Program počinje u subotu u 17 sati u Društvenoj prostoriji Delte 5, na prvom katu zgrade Ivex, gdje će uredništvo predstaviti uređivačku koncepciju portala, teme kojima se bavi i načine na koje surađuje s autorima i autoricama. Uslijedit će razgovor s riječkim umjetnicima, organizatorima i kritičarima o položaju kulturnog novinarstva i kritike danas, o uvjetima u kojima se piše o kulturi te o tome što scena od takvog pisanja očekuje. Ulaz je slobodan, a na razgovor su posebno pozvani dosadašnji i budući suradnici_e Kulturpunkta.

U nedjelju se, u suradnji s udrugom Drugo more i festivalom Zoom + Igralke, održava novo izdanje Drugog dojma s Kulturpunktom, programa posvećenog zajedničkom gledanju umjetničkih programa, razmjeni doživljaja i kritičkoj refleksiji u grupi. Sudionici_e zajedno će pogledati predstavu Ja, David Gabrijela Lazića i Nastje Uršule Virk (HR/SLO), koja se izvodi u 19 sati u Filodrammatici, a nakon nje slijedi neformalni dio programa posvećen druženju i razmjeni dojmova uz moderaciju kazališnog kritičara Igora Ružića.

Sudjelovanje u Drugom dojmu je besplatno, a organizatori sudionicima_cama osiguravaju ulaznice za predstavu. Broj mjesta je ograničen, a prijave se primaju putem obrasca.

Deset mjeseci nakon, Gabrijelova je predstava vidjela puta, a vidjet će i još! Povodom skorašnjeg gostovanja na riječkom ZOOM+IGRALKE Festivalu razgovarala sam s kazališnim putnikom Gabrijelom o tome kako je došao do priče Davida Reimera, o mogućnostima dokumentarnog kazališta, rodu i društvenim normama te iskustvu studiranja i rada između Ljubljane, Zagreba i Sarajeva. 

Predstava je nastala prema istinitoj priči Davida Reimera i bavi se pitanjima društvenog roda, rodnog identiteta i nasilja nad nenormativnim tijelima. Kroz njegovu priču propituješ pritiske koje društvo i norme nameću unutar binarne matrice muškosti i ženskosti. Kako si došao do te priče i što te privuklo baš toj temi? 

Na prijemnom ispitu za režiju morali smo predložiti kakav projekt želimo razvijati. Ja sam znao da me zanimaju teme roda i rodnih uloga, društvenih očekivanja u vezi s njima, te način na koji se to onda internalizira u pojedincu, da on/ona počinje živjeti kao “rob” tih normi i očekivanja. Primarna ideja bila je da radim Orlanda Virginije Woolf. U tom romanu, koji je napisan u formi biografije, pratimo život mladog plemića Orlanda koji živi od 16. stoljeća pa sve do vremena kada Virginia Woolf piše. On čudesno ne stari te se magično jednog dana probudi kao žena. 

Woolf se vrlo humoristično poigrava s očekivanjima društva i načinom na koji Orlando percipira ta očekivanja, pogotovo u odnosu na svoju prošlost dok je živio_la u drugom spolu. Također se poigrava i s normama književnosti subvertirajući pravila po kojima bi se trebala pisati biografija. Sama ta tema i strategije koje upotrebljava bile su mi iznimno uzbudljive dok sam čitao roman i htio sam napraviti nešto takvo u kazalištu.

No, u trenutku kada sam pokušao prevesti roman u kazališni jezik, konstantno sam nailazio na unutrašnji otpor. Nisam znao kako da mu pristupim, a i osjećao sam da teme koje naslovljava Woolf u današnjem kontekstu nisu više toliko subverzivne te da su feminizam i kvir studiji otišli mnogo dalje od toga, stoga sam krenuo dalje istraživati. 

Ivica Buljan mi je preporučio autobiografiju interspolne osobe koju je Michel Foucault pronašao i objavio 80-ih godina prošlog stoljeća. Knjiga se zove Herculine Barbin zvana Alexina B. U pogovoru te knjige u jednoj je fusnoti spomenuta Davidova priča. Ta me rečenica zaintrigirala i krenuo sam istraživati tu priču i potom se otvorila Pandorina kutija. Ono što me privuklo toj priči je njena aktualnost i možda, prije svega, dokumentarnost – priča se zaista dogodila i to joj je davalo težinu. 

Govori o dječaku koji je kao beba doživio nesreću i ostao bez penisa, te su se roditelji nakon toga odlučili odgajati ga kao djevojčicu, misleći da će tako biti sretniji i imati bolji život. Iako Davidova priča nije niti trans niti interspolna priča, ona se dotiče tih zajednica – prije svega kroz prizmu medicinskog sustava koji pokušava tretirati nenormativna tijela i svesti ih u binarnu matricu. Iako dodirne točke postoje, ono što mi je bila želja ovom predstavom predstaviti publici jest priča jednog čovjeka kojemu sistem nije dozvoljavao da se izrazi glede svojega identiteta i gdje su drugi donosili odluke umjesto njega “za njegovo dobro”. 

U predstavi je Davidovo tijelo mjesto na kojem se susreću medicinska intervencija, roditeljska odluka i društvena norma. Kako si scenski prikazao taj ”sukob” oko tijela i tko po tebi u toj priči zapravo ima moć nad Davidovim tijelom?

Pokušat ću odgovoriti bez previše spojlanja predstave haha. Glavna odluka je to da do samog kraja predstave mi nikada ne čujemo Davidove riječi – svi govore umjesto njega, kao što se je to zapravo i događalo u njegovom životu. Kada se tijelu oduzme moć govora, tijelo pronalazi druge načine da se izrazi, tijelo se počinje buniti.

David je živio u vremenu kada kvir vokabular kakvim ga danas znamo i govorimo, nije postojao – postojalo je tradicionalno shvaćanje da postoje muškarac i žena, odnosno ono što je “normalno” i sva ona tijela i seksualnosti koja su bila “nenormalna” jer su izlazila iz heteronormativne matrice. On nije imao mogućnost artikulirati se jer jednostavno nije imao kako. 

Znao je da nešto ne štima, ali nije pronalazio riječi da to opiše, ali zato je tijelo reagiralo tako što je oponašalo izgled i ponašanje njegovog brata blizanca ili se pokušalo opirati normama koje su mu bile nametane kao djevojčici.

U jednom dijelu predstave on govori: Što bi se dogodilo da me moji roditelji i dr. Money ne bi silili da se ponašam kao djevojčica i da ne bi imali sliku o tome što je ”prirodno” za djevojčicu? Što bi se dogodilo da živim s operiranim međunožjem, ali da su mi dopustili da se ponašam kako sam htio? Bi li to promijenilo kategoriju ”djevojčice” u koju su me silili? Bi li bio sretan kao vlastita verzija djevojčice? Bih li mogao biti osoba koja je kastrirana, urinira stojeći, koju privlače žene i koja se unatoč vanjskim spolnim oznakama ponaša “nedjevojačko”?

Kako se Ja, David pozicionira u raspravama u rodu? Je li ti bilo važno da predstava bude i politički čitljiva ili si prvenstveno htio ispričati ljudsku priču? 

Kad radim predstavu pokušavam da priča ide onkraj same priče o kojoj govori – da otvara šire teme kako bi se većina nas mogla poistovjetiti s tom temom. To je po meni snaga umjetnosti – da nas povezuje i tjera da razumijemo i da se identificiramo s problemima ljudi koji nas inače ne bi zanimali. U zadnjem dijelu predstave mijenjamo diskurz i odlazimo više u sociološki/filozofski/akademski način govora otvarajući pitanja teorije roda. To nam se činilo jako važno jer je često Davidova priča temelj za ideološki sukob nature vs. nurture kad se govori o rodu – odnosno je li rod nešto što je inherentno genetski i ne može se mijenjati ili je to društveni konstrukt.

Dr. Money, liječnik koji se bavio njegovim slučajem, priču je naginjao ka tezi da je rod socijalni konstrukt i time pokušavao dokazati svoje teorije, dok se Davidova biografija, koju je napisao John Colapinto, više naslanja na tezu da je rod prirodno dan i da društvo ne može utjecati na osjećaj roda. Mi smo se htjeli izdići iznad te dualnosti, te smo zato promijenili diskurz u zadnjem dijelu, i referirajući se na Judith Butler i Anne Fausto-Sterling, krenuli kritizirati upravo binarnost koja priču zatvara u dva kruta stupa gdje ne postoji prostor za poroznost.

Predstava je gostovala po Hrvatskoj, Sloveniji, Bosni i Hercegovini, potegnula je čak i do Rumunjske. Jesi li primijetio razlike u reakcijama? Ima li neka reakcija, komentar ili situacija iz publike koja ti je posebno ostala u sjećanju?

Ono što mi je fascinantno promatrati kod publike, a to mi se čini da je kod svih gostovanja više-manje jednako, jest koliku moć dokumentarizam ima u kazalištu. Od samog početka predstave vrlo smo transparentni – glumci ne igraju likove, već pripovijedaju priču, ne gradimo fiktivan svijet, već kroz činjenice govorimo o Davidovom životu. Iako je to sve dokumentarni materijal, on je na neki način uronjen u kazališni jezik posredovan glumcima koji nisu prošli kroz tu sudbinu, što dovodi do svojevrsne distance od izvorne priče, samom činjenicom da nije posredovano osobom kojoj se to dogodilo.

No, u zadnjem dijelu predstave konačno vidimo Davida na snimci što u potpunosti ukida distancu i daje predstavi dodatnu moć. Mnogo ljudi mi je nakon predstave reklo da ih taj trenutak intenzivno pogađa. Uz to, o brojnim detaljima govorimo vrlo eksplicitno i pokazujemo slike, što kod publike izaziva visceralne osjećaje. 

Imali smo situaciju u Rumunjskoj gdje smo predstavu morali zaustaviti jer je jednoj curi pozlilo od sadržaja predstave. To je nešto što nas je sve u ekipi pogodilo. Iako je to bio izoliran slučaj, još od prvih izvođenja s publikom, iznova nas iznenađuju reakcije publike pogođene Davidovim životom.

Kad si toliko dugo u materijalu kao što smo mi bili, polako se navikavaš na sadržaj predstave, počinješ više razmišljati o kazališnim sredstvima i na koji način ona prenose informaciju publici, pa pomalo zaboraviš koliko je ta priča intenzivna. A onda dođe publika koja se prvi put suočava s tom pričom i reagira jednako kao što smo mi reagirali kad smo prvi put pročitali tu priču. Bilo je i situacija kada su ljudi iz trans zajednice dolazili poslije predstave i govorili da su se osjetili slušano, kao i aktivisti koji su nam davali konstruktivne kritike da određeni vokabular promijenimo.

Otišao si iz Pule studirati režiju u Sarajevo, pa iz Sarajeva u Ljubljanu. Što ti je studij u tim različitim sredinama dao za tvoj “redateljski potpis” i kako bi opisao razliku između atmosfere i metoda rada na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu i na AGRFT‑u?

Za Sarajevo bih rekao da me naučilo skromnosti i zahvalnosti, a možda prije svega kako se nositi s egom. Sarajevska akademija je klasičnija škola nego što je ljubljanska, a uz kazalište, na odsjeku za režiju uči se i film. Mene je to jako frustriralo dok sam studirao jer sam znao da se želim baviti kazalištem i onda sam semestre gdje je prevladavao film doživljavao kao “gubljenje vremena”. Veću slobodu za eksperimentiranjem dobili smo tek na četvrtoj godini, a tada sam ujedno i asistirao Tomiju Janežiču koji je radio predstavu u SARTR-u (Sarajevski ratni teatar), što mi je otvorilo nove spoznaje o kazalištu i proširilo kazališni vokabular. 

Na AGRFT sam došao kao odrasla osoba, za razliku od Sarajeva gdje sam otišao s jedva napunjenih 20 godina. Mislim da se ta razlika u godinama dosta odrazila na moj odnos prema tim dvjema školama. Kad si mlađi, buntovan si i profesore doživljavaš kao nekoga tko te osobno napada (što nije isključeno da se događa na akademijama, ali u mom slučaju u Sarajevu toga nije bilo) i nekako kroz školu prolaziš s buntom. AGRFT sam upisao s 29 godina, bio sam više manje formirana osoba i razgovor s profesorima se vodio na jednoj potpuno drugoj razini – bilo je mnogo više slušanja, dijaloga, razvijao se odnos i učilo se iz njega. 

Uz sve to, ljubljanska akademija je, usudio bih se reći, najotvorenija i najeksperimentalnija od svih ostalih na prostorima bivše Jugoslavije. To joj je naravno donijela povijest vrhunskih režisera i glumaca, koji su onda bili i profesori, ali isto tako i državni sistem koji je ulagao u kazalište i akademiju. Studiranje tamo bilo je fokusirano ponajviše na praksu (svaki smo tjedan morali izrežirati mini predstavu) te na uočavanje i razumijevanje manirizama koje smo usvojili gledajući kazalište i pokušaj oslobađanja od njih kako bismo razvili svoj specifičan stil. 

Tijekom i nakon studija asistirao si brojnim redateljicama i redateljima na profesionalnim predstavama (Pjer Žalica, Tomi Janežič, Mirjana Medojević, Ivan Popovski, Dora Ruždjak Podolski, Ivica Buljan, Lenka Udovički). Što si od njih ponio kao najvažnije za svoj rad i kako ti je to iskustvo pomoglo u formiranju vlastitog stila?

Sve navedene i svi navedeni imaju veoma različite stilove i pristupe radu, kao što i zahtijevaju različiti angažman kod svojih asistenata, nečija poetika je bliža tvojoj, neka nije… Od svakoga uzmeš nešto što misliš da je potrebno za tvoj rad ili ti asistencija pomogne da artikuliraš stvari koje prije nisi znao artikulirati.

Ponajviše me naučilo što ne želim raditi – time ne želim reći da je ono što su oni radili bilo loše, već nije nešto što mene zanima (jer svatko ima legitimitet da radi kako i što želi, dok poštuje suradnike s kojima radi). Uz sve to, asistiranje mi je dalo da upoznam ansambl i vidim kako profesionalne institucije funkcioniraju, te da se također opredijelim u odnosu na njih. 

Ovdje bih izdvojio Tomija Janežiča koji je zaista bio formativan za moj rad i koji je promijenio paradigmu načina na koji promišljam kazalište. On pokušava raditi na način da polazi iz pozicije gledatelja – na koji način on_a promatra scenu i koje asocijacije scena otvara u glavama gledatelja. Naša mašta je toliko moćna, tako da nije potrebno sve ilustrirati/reprezentirati na sceni – dovoljno je par elemenata ili određeni kontekst da naša mašta krene dopunjavati “rupe” koje se namjerno ne pokazuju.

U tom smislu, kazalište se zaista događa u glavama gledatelja, a ne na pozornici i to je ono što mi je fascinantno i što pokušavam razvijati u svom radu. Naravno, nikada ne možemo stopostotno znati o čemu gledatelji razmišljaju i koje im sve asocijacije predstava otvara, ali kao autori, možemo blago navigirati taj asocijativni put, a istovremeno puštati dovoljno prostora gledatelju da sam_a stvori svoju sliku o tome što se dešava na sceni. 

Živiš i radiš između Zagreba i Ljubljane, kako ti ta “dualnost redatelja” utječe na rad? Osjećaš li se više kao dio hrvatske, slovenske ili šire regionalne scene?

Ja se osjećam kao ja, neovisno o tome gdje radim – pokušavam pronaći sugovornike s kojima se kazališno razumijem te inspirativne ljude s kojima želim raditi i to mi je jedini cilj. Ono što osjećam jest da sam više takvih sugovornika pronašao u Sloveniji, što ne znači da takvih ljudi nema u Hrvatskoj – to je jednostavno bio prirodni put jer sam u Ljubljani završio školu, a preko nje ostvario mnogo više poznanstava, suradnji i profesionalnih veza. Trenutno mi jako odgovara da sjedim na dvije stolice i da pokušavam raditi što više u obje zemlje, iako osjećam i želju da bih se htio stacionirati negdje.

Što slijedi nakon Ja, David?

David mi je otvorio jako puno prilika. Gostovanjem u Rumunjskoj dobio sam tri režije u tri grada i u sljedećoj godini plan je da u Oradei napravim predstavu inspiriranu dramom Michela Marca Boucharda i istoimenim filmom Xaviera Dolana Tom na farmi. Druga predstava u Rumunjskoj bit će u Craiovi, gdje smo bili s predstavom na TNT festivalu i tamo sam predložio da radim Your Love is King Espija Tomičića.

U Ljubljani krajem godine radim soloperformans naziva Heat me up! koji će se baviti temom ljubavi kroz iskustvo dejtanja preko Grindra, a time bih otvarao širu temu ljubavi unutar konzumerističkog/kapitalističkog svijeta gdje se tijelo sve više komodificira i daje na prodaju drugim korisnicima aplikacije. Predstava nastaje u koprodukciji Zavoda Maske i Domina, tako da bi krajem iduće godine trebala biti premijera i u Zagrebu.

Plan je da radim i predstavu na Brijunima s kazalištem Ulysses, u koprodukciji s beogradskim Hartefaktom. Tamo bismo radili dokumentarnu predstavu inspiriranu stvarnim događajem u Velikoj Britaniji kada je u 80-ima tijekom štrajkova jedna LGBT skupina skupljala novac za pomoć rudarima, koji su im se odužili tako što su ih došli podržati na London Pride 1985. godine. Predstava je inspirirana i filmom na tu temu, zove se Pride (2014) i zaista ga preporučujem svima. 

Predstava u Rijeci gostuje u sklopu ZOOM+IGRALKE Festivala koji okuplja publiku naviknutu na suvremene, često eksperimentalne i društveno angažirane forme. Što očekuješ od riječke publike?

Od publike očekujem da se prepusti predstavi i nadam se da će uživati te nakon predstave ostati u blizini Filodrammatice da porazgovaramo o dojmovima.

Mladi pulski autori_ice ovom predstavom otvaraju međugeneracijska i pitanja vezana uz radništvo, a sve kroz priču o brodogradilištu Uljanik i njegovom snažnom utjecaju na identitet grada.

Predstava u kojoj igraju Tea Harčević, Linda Kliman, Nikola Radoš i Boris Barukčić nastala je u sklopu projekta KUMMA – Kreativno umjetničko mentorstvo za mlade autore. Riječ je o inovativnom projektu INK-a, koji za cilj ima poticati kreativnost, razvoj novih specifičnih kazališnih jezika te stvoriti trajnije veze između iskusnih umjetnika_ca i novih talenata. Program mladim autorima_cama pruža priliku da, uz vodstvo starijih, iskusnijih kolega, razvijaju svoje umjetničke vještine i stvaraju autentična kazališna djela. U mentorskom timu sudjeluju Jasna Jasna Žmak, Mauricio Ferlin, Alen Sinkauz, Nenad Sinkauz, Leo Rafolt, Desanka Janković i Matija Ferlin.

Predstava Brodovi od papira izvodi se 15. i 16 listopada u INK-u. Više informacija o predstavi dostupno je ovdje.

Intervju Nore Čulić Matošić s autoricom Brodova od papira objavljen na Kulturpunktu možete pročitati ovdje.

Drama Moja stvar Monike Herceg rekonstrukcija je sjećanja jedne žene na iskustvo neželjene trudnoće i pobačaja, nešto što dijeli s toliko drugih žena. Autorici se u čitanju pridružuju Nikolina Prkačin, Aneta Grabovac, Irena Tereza Prpić i Nikola Radoš, režiju potpisuje Gabrijel Lazić, a dramaturgiju Leko. Scena je dupkom ispunjena scenografijom koju čine svakodnevni namještaj i rekviziti koji se spominju u drami. Izuzev Herceg koja je stalno na pozornici u vidokrugu gledatelja i Prkačin koja joj se povremeno pridruži, ostali su glumci posjednuti u stražnjem dijelu gledališta, iza publike i njihova vidokruga. Replike izgovorene preko mikrofona funkcioniraju kao unutarnji glasovi, internalizirane i potisnute misli glavne junakinje proizvoljno nazvane Matea jer, kako eksplicira Herceg, mogla se zvati i Monika ili koje god žensko ime. Ovakav mizanscen stavlja veći naglasak na glasove glumaca i akustičnost čitanja dok gledateljski pogled pak može skrenuti na istraživanje nagomilane scenografije u pozadini scene tražeći poveznicu sa sjećanjima. Svako je sjećanje naslovljeno kao “kratka povijest” događaja vezanih uz obiteljsko nasilje, traumu, seksualnost, majčinstvo i pobačaj. Herceg se u drami implicitno dotiče slučaja Mirele Čavajde kako bi raskrinkala licemjerje priziva “savjesti” ginekologa, ali i ostalih dušebrižnika koji se zalažu za kriminalizaciju pobačaja. Međutim, drama rastvara poziciju paralizirane žene u strahu, prepuštene samoj sebi bez adekvatne podrške od strane oca djeteta i bliže obitelji. 

Partitura šutnje Karle Leko obiteljska je drama o tri generacije žena u kojoj je najviše pažnje posvećeno liku bake Vere koja se suočava s demencijom i bolešću koja utječe na cijelu obitelj. Uz Leko, igraju Lana Ujević, Anja Jogunica, Tomislav Dunđer i Lovro Rimac, redatelj je Patrik Sečen, a dramaturginja Kurbel. Izvođači su posjednuti oko stola, aludirajući na obiteljski stol kao mjesto obiteljskog zajedništva, ali i mjesto sukoba koji u ovoj drami nastaju oko preuzimanja brige za bolesnu baku. Naslov nagoviješta poveznicu s glazbom, koju uočavamo u Verinim pričama o njezinoj pijanističkoj i suprugovoj dirigentskoj karijeri te u Rimčevim živim izvedbama kratkih stavaka na violončelu. Dakako, glazba ovdje nije slučajno – niz istraživanja i viralnih videa poput ovog ukazuju na dobrobit glazbe u svrhu jačanja neuroplastičnosti mozga, kao i glazbene terapije za pacijente oboljele od demencije ili Alzheimera. Glazba ispunjava trenutke tišine u dijalozima među likovima, ona premošćuje sve što potiskuju i ostavljaju nedorečeno. Kako drama odmiče, Vera će se sve više referirati na svoju prošlost, dok polako nestaje iz svijeta koji izmiče pred njom. Istovremeno, Verina kći Marina i unuka Roza suočavaju se s vlastitim životnim prekretnicama – Marina puni 40 godina i nema zasnovanu obitelj, a Rozin put pratimo od mature do odlaska u Englesku na studij. Na kraju, čini se da je za sve tri žene završio jedan životni ciklus i počinje neki novi, u drugim okolnostima. Usprkos težini starenja ili nepobitnom prolasku vremena, tekst zrači toplinom i budi iskreni osjećaj suosjećanja, spokoja i nade da u životu ipak pronađemo put čak i onda kada ne dobijemo što želimo.

Drama Mrtva priroda iz pera Beatrice Kurbel bavi se zloupotrebom interneta i emotivnim zlostavljanjem u vezama, konkretno osvetničkom pornografijom. U čitanju su uz autoricu sudjelovali Vid Ćosić, Danijela Evđenić, Antonija Marijanović i Antun Antolović, redateljica je Nika Bokić i dramaturginja Herceg. Na sceni su Ćosić, Evđenić i Marijanović posjednuti vodoravno na stolice s notnim stalcima za čitanje ispred. Između njih se nalazi prazan stolac na koji će kasnije zasjesti Antolović, a prazno mjesto dotad aludira na rastuću distanciranost između tročlane obitelji. Ovo se čitanje od ostala dva razlikuje i upotrebom projektora preko kojeg se prikazuju snimke koje funkcioniraju kao vizualna pozadina koja ispunjava prazan prostor u izostanku scenografije. U dijalozima između Iris i njezinog dečka Gregora “Grega” (Antolović), Kurbel uspješno prikazuje toksičnu vezu – ucjene i manipulacije tuđom slobodom zamaskirane su riječima “ljubav” i “briga” i realističan su primjer emotivnog nasilja. Iz odnosa koji ima s majkom i dečkom, zbog njihovih komentara na njezino tijelo, Iris razvija komplekse vezane uz svoj fizički izgled. Sadržajno, drama je prikladna za adolescente jer iako upozorava na zloupotrebu novih tehnologija i nasilje u odnosima koje nije nužno fizičko, ne upada u zamku dociranja i krivljenja žrtve osvetničke pornografije.

Sve tri drame tematski dijele interes za žene i traumatična iskustva s kojima se suočavaju u različitim razdobljima života, iako svaka autorica istražuje specifičan problem pristupajući mu na sebi svojstven način. Unutar svakog dramskog teksta rastvara se spektar ženskih iskustava kroz generacije što dodatno ukazuje na dubinu internalizirane mizoginije s kojom se žene bore u aktualnom društvenom trenutku. Istovremeno, sve tri junakinje ovih tekstova utjehu pronalaze u ženskoj solidarnosti. Herceg u Mojoj stvari sirovo i hladno piše o trudnoći i majčinstvu te ga razotkriva kao ne sasvim blaženo stanje, pogotovo u nepovoljnim okolnostima u kakvima se nalazi njezin glavni lik. No, takvom odrješitom, gotovo sterilnom tonu koji nastupa sa striktno ideološke/političke pozicije nedostaje topline koju Leko uspijeva probuditi. Moja stvar se u odnosu na druge dvije drame disperzivno dotiče svih traumatskih iskustava koja žena može proživjeti zbog čega je čitanje na kraju postalo i zamorno. S druge strane, u svojim su se tekstovima Leko i Kurbel posvetile jednoj temi – demenciji i osvetničkoj pornografiji – i lakše zadržale koncentraciju slušatelja. Upravo ta fokusiranost na jednu glavnu temu čini drame Partitura šutnje i Mrtva priroda konkretnijima, čak svježijima.

U sklopu događanja bit će predstavljena tri nova dramska teksta Monike Herceg, Karle Leko i Beatrice Kurbel koji su nastali tijekom višemjesečnog rezidencijalnog programa NEW STAGES u kojem su autorice svoje tekstove razvijale pod mentorstvom dramskog pisca Ivora Martinića, na radionici dramskih spisateljica i dramaturginja Lucije Klarić i Ivane Vuković te na završnom intenzivu hrvatsko-švicarske spisateljice, redateljice i dramaturginje Ivne Žic. U hibridnoj formi scenskog čitanja u kojem sudjeluju i same spisateljice publika će dobiti priliku upoznati svaki tekst i njegovu autoricu, te osjetiti dio autoričinog stvaralačkog procesa. Scenska čitanja režiraju mladi redatelji Nika Bokić, Patrik Sečen i Gabrijel Lazić, a autorice tekstova međusobno su jedna drugoj dramaturginje.

Uz predstavljanja dramskih tekstova, održava se i masterclass Ivne Žic Ne pitam te tko nisi, te okrugli stol Međunarodni plasman suvremenog hrvatskog dramskog pisma u kojem sudjeluju Željka Turčinović, predsjednica Hrvatskog centra ITI te Gabriela Abrasowicz i Nikolina Židek, dugogodišnje prevoditeljice suvremenih hrvatskih autorica i autora, a moderira ga dramski pisac i dramaturg Espi Tomičić.

U ponedjeljak, 2. rujna s početkom u 18 sati, program otvara scensko čitanje dramskog teksta Moja stvar Monike Herceg. Tekst rekonstruira sjećanja jedne vrlo intimne ženske povijesti, sjećanja koja su puna nesigurnosti, zapitanosti, straha i pokušaja, ali koja su tu i čini se da će zauvijek tu i ostati. Sabirući svoje vlastito iskustvo pobačaja junakinja sabire iskustvo mnogih žena postavljajući pitanje “nije li svaka žena jednoglasna množina koja kroz povijest pokušava naći prostor kako bi kriknula? “

U utorak s početkom u 20 sati, održava se scensko čitanje dramskog teksta Partitura šutnje Karle Leko. Partitura šutnje obiteljska je drama o tri generacije žena koje se paralelno suočavaju s gubitkom, potragom za vlastitim identitetom i sjećanjima koja blijede pred nezaustavljivošću vremena. Drama je to o istinama koje se izgovaraju samo onda kada smo sigurni da nas druga strana neće čuti i tišinama koje se uvuku u naše riječi i postanu dio obiteljskog narativa.

Program se zatvara u srijedu scenskim čitanjem dramskog teksta Mrtva priroda Beatrice Kurbel koje počinje u 20 sati. Mrtva priroda minuciozna je studija života djevojke Iris, koja u svojim formativnim godinama, nakon razvoda roditelja upoznaje mladića koji će joj zauvijek promijeniti život, ali ne na način na koji ona to priželjkuje. Obećavajući slučajni susret u cyber svijetu pretvorit će se odnos u kojem Iris u stvarnom svijetu nestaje, iz kojeg zapravo mora pobjeći.

NEW STAGES je dvogodišnji projekt fokusiran na razvoj novih dramskih tekstova autora i autorica mlađe generacije, njihovo aktivno pozicioniranje na kazališnu i književnu scenu, kontekstualizaciju suvremenog dramskog pisma, te problematiziranje položaja suvremenih dramskih pisaca u Hrvatskoj. Uz SPID, Goethe Institut i KunstTeatar partneri projekta su Hrvatski centar ITI, Austrijski kulturni forum i Kazališna družina Kufer.

Detaljnije informacije o događanju možete pronaći na ovoj poveznici.

Kako je nastao tekst Brodovi od papira?

To je krenulo na trećoj godini, na preddiplomskom, znači prije dvije godine. Te smo godine na kolegiju Dramsko pismo prvi semestar imali s profesorom Tomislavom Zajecom i s njim smo razvijali neke koncepte na kojima smo nastavili raditi u drugom semestru, a ja sam onda bila kod profesorice Jasne Jasne Žmak. Tako da se prva ideja, nekakvo sjeme, zapravo rodila kod profesora Zajeca. Proizašla je zapravo iz jednostavnog zadatka – izaberite jedan praznik, smjestite nekakvu dramsku situaciju unutar toga i pokušajte iz toga zavrtjeti koncept za dramski tekst kojeg biste jednog dana eventualno napisali. Tu sam se nekako ulovila za Prvi maj, zbog nekih svojih osobnih/obiteljskih razloga. Krenula sam od motiva izoliranog žalovanja, ili izolacije koja dolazi zajedno s žalovanjem koje može biti za voljenom osobom ili entitetom kao što je recimo Uljanik. I onda od tog intimnog aspekta išla sam razvijati što bi to bilo jer nisam htjela to graditi doslovno, to mi nije bio interes. Malo sam istraživala o Prvom maju, došla do Krvavog 1. maja kao motiva koji mi je kao povijesno-dokumentarni materijal odmah zazvonio kao da je dio neke moje priče. Potom sam gradila svoje paralele. Moj je proces uglavnom pun istraživanja – gomilam, gomilam, gomilam, dugo zapravo ne pišem, nego akumuliram motive, ideje, i na samom kraju to se sublimira u tekst. Puno je bilo motiva koji su me zanimali, isprva je to bila jedna puno šira priča, ali viškovi su polako otpali. Zapravo me zanimala tema Pule, ili točnije rodnog grada kao takvog, i zanimalo me što znači pisati o jednoj tako specifičnoj i lokalnoj temi, a da ostane dodirljiva i opipljiva ljudima izvan tog kraja.

Mislim da predstava potom i tekst nadilaze taj lokalni kontekst jer se publika, iz kojeg god podneblja bila, može poistovjetiti s osjećajem nesigurnosti zadržavanja radnog mjesta u tvornici koja je godinama bila dio svog mjesta, od koje su i za koju su njezini radnici živjeli. Kakve su bile reakcije publike?

Iz onoga što sam pričala s ljudima koji nisu imali nikakav dodir s Uljanikom ili Pulom uopće, uglavnom su isto rezonirali s time, počevši od glumaca u predstavi. Tea Harčević je prva bila u kontaktu s tim tekstom kada ga je čitala na DeSADU prošle godine. U toj su postavi ljudi isto bili odsvakuda pa mi je postalo jasno da ovo funkcionira izvan lokalnog konteksta, nije to samo neka naša priča. Shvatiš da skoro u svakom kraju postoji neki ekvivalent Uljaniku, čak i ako nije doslovni. To je pitanje identiteta, na čemu ga gradiš, a i pitanje rada je svugdje prisutno. A sad, koliko je jasna slika Uljanika i utjecaja koje je ono imalo na živote radnika, njihovih obitelji, ali i drugih građana – mislim, moj je posao da bude jasno bilo kome, a nadam se da sam u tome i uspjela.

Zvuk sirene koji se koristi u predstavi meni je posebno upečatljiv. I ti i ja smo odrasle u Puli i svima nam je taj zvuk obilježio djetinjstvo. Prva je svirala u sedam ujutro, za početak rada, a druga u tri popodne za kraj radnog dana u brodogradilištu. Živim relativno blizu brodogradilišta i često prolazim Arsenalskom, pored Uljanika. Nije ono udaljeno od centra, upravo suprotno, bilo je dio grada. Mislim, još uvijek je tamo. One dizalice, takozvani Svjetleći divovi i dalje svijetle povremeno. Jako mi je ironično to vidjeti – one svijetle, a ostatak brodogradilišta u mraku.

Apsolutno. Recimo, za razliku od redatelja predstave Gabrijela Lazića koji je “dijete Uljanika”, ja sam jedna generacija nakon. Moji su svi nonići bili “uljanikovci”, ali već su moji roditelji napravili korak van toga. Ne mogu reći da je itko od mojih nonića bio baš kao Otac iz teksta, da su recimo ginuli za Uljanik, ali definitivno sam znala kakav je to životni ritam, kakav je to tip ljudi, poznajem ih. Nekako nam je urođeno znanje da iza zidina u Arsenalskoj postoji cijeli jedan grad pa nas zanima što je to iza, pogotovo kad smo mali. Ja se točno sjećam kad sam bila jako mala i hodala “bulevarom” (Arsenalskom, op.a.), ne znam koliko sam točno imala godina, ali znala sam za Berlinski zid, iako nisam znala što je Berlin. Čula sam za zid i bila uvjerena da su te zidine na “bulevaru” taj zid. Valjda ono – bulevar, Berlin. To je Uljanikov zid, koji drugi zid može postojati, to je jedini i glavni zid.

Da se vratimo na Krvavi 1. maj koji se dogodio 1920. godine. Možeš li prepričati o čemu se zapravo radi? Nisam čula za taj događaj, a to je ipak crtica iz lokalne pulske povijesti koja predstavlja univerzalno iskustvo pokreta otpora.

Da, ja isto za to nisam znala prije, prvi put sam o tome čula i pročitala kada sam se bacila u istraživanje Prvog maja i Pule. Imala sam trenutak u kojem sam shvatila zašto se Prvomajska (današnja Ulica Sergijevaca) tako zove. Cijeli život ju tako zovem, a nisam znala zašto. Onda spoznaš neke stvari i odjednom one imaju smisla.

Upali se lampica.

Da, ono, tko je ikad rekao Ulica Sergijevaca? Svi ju zovemo Prvomajska. Zatim, tamo stvarno stoji spomen-ploča, dakle nije nešto skriveno, tamo se polažu vijenci svaki Prvi maj.

Krvavi 1. maj se dogodio u vrijeme talijanske okupacije Pule. Neko je vrijeme vladalo generalno nezadovoljstvo radnika u tadašnjem Arsenalu. Borili su se prvenstveno iz ekonomskih razloga, za radnička prava, ali pozadina toga bila je i sama okupacija. Prvo je počelo s mirnim prosvjedom, ali onda su nastali nemiri. Zapravo se pretpostavlja da su među njima bili pripadnici vojske, podmetnuti među prosvjednike koji su izazivali nerede. Počeli su se bacati crjepovi s krovova na što su karabinjeri počeli pucati na prosvjednike i tako je stradalo četvero ljudi, bar tako stoji na ploči. Pitanje točnosti navoda i podataka se također provlači kroz tekst, to je nešto što mi je isto bilo zanimljivo. Naravno da se kroz dublje istraživanje i razgovore sigurno može doći do finalnog broja, ali bila mi je značajna činjenica da nam se kroz današnje izvore informacija nudi više varijanti povijesti. Neki tvrde da je sedam ubijenih, u nekim verzijama nisu ni ista imena ljudi. Slična su, ali nisu ista, što može biti zbog nerazlikovanja krsnih imena ili talijanizacije imena. Pritom sam tekst (Brodovi od papira, op.a.) propituje poziciju pripovjedača kao arbitra informacija. Ta nedosljednost je na taj način ušla u sam materijal.

U brojnim kritika uglavnom regionalnih medija i u javnosti, pohvalili su izvrstan “puležanski” govor glumaca. Zanimljiva je ta specifičnost jezika jer svi glumci, osim tvoje sestre Linde Kliman, nisu iz Pule, niti su s “obale”. Je li bila prvotna ideja da se koristi dijalekt i koliko je važna njegova upotreba za samu predstavu i tekst, ili je to došlo iz dobre volje glumaca?

Rekla bih da to nije bilo odlučeno do samog početka procesa. Originalno sam napisala tekst na “puležanskom” koji u sebi ima i dozu dijalekta. Za DeSADU smo imali puno manje vremena i bilo mi je jasno da to neće ići. Mislim da je, za razliku od dalmatinskog ili čak zagorskog i međimurskog koji nam je donekle u uhu i glumci ih mogu skinuti, istarski stvarno specifičan. Ne čuje ga se puno u javnosti. Od ča-vala devedesetih stvarno više nije prisutan, čak ako ćemo od najbanalnijih primjera kao što su sinkronizacija crtića. Izuzetno je specifičan po svojoj melodičnosti, postoji jedna lakoća s kojom se govori, a koja se teško postiže. Čim se previše trudiš, zvuči krivo. Zapravo smo dosta i pričali o zamci dijalekta koji nas automatski vuče u žanr komedije, a htjeli smo da ode dalje od toga.  Iz svih tih razloga, htjeli smo barem probati, i drago mi je da jesmo. Nikola Radoš, koji je inače iz Čepina, na audiciju je došao s uvježbanim pulskim naglaskom i to nas je, između ostalog, osvojilo. Što se tiče drugih, na kraju su to brzo “uhvatili” i Tea Harčević i Boris Barukčić. Uz pomoć jezične savjetnice Mirjane Doblanović Pekice uspjeli smo pročistiti izgovor pa je to na kraju bio najmanji problem.

Predstava Brodovi od papira nastala je pod projektom KUMMA, akronim za “kreativno umjetničko mentorstvo za mlade autore”. To je od ove godine pokrenuto u INK-u, dolaskom Matije Ferlina kao umjetničkog ravnatelja. Svi iz autorskog tima su imali mentora za svoje polje. Zanima me koliko vam je svima to iskustvo pomoglo, ili možda i odmoglo?

Rekla bih da nam je definitivno pomoglo, mi smo bili pilot projekt s kojima su to odlučili isprobati tako da smo svi kroz proces otkrivali što to točno jest. Cijeli taj pristup mi je bio jako lijep za vidjeti, a i svi se donekle znamo jer smo tamo “domaći”, tako da je bilo dosta otvorene komunikacije. Svima nam je u cilju da projekt mentorstva funkcionira tako da smo na samom kraju razgovarali dosta o tome kako će se KUMMA razvijati dalje. Svatko je imao svog mentora za svoje područje. Primjerice, meni je to bila Jasna Jasna Žmak koja mi je već bila mentorica na fakultetu kada sam pisala Brodove. Tako da je ona u startu bila podrška u smislu obrade teksta, a i za što god zatreba, s bilo kakvom nedoumicom. Ponekad su mentori bili tu da ponude praktična rješenja koja često izgubiš iz vida kada si u stotinu kreativnih dilema, ali i za sve one stvari koje smo znali i bili sigurni u njih, oni su tu bili da nas poguraju da to nadogradimo. Svatko od nas je imao individualan odnos s mentorom što se nadam da je nešto što možemo nositi dalje sa sobom. Mislim da je važno upoznati starije kolege iz svoje branše i povezati se s njima, da imaš koga pitati kad ti nešto zapne. Pogotovo kada radiš u instituciji gdje si pozvan. Ne moraš sam nalazit svog “joker zovi” ako nemaš koga. Imaš osjećaj da, uz priliku koja ti je dana, da ti je dana i podrška da to bude najbolje što može biti.

To znači da ste u nekom smislu imali svoje asistente unutar institucije? Kao da se dogodila neka inverzija gdje vi mladi umjetnici i studenti niste oni koji asistiraju.

Možda, skoro, ali rekla bih da je dinamika jednostavno drugačija. Zahvalna sam što sam već na faksu vidjela što znači kvalitetno mentorstvo, i mislim da smo to i dobili. Asistenture su prirodan put koji svakako dobro dođe, meni su bile prvi susret s radom u kazalištu. Treba proći i taj stupanj pukog promatranja da bi polako ušao u proces. Mislim da je KUUMA jako vrijedan projekt jer je faza rada u instituciji koja nedostaje. To često ispada tako da si jedan dan asistent – volonter, a idući korak nakon toga bi trebao biti samostalni profesionalni rad. To je velik skok. Naravno da studentski rad i rad na nezavisnoj sceni daju iskustvo koje pomaže, ali institucija je jednostavno drugačiji organizam koji onda treba dosta brzo upoznati jednom kad se u njemu nađete – a onda se postavlja pitanje koliko ste stvarno spremni.

Možda prije koliko se osjećaš spremnim.

Da, jer netko ti je dao budžet u nekom iznosu koji ti trebaš opravdati na kraju dana. Velika je to odgovornost i pritisak, što je sve opravdano, ali to još sve dobiješ pod nekom krilaticom “prilike”. I kad dobijem takvu priliku, osjećam da ne opravdavam samu sebe, svoje buduće angažmane i svoj rad, već i cijelu jednu generaciju budućih dramaturga_inja. Tako da je lijepo to što postoji ta sigurna mreža, da ljudi koji su te pozvali da radiš stvarno žele da uspije to što radiš i da su na tvojoj strani, da se ne moraš na taj način opravdavati.

Sad kad si već govorila o pritisku u kontekstu umjetničkog rada, želji da kao mlada autorica opravdaš priliku koja ti je dana, spomenula si i povratak doma. To je između ostalog jedan od motiva koji je prisutan i u samoj predstavi. Jesi li osjećala pritisak od okoline zbog teme kojom se predstava bavi? Uljanik je i dalje otvorena rana za Puležane. 

Apsolutno, bila sam jako svjesna da dolazim s nekom, rekla bih i dalje, osjetljivom temom, čak ranjivom. To ljude tamo i dalje dira. Nije da pričamo o kivijima, nego… (smijeh). Inače, moj nono je prvi posadio kivi u Istri. Oprosti, digresija (opet smijeh).

Svakako sam se brinula oko toga. Nisam htjela da se stvori dojam da nešto dociram ili da pokušavam razriješiti krizu i raspad Uljanika. Htjela sam ispričati jednu ljudsku priču koja se krije iza toga. Bilo mi je važno da ton predstave ne ispadne krivi jer ljudi ipak dolaze na predstavu s željom da povjeruju u to što gledaju, investiraju se u tu priču i želim im opravdati to povjerenje na kraju. Ne želim da publici to bude pljuska u lice, već pružanje ruke razumijevanja, svi smo doživjeli taj događaj. Baš sam nedavno pričala o povratku u rodni grad s jednom kolegicom, taj trenutak kada se vratiš i kao da moraš pokazati što si radila sve te godine na Akademiji. Jako je čudan osjećaj. Jer te ljudi tamo znaju na način koji te ljudi drugdje ne znaju, ranjiva si, i imaš taj osjećaj da se moraš pravdati, a ne znaš zašto, a niti ne želiš djelovati umišljeno i da te nije briga za njihovo mišljenje.

Dobar dio programa gostovanja u INK-u ove sezone imao je fokus na povratak umjetnika u rodni grad, a organizirani su i brojni razgovori s publikom nakon odigranih predstava i diskurzivni programi poput Predikata, niz javnih predavanja o suvremenom teatru i izvedbenim umjetnosti, što je svakako oživjelo kazalište i programom dospjelo do razine nekih zagrebačkih. 

Lijep je osjećaj kada se imaš kamo vratiti nakon Zagreba, to jest Akademije. A što se tiče centralizacije i glavnog grada kao “relevantnog” kulturnog mjesta, mislim da upravo u manjim gradovima, dakle izvan centra, kao što je Pula, imaš više slobode da sam definiraš čak i unutar institucija svoj način rada ili istražiš alternativne modele koji ne robuju zahtjevima hiperprodukcije koja u Zagrebu ipak postoji. Imaš priliku razvijati se sa svojom publikom kako ti želiš i s ljudima s kojima to želiš raditi.

Osim toga, u manjim gradovima i mjestima nema ni pritiska konkurencije.

Da, imaš maltene monopol ili jako malu konkurenciju. Možeš “odgajati” vlastitu publiku, kao što se u INK-u održavaju razgovori s publikom nakon predstava i ovi diskurzivni projekti. Kazalište bi trebalo u svakom gradu biti jedna od stanica društvenog života koja okuplja ljude, pogotovo za turističke gradove poput Pule koji su uglavnom živi samo tijekom sezone. 

Kako je izgledao proces rada na Brodovima? Imali ste organizirane i audicije za glumce, nešto što na našoj sceni nije toliko česta praksa, ali u ovom slučaju, to ste radili jer u INK-u gotovo da nema glumačkog ansambla.

Bilo je prvo različitih varijanti, dosta smo pričali o tome i odlučili na kraju da je, u sklopu KUMMA projekta, imalo smisla angažirati mlađe glumce. A propos, ako već pričamo o radu i o radu u kulturi…

Naravno da pričamo.

E pa da, ako se bavimo i samom predstavom, meni je prvoj bilo najlogičnije da ću predstavu raditi na način koji mislim da je ispravan, a to je da je otvoren prema mladima i daje im priliku. Mislim da je to kolažiranje sa svih strana države na kraju rezultiralo nečim jako lijepim, pogotovo u smislu univerzalnosti teme. Audicija je zato bila logičan izbor, ni Gabrijel Lazić ni ja nismo imali puno iskustva rada s tom generacijom glumaca, pogotovo on koji je došao iz Sarajeva sa studija, tako da je to bila dobra prilika za upoznavanje.

Kako si se osjećala u poziciji dramaturginje u predstavi koja se bazira na tvom autorskom tekstu?

Neobična je pozicija, možda jer mi je prvi put, a možda jer je sama pozicija dramaturginje neobična. I dalje je to neko polje za raspravu iz nekog razloga. Kao da za razliku od ostalih funkcija, ova nije sama po sebi jasna, može biti tisuću toga, gdje je tvoja pozicija u odnosu na ostatak autorskog tima. Kroz ovo sam iskustvo naučila dosta o tome kako bih ja htjela da meni ta pozicija bude, što meni znači biti dramaturginja i/ili autorica. Često je pozicija dramaturga_inje jako fleksibilna i može se protezati na više uloga u procesu, to me između ostalog i privuklo tome, što se možeš tako shapeshiftati unutar toga, ali za projekt je puno lakše kada znaš točno svoju ulogu.

Neprestano se vraćamo na temu rada i radnika kojom se baviš u Brodovima. To se najviše odražava na sukob Oca, “štabelog” istarskog “uljanikovca” i njegove Kćeri, dramaturginje koja živi u Berlinu. Između njih postoji jedno veliko nerazumijevanje tj. imaju različite stavove o tome što je za njih rad i što znači biti radnik.

Rekla bih da kao što Otac temelji svoj identitet na Uljaniku, to radi i Kćer sa svojim pisanjem. Osobno nisam takva, nisam na taj način srasla s tim identitetom. Mislim da nije najzdravije temeljiti svoj identitet na jednoj stvari, pa tako ni na radu – prvenstveno si osoba. Svaki dan biraš raditi to što radiš. Recimo ja svaki dan biram baviti se dramaturgijom, što god to sve značilo i uključivalo. Bilo kakva mistifikacija tog rada me umara.

Želiš reći da su ljudi više od radničke uloge s kojom su srasli? Čini mi se, sad kada razgovaramo o tome, da se to na neki način vidi i u predstavi, kod likova. Kao da, kada prestanu inzistirati na isključivo svojoj radničkoj poziciji kao što čine Otac i Kćer, u njihovom odnosu dolazi do razumijevanja i suosjećanja za kojim toliko žude jedno od drugog.

Kada sam počela pisati tekst u autoreferencijalnoj formi, dakle iz vizure glavne junakinje kao spisateljice, to mi je zapravo bila kao štaka i htjela sam to u nekom trenutku štrihati. Na kraju se to pokazalo najzanimljivijim dijelom pa je ostalo. Sada kada gledam u retrospektivi, Brodovi su dramski tekst napisan iz lika, ne iz mene kao autorice. Sve su didaskalije njene, vidimo samo ono što ona vidi ili želi da vidimo, a ne nužno ja u poziciji sveznajućeg pripovjedača. Taj proces protagonistice zrcali moj proces i pitanja koja postavljam sebi: kako ja nešto predstavljam? Kako govorim o svom rodnom gradu? Kako razmišljam o svojoj obitelji i bližnjima, o ljudima koje znam i koji su prošli taj događaj? Tako sam  u isto vrijeme izbjegla i adresirala neke vlastite nelagodnosti. Sama drama se ne bavi brodogradilištem kao takvim, nije dokumentarna i nije cilj objasniti kako je ono propalo. Ovdje je u fokusu crtica iz života jedne izmišljene obitelji i kako takav događaj može utjecati na zajednicu i pojedinca.

Jako mi se svidjela rečenica koju izgovara Kćer o svom pisanju, da ne može prestati pisati o svojoj obitelji jer ih nikada u potpunosti ne može “raspisati” u jednu dramu kao što ih ne može cijele rukama zagrliti.

Tu je to pitanje reprezentacije u smislu kazališta koje je po meni upravo to, postoji odgovornost za to što i kako predstavljaš publici. Pogotovo kada su u pitanju te kao biografske stvari. Mene je puno ljudi pitalo da li je ta drama “moja priča”, ili su jednostavno to pretpostavili. Ja nikada nisam ni bila u Berlinu niti imam brata. Ovaj tekst, na neki način, proizlazi iz moje vjere u dramski tekst. Nemam ništa protiv autobiografskog, autofikcije ili autoreferencijalnosti, ali na neki način težnja publike da želi znati je li to što gledaju istina ili ne, kao da daje veći legitimitet onome što gleda. Samo zato što to nije moja osobna priča, ne znači da je ta priča manje stvarna. Posao mi je da budem uvjerljiva i drago mi je da je uspjelo. Mislim da je umijeće pisanja i kazališta stvoriti vjernu sliku, da ne moraš imati iskustvo te slike da bi ona bila uvjerljiva.

Da privedemo kraju ovaj naš razgovor koji bi mogao trajati još satima, kakvi su ti daljnji planovi?

Jedini plan koji imam zasada je položiti ispite i proći ovu akademsku godinu. To mi je trenutno prioritet. Imam još jednu godinu studiranja nakon ove, tako da iskorištavam studentsku privilegiju da ne moram odmah znati što ću raditi. Ovo što trenutno pišem na faksu me isto jako veseli (kad me ne stresira) pa možda nešto od toga bude i idući projekt. Što se tiče Brodova, na jesen se vraćamo u Pulu i nadamo se još nekim gostovanjima.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kulturne trase društvenosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Mladi pulski autori ovom predstavom otvaraju međugeneracijska i pitanja vezana uz radništvo, a sve kroz priču o brodogradilištu Uljanik i njegovom snažnom utjecaju na identitet grada.

Predstava u kojoj igraju Tea Harčević, Linda Kliman, Nikola Radoš i Boris Barukčić nastala je u sklopu projekta KUMMA – Kreativno umjetničko mentorstvo za mlade autore. Riječ je o inovativnom projektu INK-a, koji za cilj ima poticati kreativnost, razvoj novih specifičnih kazališnih jezika te stvoriti trajnije veze između iskusnih umjetnika i novih talenata. Program mladim autorima pruža priliku da, uz vodstvo starijih, iskusnijih kolega, razvijaju svoje umjetničke vještine i stvaraju autentična kazališna djela. U mentorskom timu sudjeluju Jasna Jasna Žmak, Mauricio Ferlin, Alen Sinkauz, Nenad Sinkauz, Leo Rafolt, Desanka Janković i Matija Ferlin.

Premijerna izvedba predstave održava se 12. travnja u 20 sati, a raspored repriznih izvedbi potražite ovdje.