, hrskavog, mekog te će se na taj način stvoriti preduvjeti u vašim ustima za jačinu ugriza.  

Uz ove radove istaknula bih također zanimljivo audio sučelje So Kanna koji će imati prezentaciju svog rada na otvaranju, a koji je vrlo osebujno dizajnirao device za kućnu upotrebu za đemanje. Od udomaćenih umjetnika William Linn će predstaviti „tjelesnu“ verziju kultne igrice Pong, a zanimljiv je i rad Margarete Lekić koja je izradile apsurdne ready-made objekte od predmeta koje je našla u svojoj ladici, kao i rad Martine Mezak koja zvuk pretvara u svjetlost. Nikako ne treba propustiti audiovizualni performans Mihe Ciglara i Nike Autor koji će povezani strujom koristiti okrugli akvarij za ribice i sapunicu.

Treba napomenuti da je jedna izložba u Dvorani Jedinstvo Zagrebačkog centra za nezavisnu kulturu i mlade a druga u Galeriji Nano. Jedinstvo ćemo napuniti interaktivnim instalacijama, a u Nanu ćemo prikazati zabavne, uvrnute i duhovite naprave – od usb-psa koji radi trbušnjake do interaktivnih očiju.

KP: U usporedbi s hrvatskom možete li navesti sličnosti odnosno razlike između hrvatske i japanske scene?

KONTEJNER: Hrvatska scena radi umjetnost u sprezi s tehnologijama povremeno, uz časne izuzetke poput Ivana Marušića Klifa, i to je prva i najbitnija razlika. Japanska tehnološka i znanstvena scena je mnogo razvijenija i mnogo više novaca se kreće oko nje. Svi u svijetu su čuli za Sony, Panasonic, Hondu, Nintendo, a malo tko je čuo za Končar. Sve te tvrtke koje proizvode tehnološku opremu za čitav svijet također investiraju u umjetnike, koji onda imaju priliku raditi s njihovim tehnološkim timovima na primjerice robotima. Nedavno smo mogli pročitati članak u Leonardu o plaštu nevidljivosti koji su Japanski umjetnici i znanstvenici realizirali, a koji koristi mikrosfere koje su u stanju reflektirati pod kutem od 180 stupnjeva. To što oni rade kod nas spada u domenu science fictiona.

KP: Do sada su održana tri festivala Device_art, od kojih je prvo izdanje bilo 2004. Promatrajući device_art scenu u Hrvatskoj u posljednjih pet godina možete li opisati promjene koje su se dogodile? U kojem pravcu teče razvoj scene? Osjećate li napredak? Koje biste utjecaje izdvojili kao ključne?

KONTEJNER: Mislimo da je to prekratko vrijeme za registrirati promjenu, ali možemo zamijetiti jedan mali pomak u količini interesa. Kontejnerov Device_art je postigao vidljivost na sceni, pa umjetnici s idejama mogu uvijek na vrijeme reagirati na natječaj. Također vrlo je bitan T-HT natječaj u suradnji s Muzejom suvremene umjetnosti. Kada bi bilo više novaca za produkciju takvih, u načelu skupih radova i scena bi nam bila bolja i kontinuirano bi se producirali takvi radovi.

Za hrvatski device art možemo reći da je uvijek koncept izvan tehnologije i bitniji od tehnologije, vrlo su često ti radovi napravljeni od nađenog i nemaju uglačanu estetiku japanskog device arta. S druge strane često se nadovezuju na europsku tradiciju od Dade, preko francuskog Novog realizma (Jean Tingely), do Fluxusa sa svojim apsurdističkim konceptima vezanim uz stroj.  Druga tradicija na koju  se vežu je ona novih tendencija s autorima koji su radili računalne lumino plastike.

KP: Osim hrvatske, kontinuirano pratite i slovensku device_art scenu. U kojoj mjeri su ove dvije scene podudarne te postoje li neki oblici suradnje ili razmjene među autorima?

KONTEJNER: Slovenska scena se razlikuje u smislu kontinuiteta. Oni umjetnici s kojima smo surađivali na prvom device artu, s njima surađujemo i danas. To su umjetnici koji kontinuirano rade takvu umjetnost. Platforma za podršku tamo je stvarana od 90ih – Ljudmila, Galerija Kapelica… Umjetnici vrlo često dolaze iz domene zvuka, dosta ih se bavi ekologijom i u smislu informacijskog i u smislu tehnološkog. Tu je i internacionalno poznat umjetnik Marko Peljhan koji ima veliki ugled na novomedijskoj umjetničkoj sceni a njegov projekt Makrolab je izlagan diljem svijeta. Što se tiče suradnje ona se trenutno odvija većinom između kustosa.

KP: Koje biste zemlje, pored do sada predstavljenih Slovenije, Hrvatske, SAD-a i ovogodišnjeg Japana, izdvojili kao bitne i one na koje bi bilo nužno obratiti pažnju?

KONTEJNER: Japan i Kalifornija su definitivno najzanimljivije u smislu živosti scene, a u Europi su to zemlje koje imaju neki vid podrške za takvu umjetnost bilo da se radi o festivalima poput Ars Electronice u Austriji, Transmediale u Njemačkoj, Deaf-a u Nizozemskoj ili institutima poput V2. U takvim se zemljama onda može razviti scena. Sve ostalo su individualna i sporadična umjetnička nastojanja, koja mogu rezultirati i remek djelima, ali i dalje su to pojedinačni uspjesi. Tako primjerice nećemo reći za Australiju da ima razvijenu novomedijsku scenu iako se mogu pohvaliti umjetnikom poput Stelarca.

 

Device_art je trijenalna međunarodna izložba koja se bavi umjetnošću naprava i robotikom. Termin Device_art označava umjetničku produkciju utemeljenu na dovitljivoj upotrebi novih i zastarjelih tehnologija, a uključuje mehanizme bazirane na analognoj ili digitalnoj tehnologiji, projekte s obilježjem interaktivnosti. Udruga KONTEJNER | biro suvremene umjetničke prakse započela je Device_art 2004. godine sa svrhom da potakne, mapira i kontekstualizira produkciju umjetnosti u sprezi s tehnologijama na području Hrvatske i internacionalno.

Device_art je osmišljen kao komparativna izložba. Prvo izdanje 2004. godine obuhvatilo je radove domaćih umjetnika i onih iz najbliže razvijene novotehnološke scene – slovenske. Godine 2006. uz hrvatske i slovenske umjetnike predstavljena je bila kalifornijska scena sa svojom divljom, vatrenom, uzbudljivom robotikom. Ove godine pozvani su naši imanjaci – japanski Device Art. Naravno toj odluci nije odmogla činjenica da su uz Amerikance upravo Japanci najpoznatiji u svijetu po svojoj umjetnosti u sprezi s novim tehnologijama.

Nintendo

Kad uguglate termin „device art“ izlaze rezultati koji se tiču ili hrvatskog ili pak japanskog Device Arta. Ovih drugih – japanskih rezultata ima mnogo više, ali za to postoje i objektivni razlozi. Oni proizlaze iz konceptualne prirode samih projekata, kao i okolnosti u kojima se projekti realiziraju.

                                                                       Mika Fukumori Ototenji

Device art je koncept koji je osmišljen gotovo istodobno 2004. godine i u Japanu i kod nas. Oni koji prate scenu vezanu uz umjetnost i nove tehnologije gotovo ne mogu vjerovati da nije riječ o svojevrsnom prepisivanju, te se pitaju tko je od koga preuzeo naziv.

No, činjenica da, srećom ili možda nesrećom, dijelimo isto ime, ne znači da je isti i koncept onoga što taj termin označava. Tako je primjerice dr. Andreas Broeckmann, povjesničar umjetnosti i nezavisni kustos te dugogodišnji direktor Transmediale festivala, kada je vidio kataloga Device_arta 2004. u Zagrebu, tu razliku prokomentirao riječima „Exactly the oposite!“ Pri tom je naravno malo pretjerao, naime nije sasvim suprotno, no sasvim sigurno japanski i hrvatski device art konceptualno se razlikuju. Naime, japanski Device Art termin su osmislili dr. Machiko Kusahara, uvažena predavačica na UCLA i dr. Hiroo Iwata sa Sveučilišta Tsukuba i taj je naziv simplificirano rečeno označavao dijelom produkt, dijelom igračku, dijelom skulpturu.

Tri su osnovne karakteristike japanskog Device Arta. Prva je da sam mehanizam predstavlja temu djela, tj. medij je sadržaj, druga je da su ti umjetnički radovi često namijenjeni igri te se u nekim slučajevima proizvode kao serije namijene široj komercijalnoj distribuciji. Treća karakteristika je da ta zaigranost radova proizlazi iz japanske tradicije i kulture koja je oduvijek bila zaintrigirana sofisticiranim alatima i materijalima

Postoje dvije vrste budućnosti, kaže Derrida – le futur – ona budućnost koja je na neki način predvidljiva, mjerljiva, vjerojatna, te – l’avenir – ona koja je totalno neočekivana, i to je, prema njegovom mišljenju, prava budućnost. Device Art umjetnici iz Japana, rade na aspektu neočekivanosti i nepredvidljivosti naše budućnosti jer svojim šik ‘izumima’ i njihovom masovnom distribucijom, mogu doprinijeti njenoj izmjeni.

Končar

Ako izdvojimo osnovne karakteristike hrvatskog device arta, kao prvu najočigledniju razliku u odnosu na japanski Device Art koji je high tech i u smislu tehnologija i dizajna, domaći radovi najčešće nastaju na temelju low tech materijala i tehnologija, pa je takav i njihov dizajn. Koncept odnosno sadržaj je izuzetno bitan za domaće radove, i iako često proizlazi iz naprave, gotovo uvijek nadilazi tehnološki aspekt rada.

Za razliku od prethodne dvije karakteristike koje suprotstavljaju japanski i hrvatski device art, treća karakteristika ih povezuje. Naime na domaćim device art izložbama često dominira apsurdistički (nonsense) ton.

                                                                  Martina Mezak Logos

Gorenje

Rezultat dugogodišnje kustoske suradnje na projektu device arta s kustosicom Sandrom Sajovic iz ljubljanske Galerije Kapelica, je i ovogodišnji izbor male slovenske reprezentacije.

Iako zajedno radimo već treće Device_art trijenale, slovenski se radovi razlikuju od hrvatskih kao i u prvoj sezoni. Prije svega treba reći da umjetnici koje redovno prezentiramo, redovno i rade tehnološki utemeljene radove, dok se kod hrvatskih umjetnika tek sporadično događaju ‘izleti’ u taj sektor. U tom su smislu slovenski radovi, tehnološki gledano, većinom zanimljiviji i bliskiji europskoj tradiciji umjetnosti u križanju s tehnologijama. 

Primjerice Robertina Šebjanič i Luka Frelih se u interaktivnoj instalaciji Pufinacija bave simulacijom određenog eko sustava. Njihov rad, pritom posjetitelja ne stavlja u glavnu ulogu unutar sustava, već on predstavlja samo jedan od ‘života’ unutar biosfere u kojoj egzistiraju simulirani mikroorganizmi i slično. Na taj način ovaj umjetnički par izoštrava pogled na ono što u stvarnosti uopće ne zapažamo, a bez čega bi i naš život bio nemoguć, te upozorava na one prave biološke relacije.

Mali doprinos genezi svakodnevnog života Mihe Ciglara i Nike Autor je performans za dvoje, u kojem oba izvođača čine konstitutivni element audiovizualnog instrumenta na kojem sviraju. Oboje su strujnim kablom povezani s elektroničkom mrežom instrumenta tako da audio i video signali koji se projiciraju publici prolaze kroz tijela oba izvođača u svojoj primarnoj (električnoj) formi. Zvuk je domena prvog izvođača, dok je drugi zadužen za video. 

                                               Sašo Sedlaček Origami Space Race

West end East and East and West

Po riječima dr. Hirooa Iwate karakteristike koje smo ranije naveli kao obilježja japanskog Device Arta nisu uobičajene za ‘zapadnjačku’ umjetnost te je upravo radi toga taj pravac privukao svjetsku pozornost. Japanskoj ‘autohtonosti’ definitivno pridonosi i razvijenost tehnologije, postojanje te vrste industrije koja je toliko razvijena da izvozi svoje proizvode po čitavom svijetu te činjenica da razne industrije podupiru i tehnološki i novčano umjetnike u izradi, primjerice robota. Budući da na našim prostorima nema te podrške i u tom smislu kulturološki gledano mi osjećamo Japan jednako kao i Ameriku – kao Zapad. No, uza sve razlike koje smo nabrojali, a u koje možemo uključiti i one konceptualne i one tehnološke, pa čak i to na koju se umjetničku tradiciju naslanjaju koji radovi, možemo reći da postoji i sličnost, a ona se tiče pomaknutog, ludičkog elementa radova. Deleuze kaže da ljudi imaju šarm samo kroz svoje ludilo (folie). Ono što je šarmantno kod nekog je ona strana koja ih pokazuje pomalo neuravnoteženima (où ils perdent un peu les pédales). To isto možemo primijeniti na umjetnička djela prikazana na izložbi, kako japanska tako i hrvatska i upravo je to ključ koji povezuje ovu izložbu u cjelinu. Upravo je ludilo izvor šarma robotičke pjevačice Maywe Denkija, ponovno znojavog Bonga Williama Linna, kao i pijane kuglice Dubravka Kuhte Tesle.

Maywa Denki ravno iz budućnosti u Močvaru!

Glazbeno-umjetničko-robotička skupina u Japanu popularnija od Madonne održat će svoj eksperimentalni elektro punk noise eksperiment u sklopu festivala u klubu Močvara.

Već spomenuta nonsense filozofija ključan je element rada ove izuzetno popularne grupe. Maywa Denki je umjetnička jedinica pod vodstvom Novmichija Tose i djeluje na način komercijalne tvrtke. Tosa ovdje koristi mitate kako bi pretvorio svoju umjetničku jedinicu u malenu tvrtku pod vodstvom CEO-a (tj. umjetnika), koji izmišlja čudne proizvode jedan za drugim kako bi preživio u industriji kojom upravljaju mega-tvrtke. Čineći to, on omogućuje da njegovi radovi i performansi poprime više slojeva značenja. Jedinstveni stil skupine Maywa Denki naznačen je rječnikom koji koristi: tako se svaki njezin komad naziva “proizvodom”, a performansi uživo “predstavljanjem proizvoda”.

Iako je skupina Maywa Denki poznata i izrazito cijenjena zbog svoje umjetnosti, njezine promotivne strategije veoma su raznolike te uključuju izložbe, predstavljanja uživo, performanse, glazbenu produkciju, video, tekstove, komercijalne igračke i električne naprave.

                                                                 Maywa Denki

Zagrebačka će publika imati jedinstvenu priliku vidjeti koncert skupine Maywa Denki koji izvodi se na originalnim robotičkim glazbenim instrumentima. Svaki put kad dođe do mehaničkog problema, njezini radnici izvedu hitan popravak. To je umnogome nalik na Grand Prix Formule 1, gdje su nesreće i sudari uobičajena pojava. Na koncertima nećete vidjeti samo glazbala, nego ćete upoznati i robote po imenu Punch-kun, Renda-chan i Seamoons, sporedne likove kao što su Sava-O i Poodles, kao i komične ljude poput računovođe Wono-sana, Radnika i Jenkija (japanske omladinske bande) koji pripadaju skupini Maywa Denki.

Galerija Nano – gadgeti japanskog device arta

Elemente japanske tradicionalne kulture poput mitatea, isticanja zaigranosti, poštivanja alata i kulture kata (uzoraka forme ili prakse), kao i fuziju umjetnosti i zabave, iscrpno je analizirala i na originalan način upotrijebila Maywa Denki. Tosa stvara niz funkcionalnih, stilski dorađenih, a ipak smiješnih i često satiričnih robotskih oruđa kao umjetnost, koristeći i low-tech tehnologiju – mehaničku ili električnu – i high-tech digitalnu tehnologiju. Ti “beskorisni strojevi” koje proizvodi Maywa Denki (u prijevodu  Elektrokompanija Maywa) funkcioniraju kako treba i koriste se za performanse (što se naziva “demonstracijom proizvoda”) koje izvode Tosa i njegovi “zaposlenici”, koji na pozornici nose “uniforme tvrtke”. Neki od proizvoda mogu se naručiti preko mrežne stranice “tvrtke”. Omanji predmeti, igračke i spravice “masovno” se proizvode u jednoj kineskoj tvornici i dostupni su preko interneta i u klasičnim trgovinama, kao što je slučaj s Na-Cordom, električnim kablom u obliku riblje kosti za kućnu upotrebu kojeg ćete moći pogledati u Galeriji Nano. Taj nazubljeni kabel povrijediti će nogu korisnika ako stane na nj bosonog (budući da se papuče ne nose u japanskim kućama), podsjećajući ga na prirodu elektriciteta koju obično zaboravljamo. Spravica zaigrano otkriva stvarnost i opasnost skrivenu iza udobnog i praktičnog života u kojemu uživamo, a koji će nas ubrzo dovesti do takozvanog sveprisutnog okoliša. Dok industrija i inženjeri stvaraju okoliš primjeren svačijoj inteligenciji, u kojemu su tehnologije učinjene nevidljivima u crnoj kutiji ili skrivene iza zidova, umjetnik vizualizira samu tehnologiju u domovima korisnika, izvan muzeja i galerija. Masovna proizvodnja tih spravica komentar je na potrošačko durštvo i kritika “svijeta umjetnosti”, a vjerojatno i jedini način da se dosegne šira publika. Za one koji si ne mogu priuštiti Na-Cord, lako je dostupna mini-verzija kao traka za mobitel u raznim bojama i po povoljnoj cijeni. Kada se pričvrsti za mobilni telefon, traka može šiljcima oštetiti džep korisnika. Korisno-beskorisni, smiješno ironični, popularni i dio svakodnevice, a ipak umjetnički, ti proizvodi privlače one koji nisu nužno redoviti posjetitelji muzeja.

                                                       Hiroo Iwata Simulator hrane

Okus je posljednja prepreka virtualnoj stvarnosti. Teško ga je dočarati budući da je posrijedi osjetilo koje sačinjavaju kemijske tvari, dodir i zvuk. Jedan od osnivača Device arta je i Hiroo Iwata koji je razvio inovativno sučelje koje prikazuje jačinu ugriza. Oblikovano je tako da ga korisnik može staviti u usta. Simulator hrane stvara silu ovisno o zabilježenoj sili pri žvakanju prave hrane. Simulator hrane može se koristiti u kombinaciji sa slušnim i kemijskim osjetom okusa. Zvuk žvakanja snima se pomoću vibrirajućeg mikrofona i emitira se preko vibrirajućih slušalica, a pritom se i sinkronizira sa samim žvakanjem. Kemijski osjet okusa može se dočarati pomoću mikroubrizgivača na vrhu uređaja. Kemijski osjet se umjetno stvara iz pet osnovnih okusa: slatko, kiselo, gorko, slano i umami (ukusno).

Interaktivne umjetničke igre s IAMAS-a

 

IAMAS je ime najpoznatije umjetničke medijske škole na svijetu, iz koje proizlaze nove snage umjetnosti na raskrižju s novim tehnologijama, poput izumitelja plašta nevidljivosti. Kratica IAMAS se odnosi na dvije obrazovne ustanove u gradu Gifuu: jedna je Međunarodna akademija medijskih umjetnosti i znanosti, a druga Institut za napredne medijske umjetnosti i znanosti, koji se nalazi unutar istog kampusa. Kada je IAMAS otvoren 1996. godine, bio je samo jedna škola, a obuhvaćao je dva multimedijska studijska programa za 25 preddiplomskih studenata, kao i umjetničko-medijsku radionicu za 25 poslijediplomskih studenata. Njihova ambicija bila je da omoguće studentima ove potonje da steknu magistarsku titulu; nakon opetovanih pokušaja da unaprijedimo nastavni program, nacionalna vlada dala je svoj pristanak i program je 2001. godine pretvoren u visoku školu. Ipak, zadržana je ista kratica zbog sličnih ciljeva u našem obrazovnom sustavu.

Na izložbi u dvoranama Jedinstva zagrebačka će publika dobiti priliku pogledati neke od najzanimljivijih radova koji su isproducirani na tom sveučilištu od 2004. na ovamo.

Watashi-chan umjetnice Tomoko Ueyame odjevni je predmet koji vizualizira zvukove u prostoru. Na odjeću su pričvršćeni baloni koji se napuhuju na pojavu zvuka u prostoru. Čak i ako se zvuk pojavi marginalno, ako ga osoba koja nosi odijelo ne čuje, baloni će se ipak napuhati. Drugim riječima, osoba koja nosi odijelo zvukove prepoznaje vizualno. Watashi-chan prepoznaje zvukove koje ne osjećate svjesno, koje ne raspoznajete – on vas informira i tako funkcionira poput dodatnog osjetilnog organa.

                                                              Yosuke Kawamura Textron

Textron, rad koji stvara tekstilne vizije predstavit će Yosuke Kawamura. Slika i zvuk se isprepliću, uz pomoć pokreta igle te pokreta samog stroja koji služe kao povratna informacija. Iako su, zbog repetetivnog načina rada stroja, pokreti mehanički i neprekidni, pojavljuju se sitne razlike i greške, jer strojem ipak upravljaju ljudi.

Hayashi Yosuke predstavlja aplikacijski softver koji tekst pretvara u zvuk sonicode. Nakon što je napravio nekoliko aplikacijskih softvera za glazbene izvedbe, htio je da se izvedba dešava u realnome vremenu, da se njima upravlja intuitivno i u procesu kojim samo računalo može upravljati. Tekst koji se upotrebljava u sonicodeu ima dvije uloge. Njegovo značenje i oblik utječu na zvuk i ishod. Rastavljanje kompleksne aplikacije i izrađivanje nove efektivan je način učenja o računalnom sistemu i vraćanju fleksibilnosti i kreativnosti.

Umjetnica Mika Fukumori predstavlja napravu Ototenji pomoću koje ljudi koji vide lako mogu naučiti Brailleovo pismo koristeći svoj vid, sluh i dodir. Japansko Brailleovo pismo sastoji se od 50 slova organiziranih pomoću jednog stupca i šest točaka. Kombinacijom samoglasnika i suglasnika određuje se redoslijed stupaca. U šest utora na ploči umeću se kuglice, a kada se pojavi niz na Brailleovom pismu, kroz zvučnike se začuje izgovor odgovarajućeg slova. Istovremeno se veza između samoglasnika i suglasnika osvjetljava različitim bojama.