“Početkom rata u Jugoslaviji 1991. u rukama Dubravke Ugrešić slučajno se našla školska početnica koja je prema godini izdanja lako mogla biti i njezina, i pred književnicom su najednom iskrsla dva svijeta — davnašnji, zaboravljeni svijet početnice koji je obećavao sretnu budućnost, i drugi, zbiljski, sadašnji, koji je tu budućnost brutalno osporavao”, piše u tekstu najave, koji objašnjava kako je spisateljicu ova epizoda potaknula na skupljanje početnica te inicirala nastanak niza radova i tekstova koje će predstaviti na izložbi.

Crvena škola bila je izložena u Rijeci, u verziji čiji su postav osmislile članice kolektiva Oaza. Zagrebački pak postav potpisuju Damir Gamulin Gamba i Antun Sevšek, dok su autori zvučnog dijela postava Alen i Nenad Sinkauz. Na otvorenju sudjeluje i ZborXop s glazbenim programom.

Autorica Dubravka Ugrešić o izložbi je kazala sljedeće: “Posjetilac ove izložbe uočit će ostatke minijaturne crvene škole kupljene davno u nekoj amsterdamskoj staretinarnici, i moju opsesivnu (zlo)upotrebu zvijezde petokrake i srpa i čekića. Od dana kada je Hrvatska proglašena nezavisnom državom, a tomu je ove godine točno trideset godina, hrvatsko mentalno i vizualno polje postepeno su okupirale svastike, crne poput žohara, u svim veličinama. Zvijezde petokrake razasute po mojim ‘uratcima’ spadaju u kompulzivnu gestu gubitnika. Iako crvena zvijezda nije bila moj ‘ideološki bedž’, niti je u mome djetinjstvu njezina prisutnost bila tako napadno prisutna, kako bi se, sudeći po mojim radovima, moglo zaključiti — ona je to postala. Crvena zvijezda nije obrana, ni zaštita, niti pak politička strategija, ona je slabašan, ali postojan alarm. Beeper. Crvena zvijezda je tu da postavlja pitanje nisu li nas svastike-žohari doista preplavili?”

Izložbu organizira Multimedijalni institut u suradnji s Kulturno informativnim centrom i Srpskim narodnim vijećem, a ostaje otvorena do 4. studenog.

Kako stoji u najavi, umjetnica je iskoristila interijer Galerije Forum za prostornu instalaciju koja “sugerira let i širenje kroz prostor”.

O instalaciji Ide Blažičko autor predgovora Feđa Gavrilović piše kako “sadrži u sebi i dojam lakoće i onaj monumentalnosti, a u njoj se harmonično nadopunjuje ideja leta s idejom pada. Koristeći arhitektonske zadatosti prostora, ona ga vizualno proširuje, rastvara i dinamizira, istovremeno se sunovraćajući poput kometa i uzlijećući poput leptira. To je skulptura koja posve vlada vlastitim tijelom, prostorom u kojemu se nalazi i percepcijom promatrača, te nas, makar privremeno, nosi na svojim krilima”.

Ida Blažičko rođena je 1985. godine u Zagrebu, gdje je 2007. završila kiparstvo na Likovnoj akademiji. Završila je i postdiplomski program skulpture u javnom prostoru na Kineskoj umjetničkoj akademiji u Hangzhou. Godine 2017. zu rad u sklopu projekta Palinsesti u talijanskom gradu San Vito al Tagliamento dobila je nagradu za najbolju javnu skulpturu. Ove godine sudjelovala je na međunarodnoj izložbi Contextile u portugalskom gradu Guimarãesu i na Venecijanskom bijenalu arhitekture, u Paviljonu Crne Gore.

Izložba je otvorena do 24. studenoga. 

Izložba Tate iz Švedske i Hrvatske nastavlja se na projekt Swedish Dads Švedskog Instituta i švedskog fotografa Johan Bävmana koji je proveden kao izložba s dodatnim događanjima u nekoliko desetaka država diljem svijeta.

Dio izložbe Tate iz Švedske i Hrvatske uključuje 25 fotografija s izložbe Swedish Dads koja prikazuje portrete očeva koji su odlučili ostati kod kuće s djecom najmanje šest mjeseci. Fotograf Johan Bävman istražuje zašto su ovi očevi odlučili ostati kod kuće sa svojom djecom i kako se zbog toga promijenio njihov odnos s partnerom/icom i njihovom djecom.

Uz fotografije tata iz Švedske na izložbi će biti prikazane i fotografije tata iz Hrvatske. Ukupno 25 fotografija tata iz Hrvatske uključuje prikaz tata u svakodnevnoj brizi za dijete u dobi od djetetova rođenja do 18 mjeseci života. 

Fotografije tata iz Hrvatske prikupljane su na javnom foto natječaju #SUPERTATA kojeg je provodio Festival tata od 19. ožujka do 4. travnja 2018. godine.

U predgovoru Antun Maračić objašnjava kako se izložba Katerine Dude odnosi se na Teslinu ulicu u kojoj se Galerija Forum nalazi, ali i na širi okoliš centra Zagreba te na sinkrona adventska događanja sa svim prigodnim uličnim transformacijama. S obzirom da je izložbi prethodio višegodišnji sustavni rad na proučavanju ritma grada, odnosno promjena sadržaja upravo Tesline i Masarykove ulice, Katerina se referira i na prvu izložbu novog programa Galerije Forum u ožujku 2013. godine. Božena Končić Badurina u tadašnjem je Vodiču kroz Galeriju također uključivala sadržaje neposrednog okoliša koje nakon gotovo pet godina Katerina Duda promatra kroz razlike te navodi konkretne promjene koje su se u ulici dogodile.

“Osim što sama po sebi, objedinjujući umjetnost i društvene nauke (autorica je uz umjetnički završila i studij sociologije), intenzivno promišlja i naglašeno aktivno komunicira s okolišem i aktualnim trenutkom, izložba Katerine Dude na najmarkantniji mogući način utjelovljuje i sažima programski koncept Galerije Forum u proteklih pet godina – težnju promocije umjetnosti žive autorefleksije te sinkrono, refleksije prostor/vremena kojemu pripada. Štoviše, kao posljednja u dugom nizu, sasvim neplanirano, izložba paradigmatski zaokružuje i neopozivo zaključuje ovu galerijsku programsku epizodu. Hvala, a sad više ništa!” napisao je Antun Maračić za kraj.

Izložba je otvorena do 9. siječnja.

Katerina Duda (1989.) diplomirala je studij novih medija na Akademiji likovnih umjetnosti i sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. U radovima polazi od tema grada i gradskog prostora, kroz site specific pristup, kombinirajući medije videa, fotografije, intervencije i akcije u javnom prostoru te društvenu praksu. Izlagala je na samostalnim i grupnim izložbama u zemlji i inozemstvu: Korak za Koteks (Galerija VN, 2017.); East is the West of the West (Mediterranea 18, Tirana, 2017.); Ako možemo dobiti malo žamora (Slika od zvuka, 2016.); Otvoreni studio (G-MK, 2016.); Herojska iscrpljenost (Galerija Nova, 2016.) Zicni se! (Ars publicae, 2015.); Zagreb: turisti trgovine, terase, trgovi (Urbanfestival 13, BLOK, 2015.). Autorica je dokumentarnog filma Rezidba (ŠDF Restart, 2015.). Članica je Slobodne domene Zadruge za otvoreni kod i dizajn. Živi i radi u Zagrebu.

Projekt je izložbeno predstavljen u rujnu u Galeriji umjetnina u Splitu te je paralelno sa zagrebačkom izložbom postavljen i u Akademie Schloss Solitude u Stuttgartu, gdje je jednim svojim dijelom i nastajao. Njegova iteracija upotpunjuje se i ovim zagrebačkim predstavljanjem koje na jednom mjestu ponovno okuplja sve suradnike unutar radnog procesa te preslaguje dosadašnje materijale, čineći tako sljedeći stupanj priprema za film.

“Ovaj uvijek drugačiji izložbeno-filmski set vrlo jasno transferira i performira autoričin umjetnički pristup: raščlanjivanje strukture i teksture filmskih elemenata kroz različite forme filma, instalacije, knjige, zapisa slike, zvuka, teksta; eksperimentiranje s mogućnostima animacije, s dokumentarnim i igranim elementima u filmu, glasom i artikulacijom, te propitivanje i obrtanje pozicije amaterskog i profesionalnog subjekta performativnosti, samog medija te struktura koje diktiraju i proizvode obrasce ponašanja. Re-artikulirajući i kolažirajući raznovrsne teorijske reference, raznorodne literarne izvore i osobne opservacije, Ana Hušman sa 6 sa 7 metara portretira jedan od nama ključnih prostora intimnije svakodnevnice, dnevni boravak, te se poigrava s različitim nivoima stvarnosti predstavljačkog registra (od snimki rekomponiranja makete samog prostora do stvarnih kadrova sobe). Ključni protagonisti priprema za film jednom su možda taj prostor i obitavali, možda ga upravo žive ili su se tek počeli koristiti njime. U toj specifičnoj medijskoj konstrukciji suradnik na filmu postaje njegov subjekt, no nikada i glumac, a dnevna soba model za kontinuiranu vježbu mnogobrojnih varijanti narativa u nastajanju, dok se cjelokupna filmska struktura sagledava u proširenoj izložbeno-filmskoj prostornoj instalaciji”, zapisala je o izložbi Ivana Meštrov.

Na projektu su surađivali Ivan Slipčević (direktor fotografije), Iva Kraljević (montaža), Ivan Zelić (dizajn zvuka), Tomislav Domes (dizajn zvuka i glazba), Ana Hušman, Ernst Ludwig, Ivana Bošnjak, Thomas Johnson (objekti i modeli), Jasna Jasna Žmak, Iva Kraljević, Ana Hušman, Ivana Meštrov, Petar Milat, Alice Miller (tekstovi), Miro Manojlović, Alen Sinkauz, Ivan Marušić Klif, Vladimir Jerić, Jelena Vesić, Ana Hušman (sudjelovali tijelom ili glasom), Nicole Hewitt (prijevod) i Ana Labudović (dizajn). Za produkciju bio je odgovoran Studio Pangolin.

Ana Hušman je docentica na Odsjeku za animirani film i nove medije Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu i suosnivačica udruge Restart gdje već dugi niz godina vodi program filmske edukacije za velike i male. Njezini su radovi prikazani na brojnim filmskim festivalima, samostalnim i skupnim izložbama. Između ostalih to su: 9. Gwanju Biennale (2012.), 25. i 56. Oktobarski salon, Beograd (2012., 2016.), MMSU Rijeka (2016.), IFF Rotterdam (2009.), DOK Leipzig (2006.) itd. Za svoje radove Plac (2006.), Ručak (2008.), Nogomet (2011.), Skoro ništa (2016.) dobila je više domaćih i međunarodnih nagrada. 

Izložba je otvorena do 9. prosinca.

Izložba se bavi mehanizmima ‘društvenog dogovora’ odnosno propitivanjem granica između statusa umjetničkog djela i neumjetničkog predmeta te trenutkom preobrazbe jednog u drugo.

Izložena djela otvaraju mnoga specificna pitanja o problemima umjetnika i umjetnosti danas. Prisutna je kritika umjetnickog sustava i referiranje na njega, a zastupljeni su i radovi koji otvaraju egzistencijalna pitanja umjetnika, njihovo preživljavanje i snalaženje u svijetu (umjetnosti). Nadalje, uz radove koji promišljaju svakodnevni život i djelovanje umjetnika uključeni su i oni koji se bave političkim i tržišnim vrijednostima u sferi umjetnosti.

Osim što produciraju djela u konvencionalnom smislu, umjetnici barataju pronađenim i prisvojenim objektima, kopijama i otuđenim artefaktima koji njihovom odlukom odnosno promjenom konteksta postaju vlastiti umjetnički radovi. Neki od radova zastupljenih na izložbi još su nedefiniranog statusa. Ovaj se treba ostvariti u procesu samog izlaganja, kroz igru zamjene uloga unutar institucionalnog okvira – uloge umjetnika i kustosa.

Sljedeće pitanje koje izložba otvara fenomen je vidljivosti umjetnosti u društvu. Tumačeći tu vidljivost kao činjenicu koja ovisi o društvenom prihvaćanju odgovarajućeg perceptivnog stava, radovi ovih umjetnika potvrđuju misao Arthura Dantoa koji kaže: Nema umjetnosti bez onih koji govore jezikom svijeta umjetnosti.

Izložba je otvorena do 18. studenog. 

Privremena transformacija prostora koju Pokas provodi pristupa prostoru kao mjestu kontemplacije. Blokirajući veći dio staklene stijene Galerije Forum orijentirane prema ulici umjetnica izvodi transparentan kvadratni crtež egzaktnom linijom duž nepokrivenog dijela stakla. 

Staklom Pokas intervenira i u interijer galerije – postavlja niz tankih staklenih cijevi koje povezuju pod i stropnu gredu tvoreći tako rahli zid i formirajući uski svjetlosni koridor kojim se mijenja uobičajeni smjer kretanja u galerijskom prostoru.

Izložba je otvorena do 21. listopada, a više informacija moguće je doznati na KIC-ovoj internetskoj stranici.

U kolektivnoj svijesti muška krv reprezentira hrabrost, požrtvovnost, herojstvo, dok ženska krv, sasvim suprotno, podrazumijeva uglavnom nešto sramno, pogotovo kada je riječ o onoj menstrualnoj.

Ova izložba na kojoj sudjeluju isključivo žene, umjetnice sa svih strana svijeta, postavlja u fokus vjekovne predrasude te upozorava na činjenicu da je žensko tijelo istaknuti topos društvene i političke borbe za ljudska prava. 

Radovi su, na inicijativu talijanske kustosice Manuele De Leonardis, nastali na istim podlogama, na komadima platna koje je od početka pa do 60-ih godina 20. stoljeća služilo ženama kao tampon za apsorpciju menstrualne krvi.

Koristeći svaka svoj specifični jezik, umjetnice su nastojale istražiti različite socijalne i psihološke aspekte stupnjeva životnog razvoja te specifičnih funkcija žene (rođenje, pubertet, trudnoća, menopauza) kao i oblika represije kojima su povijesno izložene (obespravljenost, nasilje, ropstvo…).

Izložba je svoja prva izdanja imala u Italiji, a ove godine, uz sudjelovanje hrvatske predstavnice Vlaste Delimar, gostuje u zagrebačkoj Galeriji Forum te potom u Galeriji Rigo u Novigradu.

Za razliku od svoje braće konceptualnih umjetnika, Momčilo Golub nikad nije odustao od stvaranja umjetničkog objekta. Njegova kritika umjetničkog sustava manifestira se transcendencijom uže shvaćenog područja i praksi umjetničkog i kulturnog stvaralaštva pa će na tom tragu za svoju središnju aktivnost i stvaralački postupak uzeti aranžiranje fenomena već proizvedene stvarnosti, odnosno, sam život u njegovim svakodnevnim predmetima među kojima je umjetničko djelo samo jedna od klasa predmetnog postojanja. Golubov se stvaralački univerzum zameće onkraj podjele na umjetnost i život, estetsko i utilitarno, živo i mrtvo, prošlo i sadašnje, estetsko i zanatsko, muzeje i buvljake, tradicionalno i avangardno, dokumentarno i imaginarno, izmaštano i doživljeno. Zor mu je intuitivan pa predmeti koje opsesivno skuplja po ključu osobne fascinacije, tek naknadno pronalaze svoju svrhu i mjesto uklapanjem u cjelinu sazdanu po poetskom ključu autorove imaginacije. U osnovi ovog stvaralačkog postupka je stav kojeg je Momčilo Golub izrazio riječima: 

Uzimam predmet oblikovan za svrhu, ali mu ne dopuštam da se svrhe domogne. Ljepota umjetničkog djela je u njegovoj praktičnoj nesvrhovitosti, a kad predmet ostane izvan svrhe ostaje mu samo ono ‘biti'”, zapisao je Branko Franceschi u predgovoru izložbi.

Otvorenje izložbe u Galeriji Forum najavljeno je za petak, 17. ožujka, u 20 sati.

Momčilo Golub rođen je 1949. godine u Ljubuškom. Diplomirao je na Likovnoj akademiji u Beogradu 1974. te magistrirao na njezinom grafičkom odjelu 1976. Kao stipendist francuske vlade specijalizirao je slikarstvo na Ecole des Beaux-Art de Paris 1979/1980., a godine 1991-1992. po drugi put studijski boravi u Parizu kao stipendist fundacije La Cité Internationale des Arts.

Aktivno je sudjelovao na domaćoj i inozemnoj likovnoj sceni 80-ih godina prošlog stoljeća, a od 2011. godine ponovno sve češće izlaže. Samostalno je izlagao u Splitu (Galerija umjetnički salon, 1980., 1983., Salon Galić 2013., Multimedijalni kulturni centar 2013.); u Beogradu (Galerija Grafički kolektiv 1982., Galerija ULUS 1990.); u Zagrebu (Galerija Nova, 1982., Institut za suvremenu umjetnost, 2013.); u Rijeci (Muzej moderne i suvremene umjetnosti 2015/16.); u Ljubljani (Galerija Bežigrajska 1984., 2000.); u Parizu (Galerija Antoine Candou 1991.); u Berlinu (Galerie Franz Mehring, 1994.) i drugdje. Sudjelovao je na brojnim skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu.

Dobitnik je više nagrada, između ostalog KUN-ove nagrade za grafiku (1974.), Nagrade fondacije Vladislav Ribnikar (Politikina nagrada, 1983.), Nagrade Equitable Gallery na izložbi jugoslavenske umjetnosti u New Yorku (1983.) i Nagrade za instalaciju na Dubrovačkom salonu 1984. Umjetnik živi i radi u Splitu.

Izložba je otvorena do 6. travnja.

“Izložba Novi fosili mladog multimedijskog umjetnika i dizajnera vizualnih komunikacija Nike Mihaljevića predstavlja niz njegovih recentnih, većinom dosad neizlaganih radova u najrazličitijim oblicima, –od audio-instalacija, preko videa do objekata i knjiga. 

Obrazovan na zagrebačkom Studiju dizajna i na Werkplaats Typografie u Arnhemu, Mihaljević je kao već aktivan grafički dizajner paralelno zakoračio i na domaću likovnu scenu izložbom u HDD galeriji 2012. gdje je izlagao svoje eksperimentalne radove te iste godine i sudjelovanjem na izložbi Knjige umjetnika u Institutu za suvremenu umjetnost / Galeriji Academia Moderna, a nakon toga uslijedile su izložbe i performansi u splitskom Multimedijalnom kulturnom centru, zagrebačkom MSU, Institutu za suvremenu umjetnost, festivalu Škver u Malom Lošinju i drugdje. Priznanje za svoje umjetničko djelovanje dobio je ove godine osvojivši najprestižniju domaću nagradu za mlade likovne umjetnike –Nagradu Radoslav Putar – a paralelno i dalje djeluje u području dizajna, ne samo kao praktičar nego i u edukaciji, na odjelu Medijskog dizajna u sklopu Sveučilišta Sjever u Koprivnici.

Jedan od fokusa Mihaljevićevog zanimanja su svakodnevne, obične, trivijalne, dokoličarske, naizgled besadržajne, besmislene i beznačajne situacije koje vjerodostojno dokumentira služeći se najrazličitijim medijima – primjerice audio-zapisi razgovora i druženja i njihove tekstualne transkripcije, zvučne kompozicije, fotografije, crteži, tiskani samizdati, cedeovi, audio-kasete itd. Konačna svrha dokumentiranja, međutim, nije samo bilježenje, nego izdvajanje i simbolično ‘uokvirivanje’ određenog događanja kao nečeg što, iz umjetnikova rakursa, ima transcendentnu, mističnu dimenziju te je vrijedno pažnje i štovanja”, iz predgovora Marka Goluba. 

Izložba ostaje otvorena do 3. prosinca.