Iako su na ovogodišnjem izdanju platforme izostali značajni glazbeni iskoraci, zanimljivo je bilo promatrati kako generacije koje dijeli jaz od 20-30 godina različito promišljaju i tretiraju suvremenu glazbu i suvremeni zvuk. U ovom su se slučaju, naime, mlađi izvođači pokazali ipak nešto konzervativnijima od starijih kolega. Možda bi bilo preciznije reći da su se pokazali manje spremnima na rizik. To ne znači da je izostalo kvalitetne glazbene imaginacije, već da je njihov pristup glazbenom djelu i/ili improvizaciji naprosto bio ziheraški, te da nisu u potpunosti iskoristili potencijal platforme.

U tom svjetlu možemo promatrati kompoziciju Branimira Norca za trio saksofona koju autor gradi na svojevrsnom izokrenutom minimalizmu. Unatoč uobičajenoj dramaturškoj gradaciji, Norac je posegnuo za postupkom razlaganja oskudnog, ali intenzivnog glazbenog materijala stvarajući jednostavnu trodijelnu formu koja završava skromnim, gotovo pastoralnim završetkom. Izrazito pitka i narativna kompozicija pokazala je autorovu muzikalnost i osjećaj za psihološku razradu kompozicije, ali je ona ipak ostala u okvirima tzv. umjetničke glazbe. Mladi trio saksofona se nekoliko puta tehnički poskliznuo, ali bez obzira na to, iznijeli su suverenu i angažiranu izvedbu. Možda je najviše izgubila sama kompozicija koja je zbog specifične akustike, ili njezinog izostanka, izgubila potencijalnu dodanu vrijednost koja bi u nekom drukčijem, hiperakustičkom prostoru možda bila ostvarena.

Na sličnom su se problemu spotaknuli Ivana Bandalo i Deni Pjenić koji su na bas klarinetu i saksofonu iznijeli dijalošku improvizaciju krećući se kroz prostor i stvarajući auditivnu i vizualnu dramaturšku situaciju koja se nije u potpunosti realizirala. Korektna svirka i zanimljiva ideja ipak nisu bile dostatne da do kraja iznesu improvizaciju ovih mladih glazbenika. Izvedba je ostala nedorečena, što zbog nedovoljno razrađenog glazbenog segmenta, što zbog precjenjivanja akustičkih svojstava galerije Greta, koja, pogotovo kada je gotovo u potpunosti ispunjena publikom, nije dobar ambijent za prostorne akustičke eksperimente, zbog čega oni postaju potpuno redundantnima.

Među mlađim autorima svojim se intenzivnim elektroničkim noise setom izdvojio Marko Jović Xtematic koji je, usprkos činjenici da se još nije profilirao kao autor, pokazao da je vrlo ozbiljan i perspektivan mladi glazbenik. Iako je njegovo polazište elektronička glazba, od kolega ga je izdvojio i istančaniji osjećaj za superponiranje različitih slojeva glazbenog materijala koji posljedično slušatelju djeluje izazovnije. Taj je izazov ponegdje naprosto fizička činjenica jer je autor publiku izložio širokom spektru zvukova i njihovih intenziteta a da se dijelovi kompozicije koji su prelazili granicu slušljivog nisu činili kao puka posljedica neiskustva ili lošeg manipuliranja materijalom, već kao svjesni izlazak iz okvira ideje glazbe.

50+ generacija je također posegnula za nešto tradicionalnijim vrstama glazbenog izraza, ali nipošto po cijenu muzikalnosti. Damir Prica Kafka na sopran saksofonu odlučio se za klasično shvaćanje prostora koji je bio tek pozornica, ne i odlučujući faktor improvizacije. Njegova izvedba je, unatoč formalnoj krutosti, djelovala iznenađujuće poletno i slobodno – kratke improvizirane fraze koje je autor razvijao, povremeno koristeći (danas ne tako nove) proširene tehnike sviranja, djelovale su zanimljivo, nepretenciozno, slobodno, ali svakako kao produkt jasnih glazbenih odluka.

Igor Pavlica (truba) i Ana Kovačić (klarinet, elektronika) odlučili su se za spoj akustičkih instrumenata i elektronike koji je djelovao izrazito ugodno. Njihova je improvizacija temeljena na oskudnom glazbenom materijalu koji su na licu mjesta semplirali i kojim su potom manipulirali, ali se posebno istaknuo njihov osjećaj za, uvjetno rečeno, instrumentaciju. Istančano kombiniranje boja različitih instrumenata i elektronike, te njihovo suptilno ispreplitanje nedvojbeno su ih izdvojili na ovogodišnjem izdanju platforme.

Vladislav Knežević i Hrvoje Pelicarić su predstavili nosač zvuka koji je tek dio njihovog većeg audiovizualnog projekta. Dio koji smo imali prilike čuti pričao je priču o odmjerenoj ambijentalnoj elektroničkoj kompoziciji koja je možda nezasluženo pala u drugi plan budući da se radilo o reprodukciji, što je uvelike utjecalo na atmosferu u samoj galeriji. Vješto kombiniranje elektronike i zvuka violončela, kao i nenametljiva, ali svejedno prisutna glazbena naracija upućivala je na mogućnost svojeg punog ostvarenja u nekom zaokruženijem projektu koji će se tek realizirati.

Iako možda nije ispunilo cilj platforme koja implicira stalno izlaganje novoga i pogled prema naprijed, njezino ovogodišnje izdanje nipošto nije bilo neuspješno. U najgorem slučaju, dobili smo uvid u stanje suvremenoglazbene scene koja se u ovom trenutku nije pokazala izrazito progresivnom. Možda bi pretjerano bilo tražiti razloge za to isključivo u stanju na široj kulturnoj sceni – pogotovo onoj nezavisnoj, gdje situacija nikako ne ide na bolje – ali ono nedvojbeno može poslužiti kao svojevrsni indikator. Pitanje svakako nije nedostaje li glazbenicima ideja, već kolika im je infrastrukturna podrška na raspolaganju za njihovo razvijanje. U tom se kontekstu Sine Linea čini nužnom, istovremeno i nedovoljnom platformom koja bi svojom većom učestalošću zasigurno popunila neke novonastale rupe na suvremenoglazbenoj sceni.

U fokusu izložbe feminističko je kolažiranje svakodnevice koja se tiče društevnog, političkog, ekonomskog, afektivnog, zdravstvenog, reproduktivnog, privatnog i javnog života žena u Bosni i Hercegovini i Jugoslaviji u periodu od 1946. do 1953. godine. Polazeći od dokumentacije i materijala iz online arhiva, pored nužnih pitanja koje donosi njihov sadržaj kada je riječ o revolucionarnim promjenama i istorizaciji samog pokreta, Andreja Dugandžić, iskorakom u kolažiranje, odgovara i na pitanje koje se tiče izlagačkih formata arhiva i arhivske dokumentacije. 

Povodom otvorenja izložbe na istom mjestu, u 17.30 sati održava se i razgovor s Tijanom Okić, jednom od urednica zbornika Izgubljena revolucija: AFŽ između mita i zaborava (Sarajevo, 2016). U razgovoru koji moderira Renata Jambrešić Kirin pokušava se odgovoriti na pitanje što ostaje kao trag (prisutnost odsutnosti) nakon ukinuća AFŽ-a 1953. godine. Kako najmasovniju feminističku platformu i njezinu emancipatorsku agendu misliti danas, nakon “kraja historije”? Kako interpretirati biografije (bosanskohercegovačkih) revolucionarki u kontekstu kontradiktornih i nekonzistentnih politika jugoslavenskog “državnog feminizma”? Što nam danas znače iznevjereni ideali i neviđeni entuzijazam (nevidljivih) žena u socijalističkoj epistemi, modernizaciji, urbanizaciji i razvoju javnih politika i praksi (proizvodnih, društvenih, umjetničkih, medijskih)? Koja je uloga digitalnog arhiva Crvene za feminističko razumijevanje diversifikacije rodnih uloga i krize progresivnih ideja u društvima koja vlastito pamćenje i dalje oblikuju kroz mit i/ili amneziju? 

Razgovor i izložbu organiziraju Udruženje za kulturu i umjetnost CRVENA i Centar za ženske studije Zagreb u sklopu projekta Organizirane žene na ljevici u periodu između dva rata, tijekom Drugog svjetskog rata i nakon rata. Program se organizira u sklopu proširenog programa Trnjanskih krijesova 2018. 

Izložba je otvorena do subote, 12. svibnja 2018. u 20 sati.

Kako stoji u najavi izložbe, recentna umjetnička produkcija Darka Škrobonje nastala je bilježenjem neposrednih pojavnosti, odnosno njihovom reinterpretacijom putem tehnologijske manipulacije. Rezultat su zaokružene umjetničke cjeline koje nisu isključivo dokument točno određenog vremena, mjesta ili stvari već zahvaljujući specifičnom autorovu senzibilitetu provociraju odgonetanje metafizičkih i mogućih značenjskih aspekata prikazanih lokaliteta i pojavnosti. 

Trenutno izloženi Škrobonjini radovi atmosferični su i kanaliziraju razne mijene i procese što se tijekom godine odvijaju na različitim lokalitetima. Lokacije i ugođaj variraju: od Ogorja u Dalmatinskoj Zagori do Maroka; od melankoličnih i nostalgičnih sentimenata (Ptice), preko tankoćutnog humora (ciklus Zima), sve do zapanjujućih (Lapis Interior) i mantrički perpetuiranih prizora (Meduze). 

Izložba se može pogledati do 13. travnja 2018.

Ni toliko nova ni toliko mlada, glazbena scena koja se bavi zvukom na drugačiji način, koja ga istražuje, koja improvizira, koja objeručke prihvaća nove forme zvukovnog izričaja i koja gradi sasvim nove i kritički promatra stare ideje glazbenog djela još uvijek nije dobila svoje prostore i svoja mjesta. Stoga se različiti glazbeni događaji kompromisno smještaju u prvenstveno galerijske prostore koje se može lakše prilagoditi različitim potrebama.

Takvo izmještanje glazbenoumjetničkih praksi u prostore drugačije namjene nije samo po sebi upitno, ali govori o (novom) karakteru takve glazbe, kao i okolnostima koje ju okružuju. S jedne je strane, nepobitna je činjenica da glazbena umjetnost izlazi iz uskih okvira isključivo auditivnog te samim time počinje svoje prostore nalaziti i izvan tradicionalnih koncertnih dvorana. Takve tendencije nisu novo otkriće – možemo ih pratiti već desetljećima. No s druge strane možemo se sasvim legitimno zapitati gdje su ti primarno glazbeni prostori koji bi trebali odgovoriti i na potrebe takvog tipa umjetnosti.

U okolnostima nedostatka prostora djeluje i Sine Linea, koja se ove godine održavala od 18. do 19. studenog u Galeriji Greta. Ta platforma novog zvuka još od 2009. godine, s malim diskontinuitetom, radi na stvaranju mjesta na kojima bi se predstavljalo umjetnice i umjetnike “koji se bave prvenstveno novim formama zvukovnog izričaja, kao i inovativnim praksama audio-vizualne izvedbe”. Pritom se kao njeno važno obilježje posebno ističe ugodna neformalnost koja je bila uočljiva i ove godine. Takav otvoren i nepretenciozan pristup glazbenom događaju anulira negativne simptome poput malograđanskog “hodočašćenja” u važne zagrebačke koncertne dvorane, a umjetnicama i umjetnicima daje svojevrstan siguran prostor u kojima bi se trebali osjećati dovoljno slobodno da predstave, često i po prvi puta, svoje radove, čak i one nedovršene.

Prvog dana predstavile su se studentice Barbara Miše i Alma Čakić svojom auditivnom adaptacijom Čehovljeve pripovjetke Crni monah. Njihova zamisao je bila auditivno pratiti njezin siže, istodobno manipulirajući snimljenim zvukom i stvarajući ga na licu mjesta. Radi se o solidnom početku za mlade umjetnice koje su se odlučile zakoračiti u novi umjetnički izričaj. Njihov rad je bio uredan, u svojoj formalnoj strukturi podosta minimalistički, ali ipak nedovoljno uvjerljiv. Uz vrlo malo elektroničke razrade i manipulacije snimljenog kompozicija je mogla biti i znatno kraća, a time i zanimljivija. Efekti rađeni pomoću mikrofona, kartona i selotejpa, koji su bili potencijalno zanimljiv moment, ipak su ostali nedorečeni i nedovoljno samouvjereno odrađeni. Naglašena četverodijelna forma ipak je ostala samo na razini tehničke informacije, ne i auditivne.

Sličnim putem su se kretale Vanda Kreutz i Dorotea Cerin. Njihov je rad zamišljen kao svojevrsna simbioza auditivnog i vizualnog – pomoću videosignala umjetnice su generirale zvuk, istodobno manipulirajući njime. No iako publici nisu bile u potpunosti vidljive vizualne komponentne rada, možemo zaključiti da su umjetnice provele premalo vremena u razradi svoje osnovne ideje. Njihova je izvedba bila monotona: sitna manipulacija zvukom nije se pokazala dovoljnom da se razvije njena konkretnija dramaturgija. Ideja da se zvuk generira kroz videosignale zanimljiva je, ali je ipak samo ideja koja još ne čini razrađeno djelo.

Navedeno nije bio problem isključivo ove izvedbe. I u drugim je slučajevima bilo moguće primijetiti kako je ponekim umjetnicama i umjetnicima ideja sama po sebi dovoljna ili da možda postaju previše ovisni o njoj, čineći da koncept rada postane sam sebi svrhom, a realizacija gotovo redundantnom. Na sličnom problemu se poskliznula i Ksenija Ladić, koja je krenula od prikupljene verbalne građe. Pažljivo prisluškujući i bilježeći razgovore raznih ljudi tijekom više godina stvorila je korpus rečenica koje je iskoristila za svoju knjigu, a potom i glazbeno djelo. Četiri rečenice odabrala je ponavljati u svojevrsnom loopu te je polako, po uzoru na američke minimaliste, radila na gradaciji čija je kulminacija, nažalost, izostala. Zbog nedostatka odvažnosti, rizika, a možda i imaginacije, njeno je djelo također ostalo na razini korektnoga.

Mirela Ivičević dolazi iz nešto drugačijeg miljea, odnosno iz područja tzv. umjetničke glazbe, što se odmah čulo u njenoj kompoziciji. Riječ je o djelu koje je još u procesu nastanka i koja se, naravno bez predumišljaja, nadovezuje na prethodno navedene kompozicije ili umjetničke radove. Njena kompozicija je bila formalno dobra, bez osobitih nedostataka. No zanimljivim mi se čini istaknuti njeno nešto drukčije polazište.

Ivičević kreće od vrlo jednostavne, gotovo staromodne ideje – snima gudački orkestar i potom manipulira snimkama, povremeno ubacujući zvukovni isječak iz jednog Stockhausenovog intervjua. Njeno polazište, dakle, nije pokušaj novog načina generiranja zvuka – Ivičević koristi jedan već toliko poznati pristup i na njemu gradi svoju kompoziciju. Utoliko, ona težište stavlja na realizaciju i razradu glazbenog djela, kako u oblikovnom, tako i u psihološkom smislu. To, dakako, uopće nije neobično uzmemo li u obzir da se obrazovala na Muzičkoj akademiji na kojoj se zanatski dio (naravno, zapadnoeuropske klasične glazbe) izrazito stavlja u prvi plan. No to ne znači da njena kompozicija nije suvremena ili da ne pridonosi suvremenoglazbenoj sceni. Pokazuje to samo da su njena sredstva, kao i pristup kompoziciji ili djelu drugačiji – u ovom slučaju možda i nešto sretniji.

Nasuprot tome, Luana Lojić, također studentica ALU, svojom je audio-vizualnom improvizacijom na vrlo zabavan, na prvi pogled čak i naivan način dovela u pitanje umjetničko djelo, proces umjetničkog rada, pa čak i ulogu i poziciju samog umjetnika. Ona je vrlo sramežljivo naglasila da joj je ovo bilo prvo bavljenje zvukom i da se ne razumije u tehnička pomagala kao što su mikseta ili mikrofon, te se odlučila poslužiti internetom kao polazištem. Krenula je od Wikipedijine natuknice Sound iz koje je izvlačila ideje za sljedeće poteze koje je publika mogla pratiti na projekciji. Tako je preko pojmova izvučenih iz samog teksta – kao npr. “sinusoidni ton”, “binauralni ritam” i dr. –  koje je zatim putem različitih internetskih stranica reproducirala, stvarala i improvizirala zvukovnu situaciju. Također, putem raznih generatora zvuka uspjela je djelomično i manipulirati reproduciranim zvukovima, barem u segmentu visine i jačine tona. Njen hrabri ulazak u nešto što ne smatra sigurnom prostorom i hrabro istraživanje čime nepregledan virtualni prostor interneta može doprinijeti umjetničkoj izvedbi rezultirali su iznimno zanimljivom improvizacijom.

Na rubu improvizacije se kretala i Deborah Hustić, poznata kao umjetnica koja je bavi prvenstveno live elektronikom kao i DIY instrumentima. Njena izvedba s elementima improvizacije istražuje mogućnosti različitog generiranja zvuka i manipulacije. U tom smislu može se reći da je njen rad u startu široko poetički postavljen – negdje između elektroničke glazbe na liniji umjetničke glazbe i elektroničke glazbe na liniji popularne glazbe. Taj iskorak u popularno je sam po sebi izdvojio autoricu iz ostatka programa, a osim auditivnog doživljaja, taj je dojam naglašavala i njena fizička pojava koja nikako nije bila ukočena ili suzdržana. No iako su mnogi njeni glazbeni postupci i rješenja bili zanimljivi, ostali su nepovezani. Treba istaknuti tendenciju umjetnice da se fokusira na dobiveni zvuk, ali ga ne povezuje s drugim zvukovima i ne radi na formi. Njena improvizacija se činila kao skup više ili manje povezanih cjelina koje su se prije doimale kao uspješno riješeni zvučni problem, ali ne i više od toga. Na vrlo dobru tehničku podlogu u ovom je slučaju samo trebalo dodati umjetničke imaginacije da bi se postigla uspješnija realizacija.

Naposljetku, ne treba zanemariti ni politički iskorak koji je napravila Sine Linea. Posljednjih par mjeseci s razlogom smo mogli čitati sada već pozamašni broj različitih tekstova koji se bave položajem žena u glazbi. Pa iako se te rasprave uglavnom kreću oko domene popularne glazbe, ni ova, nazovimo ju elektroničko-eksperimentalna, nije isključena iz te priče. Kao odgovor na prošlogodišnje izdanje u kojem su sudjelovali isključivo muškarci, na ovogodišnjem su se predstavile samo žene. Ovu činjenicu ne bismo smjeli previdjeti – davanje većeg prostora umjetnicama i širenje njihove vidljivosti iznimno je važan čin.

Ovu je priču na zanimljiv način zokružio videorad #popfem Sare Glojnarić i Binhe Haase koji je kritički propitivao patrijarhat i mizoginiju. Vrlo jednostavnom tehnikom kolažiranja isječaka različitih antifeminističkih govora autorice su izokrenule sve prisutniji desni diskurs u svoju korist, gradeći jedan feministički angažiran rad. Iako bi autoricama neki mogli zamjeriti zvučno neobrađenu govornu liniju i posljedičnu nerazumljivost teksta, rekao bih da je zbog koncepta rada glasove i identitete protagonista bilo nužno ostaviti u (gotovo) izvornom obliku.

Odmaknemo li se na trenutak od tehničkih aspekata njihovog rada prema široj perspektivi, vidjet ćemo da Glojnarić i Haase istovremeno otvaraju i mnoga pitanja oko političke ili aktivističke uloge eksperimentalne glazbe, koja često ostaje zanemarena ili se smatra da joj nije primjerena. No nije li sve predstavljeno u sklopu Sine Linea na neki način bilo političko? I nisu li ti radovi pokazali da se eksperimentalna scena kritički odnosi prema glazbenoj umjetnosti i njenim naučenim obrascima? Neovisno o tome može li se iz njih iščitati eksplicitna namjera ili ne, valjalo bi dopustiti da eksperimentalna glazba iziđe iz svojeg zaštićenog balona i otvoreno prihvati svoj potencijal za društveni angažman.

“Rijetko tko će odoljeti muškarcu koji miriše dobro. Ali koji je parfem savršen za vašeg muškarca? Ovaj tamno glatki i začinjeni miris oznojenog tijela i donjeg veša isparava polako i toplo, u grupnim tušionicama, dok miješa vašu divlju i sofisticiranu stranu uz ritam zvukova i pokreta iza staklenih prozora gimnastičke dvorane. Obavijen velom tajnosti, poput sramežljive mačke na rubu nekog gradskog pločnika, njegov miris će vas ostaviti da se osjećate POPUT ČISTOG ZLATA …”, piše Marko Stamenković. 

Autor na izložbi predstavlja izbor iz pet serija fotografija obilježenih svođenjem građe na minimalni vizualni kod te gotovo potpunim ukidanjem znakova kontekstualnog određenja. Rezultira to raznovrsnim učincima kritičke apstrakcije, koji se dotiču osobnog (autorskog) prostora, osnova likovnosti, ideje praznine i markiranja prisutnosti, ali i poopćeno shvaćene ekološke i društvene tematike, osobito u odnosu na dubrovački ambijent.

Primjerice, u seriji Stolice (2010-2017), kako navodi autorica programskog teksta Petra Golušić, Kaleb “ponovo konceptualno prilazi Dubrovniku koji ispisuje apstraktno – simbolima stolica zatečenih u javnim i privatnim prostorima, kojima je ukinuta šifra identiteta. […] Oštroumno i precizno otvaraju se diskursi u kojima se misaono razmatraju – čovjek, skupina, grad, društvo, svjetski sistemi i stukture. Nema tu kritike i osude. Slobodni su to procijepi zbilje kojima autor radi višeznačenjske mape / karte odmicanja i bivanja u trajanju ničega”.

Drugdje će biti riječ o apstrahiranju osobnog prostora u opći (serija Bez naziva, 2013.-2017.), studijama svjetla i sjene, elemenata likovnosti u različitim ambijentima (Flora, 2011.-2017.; Bez naziva, 2007-2017.) ili smrti i propadanja (Palme, 2013.-2016.), što ovu izložbu čini osobito slojevitom razradom jednog fotografskog postupka.

Stjepo Kaleb rođen je u Dubrovniku 1945. godine. U Pariz odlazi 1966. godine, a početkom 70-ih godina započinje njegovo stvaralaštvo u mediju fotografije. Radio je u fotografskim laboratorijima novinskih agencija, potom se bavio reportažnom fotografijom kao freelancer te asistrirao raznim fotografima. 1986. godine odlazi u New York gdje kontinuirano stvara fotografske zapise. Izlagao je na mnogobrojnim samostalnim i skupnim izložbama u zemlji i svijetu. Od 2008. godine živi i radi u Dubrovniku. 

Izložba ostaje otvorena do 26. svibnja.

Osmi dan, putujuća manifestacija grupe autora okupljenih u 7DS-sistem, svoje će osmo izdanje doživjeti u Zagrebu. Umjetnici koji sudjeluju na pazinskom festivalu Sedam dana stvaranja predstavit će neke od svojih recentnih radova, od fotografije i kolaža pa sve do performansa.

Manifestacija je dosad održana u Pazinu, Poreču, Puli, Rijeci i Zagrebu, a kroz nju se predstavilo više od četrdeset autora poput Svena Stilinovića, Davora Sanvicentija, Željka Bobanovića, Josipa Pina Ivančića, Darka Brajkovića, Ide Skoko, Valtera Černeke, Noela Šurana, Davida Belasa, Andreja Zbašnika i drugih.

Iako performans pruža možda najbolji uvid u svijet 7DS-sistema (do sad ih je na festivalu izvedeno preko stotinu!), umjetnički se rad ove grupe autora proteže kroz sve medije, a karakterizira ga neprestana potraga za slobodom izričaja.

Stari i novi autori ovoga pomalo začudnog kolektiva u Greti će svoje radove predstaviti pod zajedničkim nazivnikom tematske cjeline Apoteoza prostora mišljenja koju 7DS-sistem postavlja kao vodilju u svom trenutnom djelovanju.

Atmosfera koja uvijek iznova oduševljava publiku festivala Sedam dana stvaranja tako se nakratko seli u Zagreb u svom koncentriranom obliku. Ako dodamo da je festival nedavno prepoznalo i Europsko udruženje festivala dodijelivši mu europsku oznaku izvrsnosti, novo izdanje Osmog dana čini se kao uvertira u veoma plodno razdoblje 7DS-sistema.

Ulro, carstvo boga Urizena predstavlja mjesto živućih mrtvaca, idola i čudnovate iluzije. Czesław Miłosz je u svojoj knjizi Zemlja Ulro taj imaginarni prostor prepoznao u stvarnim mjestima koja izlaze izvan nacionalnih  i političkih narativa i u kojima se prepliću utjecaji različitih kulturnih konteksta. Mitski prostor Zemlje Ulro prepoznajemo u neprekinutoj povijesti magičnih teritorija poput Trsta i Litve. Vidimo ga u modelu utopijske hasidske države na području Galicije, Bjelorusije, Poljske i Baltika. 

Rimantas Plunge se predstavlja serijom foto kolaža today (ulro), dreams (ulro) i no dreams (ulro) nastalih 2017. godine kojima preispituje Miłoszovo djelo. David Škerlj se predstavlja video radom 2 points of view from Novak to Grujic iz 2014. godine zasnovanom na reinterpretaciji Andrićeve Na Drini ćuprija. Josip Zanki po prvi put izlaže seriju iluminacija Zemlja Ulro iz 2015. godine nastalih u okviru etnografskih istraživanja svijeta simbola. Na izložbi u Galeriji Greta Rimantas Plunge, David Škerlj i Josip Zanki po prvi put nastupaju zajedno.

Otvorenje izložbe Zemlja Ulro najavljeno je za ponedjeljak, 20. ožujka u 20 sati, a možete ju pogledati do 25. ožujka.

Riječima umjetnika: “Hrvatsko društvo je, između ostalog, i sustav apsurdnih zakona. U default hrvatskih stanovnika ugrađena je komponenta prevare koja je društveno prihvatljiva. Izigravanje zakona i pravila, plagiranje, kopiranje i prisvajanje tuđeg rada, potezanje veza radi rješavanja bilo kakvih vrsta prepreka sasvim je normalno i prihvatljivo ponašanje. Možda čak i poželjno.

Radovi na ovoj izložbi su čista prevara. U svakom pogledu. Prvo, nisu moji. Našao sam ih na webu i na neki način prisvojio. Ne znam ni imena autora. Nisu mi bili bitni. ‘Originali’ su fotografije koje sam neovlašteno uzimao i jednostavno ih preveo u slikarski format ponašajući se pri tom kao prosječni građanin ove države…”.

Bojan Šumonja rođen je u Puli 1960. Završio je srednju umjetničku školu u Puli te diplomirao na Accademia di Belle Arti di Venezia, odjel skulpture, u klasi prof. Tramontina. Jedan je od osnivača Hrvatskog Društva likovnih Umjetnika Istre i jedan od autora Istarske kulturne strategije. Od 1987. član je Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika (HZSU), HDLU Istre (Hrvatsko društvo likovnih umjetnika Istre) i Umjetničke organizacije ROBOT, Pula, te umjetnički direktor galerije Poola u Puli. Radovi mu se nalaze u stalnom postavu Moderne galerije Zagreb, u fundusu Muzeja moderne i suvremene umjetnosti Rijeka, Zavičajnog Muzeja grada Rovinja, Obalnih Galerija u Piranu, te u mnogobrojnim područnim gradskim i privatnim zbirkama. Živi i radi u Puli.

Izložbu možete pogledati do 18. ožujka.

Pomoću vibracija zvučnih valova, svijetla i pokreta koristeći se općim zakonitostima uzajamnog djelovanja između tijela i sile autorice kreiraju multimedijalni performans Kôd koji se bavi prikazom veze između sinaptičke funkcije i rezonancije. Pritom vrše digitalnu intervenciju na prostor sa svrhom preoblikovanja. Okruženjem koje je moguće preoblikovati, otvaraju mogućnost izgradnje novih struktura te estetiziranja funkcionalno neoblikovanih ambijenata. U performansu je zastupljena i interaktivnost između izvođačice i audiovizualnog materijala (svijetlo, zvuk, video) pri čemu izvođačica ostvaruje kontrolu nad tehničkim dijelom izvedbe čime predstavlja novi izvor estetike te ostvaruje tzv. human/machine interface. Za razvoj interfacea autorice koriste tehnologiju kao kreativni alat razvijajući senzorski sistem koji prati izvođačicu i kompjuter koji procesuira vizualne i zvučne promjene izazvane prisustvom i pokretom izvođačice.

Kôd je nastao iz potrebe autorskog tima da nastavi i produbi istraživanja, te eksperimente u sferi suvremene umjetnosti multimedijialnim spojem suvremenih izvođačkih tehnika moderne tehnologije.

Interaktivnu instalaciju možete pogledati do 4. ožujka u radno vrijeme galerije od 17 do 20 sati.

Za produkciju je zaslužna Umjetnička organizacija TOK (Tvorba Otvorenih Konstrukata, za instalaciju-scenografiju Vana Gaćina, izvođačica je Nikolina Komljenović, a autor i programer zvuka Mijodrag Gladović.