Festival će službeno biti otvoren u četvrtak, 29. svibnja, istovremeno u ljubljanskoj galeriji Kult3000 izložbom Zipped Worlds: Photography in public space i u slovenskom Etnografskom muzeju izložbom Story of the Balkans and the Synergies of Sarajevo autora Bojana Brecelja.

Središnja tema ovogodišnjeg festivala je fotografija u javnom prostoru, a ističe fotografske i umjetničke prakse koje u svojoj suštini reflektiraju usku vezu između različitih fenomena javnog prostora i javne sfere. Središnja izložba Zipped Worlds, u suradnji s međunarodnim partnerima, istražuje nove koncepte privatnog i javnog prenesene medijem fotografije. 

Popratni program ovogodišnjeg festivala u skladu je sa središnjom temom, a info točka festivala nalazi se na adresi Novi trg 2 u Ljubljani. U galeriji Jakopič, 6. i 7. lipnja, bit će održan Portfolio Review, u kojem će veliki broj međunarodnih stručnjaka – kustosa, urednika, vlasnika galerija i akademika – ocjenjivati online fotografije. Nagrada najboljoj fotografiji jest samostalna izložba nagrađenog fotografa na sljedećem Bijenalu, 2016. godine. Izložba je organizirana i u javnom prostoru, na šetalištu Jakopič i pristaništu Krakow, kao rezultat natječaja remains of the city koji su organizirali Photo Emona i MGML.

Festival stavlja fokus na lokalne, regionalne i međunarodne tendencije u suvremenoj fotografiji. Grupna izložba pod nazivom Disturbances rezultat je udružene fotografske operacije Europskog mjeseca fotografije i Photona. Izložba obuhvaća umjetničke pozicije koje nude potpuno novi pogled na urbani, tehnološki i politički razvoj modernoga društva. Također, bit će prikazane grupna izložba The Story of the Balkans, samostalna izložba austrijskog kolektiva GRAM i izložba Dutch Dike Bouwhuis.

Festival će proslaviti dvjestotu godišnjicu rođenja i stopedesetu godišnjicu smrti domaćeg pionira fotografije Johna Puhara. Retrospektiva Od Puhara do Marenčiča organizirana je u suradnji s Muzejom Gorenjsko. Uz sve to, najavljene su i dvije grupne izložbe Inside – Out i Fotomorgana 3 te samostalne izložbe Bojana Salaja, Dariusa Petkovica, Nine Đurđević, Patricie Stepanović, Zdzislawa Pacholskog, Bojana Brecelja, Dušana Šarotara, Matjaza Rusta, Katje & Goliatha Andreja Firme, Nike Rupnik te Vangelisa Georgasa, pobjednika Portfolio Review na Photonic moments 2012. godine. Ove godine Photonic moment se udružuje s festivalom Video in Progress, međunarodnom video manifestacijom pod kustoskim vodstvom Institute of Collective.

Više potražite ovdje.

Goran Škofić (1979, Pula, HR) u svojim radovima istražuje i problematizira poziciju pojedinca unutra raznih socijalnih i društvenih sfera suvremenog života. Škofićevi radovi sastoje se od foto i video kolaža, prostornih instalacija, perfomansa, filma i elemenata zvuka. 

U svom radu izvlači različite sekvence iz stvarnog života te manipulacijom slike stavlja ih u novi kontekst često humorističng karaktera, nudeći nadrealnu situaciju kao legitimnu stvarnost. Društvena kontrola, manipulacija, nedostatnost tijela, društveni aspekti i apsurdi svakodnevnice stalna su teme njegovog rada.

Škofić je diplomirao na odsjeku Film i Video na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi prof. Dana Okija. Izlagao je na brojnim domćim i međunarodnim festivalima, galerijama, muzejima i bijenalima, uključujući i prezentacije u umjetničkim institucijama i umjetničkih školama. Dobitnik je nagrade Radoslav Putar kao najbolji hrvatski umjetnik do 35 godina. Boravio je na umjetničkim rezidencijama: São Paulo, Brasil; New Yorku, US; Atwerpenu, Belgija; Nantes, Fracuska i Scuol, Svicarska. 

Izložba u Galeriji Alkatraz u Ljubljani otvara se 20. kolovoza i ostaje otvorena do 6. rujna 2013. 

Izvor: Galerija Alkatraz

Sudionici projekta su u nešto manje od godinu dana zabilježili gibanja u većini ateljea, razgovarali s umjetnicima te istraživali umjetničku produkciju u kontekstualnom okviru Metelkove. Istražujući prošlost, mapirana je i trenutna situacija te je na koncu stvoren arhiv namijenjen budućim generacijama i daljnjim vrednovanjima vizualnog stvaralaštva proizašlog iz ovog centra.  

Povodom 19. obljetnice postojanja koja se upravo obilježava, projekt će u vidu izložbe Vmesna postaja okupiti platformu umjetnika i mjesta nastanka vizualne scene, afirmirajući pritom svu njihovu heterogenost. Tako će do 25. rujna posjetitelji u Metelkovoj moći razgledati razne izložbe, prisustvovati intervencijama u javnom prostoru i performansima, sudjelovati u raspravama te posjetiti otvorene ateljee. Želja organizatora jest omogućiti svakom umjetniku prezentaciju u skladu s njezinim ili njegovim umjetničkim izrazom te s druge strane posjetiocima omogućiti uvid u prostore i procese umjetničkog rada.  

U programu pod kustoskim vodstvom Saše Nabergoj i Jadranke Plut sudjelovat će umjetnici Rok Barborič, Iskra Beličanska, Matej Bizovičar, Edvin Dobrilovič, Tina Drčar, Boštjan Drinovec, Mitja Ficko, Tomaž Furlan, Jernej Kaluža, Meta Kastelic, Neven Korda, Marko A. Kovačič, Damijan Kracina & Vladimir Leben, Mirč Matek, Rajko Miladić, Rok Mohar, Boštjan Novak, Dejan Pfeifer – Stripi, Miha Perne, Miran Pešič, Belatehnika & Beladona, Terrah, Uroš Weinberger, Mizanthrope – Tomfilm i Nataša Serec.

Raspored događanja dostupan je ovdje. 

Izvor: SCCA

Removed Together je projekt kurirane izmjene medijskih umjetnika koji žive i djeluju u Ljubljani ili Splitu. Prva faza projekta bila je održana u ožujku i travnju, kada je u splitskom Multimedijalnom kulturnom centru predstavljena izložba deset umjetnika iz oba grada, a završna će biti upravo srpanjska izložba u Galeriji Alkatraz. Kustosi su projektom Removed Together nastojali predstaviti umjetnike iz oba grada te njihove radove postaviti u specifičan tematski kontekst koji odgovara na lokalno okruženje u kojem ovi umjetnici žive i djeluju. 

“Tema splitskog djela izložbe slijedi Bahtinov koncept dijalogičnog nasuprot epskog. Po Mihajlu Bahtinu pojam epskog povezan je s ‘apslolutnom prošlošću’, što epsko vrijeme smatra ‘apsolutno ograđenim od bilo kojeg kasnijeg vremena’ i zajedno s tim od dijela onoga što možemo imenovati tradicionalnim vremenom. Suprotno tome, ‘dijalogičnost’ je moguća pri proučavanju suvremene stvarnosti. Kao rezultat, dijaloško djelo uključuje mješavinu različitih područja; kadgod koristi suvremeni jezik, neizbježno će se baviti tradicionalnim formama. Na tragu te analogije djeluju umjetnici okupljeni na ovoj izložbi, koji su aktivno uključeni u razvoj prostora dijaloške multiplikacije glasova te pripadaju epskom kulturnom okruženju, prožetim bogatim i dominantnim nasljeđem”, stoji u pozivu na izložbu.

Tekst kustosa Briana Willemsa napisan prigodom ovog gostovanja splitskih umjetnika u Ljubljani možete pročitati ovdje. 

Izvor: Galerija Alcatraz, Foto: Dan Oki, Generatio aequivoca

Što suvremena umjetnost radi u muzeju pitanje je jedne od sudionica međunarodnoga studijskog susreta u Ljubljani, održanog od 14. do 16. ožujka 2012. godine, u sklopu projekta World of Art. Odgovor bi, u humorno-dosjetnoj maniri postavljenoga pitanja možda bio: visi. Ne djeluje, ne postavlja pitanja, nije performativna i ne poručuje nam ništa osim da je toliko dobro izvedena da zaslužuje svoj metar kvadratni u instituciji umjetnosti.

Zaista, u trodnevnom posjećivanju ljubljanskih galerija i muzeja, teško se bilo oteti dojmu da je estetski predznak umjetnosti doveden do svoga ekstrema, odnosno, da umjetnost prozvanih umjetnina ne leži ni u čemu drugome osim u njihovoj izložbenoj funkcionalnosti. 

Sa suvremenom umjetnosti susreli smo se, naravno, u Muzeju suvremene umjetnosti (MSUM) i galeriji Alkatraz u Metelkovoj, u privatnoj Ganes Pratt galeriji, galeriji Kapelica i Međunarodnom grafičkom likovnom centru (MGLC), Gradskoj galeriji i galeriji Škuc, te u Aksiomi – institutu za suvremenu umjetnost, galeriji Photon – centru za suvremenu fotografiju središnje i jugoistočne Europe, i P74 centru i galeriji. Moderna galerija ostala je izvan konteksta suvremene umjetnosti zbog općeprihvaćene podjele na modernu i suvremenu umjetnost, koja ponekad i nema pokrića, a čemu ćemo se vratiti kasnije u tekstu. Ovdje ćemo spomenuti jedino neimenovanu suvremenu instalaciju privatnoga stana u podrumu Moderne galerije, koja u kaotičnoj reprezentaciji privatnoga života djeluje poput utočišta od visoke, kronološki obilježene javne kulture na gornjem katu.

U specifično jugoslavenskom kontekstu, ”suvremenost ima dva početka. Konceptualni, 1960-ih, kada su oblikovani estetski koncepti s kojima današnji umjetnici rade, te kronološki, početkom 1990-ih, padom istočnoeuropskih komunističkih režima, raspadom Jugoslavije i drugih multinacionalnih država, ubrzanom globalizacijom i raširenom uporabom digitalne tehnologije” (preuzeto sa web stranice MSUM). Stoga je kronološki kraj umjetnina koje zapremaju Modernu galeriju 1991. godina, dok Muzej suvremene umjetnosti u svojoj kolekciji Arteast 2000+ posjeduje i djela nastala tridesetak godina prije raspada Jugoslavije. Tako je Muzej suvremenosti još uvijek moderan, dok Moderna galerija nije više suvremena. 

No, čini se da izvedba nije slijedila citiranu tvrdnju. U kontekstu prostora, Moderna galerija izgrađena je 1948. godine i suvremenom posjetitelju predstavlja naslijeđenu infrastrukturu koja se može koristiti, no u nju se ne može intervenirati. Muzej suvremene umjetnosti nastao je 2011. godine, u prostoru bivše vojarne JNA, prenamjenom visoke zgrade kasarne u bijeli izložbeni prostor. Taj je prostor jednak svakom visokoinstitucionalnom muzejskom prostoru u koji je potpisnica ovih redaka kročila, i osim svoje uzbudljive povijesti koju nije moguće saznati iz samog postava muzeja jer se u tome slučaju poziva na onaj drugi, kronološki početak, ne nudi ništa novo. Upravo taj prostor ‘ne djeluje, ne postavlja pitanja, nije performativan i ne poručuje nam ništa’ osim da posjeduje zanimljivu zbirku umjetnina čiji se kritički potencijal gubi u (još jednom) pokušaju mumificiranja žive umjetnosti opterećene kontekstom koji se teško saznaje bez kustoskoga vodstva. S druge strane, korištenje zadanoga prostora Moderne galerije, uz pronicljiv kustoski pristup, omogućilo je interpretaciju moderne umjetnosti po principu kontinuiteta i prekida, koji je i naziv izložbe. Četiri dugačke prostorije povezane su s osam prolaza. S jedne je strane vertikalno  predstavljen kontinuitet umjetnosti, u njenoj podobnosti, političkoj aktualnosti i utilitarnosti svoga vremena. S druge strane prikazani su proboji u tu službenu umjetnost, poput avangarde, partizanskoga pokreta i Nove slovenske umjetnosti. 

Možemo suditi i tako da se razlika između moderne i suvremene umjetnosti očitava u odmaku promatrača od kulturalne proizvodnje, pa nam je bliža suvremena možda manje podobna za artikuliranu organizaciju u prostoru, a moderna, jer je dalja i lakše je njome manipulirati, podobna je za dosjetljiviji razmještaj. No, vjerujem da pitanje manipulacije i interpretacije umjetnosti u muzejskome prostoru ostaje temeljno kustosko pitanje. U pitanju djelovanja i performativnosti prostora, Moderna galerija predstavlja pokušaj sagledavanja umjetničke proizvodnje prošloga stoljeća iz položaja suvremenika te iste proizvodnje: kustoski dodaci poput posuda sa cvijećem i zidnih tapeta prvim desetljećima stoljeća, avangardni simultanizam koji se proteže od stropa do poda u formi novina, okrećuća instalacija novog konstruktivizma s fotografijama iz toga razdoblja, uključivanje nekadašnjeg izgleda Moderne galerije u njen sadašnji postav, izlaganje umjetničke proizvodnje osamdesetih godina i na podu galerije, ne samo stropu… S druge strane, suvremena umjetnost, obilježena, kako sam MSUM na svojim stranicama naglašava, ”ubrzanom globalizacijom i raširenom uporabom digitalne tehnologije”, vrhunac novih medija predstavlja videom. Količina informacija ponuđena u Muzeju suvremene umjetnosti ne dopušta interakciju sa sobom jer je prvenstveno tako predstavljena: poput artefakata kulture koji ne propituju vlastitu suvremenost. Jasno, ovo nije ocjena samih umjetničkih djela, već izvedbe njihova postavljanja u muzejski prostor. I opet se, ostvarujući muzej, propustilo zapitati: Što suvremena umjetnost radi u muzeju? Razlog ”prostora koji je zatečen, a nije od početka zamišljen kao muzejski prostor”, pada u vodu pri samome pogledu na Metelkovu i njenu iskorištenost. Suvremenik je onaj, po Giorgiu Agambenu, koji niti se ”savršeno podudara sa svojim vremenom niti se prilagođava zahtjevima toga vremena” (također sa web stranice MSUM). No, danas nam je jasno da postoje ideološki uvjeti svakoga iskaza, da niti umjetnost niti govorenje o njoj ne dolaze iz ideološki i politički očišćenoga prostora, jednostavno, jer takav ne postoji, nepodudaranje i neprilagođenost svom vremenu mora u sebe uključivati pitanje vlastitog stava. Propitivanje same ideje muzeja. 

Situacija je jednaka u privatnoj Ganes Pratt galeriji, Međunarodnom grafičkom likovnom centru i Gradskoj galeriji, na što upućuju i njihovo merkantilističko, odnosno nadnacionalno, odnosno patricijsko-upravno imenovanje.

U alternativnijim galerijama Photon i P74, te Aksiomi, suvremenost se može naći u novijem datumu nastanka izložbenog prostora, postmodernističkom minimalizmu i performativnom radu voditelja Aksiome, Janeza Janše. Treba istaknuti da prostore galerija Photon i P74 sponzorira grad, pa im je dozvoljeno mijenjanje samog izgleda prostora tek uz prethodnu suglasnost najmodavca, Gradskoga ureda za kulturu. Također, iz vlastite pozicije, važno je istaknuti potporu koju svi (posjećeni) kulturni programi, bili NGO ili ne, u Ljubljani dobivaju iz državnoga proračuna.

U srazu modernosti i suvremenosti, te njihove muzejske reprezentacije, možda je potrebno citirati web stranicu još jedne institucije umjetnosti, galerije Škuc: ”Prevlast individualnih metadiskursa i zanemarivanje osnovnih osobina umjetničkoga djela često dovodi do ‘stisnutih’ izložbi u smislu forme i medija, koje su uhvaćene u savršeno samodostatnoj monolitnosti sadržaja”. U Škucu nailazimo na izložbu koja nudi umjetnost u različitim medijima, od instalacije, videosnimke, filma, montaže, do časopisa, likovnoga djela, kolaža, te stroja. Škuc je prostorno malena galerija, ali čak ni sve spomenute forme nisu zauzele mnogo mjesta jer su postavljene kao pitanja, a ne kao odgovori. Odgovor bi bio jedanoglasan: Yes, it’s fucking political (Skunk Anansie: 1996).

Miha Colner obradio je ljubljanski dio postava kojeg čine radovi Petera Raucha (fotografija), Nevena Korde (video), Maje Smrekar (video, instalacija), Tomaža Furlana (video), te Robertine Šebjanić i Luke Freliha (instalacija).  

Samo otvorenje označeno je izvedbom performansa Nevena Korde Kako sam postao videast i Tamare Bilankov Save Screener. 

U srpnju će izložbu vidjeti i ljubljanska publika u galeriji Alkatraz. 

Izvor: MKC Split

Aprila 2010 smo začeli s trinajstim letnikom prenovljene šole Svet umetnosti, ki je zasnovan na podlagi večletne raziskave o različnih kuratorskih programih, analize kuratorske prakse, posvetov z relevantnimi domačimi in mednarodnimi strokovnjaki ter ovrednotenja preteklega programa. 13. letnik je sestavljen iz dveh semestrov: prvi semester (april–junij 2010) je bil posvečen pridobivanju umetnostnozgodovinskih, teoretskih in metodoloških znanj, drugi semester (september 2010–maj 2011) pa kuratorskim in kritiškim študijam in preizkušanju v praksi. Prvi semester je obiskovalo 11 udeležencev, v drugi semester se jih je vpisalo 8, pod mentorskim vodstvom Nevenke Šivavec in Jožeta Baršija pa so se ukvarjali s koncipiranjem in izvedbo zaključne razstave.

Tečajniki, Ana Grobler, Iva Kovač, Yasmín Martín Vodopivec, Špela Pavli, Lara Plavčak, Vladimir Vidmar, Asta Vrečko, Mojca Založnik, so izbrali monografsko razstavo, kar je v zgodovini šole redkost (leta 2008 je razstavljal romunski umetnik Mircea Nicolae, vse ostale razstave pa so bile skupinske).

Končno dejanje enoletnega kuratorskega izobraževanja je tako samostojna razstava Tadeja Pogačarja Petnajst do dveh, sodelovanje pa se bo nadaljevalo tudi junija na umetnikovi pregledni razstavi v Muzeju savremene umetnosti Vojvodina v Novem Sadu.

Tadej Pogačar: Petnajst do dveh

Leta 1994 je Moderna galerija povabila Tadeja Pogačarja in njegovo institucijo P.A.R.A.S.I.T.E. muzej, k interveniranju na razstavi del, ki so bila nedavno vključena v galerijsko zbirko. S svojim delom, naslovljenim Petnajst do dveh, je Pogačar posegel v razstavo tako, da je galerijski prostor spremenil v čakalnico. Nad osrednjim vhodom v sobo je obesil nedelujočo uro, nastavljeno na petnajst minut do dveh, čas, ko so se zaposleni že pripravljali na odhod iz službe. Izhodi v druge razstavne prostore so bili označeni z napisi smeri neba, vendar ne v pravilnem vrstnem redu, na sredino pa so bili v dveh vrstah postavljeni stoli.

Umetniška intervencija je z minimalnimi sredstvi in s formalnim razkorakom med tem delom, ki ni nikoli našlo poti v zbirko Moderne galerije, in razstavljenimi, ki so postala del te kolekcije, apelirala na idejo čakanja umetnika in umetniških del na pristojne institucije, ki imajo moč umetniška dela potrditi, zgodoviniti, privzdigniti ali zavreči.
Reformulacija dela Petnajst do dveh v letu 2011 ne pomeni trendovskega re-enactmenta, temveč ogoljevanje, radikaliziranje pozicije produkcije vednosti. V institucijo Pogačar vstopa kot v kraj prikazovanja, v prostor, kjer se vršita klasifikacija in uvrščanje, kjer delujejo mehanizmi institucije, njen red, njena cedila, kode in zbirke, ki omogočajo konstrukcijo zgodovine. Pogačarjev namen zato ni rušenje institucije, ampak s prikazovanjem mesta, ki določa načine in logiko izbiranja, hkrati pokazati tudi svojo pozicijo vstopa in prikazovanja. Pri tem gre vendarle za samoproizvajajoč se diskurz, saj institucija ni tista, ki proizvaja pravila, temveč pravila sama ustanovijo določen fenomen kot institucijo. Z drugimi besedami – gre za postavljanje neke strukturne točke pod drobnogled. Če je pri prvotnem delu Pogačar v okviru psevdoinstitucije P.A.R.A.S.I.T.E. vstopil v specifičen, z vsebino napolnjen prostor, katerega smoter je privabljanje iz nevidnosti v vidnost, iz nevednosti v sistem vednosti (umetnostni sistem), je danes sam poseg vse, kar je ostalo. Ni več pozitivne vsebine, ki bi jo bilo potrebno skozi mehanizme institucije zgodoviniti, ji dodeliti status. Vendar pa to ne vpliva na mehanizme delovanja nekega prostora, ki ga prežemajo institucionalne kode. Sla institucionalnega aparata po produkciji vednosti je odporna na vsak manko, kajti mehanizem deluje univerzalno, ne oziraje se na spreminjajoče parametre. Ura je petnajst do dveh, delovni čas se počasi izteka, uslužbenci bodo kmalu odšli domov, a koleščki mehanizma se nemoteno gibljejo naprej …

Pogačarjev jezik se infiltrira v jezik muzeja. S tem muzej prisili, da množi in reprezentira s svojim že zasnovanim jezikom hkrati tudi del jezikovnega in vizualnega koda umetnika. Torej, kljub temu da bo tudi ta intervencija prešla skozi enake mehanizme, ki jih je problematizirala, in tako vstopila v Vednost, bo hkrati z vsako svojo reprodukcijo znotraj tega sistema ponovila svojo osnovno kritično gesto.

Ana Grobler, Iva Kovač, Yasmín Martín Vodopivec, Špela Pavli, Lara Plavčak, Vladimir Vidmar, Asta Vrečko, Mojca Založnik

Produkcija: SCCA, Zavod za sodobno umetnost – Ljubljana / Svet umetnosti Koprodukcija: KUD Mreža / Galerija Alkatraz
Podpora: Mestna občina Ljubljana, Oddelek za kulturo, Ministrstvo za kulturo RS
Galerija Alkatraz, AKC Metelkova mesto, Ljubljana