Tema “Rad gradi grad poziva na umjetničko promišljanje o radu u najširem smislu, vremenski i prostorno: o njegovoj prisutnosti i odsutnosti, o njegovoj vrijednosti, pauzi i dokolici, tišini koja ga često prati. Sama tema naslanja se na prostor ovogodišnjeg Oglede festivala– na kvart Galženica koja je izrasla kao radničko naselje, te je i sama produkt kolektivnog napora”, napominju organizatori_ce festivala.

Poziv je otvoren i za prostorne intervencije, site specific instalacije i za otvorene projekte koji uključuju sudjelovanje stanovništva i lokalni kontekst.

Organizator snosi trošak smještaja, a honorar u iznosu od 700 eura brutto bit će raspoređen sukladno odabranom radu/radovima. 

Prijave se šalju putem online obrasca, a više detalja o natječaju možete pronaći ovdje.

Rok za prijave je 20. lipnja.

Kako navode organizatori_ce: “Izložba se fokusira na nelagodna afektivna, ali i difuzna osjećajna stanja u kojima popuštamo vlastitim slabostima. Pitanja od kojih polazi su kako, zašto i kada zapadamo u područje ‘niske frekvencije’? Kako se odnosimo prema tim porivima: udovoljavamo li im, potiskujemo ih ili strateški kontroliramo i zašto?”.

Prijave su otvorene vizualnim umjetnicima_ama svih generacija i umjetničkih disciplina, kao i studentima_cama umjetničkih akademija i srodnih disciplina, koji_e su podrijetlom ili trenutačnim životom i radom, kao i ranijim životom i djelovanjem vezani uz područje Velike Gorice.

Prijava za izložbu treba sadržavati:

• ime i prezime
• kratki životopis (do 1000 znakova s prazninama)
• podatke o prijavljenim radovima (naziv, godina nastanka, tehnika i dimenzije rada)
• izjavu o radu
• fotografije radova u kvaliteti i rezoluciji već pripremljenoj za tisak (300 dpi u jpg ili tiff formatu)
• zvučni zapis u mp3 formatu
• video u DVD PAL ili mp4 formatu do 20MB ili poveznicu na materijale

Prijavu s navedenim podacima potrebno je poslati na e-mail: velikogoricki.salon.galzenica@gmail.com.

Više informacija o natječaju možete pronaći na poveznici.

Prijave se zaprimaju do 27. travnja.

Autorica je za ovaj rad ovjenčana Nagradom Radoslav Putar 2022. za najboljeg mladog likovnog umjetnika_cu u Hrvatskoj, koju dodjeljuje Institut za suvremenu umjetnost. Rad je bio izlagan više puta u smanjenim oblicima na grupnim izložbama, no u Galeriji Galženica se po prvi put do sada ova serija radova izlaže u cijelosti. Kustos izložbe je Leopold Rupnik.

Radi se o multimedijalnoj izložbi čija je polazišna točka transgeneracijska trauma, odnosno preispitivanje autoričina odnosa prema ratnoj memorabiliji njenog djeda. Stupajući u odnos s osobnim predmetima, spisima, fotografijama i drugim materijalima iz obiteljske arhive, Glorija Lizde otvara nove puteve prema iscjeljenju osobnih rana.

“Lizde svoju seriju fotografija odjeljuje u dvije analitične, vizualno-narativne cjeline – dok je prva svojevrsno geotraumatsko kartiranje ratnih pejzaža u sadašnjici, drugom pak propituje vlastitu i obiteljsku odgovornost spram naslijeđenih djedovih ratnih memorabilija. Oba narativna slijeda obilježena su autoričinim raspetljavanjem djedovih iskustava i čitanjem spisa, u kojima upravo ono neispisano nosi težinu traume”, stoji u predgovoru kustosa.

Glorija Lizde (1991., Split) završila je preddiplomski studij filma i videa pri Umjetničkoj akademiji u Splitu te diplomski studij fotografije pri Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. U svom fotografskom radu istražuje teme obiteljskih odnosa, traume, genetskog naslijeđa i sjećanja koristeći dokumentarnu i insceniranu fotografiju. Ostvarila je više samostalnih izložbi te sudjelovala na brojnim skupnim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu.

Više detalja o izložbi možete pronaći ovdje.

Matej Vuković već je tijekom studija privukao pažnju struke i publike skulpturama oblih organičkih formi s temom oblaka, ističu organizatori_ce. Njihove površine prekrivene su intenzivnim monokromnim bojama čime on u medij skulpture uvodi slikarska sredstva, što postaje stalna značajka njegova kiparskog izraza. Bojom postiže vedrinu i zaigranost, kao i dodatne značenjske slojeve kiparske forme. U počecima radi odljeve u poliesteru, materijalu koji je dostupan, lagan za prenošenje i pogodan za kolorističku intervenciju na površinu skulpture. Svjestan toksičnosti poliestera nastavlja istraživati nove materijale (stiropor, gips, papier mache, cement, drvo i druge), kombinirajući tvari raznih svojstava kako bi dobio željeni rezultat, objašnjava tekst najave.

“Izložba u Galeriji Galženica već svojim nazivom Nakupi se čovjeku, konotira stanje i osjećaje koji obuzimaju umjetnika, ali su i odraz generacijskog, a i šireg, općeljudskog duha vremena. Prezasićenost informacijama i aktivnostima, ubrzan stil života, gomilanje predmeta, brojni izazovi kojima smo svakodnevno izloženi kao i mnogi osobni doživljaji i emotivna stanja kojih se želimo osloboditi, sve je to Matej Vuković sublimirao u prostorno-specifičnu ambijentalnu instalaciju koja ispunjava izložbeni prostor. Sastoji se od readymade predmeta (vodovodne cijevi) i skulpturalnih elemenata koji fragmentima ili cjelinom stvaraju narative koji specifičnom atmosferom aktiviraju pažnju, osjećaje i tokove misli promatrača,” navodi Nataša Ivančević u katalogu izložbe.

Matej Vuković rođen je 1995. u Zagrebu. Diplomirao je kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 2021. godine. Izlagao je na petnaestak skupnih izložbi, među kojima su 13. i 14. Trijenale hrvatskog kiparstva, 36. i 37. Salon mladih i 1. Velikogorički salon. Dobitnik je raznih nagrada i priznanja. Rad mu se nalazi u zbirci Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu i Fundusu Akademije likovnih umjetnosti. Živi i radi u Velikoj Gorici.

Izložba će biti otvorena do 23. prosinca.

Diplomska izložba Tare Stanić je inspirirana vlastitim snovima. Fascinirana je načinom na koji se snovi isprepliću međusobno te koliko su detaljni i živi u svojoj nestvarnosti. Emocije koje vladaju u određenim trenucima, poput tuge, straha i gnjeva, utječu na nju kroz san i kada se probudi. Svjesna da nisu događaji iz stvarnosti, primjećuje utjecaj situacija iz realnog života na vlastiti um i na koji način ih on projicira u snu. U velikom formatu pronalazi slobodu umjetničkog izražaja i istražuje načine na koje bi mogla prenijeti atmosferu snova. Slikajući direktno na papir, bez prethodne skice, pokušava zadržati spontanost crteža i instinktivno prenijeti situacije i scene iz snova.

U predgovoru kataloga povjesničarka umjetnosti Tea Gudek Šnajdar zaključuje: “Sposobnošću da intimnu temu snova samouvjereno prenese u radove različitih medija, Tara Stanić nameće se kao izuzetno kvalitetna i zanimljiva autorica. Plejadom čudnovatih bića koji obitavaju u mističnom univerzumu snova, gotovo na granici noćnih mora, poigrava se ponekad labavom granicom svjesnog i nesvjesnog. U nadi kako je ovo samo početak jedne produktivne umjetničke karijere, biti će vrlo zanimljivo pratiti je u narednim godinama.”

Tara Stanić rođena je 1998. godine i živi u Velikoj Mlaki. Kroz grafiku, ilustraciju, strip i slikarstvo istražuje groteskno, fantastično, otuđenost i svijet snova. Koristeći naraciju i imaginarna čudovišta spaja neobično, jezovito i duhovito. Samostalno je izlagala na izložbi Životinje u Galeriji Polica, ALU (2023.) i izložbi Samo snovi u Laubi (Projekt Šalji dalje, 2022.). Do sada je izlagala na sljedećim grupnim izložbama: Plati i nosi, prodajna izložba studenata i mladih umjetnika, HDLU (2022.), 1. Velikogorički salon, Galerija Galženica (2022.), Petolik, izložba u sklopu projekta ALU Perspektiva 2, ALU (2022.), Prakse izlaganja / Dizajn izložbi, Galerija Blok (2022.), Tangier, Galerija TICK TACK, Antwerpen (2020.), 10×1, Royal Academy of Fine Arts, Antwerpen (2019.). Boravila je na Erasmus+ programu 2019. godine u Belgiji.

U četvrtak, 30. travnja velikogorička Galerija Galženica objavila je da njezin dugogodišnji voditelj Klaudio Štefančić napušta tu poziciju i odlazi na drugo radno mjesto. Druga je to dramatična promjena za ovaj galerijski prostor nakon što je ranije ove godine objavljeno da su mu gradske vlasti odlučile srezati ovogodišnji proračun za gotovo 40 %, što je znatno ograničilo mogućnosti realizacije programa.

Štefančić je bio voditelj Galženice od 2001. godine. U tom razdoblju galerija je postala jednim od ključnih staništa nezavisnih umjetničkih praksi i primjerom razvoja javne kulturne infrastrukture izvan Zagreba. Kao što smo već pisali na Kulturpunktu, Galženica je je svoju smještenost u zagrebačkoj orbiti – a time i relativnu dostupnost metropolskoj publici, umjetnicima i kustosima – iskoristila na vrlo plodan način, zadržavši pod Štefančićem snažnu suvremenoumjetničku programsku orijentaciju.

U objavi koju je prenijela službena Facebook stranica Galženice Štefančić je izjavio: ”Zahvaljujem svim suradnicima, a posebno umjetnicima, posjetiteljima i radnicima Pučkog otvorenog učilišta Velika Gorica, na dugih i dinamičnih 19 godina suradnje. Trudio sam se ovaj iznimni galerijski prostor voditi u skladu s višestruko izmijenjenim uvjetima kulturnog i društvenog života, od kada sam 2001. imenovan njegovim voditeljem. Ne sumnjam da će galerija formirana 1980. u institucionalnom okviru Doma kulture i dalje imati važnu ulogu u kontekstu gradske i regionalne kulture. Pučkom otvorenom učilištu i budućem voditelju/voditeljici želim puno uspjeha u radu.”

Tko god došao na Štefančićevo mjesto, morat će prije svega pronaći načina da poboljša proračunski status galerije nakon što su velikogoričke vlasti pokazale poražavajuću neosjetljivost za njezinu važnost. No uzevši u obzir da Galženica nije zaseban subjekt, nego tek izložbeni prostor u sklopu Pučkog otvorenog učilišta, upitno je koliko će novi voditelj ili voditeljica imati prostora za djelovanje. Ako se financijska situacija u Galženici ne uspije popraviti, bit će to veliki gubitak, ne samo za Veliku Goricu, nego i za suvremenoumjetničku infrastrukturu na nacionalnoj razini.

Riječ je o umjetnicama mlađe generacije koje za svoj umjetnički izričaj većinom koriste medij fotografije, ali često su tu prisutne i novomedijske prakse, video, performans i instalacija.

“Umjetnice uključene u izložbu u potrazi su za alternativnim načinima pričanja priča usađenih u našoj kulturi te s mobitelima i fotografskim aparatima u ruci one prevode put definiranja vizualnog identiteta novog Istoka. Ponovno gledajući njihov pogled iz konzervativnog, muškog dominantnog društva, istražuju rodne uloge i seksualnost, mitove i arhetipove, tijelo i urbanu sredinu. […] Njihovi radovi žele transformirati vanjski svijet, a ujedno služe i kao snimke njihove unutarnje emancipacije”, piše u predgovoru izložbe kustosica Marina Paulenka. 

Izložba ostaje otvorena do 15. prosinca. 

“Četvero nadasve zanimljivih hrvatskih autora mlađe-srednje i srednje generacije okupljeno na izložbi Postmedijske strukture – Predrag Todorović, Paulina Jazvić, Igor Juran i Iva Ćurić – njeguju, svaki na svoj način, upravo takav medijski nomadizam. Isto tako, nekadašnja aporija na relaciji apstraktno – figurativno njima je posve nebitna. S lakoćom je premošćuju, a samim time i ignoriraju. Kakav je njihov odnos naspram tradicionalno utemeljena dualizma što ga tvore forma i sadržaj? Oni ga naprosto nadilaze, a to čine specifičnim odnosom naspram strukture. I doista, njihova djela, iako uzajamno posve različita, posjeduju nadasve zanimljive strukture čiji raspon varira od organskih do anorganskih, od digitalnih do tvarnih, od izvedbeno klasičnih do tzv. novomedijskih, od taktilnih do ekskluzivno optičkih… Oblici na ovoj izložbi koegzistiraju sa zvukom, materična stvarnost s onom digitalnom, a pokret s mirovanjem. Sve je klizno, a ipak tvori skladnu cjelinu. 

Medijske karakteristike pojedinih radova važne su, dakako, za njihovo ispravno sagledavanje, ali nipošto ne izbijaju u prvi plan. Naglasak je na odnosu detalja i cjeline, na osvještavanju važnosti što ih postupci umnažanja i repetitivnosti mogu imati na recipijentov doživljaj izloženih radova, katkada čak i na njegovu interakciju s njima. Strukturna uvjetovanost radova ovih četvoro umjetnika nedvojbeno poništava neupitne formalno-sadržajne razlike među njima. Paulinina pop-poetika u ovom kontekstu nije u suprotnosti s Predragovim lucidnim reinterpretacijama enformela odnosno svojevrsnog konstruktivizma s postmodernističkim otklonom u organičko, baš kao što Igorovo propitivanje optičkih karakteristika digitalnih medija, ili njegovo geografijom uvjetovano imaginarno video-putovanje neće biti inkompatibilni s Ivinom pomalo zastrašujućom, ali i posredstvom tehničkih nacrta ipak uvelike demistificiranom podmornicom. To isto, dakako, vrijedi i za sva ostala vizualna sučeljavanja do kojih na ovoj izložbi neminovno dolazi. Medij je izgubio na značenju i ovom je prilikom posve podređen strukturi. Katkada nam doista može izgledati da umjetnost nezadrživo kroči putem postmedijskih struktura”, piše u predgovoru kustos Vanja Babić.  

Bez obzira na prirodu društvenog problema, Matoković mu prilazi zaokupljen idejama solidarnosti i zajednice, ukazujući ili na njihov nestanak ili na njihovo krivo shvaćanje. Matokovićev rad također podsjeća na napeti odnos između umjetnosti, kulture i države, koji nije svojstven samo Hrvatskoj, nego i drugim zemljama Istočne Europe. Je li umjetnost izgubila svoje društveno poslanje? Koja je njezina uloga u globalizacijskim procesima? Na temelju kojih kriterija danas procjenjujemo vrijednost umjetničkih djela i institucija u društvu čija je kulturna proizvodnja gotovo potpuno određena državnim potporama itd.?

Izložba pod nazivom U potrazi za dobrom vladavinom donosi šest Matokovićevih radova (nastalih u razdoblju od 2011. do 2018. godine) i kao takva bit će prvo veće predstavljanje ovog umjetnika u zagrebačkoj regiji.

Izložba je otvorena do 14. srpnja.

Koristeći se medijem GIF-a, Ančić temi sebstva pristupa “kroz vizuru zazornosti kojoj je nemoguće umaknuti, koja prikazani subjekt neprestano guta postajući njegov konstitutivni dio”.

“Poetika Ančićeve”, stoji u uvodnom tekstu Petre Galović, “lako je smjestiva u gotski žanr” koji u svojem suvremenom obliku “povlači teme i motive baštinjene prvenstveno iz viktorijanske i edvardijanske književnosti”, ali se također i “demokratski širi na sve druge oblike umjetnosti (vizualnu, kazališnu, filmsku, glazbu, strip…) u kojima, u postmodernističkoj maniri, rapidno stvara nove oblike, napose u žanru horora”.

Marija Ančić je bivša finalistica Nagrade Radoslav Putar i umjetnica čiji rad u domaćoj sredini ima specifičan status, jer se odvija na sjecištu tradicionalnih umjetničkih disciplina (crtež, animacija) i kulture društvenih mreža (GIF, blog itd.). Ančić je rođena 1982. u Sarajevu. Diplomirala je na Umjetničkoj akademiji u Splitu, na smjeru konzervacije-restauracije 2005. i na kiparstvu 2010. Uz tri samostalne izložbe u Zagrebu i Splitu, sudjelovala je na više skupnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu. Živi i radi u Zagrebu kao samostalna umjetnica. 

Detaljniji prikaz izložbe dostupan je na službenoj stranici Galerije Galženica.

Izložba je otvorena do 7. travnja.