Knjiga je nastala na osnovi dubinskih intervjua s 274 žene i donosi 33 prijedloga kako bi planeri, praktičari i zajednice mogli intervenirati u sustave urbanističkog planiranja da bi gradovi bolje funkcionirali za žene i djevojke, što bi u konačnici bilo od koristi svima.

May East je britansko-brazilska urbanistica i društvena indovatorica koja se bavi područjima kulturalne geografije, urbane ekologije i ženskim studijima. Na predavanju će biti dostupno nekoliko primjeraka njene knjige What if Women Designed the City?.

Radni jezik događanja je engleski, a više informacija potražite ovdje.

Zaklada će na prvom Forumu predstaviti prijedlog participativnog procesa (svrhu i metodologiju) koji će biti raspravljen sa svim sudionicima Foruma. Uvodno će biti predstavljena međunarodna istraživanja i iskustva, dok će o domaćim primjerima govoriti Dina Gligo (SKUPA), Ana Kutleša (BLOK) i Gabrijela Ivanov (K-zona). Nakon prvog dijela Foruma uslijedit će plenarne i grupne rasprave o usuglašavanju participativnog procesa za pravedne prakse. Program Foruma možete pronaći ovdje.

Svi zainteresirani predstavnici organizacija civilnog društva mogu sudjelovati na Forumu. Broj sudionika nije ograničen, ali se potrebno registrirati na sljedećoj poveznici. Forum će biti sniman te dostupan na Zakladinom YouTube kanalu.

Kako bi doprinijele boljem i jasnijem razumijevanju sindroma sagorijevanja, tri organizacije iz Poljske, Hrvatske i Slovenije 2019. godine pokrenule su projekt Burnout Aid, specifično usmjeren na istraživanja i sprječavanje sindroma sagorijevanja među zaposlenima i volonterima u civilnom sektoru. Provode ga poljska Culture Shock Fundacja, organizacija koja koristi nove tehnologije i nove medije u neformalnom obrazovanju, hrvatska udruga K-zona, posvećena radu sa ženama i LGBTQ+ zajednicom u području rodne ravnopravnosti, kulture i radničkih prava, te i Mesto žensk iz Slovenije, nezavisna organizacija fokusirana na feminizam i rodnu ravnopravnost u umjetnosti i kulturi. “Temom sagorijevanja na poslu odlučile smo se baviti potaknute našim osobnim iskustvima s ovim fenomenom tijekom rada u trećem sektoru. Željele smo saznati više o sagorijevanju u kontekstu nevladinih organizacija (NVO). Također nas je zanimalo je li situacija jednako zabrinjavajuća u zemljama iz kojih dolazimo – Poljskoj, Hrvatskoj i Sloveniji”, navode.

Prvi korak u procesu istraživanja bila je analiza postojeće dokumentacije o sindromu sagorijevanja, koja je za rezultat imala komparativnu studiju o prisutnosti ove teme u javnom diskursu pojedinih zemalja te prepoznatosti problema profesionalnog / aktivističkog sagorijevanja u neprofitnom sektoru. Ona pokazuje kako u sve tri zemlje, zbog specifičnog sustava vrijednosti aktivističkog angažmana, sagorijevanje ostaje nevidljivo ili se smatra sastavnim aspektom rada u organizacijama civilnog društva. U hrvatskom slučaju detektirano je podizanje svijesti o ovom problemu, no glavni problem ostaje izostanak sustavnih rješenja ili kontinuiranih programa prevencije i podrške.

U sklopu projekta 2020. godine provedeno je i kvalitativno istraživanje o svijesti o problemu sagorijevanja u civilnom sektoru, specifičnostima tog problema, njegovom utjecaju na organizacije i korektivnim mjerama koje im stoje na raspolaganju. U svakoj od zastupljenih zemalja provedeno je pet studija slučaja u organizacijama koje rade s ranjivim skupinama (osobe s invaliditetom, starije osobe, žene, LGBTQ+ osobe, migranti ili izbjeglice), jer su prema svim istraživanjima upravo osobe koje rade u pomagačkim zanimanjima najizloženije fizičkoj, mentalnoj i emotivnoj iscrpljenosti. Iako je to u dobroj mjeri i potvrđeno i ovom slučaju, istraživanje pokazuje kako sagorijevanju u okviru civilnog društva više doprinosi organizacijski i društveno-politički kontekst u kojem organizacije djeluju, a manje tip korisnika/ca kojima se bave.

Naime, iako su ispitanice rad s korisnicama njihovih usluga i aktivnosti opisale kao zahtjevan i ponekad naporan, općenito govoreći, rad s određenom ciljanom skupinom za njih predstavlja izvor zadovoljstva, a ne čimbenik koji doprinosi sagorijevanju. Ono što mu doprinosi su specifičnosti rada u trećem sektoru, a one su slične u sve tri zemlje: previše posla, premali kapaciteti, osjećaj da su rezultati nezadovoljavajući u usporedbi s uloženim trudom, te kompleksna birokracija (najčešće povezana s potrebom da se zadovolje zahtjevi donatora). “Sve navedeno dovodi do preopterećenosti, stresa i umora kod voditeljica, zaposlenica i volonterki, što u kombinaciji s nedostatnom prevencijom i intervencijom stvara visoki rizik od sagorijevanja”, zaključak je istraživačkog tima, kojeg su u hrvatskom slučaju činile Tara Gudović, Gabrijela Ivanov i Marina Milković.

Njihovi nalazi u skladu su s onima objavljenima u studiji Osvajanje prostora rada. Uvjeti rada organizacija civilnog društva na području suvremene kulture i umjetnosti, autora Valerije Barade, Edgara Buršića i Jake Primorac, koju je 2016. godine objavila Zaklada “Kultura nova”. Na temelju rezultata proizašlih iz Upitnika za zaposlene u OCD-ima, studija pokazuje da je gotovo četvrtina ispitanika doživjela burnout, odnosno da pokazuju ozbiljnije poteškoće s problemom sagorijevanja, dok u isto vrijeme iskazuju zadovoljstvo poslom kojim se bave i korisnicima s kojima rade. “Uzevši u obzir podatke dobivene kvalitativnim dijelom ovog istraživanja […] može se pretpostaviti da je problem utemeljen u nesigurnosti rada na svim razinama. Izvori prihoda za plaće su mnogostruki, rad je vezan za projekte, nemoguće je znati hoće li organizacija uspjeti dobiti sljedeći projekt, itd. U takvim uvjetima dolazi do samoizrabljivanja u smislu radnog vremena s većim udjelom izvanrednog i prekovremenog rada, radom za niske naknade i neplaćenim radom, što sve dovodi do osobnog sagorijevanja”, zaključuju autori.

Intervjui sa stručnjacima i stručnjakinjama koji čine završni dio istraživačke faze projekta potvrdili su zaključke do kojih je dovela kvalitativna analiza, te i oni upućuju na povezanost sindroma sagorijevanja s nestabilnom financijskom situacijom, prevelikom količinom birokracije ili pretjeranim poistovjećivanjem s vrijednostima i misijom organizacije koja dovodi do “suočavanja sa zidom”, kako je osjećaj burnouta opisala Orlean. Stručnjaci i stručnjakinje upozoravaju kako se saznanja o ovom sindromu i njegovoj prevenciji uglavnom zadržavaju na individualnoj razini, umjesto da im se pristupi kao sustavnim problemima koje treba adresirati na nivou organizacija. “Osobe koje vode organizaciju često nisu kvalificirane za nošenje s ovim problemom i svakodnevno su previše usmjerene na neposredne rezultate aktivnosti, pritom zaboravljajući često zaboravljajući na potrebe zaposlenika. Stoga je prije svega potrebno osvijestiti činjenicu da je promjena na razini organizacije od ključne važnosti, a tek onda ponuditi korektivne alate”, ističu.

Upravo je tim koracima krenuo projekt Burnout aid, koji nakon mapiranja stanja kreće s radionicama na kojima će se raditi na osvještavanju i prepoznavanju sindroma sagorijevanja, a potom i s izradom alata koji će organizacijama civilnog društva biti pomoć u iznalaženju adekvatnih rješenja. Važno je pritom podcrtati opasku koja se provlači kroz istraživanja: umjesto iznalaženja metoda nošenja sa stresom i iscrpljenošću koje doprinose organizacijskoj kulturi orijentiranoj na individualizam i trenutačne rezultate, rješenja se trebaju fokusirati na sustavnu promjenu. Iako do nje ne dolazi jednostavno, jedna od mogućnosti koja se u istraživanju spominje je stvaranje platforme, mreže podrške, sindikata ili nezavisnog ureda koji bi organizacijama civilnog društva omogućio kontinuiranu edukaciju i profesionalnu podršku. S obzirom na posljedice koje je ostavila pandemijska godina, u zbroju s krajnjom neizvjesnošću pred nama, takva se inicijativa čini prijeko potrebnom za prevladavanje zida pred kojim smo se kolektivno našli.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura solidarnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Pet partnerskih organizacija civilnog društva: K-zona (Zagreb), LORI (Rijeka), Zora (Čakovec), Pobjede (Osijek) i Bonsai (Dubrovnik) provelo je istraživanje koje se bavilo vrednovanjem i zadovoljstvom rada u organizacijama civilnoga društva, s naglaskom na rodnoj ravnopravnosti. O ovom istraživanju i radnim pravima u civilnom sektoru razgovarali smo s Gabrijelom Ivanov iz K-zone. Pokazalo se da udruge imaju velikih problema sa zatvaranjem svojih financijskih konstrukcija; da radnici i radnice u udrugama imaju previše posla u odnosu na plaću. Takozvani ‘burn out’ postao je gotovo pravilo – 56% ispitanika doživjelo ga je jednom ili nekoliko puta.

V. B./M. K.: K-zona je jedna od organizacija civilnog društva koja je provela istraživanje o vrednovanju i zadovoljstvu rada u tom sektoru. Kako se ukazala potreba za takvim istraživanjem i koji je njegov cilj?

G. I.: U jednom smo trenutku shvatili da jako puno udruga koje vode mlade žene teško dolaze do sredstava i da te žene pritom jako puno rade, a da njihova radna opterećenost uopće nije vidljiva kao problem. Kako nismo točno znali od kuda krenuti, organizirali smo preliminarne fokus grupe. Na fokus grupama Orlanda Obad s Instituta za etnologiju i folkloristiku i kulturna antropologinja Ivana Družetić u jednom su nam trenutku rekle: “Vi  ste toliko u tome čime se bavite da uopće ne vidite da su radnička prava najveći unutarnji problem organizacija civilnog društva.” Uključila se tada i Jelena Miloš iz BRID-a, te su sve tri savjetovale da istraživanje provedemo u smjeru mapiranja radničkih prava.

V. B./M. K.: Drugim riječima, vi niste vlastiti rad u organizacijama percipirali kao – rad?

G. I.: Može se i tako reći. Percipirale smo ga kao angažman, ali nismo bile osviještene o vlastitim radničkim pravima. Stvar je zapravo vrlo jednostavna: krećeš od ideala da treba nešto mijenjati i nisi upućen u problematiku radnih prava. Čini se da nikome nije palo na pamet da imamo svojevrstan “sindikalni” problem – jer zašto bismo ga imale, kada su to projekti koje želimo provoditi i pristajemo na njih. Rad u civilnom sektoru prvo krene lagano, volonterski, onda dobiješ neka sredstva i količina posla se umnoži pa imaš sve više volontera koje treba organizirati i uvesti u cijelu priču da se ne osjećaju zapostavljenima. Uza sav posao na projektima treba razvijati i organizacijske, psihološke kapacitete kao i mehanizme solidarnosti. Kako je zadnjih godina stres postao svakodnevan shvatili smo da nam treba jača struktura koja bi pokušala drugačije organizirati rad i naš odnos prema radu unutar organizacija.

V. B./M. K.: Kakvi su bili rezultati vašeg istraživanja?

G. I.: U samom ispitivanju sudjelovalo je 109 udruga na području cijele Hrvatske i 213 osoba. Istraživanje smo provodili s udrugama koje imaju najmanje jednu zaposlenu osobu. Pritom smo se fokusirali samo na udruge koje se bave kulturom, ljudskim pravima, socijalnim uslugama i demokratizacijom. Pokazalo se da udruge imaju velikih problema sa zatvaranjem svojih financijskih konstrukcija; da radnici i radnice u udrugama imaju previše posla u odnosu na plaću. Takozvani ‘burn out’ postao je gotovo pravilo – 56% ispitanika doživjelo ga je jednom ili nekoliko puta, što je značajan postotak. Vrlo je teško efikasno raditi kada si pod tolikim stresom. Istraživanje je pokazalo da je prosječna plaća u ovom dijelu civilnog sektora za 2013. godinu iznosila 3000 kuna. Što se tiče rodne komponente – u udrugama je zaposleno 80% žena i samo 20% muškaraca, slično je i s omjerom volontera. Međutim, na mjestima odlučivanja omjer je 50:50, što je svakako simptomatično. Drugim riječima, kod donošenja odluka postoji ravnopravnost, a svakodnevni rad pada na žene, kao i volontiranje. Svi ti podaci su nam bili otrežnjujući.

V. B./M. K.: Drugim riječima, pokazalo se da su problemi koji su prisutni u ostalim dijelovima društva, pa i u ostalim djelatnostima, prisutni i u udrugama

G. I.: Da. Međutim, to često ne prepoznaje ni uža okolina niti obitelj ljudi koji rade u civilnom sektoru. Njihov posao se nerijetko smatra neozbiljnim radom. Mada je istraživanje pokazalo da u udrugama rade većinom visokoobrazovani ljudi koji još imaju neke ideale, odnosno novac im nije na prvom mjestu. Tako da oni i ne kukaju pretjerano oko plaća, ali su preopterećeni poslom i doživljavaju ‘burn out-e’. Vrijeme je da te probleme prepoznamo i adekvatno im se obratimo.

V. B./M. K.: Na koji način početi rješavati ta pitanja? Znamo da u udrugama ne funkcionira standardni odnos poslodavac – radnik i da je probleme rada u civilnom sektoru teško riješiti standardnim sindikalnim pristupom.

G. I.: Istina, ali ova pitanja treba početi rješavati – odnosno tražiti načine da ih se riješi. Iz iskustva mislim da je ključno početi od vlastite organizacije i razgovora s kolegama o njihovom radu i preopterećenosti poslom. Mi smo to učinili – dogovorili smo novu organizaciju rada, odlučili da nećemo odgovarati na poslovne mejlove izvan radnog vremena; da je radno vrijeme prilagođeno potrebama pojedinca ili pojedinke i da maksimalno iznosi šest sati dnevno, a ne da se rasteže kroz cijeli dan i noć. Što se tiče institucionalnog okvira, u razgovor treba uključiti i naše “financijere”, odnosno tijela koja su nadležna za financiranje i reguliranje civilnog sektora, poput nadležnih ministarstava, Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva i sličnih ustanova. Naposljetku, zašto ne bismo uključili i sindikate? Zašto ne razmišljati o nekoj vrsti sindikata u civilnom sektoru ili bar jasnog okvira koji će regulirati i kontrolirati uvjete rada i radna prava u ovom sektoru?

V. B./M. K.: U javnosti je još uvijek većinom neprepoznato da organizacije civilnog društva, a zasigurno i vaša organizacija, obavljaju sve veći dio posla koji bi primarno trebale obavljati institucije (socijalne) države. Na koji način pristupate tom problemu?

G. I.: Mi smo svjesni da sve češće i češće služimo kao neka vrsta paralelnih institucija, a pritom radimo za kikiriki. Uzmimo na primjer građanski odgoj kojeg još nema u školama, ali zato civilne udruge već duži niz godina provode edukaciju o temama kojima bi se trebao baviti građanski odgoj. Naravno, zbog kapaciteta niti možemo, niti bismo trebali zamijeniti državu koja ne radi svoj posao. Što se tiče same zajednice – to je doista istina. K-zona već niz godina organizira i Vox Feminae Festival i medijsku djelatnost preko istoimenog portala i možemo reći da se oko tih punktova stvara određena zajednice koja usvaja kritički jezik i problematizira rodne normative. I unutar takve zajednice potrebno je otvarati ove i slične teme – poput rada u umjetnosti. Često se misli da je umjetnicima prirodno da svaštare. Njihov rad se ne prepoznaje kao prekarni rad koji teško da može osigurati neku stabilnu egzistenciju, posebice ako ste mladi i neafirmirani. Zato smo ovogodišnji 8. mart proslavili organiziravši druženje s mladim umjetnicama i shvatili smo da je takav tip komunikacije uživo s ugroženim skupinama društva ključan. Primjerice, naše volonterke, većinom žene – tek će u takvom, autonomnom i intimnom, kontekstu otvoreno progovoriti o svim svojim problemima. Živi kontakt ključan je za razumijevanje problematike, no samo solidarna suradnja koja mora imati i kreativnu notu i operativnu strukturu doprinosi razvoju zajednice. 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Demokracija bez participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Započevši svoje predavanje objašnjavanjem konteksta nastanka portala, Rönngren je preko poveznice većinske ženske redakcije vlastitog medija pokušala oslikati i problematizirati dominirajuću ideju Švedske kao zemlje lišene problema rodne diskriminacije. Kako bi razbila u mnogočemu prevladavajuću idealizaciju Švedske iz feminističke perspektive, dio svog izlaganja posvetila je prikazu i eksplikaciji nekih slučajeva koje je Feministiskt Perspektiv pratio od svog osnutka 2012. godine. Radi se o slučajevima koji su naišli na jak odaziv javnosti, slučajevima koji upozoravaju na diskriminirajuće momente usmjerene protiv žena raznih manjinskih skupina u društvu. Tim primjerima problematizirala je tretman koji ugrožene skupine dobivaju u mainstream senzacionalističkim medijima, koji ide u prilog utabanoj tradiciji maskuline kulture, dok se primjerice žene koje ustaju protiv raznih oblika neravnopravnosti izlažu medijskom progonu. Usto, naglasila je da je i danas u švedskim novinskim redakcijama postotak ženskih novinara i urednica u manjini. “Kako bismo krenuli naprijed moramo povećati participaciju žena na svim razinama te se boriti protiv stereotipova koji obezvređuju ljude”, rekla je Rönngren i dodala: “naša politika je da radimo vijesti koje je potrebno čuti, koje drugi propuštaju napraviti”.

Ostatak tribine većim dijelom je bio posvećen pitanjima financiranja Feministiskt Perspektiva te povezivanju istog sa trenutnim modelima financiranja hrvatskih neprofitnih medija. Tako je Rönngren ocrtala švedski model državne potpore medijima putem kojeg Feministiskt Perspektiv prima veći dio svog budžeta. Originalno namijenjen izričito tiskanim medijima, sustav potpore koji koriste i internetski mediji poput Feministiskt Perspektiva, oslanja se na sustav pretplate na medijski sadržaj. Ovaj princip, kako je objasnila Rönngren, tekovina je dvadesetostoljetnih emancipatorskih društvenih pokreta, primjerice sindikalnog osvještavanja radničke populacije, i svojevrsna je tradicija u švedskom kontekstu gdje većina domaćinstava plaća pretplatu na tiskovine. Danas sustav funkcionira tako da se za svaki medij koji se prijavljuje za državnu potporu propisuje da u prvih 6 mjeseci aktivnog rada prikupi minimum od 1500 pretplatnika, nakon čega se retroaktivno dodjeljuje potpora. Osim samih pretplatnika, bitna je i kvantiteta objavljenog materijala čije mjerenje odgovara standardima određenima od strane nadređenog državnog tijela, pri čemu je bitno naglasiti da ništa manju ulogu ne igra i sama kvaliteta sadržaja. Rönngren je objavila podatak da je prošlogodišnja ukupna potpora za medije bila 51 milijuna eura, od čega je 187 000 eura pripalo Feministiskt Perspektivu. Tako se financiranje portala većinskim dijelom svodi na državnu potporu, dok otprilike 25% financiranja dolazi od samih pretplatnika koji godišnju pretplatu plaćaju 35 eura.

S obzirom na ovakav model financiranja, Rönngren je skrenula pažnju na samo funkcioniranje portala. Odnosno, budući da potpora počiva na broju pretplatnika, portal se oslanja na paywall sustav. Tako je Feministiskt Perspektiv portal poluotvorenog tipa – jednom dijelu sadržaja mogu pristupiti svi zainteresirani, dok drugom dijelu sadržaja mogu pristupiti samo pretplatnici. Kako i sama naglašava, ponekad se to pokazuje problematičnim u kontekstu hyperlink dijeljenja informacija i medijskog sadržaja, no tome se doskače tako da se portal dodatno posvećuje slanju medijskih objava koje ujedno i motiviraju javnost da razmisli o pretplati na sadržaj koji njihov portal nudi. Jasno je da se upravo ovakvim modelom funkcioniranja i financiranja Feministiskt Perspektiv oslanja na lokalnu i širu zajednicu, o čijem interesu ovisi i samo egzistiranje portala. Usto, odnedavna portal nudi i prostor za oglase koji su većinom oglasi srodnih lokalnih organizacija. Uz sve izloženo, u razgovoru u kojem su se pokušale povući paralele između švedske i hrvatske situacije Rönngren se dotaknula i crowdfunding metoda koje se naveliko koriste u Švedskoj, koje uz već opisani model financiranja dodatno naglašavaju oslanjanje na javnost i zajednicu. “Vjerujemo da radimo uslugu društvu; to nije nešto što samo mi želimo, već je to obaveza koju svi mediji imaju”, istaknula je Rönngren. 

S jedne strane u Švedskoj postoji tradicija pretplate koja je još uvijek vrlo jaka, s druge strane tu je financijski aspekt koji je vrlo prihvatljiv. No, kao što je uz samo pitanje pretplatničkog odnosa vezan i životni standard na ovim prostorima, tako je i uz alternativne metode financiranja vezan nedostatak bilo mogućnosti, bilo svijesti o prednostima takvih metoda. Jenny Rönngren je tako u mnogočemu pružila uvid u principe funkcioniranja neprofitnih internetskih medija, što bi svakako moglo i trebalo biti shvaćeno kao pozitivan impuls za hrvatsku situaciju, gdje su neki od opisanih mehanizama tek u povojima. Rönngren je na zaključku tribine izrazila želju da se već postojeće suradničke mreže internetskih medija feminističke provenijencije povežu u još efektivnije, a svakako i glasnije platforme. 

 Tomislav Žilić / Fotografija: Darko Vaupotić

KP: Vox Feminae festival ove će godine biti održan sedmi put. Možeš li nas ukratko provesti kroz protekle godine s obzirom na kulturnu klimu u gradu Zagrebu, stanje nezavisne kulture, položaj neprofitnih udruga kao organizatora kulturnih događanja i, naravno, vidljivost ženskog stvaralaštva i pitanja roda u medijima i društvu?

G.I.: Huh, ovo pitanje mi često dođe na red. Dakle, festival je prve dvije godine bio u SC-u, zatim dvije godine u AKC Medika, a onda smo odlučile da hoćemo biti u centru grada, i svake godine to radimo u sve većem obimu. Glavni problem je što festival ne može rasti radi uvijek sličnih financijskih sredstava koje dobiva od donatora, a prostora za širenje i sve kvalitetniji program ima svake godine sve više, baš zbog toga jer se pitanje roda u kulturi, medijima i društvu razvija prilično živahno zadnjih godina. Primjerice, kad je VoxFeminae.net počinjao sa svojim radom 2006. nije bilo puno tema koje je mogao popratiti i o čemu bi mogao pisati, no sad ne samo da na dnevnoj bazi imamo dosta novih vijesti i tekstova, već postoje i srodni portali poput Libele, CroLa, a i mediji koji se šire bave društvenim i kulturnim temama, sve bolje kotiraju u pogledu broja tekstova koji su jednoj rodno osvještenoj osobi zanimljivi.

KP: Autorica je ovogodišnjeg festivalskog vizuala akademska animatorica i ilustratorica Tea Stražičić, čiji rad je odabran na natječaj za izradu vizualnog rješenja na temu mučenice. Kako je bio koncipiran taj natječaj i zašto su baš mučenice odabrane kao tema ovogodišnjeg festivala?

G.I.: Odlučili smo ići dijametralno suprotno u odnosu na prošlu godinu, kada je vizual tematizirao heroine. Vox Feminae aktivizmom kroz kulturu cijelo vrijeme gura svoju misiju, što neki nazivaju “light” verzijom feminizma, no svi smo u organizaciji jako svjesni nezahvalnog stanja i situacije u kojem se mnoge žene u regiji nalaze. Još uvijek ima jako puno obiteljskog nasilja, još uvijek postoji enorman broj žena koji je doživio i svakim danom doživljava seksualno i ekonomsko nasilje, te se želimo solidarizirati s njima na način na koji se ne govori puno o tome, posebice putem književnosti i filma.

A zadatak natječaja za vizual bio je temi mučenice pristupiti kroz povijesno i društveno nasljeđe i više ili manje uspješne pokušaje odmicanja suvremene žene iz te uloge. Tu temu istražuje i izložba Milijane Babić Tražim posao koja će biti postavljena u Galeriji Nova, kao i knjiga Želimira Periša s kojim smo osmislile natječaj, a posebice film Jasmile Žbanić Za one koji ne mogu da govore.

Jasmila Žbanić, Za one koji ne mogu da govore

KP: Vox Feminae i ove godine promiče stvaralaštvo žena i problematizira pitanja roda kroz međunarodni filmski program. Zašto je baš filmska proizvodnja redovito u fokusu programa? Koje ćemo i kakve filmove moći vidjeti na festivalu? 

G.I.: Filmske priče znaju jasno i u kratkom roku jako dobro obraditi tematiku, što je onda publici i najprijemčljivije. Ove godine imamo osim recentnih naslova i dvije svojevrsne retrospektive američkog i francuskog pogleda na feminizam, tako da mislim i da će to biti jako zanimljivo publici za usporediti. Primjerice, imamo film o Simone de Beauvoir i Louise Weiss s fracuske strane, a Betty Friedman, Kate Millett i Angelu Davis s američke. Uz već spomenutu premijeru filma Jasmile Žbanić, tu su između ostalog i noviji filmovi o transrodnosti (Bambi, Francuska), Jezik, rod i spol (Hrvatska) kao i interseksualnosti (Intersexion, Novi Zeland), a i zadnji film Mie Engberg, čije smo feminističke porno dnevnike gledali 2009. na Vox Feminae festivalu, Bellville Baby, za koji mislim da će biti prava poslastica u jednom kontemplativnom i romantičnijem tonu. 

Mia Engberg, Belleville Baby

KP: U ovogodišnjem fokusu je propitivanje feminističkih teorija i praksi, te načina na koji se međusobno isprepliću, podržavaju, uključuju i poništavaju. Na koji će način biti koncipirane diskusije i paneli na festivalu te koje goste i gošće možemo očekivati? 

G.I.: Imat ćemo tri bloka u kojem će svaka od inicijativa i/ili tema imati petnaestak minuta za svoje predstavljanje, a zatim će krenuti zajednička diskusija. Shvatile smo da nam nedostaje tog forumskog dijela gdje bi se umjetnice i aktivistice iz cijele regije mogle upoznati, razmijeniti iskustva i uspostaviti daljnje suradnje, te smo se radi toga  odlučile ove godine na takav pristup. Gošće dolaze iz Hrvatske, Srbije, Slovenije, Švedske, Velike Britanije, a tematizirat će se stvarno raznoliki aspekt aktivnosti kojima se živi, terenski feminizam bavi. Od feminističkih praksi žena sa invaliditetom, preko performantivnosti u feminizmu, japanskih ženskih supkultura, bolivarske revolucije, do rodne neravnopravnosti u glazbenim djelatnostima.

Amanda Lindholm i Kristina Wicksell, Jämställd festival

KP: Festival će ove godine zauzeti i nekoliko lokacija u gradu. Gdje će sve Vox feminae biti prisutan i u kojem obliku?

G.I.: Prva tri dan krećemo sa diskusijama i književnim predstavljanjima u MAMI, KIC-u, Booksi, Galeriji Nova, knjižnici Bogdana Ogrizovića, Prostoru Do, a od nedjelje, 17, do utorka, 19, smo stacionirani u kinu Europa, u obje dvorane. Malo smo tanki s glazbom ove godine, no u petak nakon promocije knjige Do isteka zaliha Nore Verde u Prostoru Do bit će sad već tradicionalna Vox Feminae veselica uz bend U pol’ 9 kod Sabe, u subotu ćemo chillati navečer u BEERtiji, a ako budemo imali snage, u utorak 19. na završnom festivalskom danu, plesat ćemo u Funk clubu. Dakle recept je sličan onome kao kad se pripremate za jedno sadržajno putovanje: red promišljanja, red čitanja, red gledanja pa za kraj red zabave.

U pol’ 9 kod Sabe, kino Europa 2012.

Smišljeni pokušaj Denisa Latina da svojim urednicima, kome li već tko odlučuje o informativnom programu, podmetne jednu “neproblematičnu” emisiju – pa da vidimo što će biti, Latinica u potrazi za nestalom ženstvenošću zacijelo neće biti niti zabranjena, niti cenzurirana, iako je, po mom sudu, a u tome nikako nisam usamljena#{i}#, bila daleko problematičnija od nekih koje su se bavile “ozbiljnim političkim pitanjima” i oko kojih su se lomila televizijska koplja i potezalo pitanje cenzure, mjere i pouzdanosti javnog govora na javnoj televiziji. Posljednja je Latinica ozbiljno, još jednom, dovela u pitanje ulogu javnog servisa u stvaranju obrazovanog i informiranog građanstva. 

U vrijeme u kojem niti jedno dijete, muškog ili ženskog spola, svejedno, ne bi smjelo izaći iz osnovne, a kamoli iz srednje škole, a da ne nauči što su to rodni identiteti, kako se formiraju i kako perpetuiraju društvene odnose moći, kako djeluju na ljude i njihove međusobne odnose – ovakva Latinica bila je demonstracija poraznog ishoda i obrazovnog sustava i javnih politika rodne ravnopravnosti i dometa demokratske kulture. I, dakako, totalni fijasko javnog servisa.  

Tolika količina provincijalnog naklapanja, ignorancije, stereotipa, diskriminirajućih seksističkih i rasističkih opaski na koje nitko nije reagirao već dugo nije viđena na jednom mjestu u tako kratko vrijeme.

U svijetu u kojem se investira velika količina intelektualnog, obrazovnog, znanstvenog i socijalnog kapitala u dekonstrukciju socijalnih i kulturalnih konstrukta ženstvenosti i muževnosti koji su prepoznati kao generatori rodne nejednakosti i neravnopravnosti, Denis Latin i njegovi gosti uprli su se u pokušaj da definiraju neku novu, poželjnu i prihvatljivu ženstvenost. Tu smo stvarno čuli svašta. Od besmislica i međusobno kontradiktornih teza o tome da su se muškarci i žene opasno približili u emancipaciji (?!) pa su žene zato izgubile ženstvenost – kao da je to neka bogomdana uvijek ista osobina – do toga da za ženstvenost nije presudno kako se žene oblače, koliko kilograma viška imaju, da bi (u pogledu svog muškarca) ipak ostale ženstvene. Načuli smo da žene mogu biti ženstvene i u muškoj pidžami. Stvarno, tko bi rekao nakon svih onih filmova u kojima se ženske likove feminino erotizira baš tako da im se navlači gornji dio muške pidžame. I potpune besmislice, poput tvrdnje da je gubitak ženstvenosti gubitak individualnosti (sic!). Stvar od banalnosti nisu mogli spasiti ni pokušaj redateljice Saše Broz da zagovara mogućnost različitih modela tjelesnosti i izražavanja rodnog identiteta kao ženstvenog, niti pisca Bruna Šimleše da konceptu doda dimenziju osobnosti i individualnosti i da rodni identitet prikaže tek kao dio nečijeg identiteta.

Latin nije ni okom trepnuo kad je objasnio uredničku ideju vodilju da su žene u emisiju pozvane po kriteriju ženstvenosti. Nejasno je, međutim po kojem su kriteriju u ovoj Latinici sudjelovali muškarci? Je li to bila pamet, kompetencija u arbitriranju ženstvenosti, ili su tamo sjedili zbog rodne ravnopravnosti i kao kontrapunkt ženstvenim ženama, jer oni taj atribut ne posjeduju. Ako je tome tako, čemu uopće emisija o nestaloj ženstvenosti, kad je već i sastavom sugovornika sve objašnjeno?

Na uporno ponavljanje Latinovog pitanja, kud je nestala ženstvenost i kako pomoći ženama da je ponovo pronađu, šampionat u bizarnim odgovorima ipak je osvojio Saša Zalepugin. Pokroviteljski zabrinut zgražao se nad dezorijentiranim ženama koje posežu za “vulgarnim oblicima” ženstvenosti, poput pearcinga (a afričke žene iz čije kulture takvo ukrašavanje navodno dolazi to rade, jer nemaju što obući) do žena koje se, u želji da se izjednače s muškarcima bave body buildingom. Sve to nikada nije pripadalo “našem idealu ženstvenosti”. Ženstvenost, na tome je ustrajao, nema nikakve veze sa seksualnošću i njena je suština – šarm. Jasno i definitivno poput zakona gravitacije.

Zar do naše kulture nije doprla Margaret Mead sa svojim povijesnom antropološkom studijom Sex and Temperament in Three Primitive Societies (Seks i temperament u tri primitivna društva, 1935) koja predstavlja prekretnicu i nakon nje niti jedna ozbiljna antropološka misao više ne podrazumijeva nužnost i zadanost razlika između spolova, već te razlike promatra kao posljedicu razlike u socijalizaciji i očekivanjima koje kultura nameće muškarcima i ženama. Spomenuta je Latinica zorno potvrdila nalaze Mead – ženstvenost kao osobinu ličnosti i temperament smišljaju nadobudni društveni arbitri, pa se utoliko i sama Latinica pretvorila u neko ogledno laboratorijsko pleme koje upravo smišlja kako da žene budu ženstvene.

Tko mari za Simone de Beauvoire i njenu sad već globalno poznatu tvrdnja da se ženom ne rađa nego postaje, ili Judith Butler koja smatra da je performativnost (izvedbenost) roda, spola i seksualnosti izraz društvene moći i regulativnog diskursa. Mi imamo Latina i Sašu Zalepugina koji će nam objasniti što je to prava ženstvenost i pomoći da ju sačuvamo, ili barem ponovo pronađemo.

Razglabati danas o nestajanju ženstvenosti i o tome kako ju ponovo zadobiti, usporedivo je sa srednjovjekovnom temom nestajanja pojasa nevinosti i kako ga vratiti u upotrebu. Tada je ženstvenost bila definirana idejom vjernosti, ulogom žene kao čuvarice časti nekog velmože i prevrtljivom i nepouzdanom ženskom prirodom, od koje nju samu treba zaštititi. A forum na kojem se raspravljalo mogao je biti glavni gradski trg ili crkva. Danas, uz promjenu konstrukta ženstvenosti, to je tema informativno-političkog programa javne televizije u Hrvata.

Tone su prosvjetiteljskog i edukativnog crnila potrošene da bi se objasnilo da su ženstvenost, kao i muževnost, socijalno i kulturno uvjetovani identiteti i da je svako nastojanje da se oni reduciraju na određene zadane muške ili ženske uloge, ponašanje, izgled, ukus, izbor, to jest da se podvrgnu socijalnoj represiji i “cenzuri”, nasilje nad pojedincem/pojedinkom. Socijalne su analize pokazale da stereotipi koji se vežu uz ženski, odnosno muški rodni identitet, baš kao i etnički, rasni, regionalni ili bilo koji drugi stereotipi (pojednostavljene predodžbe i vjerovanja koja se pripisuju svim pripadnicima neke grupe) sudjeluju u proizvodnji diskriminacije, neravnopravnosti, pa i nasilja. Ne može biti ravnopravna i slobodna soba kojoj se kao rodni identitet nameće bilo kakvo ponašanje, izgled, ili osobina, bio to “ženski šarm”, ili  tradicionalistički obrasci ženstvenosti – trpi, šuti, rađaj. I koja živi pod prijetnjom da će, ako odudara od tog identiteta biti diskriminirana, isključena, a možda i zlostavljana.

Stereotipi i hegemonijske rodne uloge će dakako, unatoč svim prosvjetiteljskim nastojanjima opstati. Na njima se temelje i s njima barataju sve kulture, koje mogu gajiti vrlo različite standarde. Pogotovo popularna kultura i zabava tendiraju instrumentalizaciji tih stereotipa. Iako nikada nisu sasvim benigni, ipak nije sasvim svejedno gdje ih se priziva i s kojom svrhom. Kad se u raspravu o tome kako unaprijediti vladajuće socijalne konstrukte i utvrditi pripadajuće im  stereotipe, upregne jedna od vodećih informativnih emisija na javnoj televiziji, kakvom Latinica slovi, onda je vrijeme za alarm.