Izložba Slika s konkretnom uputom otvara se u organizaciji udruge Drugo more u četvrtak, 10. rujna, a otvorenju će prethoditi razgovor s umjetnikom koji će s početkom u 19 sati voditi povjesničarka umjetnosti, kustosica i muzeologinja Morana Matković.

U svom radu, Hrvoje Spudić polazi od ideje “arheologije medija”, istražujući temeljne elemente filmskog, fotografskog i audiomedija te načine na koje njihove tehnologije oblikuju snimanje i prikazivanje stvarnosti. Analizirajući njihove tehničke i perceptivne mehanizme, eksperimentira s njima i autorski ih modificira, otvarajući prostor za nove načine stvaranja i doživljaja slike i zvuka.

Kako umjetnik navodi u najavi riječke izložbe, “ovog puta, instalaciju čine dva preparirana 16 mm projektora i njihova preklopljene slike dva filmska loopa vidljivog svjetlosnog spektra. Oba projektora preparirana su kako bih dobio kontrolu nad aspektima koja su prije bila tehnološki i proizvodno ‘zaključana’ – kontrola motora, tj. brzine kretanja filmske trake, intenzitet svjetla, te oštrine i fokalne duljine objektiva”.

Hrvoje Spudić diplomirao je 2015. na Arhitektonskom fakultetu, gdje od 2017. radi kao asistent, a kasnije i docent na Kabinetu za crtanje i plastično oblikovanje pri Katedri za arhitektonsko projektiranje. Od 2012. godine prezentira svoje umjetničke radove, istraživanja i kolaborativne projekte kroz performanse, projekcije, te više grupnih i samostalnih izložbi u zemlji i inozemstvu.

Uz slobodan ulaz, izložbu je nakon otvorenja moguće posjetiti do 2. listopada, radnim danima od 11 do 13 i od 17 do 20 sati, te subotom od 17 do 20 sati. Više o instalaciji pronađite na ovdje.

Otvorenje izložbe zakazano je za četvrtak, 28. svibnja s početkom u 20, a isti dan u 19 sati održat će se razgovor s umjetnikom koji će moderirati Tereza Teklić. Ovom prilikom, Marušić Klif će predstaviti višekanalnu video instalaciju koja je sastavljena od 48 crno-bijelih CRT ekrana preuzetih iz starih sustava video portafona.

“Instalacija funkcionira kao složeni sustav video matrice u kojem svaki ekran prima zaseban vizualni signal – prijenos uživo s kamera, sadržaj generiran video sintesajzerom ili unaprijed pripremljene višekanalne sekvence. Sustav omogućuje sinkronizirane promjene slike na svim monitorima, stvarajući dinamične koreografije vizualnog toka u kojima sadržaj kruži, premješta se, raspada i ponovno uspostavlja kroz mrežu uređaja.

Klif pritom u fokus postavlja i sam proces nastanka rada. Umjesto skrivanja neizvjesnosti, tehničkih prilagodbi i pogrešaka koje prate produkciju, instalacija ih uključuje kao sastavni dio umjetničkog procesa, otvarajući prostor za promišljanje odnosa između sustava, improvizacije i značenja koje nastaje tijekom rada”, istaknuto je u najavnom tekstu.

Ivan Marušić Klif jedan je od istaknutijih autora hrvatske eksperimentalne i medijske umjetničke scene. Diplomirao je 1994. na School of Audio Engineering u Amsterdamu, a u svom se radu bavi izradom kinetičkih, svjetlosnih i video instalacija, te povremeno performansom. Izlagao je i nastupao u Europi, Aziji i SAD-u te je dobitnik više relevantnih priznanja.

Nika Rukavina u svom radu nastoji ukazati na društvene nepravde kroz participativne umjetničke prakse usmjerene na osnaživanje žena i otvaranje prostora za suočavanje s traumama kroz umjetnost. Naslov izložbe, Knjiga nevidljivih utjecaja, proizlazi iz istoimenog umjetničkog projekta u kojem Rukavina putem rasprava na Facebooku prikuplja izjave koje su žene iz zemalja bivše Jugoslavije slušale tijekom života.

Riječima Nike Rukavine: “Ono što nam se govori kroz život, osobito dok smo djeca, snažno oblikuje način na koji vidimo sebe, utječe na naše samopouzdanje i na način na koji se odnosimo prema svijetu oko nas”. Izraz Šta si toliko emotivna prema kojem je naslovljen performans dolazi uz umjetničina djetinjstva, a kao “simbol boli koju joj je nanijela, umjetnica tu rečenicu kleše u kamenu ploču koju po završetku performansa razbija, čime se simbolično oslobađa od traume”, piše u najavi.

Na riječkoj se izložbi ova dva rada spajaju u jedinstvenu instalaciju. Uz video dokumentaciju prethodnih izvedbi performansa Šta si toliko emotivna, posjetitelji_ce će moći listati Knjigu nevidljivih utjecaja i u nju dodavati vlastite rečenice, te ih ispisati na tanjur i potom ga razbiti.

Nika Rukavina je suvremena umjetnica iz Rijeke. Diplomirala je kiparstvo na Accademia di Belle Arti u Veneciji. Članica je HZSU-a, a poznata je po svom interdisciplinarnom pristupu koji obuhvaća performans, instalaciju, video i skulpturu. Njezin rad istražuje teme sustavne diskriminacije, rodnih uloga i psiholoških učinaka društvenih normi.

Izložba se može posjetiti do 10. travnja, a više detalja pronađite ovdje.

Nakon uvoda suorganizatora, Ozrena Pupovca, Omar i Farraj iznijeli su osobna svjedočanstva, te predstavili situaciju na okupiranoj Zapadnoj obali i otvorili raspravu o mogućnostima i ograničenjima palestinskog otpora. Po završetku njihova izlaganja, u razgovoru im se pridružuju književnica i politologinja Saša Savanović te teoretičar i prevoditelj Stipe Ćurković.

Snimio: Dubravko Matanić
Uredila: Sara Gurdulić

Marcello, Munzi i Rohrwacher u filmu prikazuju svoje istraživanje koje uključuje susrete i intervjue s djevojkama i dječacima u dobi od 15 do 20 godina duž Apeninskog poluotoka. Članovi autorskog tima, kako piše u najavi, seciraju “akutne boljke talijanskog društva i s tinejdžerima otvoreno razgovaraju o njihovim očekivanjima, čežnjama, strahovima i snovima te preprekama koje moraju prevladati da bi ih ostvarili. Uz današnje političke i socioekonomske podjele, pretjerano oslanjanje na tehnologiju i globalnu klimatsku krizu, film implicira pitanje: postoji li uopće budućnost za nas?”

Ulaz na projekciju je besplatan, a više detalja pronađite ovdje.

“U suvremenim filozofskim i sociološkim raspravama prevladava stav da tehnologija nije neutralna, jer je oblikovana ekonomskim interesima, političkim odlukama i društvenim vrijednostima. Upravo od takvih polazišta kreću autori izložbe, intermedijski umjetnici Sara Bezovšek i Dorijan Šiško, razotkrivajući kako suvremene digitalne infrastrukture ne samo da posreduju stvarnost, nego i aktivno proizvode naše percepcije, vjerovanja i očekivanja.

Njihov zajednički rad Black Box, oblikovan kao videoigra, polazišna je točka riječke izložbe. Igra uvodi posjetitelje u svijet algoritama i sustava preporuka, otkrivajući kako online platforme oblikuju i usmjeravaju sadržaj koji vidimo. Kretanjem kroz taj digitalni labirint postaje jasno kako se političke ideje i stavovi na internetu često pretvaraju u prepoznatljive estetske identitete – formirane kroz memove, filtrirane informacije i neprestano kombiniranje sadržaja. Rad tako pokazuje na koji način online kultura sudjeluje u oblikovanju naših svjetonazora, prikazujući identitet kao nešto promjenjivo, sastavljeno i podložno algoritamskim pravilima”, stoji u najavi.

“Pitanje izbora i usmjeravanja nastavlja se u Šiškovu samostalnom radu The Core, koji fokus prebacuje s identiteta na budućnost”, dok “Bezovšekin film www.s-n-d.si ova pitanja širi na razinu kolektivne mašte i osjećaja globalne krize” kroz kolaž online materijala, memova, GIF-ova i motiva iz filmova katastrofe, piše u tekstu najave.

Sara Bezovšek je vizualna umjetnica koja djeluje na području internetske umjetnosti, eksperimentalnog filma i grafičkog dizajna. Njezinu umjetničku praksu obilježava reaproprijacija internetskih i pop-kulturnih materijala. Koristeći gust vizualni jezik referenci, oslanja se na kolektivnu maštu i konstruira angažirane narative koji su istodobno kritika i slavljenje izrazito zasićenih internetskih medijskih krajolika kojima svakodnevno navigiramo.

Dorijan Šiško je intermedijski umjetnik i grafički dizajner čija se praksa proteže kroz područja videoigara, eksperimentalnih sučelja, prostornih instalacija, 3D grafike i digitalne umjetnosti. U svom radu istražuje spekulativne, post-digitalne, post-internet, eksperimentalne i kritičke aspekte umjetnosti i dizajna.

Više o izložbi i predstavljenim radovima doznajte ovdje.

Radi se o predstavi koja uprizoruje unutarnje glasove dviju žena, koji mogu biti kritični, sabotirajući ili samodestruktivni. Kako piše u najavi, “kroz snažnu i intimnu izvedbu, predstava istražuje utjecaj društvenih pritisaka i unutarnjih emocionalnih obrazaca na percepciju vlastitog identiteta, povezujući teme fizičkog starenja, partnerskog napuštanja i emocionalnog nasilja”.

Izvođački tim čine Ardea Dujaković koja ujedno potpisuje režiju, Jelena Dereta, Lucia Paliska i Valentina Vrlić.

Ardea Dujaković je multimedijska umjetnica, autorica i redateljica predstave. Autorica je dvaju psiholoških romana i zbirke poezije Pisma iz rata. Njezine fotografije objavljivane su na brojnim web-portalima, u tiskanim medijima i na inozemnim izložbama.

Jelena Dereta je diplomirana pravnica koja svoju strast prema umjetnosti izražava kroz glumu, fotografiju i ples na svili. Završila je dramsku školu te napredni stupanj kiparstva i keramike pri Narodnom učilištu u Rijeci.

Lucia Paliska je prvostupnica kulturologije i dugogodišnja glumica. Iza sebe ima niz kazališnih uloga, sudjelovanje u filmskom projektu te izvedbe performansa u sklopu studentskih izložbi. Od 2020. godine aktivno djeluje kao jedna od voditeljica dramske škole za djecu i mlade pri riječkom teatru Happy Things Academy, gdje potpisuje i nekoliko autorskih tekstova te dječjih predstava. 

U predgovoru je pojašnjeno kako su automate “mehanički i digitalni sustavi koji oponašaju pokret, ponašanje ili misao. Kao surogati, oni preuzimaju fragmente ljudske radnje i pretvaraju ih u algoritam, u ritam koji se ponavlja, u radnju koja se odvija sama od sebe. U tom ponavljanju otvara se prostor između funkcije i fikcije: stroj koji izvršava ono što mu je upisano, ali istodobno proizvodi iluziju volje.”

Izložba istražuje “jesmo li izgubili dio spontanosti i nespretnosti u suvremenom svijetu automatizacije? Ili smo je preoblikovali? Nostalgija ovdje ne funkcionira samo kao sentimentalni dodatak, nego kao ‘okidač’ da se zapitamo kako su rastući kompleksni automatizirani sustavi u koje smo danas uronjeni narušili naš osjećaj za vrijeme, predvidivost ili spontanost”, zaključuju organizatori.

Svoje radove izložit će Igor Brkić, Paula Bučar, Davor Cihlar, Zvonimir Domazet, Ronald Galić, Deborah Hustić, Sandra Maglov, Goran Mahovlić, Fran Masnjak, Mario Pavlić, Damir Prizmić i Aleksandar Vojnić.

Više informacija pronađite ovdje.

Umjetnički rad, punog naziva Petroentaglements: How to be present for Aqua-life, rezultat je Molgine umjetničke rezidencije u Rijeci, tijekom koje je istraživala kompleksne odnose između ljudi, živog morskog svijeta i petrokemijske industrije koja je na riječkom području prisutna od druge polovice 19. stoljeća.

Umjetnica je, uz pomoć suradnika iz Ronilačkog centra Marco Polo i Prirodoslovnog muzeja Rijeka, nastojala pronaći vidljive i nevidljive posljedice istjecanja nafte i drugih oblika industrijskog zagađenja na morske organizme. Osim ronjenja, lokacije s višom razinom onečišćenja istraživala je pomoću ROV-a, daljinski upravljanog podvodnog robota koji omogućuje sigurno promatranje i u najdubljim slojevima podmorja.

Instalacija, koja će biti premjerno predstavljena riječkoj publici, kroz analogne holograme, video radove i crteže povezuje tehnologiju, biologiju i empatiju, istražujući kako tragovi nekada izrazito prisutne industrije i dalje nastavljaju oblikovati morski okoliš.

Kasia Molga je multidisciplinarna umjetnica koja povezuje umjetnost, dizajn, tehnologiju i znanost kroz praksu ronjenja i promišljanje o morskim ekosustavima. Osnivačica je i direktorica Studio Molga Ltd, gdje, uz vlastitu umjetničku praksu, vodi tim kreativnih tehnologa i arhitekata koji provode društveno angažirane projekte i obrazovne programe

Izložba se održava u sklopu projekta S+T+ARTS4WaterII, a može se posjetiti do 7. studenog.

Više detalja pronađite ovdje.

Kroz scensku sliku usamljenosti na bijelom krevetu, predstava se bavi suočavanjem sa životom i smrću. Glavni lik proživljava trenutke sjećanja, gdje mu kroz vizije prošlosti govore jedina preostala “prijatelja” – Narkoza i Bol.

Kako stoji u najavi događaja, u unutarnjem svijetu glavnog lika izmjenjuju se slike vinograda, brežuljaka, mirisa hrane i dječje igre, dok se tijelo polako transformira i raspada. On ulazi u stanje potpune tjelesne i duhovne dezorijentacije, prikazujući raspad identiteta i predaju fizičkog bića neizbježnom kraju.

Predstavu izvode Dario Bukovski, Margareta Vidmar i Esox Lucius Ido, a dio je programa Clubture-HR. Autor je osim režije potpisao i dizajn zvuka te vizualni identitet plakata i programa.