Povodom njihovog gostovanja u Zagrebu, s Jasonom i Deborom Bernagozzi razgovaramo o počecima Signal Culturea, uvezanosti ove organizacije sa sličnim udruženjima umjetnika u polju eksperimentalne medijske umjetnosti, te potencijalima i oblicima financiranja umjetničkog rada u suvremenoj političkoj klimi obilježenoj imperativima tehnokonzumerizma.

Signal Culture funkcionira kao platforma i udruga u području medijske umjetnosti od 2012. Možete li nam reći nešto o svom pristupu medijskoj umjetnosti i o tome kako je organizacija oformljena?

Debora: Za vrijeme svog umjetničkog obrazovanja, imala sam priliku posjetiti Eksperimentalni televizijski centar (Experimental Television Centre – ETC) koji se u to vrijeme nalazio u Owegu u New Yorku. To je bilo davne 1998. i bio mi je prvi put da radim s eksperimentalnim videom u stvarnom vremenu. Dakle, tada ste mogli okrenuti gumb, pomaknuti prekidač i imati fizičko iskustvo stvaranja videa kroz improvizaciju. Otprilike u to vrijeme počela se razvijati digitalna montaža pa sam naučila i tu vještinu, a onda sam upoznala i Jasona. Uz nas, u Signal Cultureu je i Hank Rudolph, koji je bio mentor umjetnicima u ETC-u. On je treći suosnivač organizacije i njegovo desetljetno iskustvo rada s umjetnicima uvelike je utjecalo na način na koji smo postavili naš zajednički studio.

Jason: Kada smo odlučili pokrenuti Signal Culture 2012. godine, ETC je, nakon 40 godina rada, zatvorio vrata svog rezidencijalnog programa, što je ostavilo ogromnu prazninu u zajednici. Bili smo jako inspirirani njegovim radom, ali smo htjeli pokrenuti nešto drugačije. Jedna od velikih promjena bila je ta što smo razmišljali o budućnosti medija i o tome hoće li analogni i digitalni mediji supostojati. Razlog zašto ljudi i dalje dolaze u Signal Culture – imali smo 500 ljudi iz 26 zemalja i 36 država – jest taj što od 2014. imamo jedinstveni studio koji ima mnogo rijetkih, unikatnih video sintisajzera. U studiju, Debora provodi svu obuku za rezidente koji dolaze.

Spomenuli ste da je između osnutka organizacije i pronalaska prostora prošlo dvije godine. Koliko je bilo zahtjevno pronaći studio koji odgovara vašim potrebama?

Debora: Bilo je jako teško. U početku se radilo o pronalaženju novca i plaćanju najamnine nekome, ali i o specifičnim potrebama poput prostora koji treba imati dovoljno struje za paralelni rad nekoliko vrsta uređaja. Također, od početka smo bili odlučni da uvijek želimo istovremeno ugošćavati rezidente_ice, dakle, željeli smo prostor u kojem bi mogli smjestiti sudionike_ce dviju rezidencija i odbili smo iznajmiti studio koji tome nije bio prilagođen. Uz to, bilo je vrlo teško objasniti prirodu našeg rada najmodavcima. Što je grad bio veći, bilo nam je teže objasniti naš rad.

Jason: Imali smo poteškoća u prikupljanju sredstava, ali i puno podrške. Tijekom naše prve kampanje s kojom smo prikupljali sredstava uspjeli smo dobiti nešto novca zahvaljujući našem dugogodišnjem prisustvu i volontiranju u zajednici. Na kraju nas je Fondacija Robert Rauschenberg, velika umjetnička organizacija, koja je tražila primatelje početnih stipendija i nove organizacije za financiranje, podržala na temelju preporuke kustosa_ica iako nismo imali prostor. To je još jedan razlog kako smo mogli započeti s radom, jer smo imali značajno financiranje velike organizacije.

Debora: Također, u početku smo rekli da ne želimo da naš prostor bude u Owegu, jer se tamo nalazi Eksperimentalni televizijski centar, a to bi moglo uzrokovati konfuziju. No nakon što smo tražili po cijeloj državi New York i imali poteškoća, ipak smo se odlučili za Owego budući da je prostor koji nam se tamo nudio bio jeftin i blizu Hanka, našeg suosnivača, te Jasonove obitelji.

Gdje se sada nalazi prostor udruge?

Debora: Dvaput smo se selili. Nedavno smo se vratili u državu New York, neko vrijeme smo bili u Coloradu, ali smo odlučili pojednostaviti situaciju i pronaći kuću za nas dvoje koja je dovoljno velika da od tamo može djelovati i Signal Culture.

Važan dio vašeg rada su rezidencijalni programi u Signal Cultureu. Možete li pojasniti vrste programa koje nudite i zašto vam je važno istovremeno surađivati ​​s umjetnicima i istraživačima?

Jason: Prijave na naše rezidencijalne programe potpuno su besplatne, a sredstva prikupljamo kako bismo osigurali da ne radimo ‘na grbači umjetnika’, već da podržavamo njih, istraživače i izrađivače u tom području. Umjetnički rezidencijalni program uglavnom se zasniva na produkciji radova na našem rijetkom sustavu video sintisajzera. Imamo strojeve iz 1970-ih koji se mogu spojiti i na razne vrste suvremenih uređaja. To je kao da postoji sustav medijske ‘arheologije’ s kojim ljudi mogu kombinirati različite vrste uređaja na načine na koje to na drugim mjestima nije moguće.

Istraživački program može funkcionirati u širokom rasponu. Surađivali smo s konzervatorima i kustosima koji su proučavali materijale u našoj knjižnici i birali radove za izložbu. Primamo povjesničare umjetnosti koji pišu i istražuju povijest raznih uređaja, uglavnom se radi o širokom rasponu istraživanja. Razlika između ovog i programa za izrađivače/produkciju je u tome što oni grade nove uređaje ili sintetizatore koristeći elektroničke komponente, te kodiraju ili hakiraju postojeće sustave.

Razlog zašto ih želimo spajati je taj što često, barem u Americi, umjetnici osjećaju da bi, ako moraju previše pričati o tehnologiji, to umanjilo vrijednost njihovom umjetničkom radu, a mi smatramo da to nije baš koristan način razmišljanja. S druge strane, istraživači misle da ne bi trebali razgovarati s umjetnicima jer oni imaju previše mišljenja o svom radu. Najbolji način za prevladavanje tih prepreka je stvaranje prostora u kojem se zajednica može razvijati i ljudi mogu međusobno razgovarati.

Više od desetljeća kasnije, vidite li ikakve promjene u svom pristupu prema ulozi organizacije, posebno s obzirom na to da ste oboje aktivni umjetnici koji su sposobni mapirati potrebe zajednice?

Debora: Na Signal Culture u cjelini u velikoj mjeri je utjecala činjenica da su osnivači, dakle mi i Hank Rudolph – umjetnici. Nikada nismo naplaćivali kotizaciju ili rezidencijalnu proviziju jer smo vidjeli koliko je to ograničavajuće. Kada naplaćuješ kotizaciju za umjetnički program, zapravo govoriš da je moguće biti dio programa samo ako si možeš to priuštiti ili ako si spreman zamoliti da se ne naplaćuje, a mi ne želimo nikoga staviti u tu poziciju. Također smo skratili trajanje rezidencije jer nemaju svi privilegiju da mogu odvojiti mjesece svog života kako bi sudjelovali, a  želimo osigurati da se ljudi koji imaju posao ili obitelji i dalje mogu prijaviti.

Jason: Također, u program unosimo vlastito znanje i iskustvo. Dubinska istraživanja kojima se bavimo kako bismo održali ove tehnologije živima i relevantnima – Deborino poznavanje analognih u kombinaciji s mojim radom s digitalnim sustavima – pomažu nam u stvaranju novih i složenih načina oživljavanja sustava za koje bi neki ljudi pomislili da više nisu valjani. A mi svoje znanje dijelimo.

Vraćajući se na publikacije i dijeljenje znanja, možete li nam predstaviti projekt Signal Culture’s Cookbooks?

Debora: Naša prva predsjednica upravnog odbora, Tammy McGovern, skovala je ideju kuharica udruge Signal Culture. To nisu prave kuharice s hranom, već recepti, za mogućnosti bavljenja eksperimentalnom medijskom umjetnošću.

Jason: S tehnologijom, puno toga ovisi o industriji, ali bitno nam je također preispitivati i odbaciti ograničenja koja industrija postavlja na bilo koji dio bavljenja tehnologijom. Naše kuharice pružaju pogled u način razmišljanja umjetnika_ca koji dolaze iz različitih konteksta i, u mnogim aspektima, funkcioniraju kao mape umjetnikovih mozgova.

Debora: Kuharice i aplikacije koje izrađujemo nastale su jer smo razmišljali o načinima prikupljanja sredstava koji bi koristili misiji udruge. Generalno, kuharice i aplikacije omogućuju ljudima da razviju svoj rad i uče o vrstama našeg rada. Za nas to znači unapređenje naše misije i omogućuje nam da kada dobijemo donacije za njih, sredstva u organizaciji koristimo prema aktualnim potrebama, što nije moguće u okviru mnogih drugih organiziranih financijskih potpora.

Jason: U SAD-u financiranje umjetnosti javnim novcem je prilično teško, stoga moramo pronaći nove načine za prikupljanje sredstava.

Kako je trenutna politička klima u Americi oblikovala važnost vašeg rada kao neprofitne organizacije koja se bavi eksperimentalnom medijskom umjetnošću i istraživanjem?

Debora: Od početka smo koristili alternativne načine prikupljanja sredstava umjesto da se prijavljujemo za nacionalna, tako nije toliko financijski utjecalo. No mislim da je ono što mi radimo sada važnije nego ikad jer u Signal Culture dolaze umjetnici iz raznih sredina, a mi im pružamo podršku i vrednujemo ih te im omogućujemo prostor i vrijeme da se bave svojom umjetničkim praksom.

Jason: Postoji i jedna posebnost kod eksperimentalnih medija, a to je da se prirodno opiru kapitalističkoj kooptaciji kojoj su druge umjetničke forme malo podložnije. Eksperimentalni mediji funkcioniraju kao radikalni glas, posebno pri izražavanju političkih trenutaka u kojima se trenutno nalazimo. Primjerice, vrlo često primjećujem da se glitch art koristi za kritiku medijskih poruka kojima su ljudi izloženi.

Promatrajući eksperimentalnu medijsku umjetnost, ljude je moguće naučiti da se odupru iskušenju prvoloptaškom promatranju slika, već ih prikazuju onakvima kakve jesu – krhki, prolazni signali. Kada se time bavite, zapravo osnažujete ljude da vjeruju kako ne trebaju samo pasivno primati poruke od moćnih centraliziranih organizacija poput naše nesretne vlade, već da poruke koje nam šalju možemo manipulirati ili im se oduprijeti.

Možete li nam reći nešto o važnosti i ulozi međunarodne zajednice i osobnih suradnji za praksu Signal Culturea?

Debora: Oduvijek smo bili organizacija usmjerena na međunarodne suradnje. Zajednica ljudi koji se bave eksperimentalnom medijskom umjetnošću, posebno eksperimentalnom medijskom umjetnošću u stvarnom vremenu i obradom slika, poprilično je mala. Ako ste unutar nje aktivni, prilično brzo upoznate ljude iz cijelog svijeta. Mislim da je izgradnja zajednice jedna od najvažnijih stvari koje Signal Culture radi. Zaista cijenimo prilike za povezivanje i okupljanje s drugim praktičarima i teoretičarima u tom području.

Još jedan aspekt za koji smatram da je važnan u vezi s međunarodnim mrežama je stvaranje prilika za učenje o povijesti kroz drugačiju prizmu. Učili smo da je povijest video umjetnosti povezana sa sjevernim dijelom države New York i stoga nam je bilo uzbudljivo imati rezidente iz cijelog svijeta, te doznati što i kako se taj dio povijesti odvija u drugim zajednicama. I zato nam je bilo važno prikupljati tu dokumentaciju u našoj knjižnici, kako bismo pomogli u širenju tog znanja.

Na primjer, kroz naše odnose s Intermediale Festivalom u Poljskoj, saznala sam za Stana Ostoju-Kotkowskog, poljskog umjetnika koji se preselio u Australiju ubrzo nakon Drugog svjetskog rata. Zamolili su me da napravim rad posvećen njemu, pa sam trebala doznati tko je uopće on. Nema puno informacija o njemu na internetu, ali ono što sam pronašla bila je dokumentacija izložbe s početka 1960-ih gdje je uvjerio vojnog proizvođača u Australiji da mu pomogne u modifikaciji televizora magnetima kako bi na njima napravio apstraktne umjetničke radove.

Vrlo su slični radu Nama Junea Paika, ali u drugom kontekstu, a nitko s kim sam razgovarala nikad prije nije čuo za njega. Nisam ni ja dok me Małgorzata Dancewicz nije pozvala da se njime bavim. Smatram da je uzbudljivo i važno proširiti uvriježene povijesne kontekste, pogotovo u svjetlu očuvanja našeg rada što je zahtjevno zbog brzog tempa kojim se tehnologija mijenja. Tako da što je razgovor globalniji, to bolje.

Oboje ste govorili o važnosti rada sa zastarjelijim medijima i sporijim procesima. Što vas najviše uzbuđuje ili vam daje nadu u vezi s takvim načinom rada?

Debora: Postoji nekoliko stvari, primjerice mi smo uvijek potpuno zanemarivali potrošački model onoga što bi tehnologija trebala biti. Nitko ne govori slikaru da je njegov kist star dvije godine zastario. To je smiješno, govorimo o načinu izražavanja. Na primjer, samo zato što netko želi zaraditi više novca s novijom kamerom ne znači da stara kamera ne može biti sjajan alat. Izazovno je održavati stvari u opticaju zbog planiranog zastarjevanja, ali otkrili smo da se uzbudljive stvari događaju kada se ljudima pruži širok pristup različitim vrstama kamera ili drugih alata. 

Jason: Važno je napomenuti i napredak umjetne inteligencije kao tehnologije koja nam se nameće. Glavni problem s umjetnom inteligencijom koji trenutno vidim u načinu na koji nam se prodaje jest pokušaj da se ljude navede da razmišljaju o svijetu samo kao o nizu proizvoda. I možda ako ste kapitalist i vjerujete da je više bolje, onda radite na tome da producirate puno više stvari, ali što s tim? Mi ne želimo slike samo zato što su pristune i producirane, već se kroz njih želimo povezati, te osjetiti empatiju ili uzbuđenje. Takav pristup zahtijeva vrijeme i upoznavanje s materijalom. Postoji nešto u tome da se suočavate s problemima, te da se borite, a kada taj segment potpuno isključite iz radnog procesa, jednostavno prihvaćate stvari koje su već učinjene iznova i iznova.

Debora: Mislim da je kod ovog načina rada posebno uzbudljivo to što u tehnološkim procesima gdje ste vi glavni ili odlučujete, zapravo komunicirate sa stvarima na način koji je izražajan i ne ostvaruje se isključivo kroz konzumaciju.

Jason: Kada naučite ljude da se odupru načinu na koji bi se tehnologija trebala koristiti i da ne potičete finalni proizvod, već istraživanje – to je vrlo politička stvar. Ako kažete da želite otkriti nove stvari ili da niste zadovoljni sustavima koji su vam nametnuti, tražite od osoba da razmisle o svom političkom i ekonomskom životu. Zbog toga su i mnogi političari vrlo nepovjerljivi prema umjetnicima i edukatorima jer ne žele da ljudi zamišljaju išta novo. To je dio društvene kontrole.

Tekst je nastao u sklopu medijskog praćenja programa Fubar [2k26] bijenale, u suradnji s udrugom Format C.

Program nastaje u suradnji Fubar bijenala i Sound Art Laba, a ugošćuje američku organizaciju eksperimentalne medijske umjetnosti Signal Culture te njene suosnivače Jasona i Deboru Bernagozzi.

U nedjelju se održava suradnički audiovizualni performans u stvarnom vremenu Perfusion (u 17 sati) praćen kratkim razgovorom s umjetnicima, a u ponedjeljak (od 14 sati) otvara se klub MaMa svima koje zanimaju eksperimentalne (multi)medijske prakse, uz završno predstavljanje rada Signal Culture.

Signal Culture je neprofitna organizacija kojom upravljaju umjetnici_e, a koja potiče stvaranje novih djela, izgradnju zajednice i povezivanje s poviješću u području eksperimentalne medijske umjetnosti pružajući umjetnicima_ama, istraživači_ca_ma i inovatori_ca_ma rezidencije, resurse i izložbene mogućnosti.

Cjelokupni program odvija se na engleskom jeziku.

Više detalja pronađite ovdje.

Cilj ovog glitchLAB ciklusa koji je dio bijenalnog izdanja Fubar festivala, je prikupiti, iskušati i pohraniti slobodne softverske i skriptne alate koji su doprinijeli razvoju međunarodne glitch art scene. Tijekom rada polaznici_e će naučiti koristiti Git sustav i raznovrstan softver otvorenog koda, kritički sagledavati multimedijske infrastrukture te etiku raznih uporabnih licenci kao i mogućnosti restauracije zastarjelog softvera. Dodatni fokus stavljen je na projekte koji su znatno unaprijedili uvjete multimedijskog eksperimenta.

Sesije se održavaju do kraja 2026., svake posljednje subote u mjesecu od 14 do 16 sati, online. Za sudjelovanje u radionicama nije potrebno predznanje niti prethodna priprema. Sve radionice su besplatne i za sudjelovanje se nije potrebno registrirati.

Više detalja o radionici pronađite ovdje.

“Fubar festival, koji od 2015. vodi umjetnička organizacija Format C, ove godine ulazi u novu fazu i postaje bijenale varijabilne i glitch umjetnosti. Prvo bijenalno izdanje nosi podnaslov Unstable art for unstable times i tematski je usmjereno na kolektivizam; suradničke modele stvaranja, proizvodnju znanja i zajedničko oblikovanje dijeljenih prostora u vremenu društvene i tehnološke nestabilnosti”, stoji u najavi.

Program otvorenja uključuje predstavljanje arhiva koji sadrži radove proteklih 10 godina međunarodne glitch umjetnosti, te autorskog Fubomatic sustava za automaciju kulturne produkcije i pohranu digitalnih umjetnina. Fubar bijenale zamišljeno je kao devetomjesečni program koji će trajati do 26. prosinca u hibridnom formatu.

Ulaz na sve programe je besplatan, a online sadržaji dostupni su međunarodnoj publici tijekom godine. Detaljan raspored programa nalazi se na službenoj internetskoj stranici Fubar festivala.

U skladu s temom suradničkih modela stvaranja, otvorenje Fubara obilježit će predstavljanje radova umjetnika_ca iz festivalskog arhiva čije se gradivo prikupljalo tijekom proteklog desetljeća, te FUBOMATIC sustav za pohranu digitalnih radova. Fubar arhiv čini preko 1500 umjetničkih radova okupljenih u interaktivnom postavu koji omogućava pregledavanje i pretraživanje zbirke eksperimentalne umjetnosti iz cijeloga svijeta. “Osim pregledavanja arhiviranih djela, Fubar arhiv omogućuje i izradu kustoskih kolekcija za istraživačke i/ili izložbene svrhe te perspektivu održive automacije arhivskog rada otvorenim protokolima i slobodnim softverom”, pojašnjavaju organizatori festivala Dina Gligo i Vedran Gligo. Program otvorenja zakazan je za 1. travnja, a održava se u MaMi s početkom u 18 sati. 

Iduća u ciklusu aktivnosti posvećenih zajedničkom radu započinje sutradan, 28. ožujka, prvom u nizu besplatnih radionica glitch umjetnosti. Radionice će mentorirati Dina i Vedran Gligo, uz podršku vizualnog umjetnika Iana Keavenyja, koji je u veljači sudjelovao u diskurzivnom programu GLITČH Practices Formata C, te gostovanje programera Ramira Polle. Sudionici_e ovog edukativnog programa naučit će koristiti Git sustav i softver otvorenog koda, te kritički sagledati “etiku raznih uporabnih licenci kao i mogućnosti restauracije zastarjelog softvera”, stoji u najavi programa. Radioničke sesije odvijat će se svake posljednje subote u mjesecu tijekom trajanja festivala, zaključno s 26. prosincem, a za sudjelovanje nije potrebna prethodna priprema niti predznanje.

Program Fubar festivala ove godine nastavlja tradiciju programa Fubar Expo, izložbe kojom se predstavljaju suvremeni radovi glitch umjetnika_ca, te tematskog filmskog programa posvećenog audiovizualnim praksama greške. U ključu kolektivnog stvaralaštva, rad festivala i ove godine podržavaju, i s njime surađuju, brojni kolektivi iz polja eksperimentalne i glitch umjetnosti iz Hrvatske, regije i svijeta. Osim nabrojenih aktivnosti, popratni program festivala uključuje podcast serijal o kolektivnom stvaralaštvu, zaključni simpozij i tri izložbe u Zagrebu (MaMa), Puli (Galerija Novo) i Karlovcu (Galerija Zilik). Detaljan raspored aktivnosti prvog bijenalnog izdanja Fubara možete pronaći na službenim stranicama festivala.

U Fubar arhivu nalazi se više od 700 video radova iz područja elektroničke greške, koji obuhvaćaju širok raspon tema i pristupa – od feedback petlji, skriptnih kolaža, machinima performansa, analognih degradacija, AI konflikta, alkemijskih nedovršenosti, digitalnih ostataka i mnogih drugih pristupa posvećenih materijalnom eksperimentu digitalne ere.

U okviru ovih dviju predblagdanskih projekcijskih sesija posjetitelji_ce će moći vidjeti kustoski izbor četvero domaćih kustosa_ica aktivnih u području suvremenog eksperimentalnog filma i videa, a projekcije će pratiti razgovori s publikom i umjetnicima. 

U ponedjeljak 22. prosinca od 17 sati svoju arhivsku kolekciju predstavit će voditelji festivala Dina Gligo i Vedran Gligo, dok će u ponedjeljak 29. prosinca s početkom u 17 sati u dvosatnim blokovima svoje kolekcije prikazati kustosice Petra Belc i Ingeborg Fülepp.

Osim video projekcija, posjetitelji_ce će imati priliku sagledati parametričku podatkovnu konstrukciju i raznovrstan multimedijski sadržaj Fubar arhive, koja će u narednom periodu biti dostupna široj javnosti kao interaktivna arhiva recentne digitalne eksperimentalne umjetnosti.

Više informacija o djelima i umjetnicima_cama pronađite ovdje.

Fokus radionica je na slobodnom i besplatnom softveru, istraživačkim pristupima, suradničkom radu i pristupačnoj automaciji. Radionice mentorira irski umjetnik i istaknuti član glitch art zajednice Ian Keaveny (crash-stop.org) a otvorene su svima, bez obzira na razinu prethodnog iskustva u području glitch umjetnosti.

Sesije će se održavati do kraja 2025. godine, svake posljednje subote u mjesecu od 14 do 16 sati, isključivo online. Susreti će se održati 25. listopada, 29. studenog i 27. prosinca.

Za sudjelovanje nije potrebna predregistracija, a više detalja pronađite ovdje.

Sada pokreću i edukativni pilot-program koji će nastojati one koji tek stupaju na scenu upoznati s praktičnim znanjima i interdisciplinarnim metodama, a za koji su prijave otvorene do kraja ove godine. O povodima za osnivanje, uvjetima rada, novim tehnologijama i budućnosti umjetnosti, povodom pokretanja edukativnog pilot-programa Nova škola novih medija za nove umjetnike_ce, razgovarali smo s Dinom i Vedranom Gligom.

Prošle ste godine obilježili deset godina postojanja Formata C, sada kada se osvrnete na cijeli taj proces, koji vam se trenuci čine presudnima za razvoj? Kako vaše današnje djelovanje rezonira s razlozima pokretanja organizacije i kakva je “situacija” na domaćoj novomedijskoj sceni?

Dina: Organizaciju smo ustvari pokrenuli jer smo htjeli raditi nezavisno i samostalno, željeli smo biti fleksibilni na tržištu i iskoristiti razne mogućnosti rada. U procesu smo puno toga naučili pa smo znanje počeli dokumentirati i pretvarati u programe i sadržaje. Tek kad se Vedran priključio kao nositelj programa, organizacija je krenula u područje novih medija, što je uvelike promijenilo njezin fokus.

U početku nas je motivirao strah da nećemo imati dovoljno radnih prilika koje su adekvatno plaćene. Posla je bilo, ali su honorari bili niski ili nepostojeći. Kao mlada osoba koja tek stupa na umjetničku scenu, želiš se osamostaliti i moći živjeti od svog rada, a to u praksi nije bilo lako. Ipak, kroz proces osnivanja organizacije, učenja o prijavama, financiranju i DIY kulturnom menadžmentu, otkrili smo strast prema interdisciplinarnim područjima novih medija – od vizualnih i suradničkih projekata pa sve do softverskih eksperimenata.

Tako je danas Format C fokusiran na novomedijske projekte, suradnju, edukaciju i produkciju, i na taj način možemo reći da ispunjava neku svoju svrhu. Trenutačno smo u fazi promjena jer se mijenjaju očekivanja i od umjetnika i od organizacija; mogućnosti novomedijskog rada u Hrvatskoj nisu optimalne, ali nastojimo raditi projekte korisne i sceni i nama samima. Težimo otvorenosti i dostupnosti, a programska struktura omogućuje ljudima da se posvete sadržaju bez preopterećenja.

Upravo pokrećete i edukativni pilot-program. Jesu li upravo spomenuti izazovi dio motivacije za pokretanje programa i koje praznine u formalnom obrazovanju nastojite adresirati i popuniti?

Dina: Da, po završetku Akademija, umjetnici često nemaju znanja o osnivanju umjetničkih organizacija. Djelujem i u sindikatu prekarnih radnica SKUPA, a umjetnici često ne znaju da mogu biti članovi. Također, važno je artikulirati i modalitete sudjelovanja u strukovnim udrugama. Mi koji smo to prošli, možemo pomoći mladima da lakše uđu u praksu, nauče značenje interdisciplinarnosti i povežu se s različitim ljudima. Neformalni sustav mentoriranja postoji, ali nedostaju strukturirani modeli – nešto poput starih ateljea gdje se učilo uz iskusne mentore.

Nastojimo se prilagoditi prezasićenju sadržajem i obavezama mladih umjetnika_ca, pa smo odlučili sažeti neke programe i pokrenuti edukativni pilot-program koji djeluje na dvije razine. S jedne strane, ovom pilot-fazom želimo dobiti uvid u stvarno stanje “na terenu” – svi dolazimo s predrasudama o formalnom obrazovanju, ali i ono se neprestano mijenja. Zanima nas postoji li raskorak između kurikuluma i stvarne prakse u institucijama – kurikulum bi teoretski trebao biti jednak svugdje, ali uvijek ovisi i o samim predavačima i institucijama.

Vedran: S druge strane, želimo otvoriti repozitorij know-howa koji se može primijeniti u praksi. Demokratizacija skrivenih procesa i dokumentacija projekata mogu pomoći umjetnicima da bolje razumiju administrativne i produkcijske izazove. To uključuje i prevenciju burnouta, jer je lako pregorjeti kad si “sam svoj šef”. Program je eksperimentalan, a kada identificiramo potrebe polaznika, u kasnijim ćemo fazama uključiti i suradnike.

Ideja je da zajedno s mladima i onima koji se tek kreću baviti umjetnošću saznamo koje su njihove stvarne potrebe kako bismo ih ugradili u naše programe. Škola će pokriti područje između sigurnosti institucionalnog obrazovanja i nesigurnosti tržišta rada, gdje umjetnici često ne znaju kako pristupiti problemima koji im se nameću.

Također, program se provodi online, što omogućuje pristup širokom spektru polaznika, a nama dopušta da se upoznamo s različitim perspektivama i iskustvima. Sudionici fokus grupe bit će honorirani za svoj rad; tu se vodimo strukovnim preporukama i cjenicima. Djelujemo u nekoliko radnih grupa za prava umjetnika pa nam je važno da uvjeti budu okej i pazimo na to te nastojimo biti što bliže vrijednostima koje i sami zagovaramo. 

Program predviđa da sudionici_e sami oblikuju dio kurikuluma i odlučuju o vanjskim suradnicima_ama. Što očekujete da će oni donijeti u kreiranje sadržaja?

Dina: Tako je, program jest konkretan u smislu sadržaja, ali smo htjeli da ima “mekšu” strukturu budući da se bavimo temama koje se ne smatraju nužno dijelom umjetničkog posla, ali su ključne za samostalan rad – administracija, produkcija, suradnja. U nekom idealnom svijetu time bi se bavile institucije, kustosi, galerije, ali i oni su na neki način, često, u istoj poziciji kao i umjetnici tako da se ne mogu uvijek međusobno podržati na taj način.

Radionice, odnosno, programe će voditi cijeli spektar suradnika, dok mi kao nositelji programa vodimo eksperimentalnu fazu i nakon što ispitamo potrebe, u kasnije ćemo faze uključiti ostale. Polaznici će, dakle, o potencijalnim vanjskim suradnicima, odlučiti sami – mi imamo prijedloge, ali to će ovisiti o njihovim afinitetima i interesima, što osigurava organski i prilagodljiv način rada, koji je istovremeno koristan i informativan. Zanima nas i kako se percipira umjetnički rad i koje ideje i želje imaju mladi i oni koji tek započinju umjetničko djelovanje, i na koji način bismo mi kao organizacija mogli doprinijeli boljoj valorizaciji umjetničkog rada i uvjetima na sceni. Fokus je na metodama realizacije rada i produkciji, a manje na sadržaju samom.

Većina je vaših projekata dugoročnog karaktera – poput Fubara i Piviliona. Festival Fubar pozicionirao se kroz posljednje desetljeće kao najdugovječniji glitch festival, dok Pivilion kao participativni softverski projekt stavlja naglasak na autonomiju i decentraliziranost digitalne umjetnosti. Kako uz stalne promjene koje prate vaš umjetnički rad uspijevati održati kontinuitet u radu?

Dina: Fubar je nastao slučajno – iz izložbe glitch arta pretvorio se u festival. Tijekom deset godina, kroz projekte, sadržaj se stalno mijenja, a demokratizacija tehnologije i softverski trendovi oblikuju praksu. Glitch umjetnici i dalje rade ručno neke stvari, a mi nastojimo raditi na automatizaciji rada što smanjuje količinu radnih sati potrebnu za jedno djelo. Radimo i na arhivi radova proteklih deset godina – sam taj proces obuhvaća puno tehnika i metoda koje ćemo predstaviti i na edukaciji. 

Pivilion je nastao tijekom rezidencije u GMK-u s idejom stvaranja mrežne infrastrukture za slobodnu umjetnost i istražuje pitanja autorskih prava, distribucije i servera. Nastao je ustvari iz potrebe, a različite varijacije projekta koje uključuju fizički server, darknet, WiFi server ili serverske skulpture, tematiziraju pitanje autorstva i distribucije te uvjeta servisa koje koristimo – tako da se i sam rad stalno razvija poprimajući nove oblike.

Na koji vas način i dalje privlači ideja “umjetnosti pogreške”, odnosno ima li glitch i danas subverzivan potencijal u doba kada su “bugovi” možda postali i dio mainstream estetike?

Dina: Glitch umjetnost i dalje služi svojoj svrsi na način da osvještava prirodu novomedijske umjetnosti. Na neki suptilno je i didaktična nasuprot AI generiranog sadržaja u smislu etike i održivosti, jer nas uvijek uzemljuje i podsjeća na to da se radi o konstruiranom mediju koji ima neka svoja pravila postojanja.

Kako u svom radu balansirate između ideala slobodnog softvera i otvorenosti te praktične potrebe da i umjetnici žive od svoga rada?

Vedran: Činjenica da i umjetnici moraju plaćati račune i ideja otvorenosti nisu isključivi. Neki od naših projekata čak omogućuju preuzimanje radova, što ne devalvira sam rad niti nama uskraćuje honorare. Novi mediji u tom su smislu slični starim kiparskim atelierima – u smislu da netko kreira ideju, a netko ima produkcijsko znanje koje nitko ne može otuđiti. Demistifikacija rada dodaje vrijednost, a ne oduzima. 

Dina: Uvijek nam je važno razumjeti skrivene procese, ne samo vizualni rezultat rada. Stoga gradimo setove uputa za druge i to je neko naslijeđe logike open sourcea – razmišljanje o tome kako su temelji postavljeni i kako drugi mogu graditi na onome što mi gradimo.

Kako vidite budućnost umjetničkog rada u kontekstu novih tehnologija i automatizacije? Sve više ovisimo o tuđim servisima i platformama koje nose rizike, dok s druge strane postoje otvoreni i besplatni alati koji zahtijevaju promjenu navika i dodatnu edukaciju. Koji su, po vašem mišljenju, ključni izazovi i mogućnosti za umjetnike u takvom okruženju?

Dina: Svijet ide u smjeru automatizacije – samo što to možda nismo očekivali u umjetnosti. Problem je i u tome što su tehnologija i kultura često u raskoraku, a nismo dovoljno upoznati s procesima optimizacije. Umjetna inteligencija u tom smislu donosi i prednosti i nedostatke. LLM modeli, primjerice, mogu pomoći u pisanju i planiranju projekata, ali ono što je ključno ostaje ljudsko – lokalni kontekst, iskustvo, zajednice. Strojevi to ne mogu zamijeniti.

Zabrinjavajuće je koliko ovisimo o privatnim servisima. Tumblr je dobar primjer – bio je kultna platforma, ali svaka promjena vlasništva donosila je i brisanje zajednica i sadržaja. Glitch umjetnost gotovo je nestala jer su botovi automatski označavali radove kao erotiku, a nije postojala ljudska osoba kojoj se moglo obratiti. Zato nam je važno osvijestiti infrastrukturu i alate koje koristimo.

Vedran: Mi sami radimo s mnogo platformi, ali jednako tako pokušavamo razvijati i znanja o slobodnom softveru. Dobri alati postoje, ali ih malo tko poznaje. Na radionicama pokušavamo “popraviti tu štetu” i pokazati da alternativni alati mogu biti jednako produktivni. Plaćeni softver također ima svoje političke dimenzije – koje nisu neutralne.

I tu dolazimo do možda najvećeg problema – od umjetnika se očekuje stalna produktivnost, bez prostora za igru, eksperiment i pogrešku – a upravo to je srž umjetnosti. Mladi si još mogu dopustiti taj luksuz, ali pitanje je koliko dugo. Naš cilj je otvoriti prostor za razmišljanje o dugoročnim modelima koji neće ovisiti samo o korporativnim servisima, nego o zajednicama i znanju koje ostaje dostupno svima.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Iza scene koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Cilj programa FLAG je predstavljanje digitalne i elektroničke umjetnosti u kontekstu suvremenih praksi. Pri radu, mnogi glitch umjetnici_e često koriste recikliranu ili otpisanu opremu, kombiniraju analogne i digitalne uređaje te istražuju mogućnosti retro audio/video materijala.

Na ovoj multimedijalnoj izložbi bit će predstavljena selekcija umjetničkih radova iz digitalne arhive Fubar Glitch Art festivala. U vodstvu Formata C ovaj je festival od 2015. godine okupio preko tisuću radova glitch umjetnika_ca iz Hrvatske i cijelog svijeta. Prvu Fubar testnu kolekciju utemeljenu na arhivu kurirala je rezidentica Indigo Woolfrey a.k.a mother_woolf – irska queer umjetnica fokusirana na glitch umjetnost i trans narative u digitalnim i društvenim sustavima. Na otvorenju izložbe audio soundtrack predstavit će karlovački multimedijski umjetnik Bojan Asanovski. Asanovski na FLAG-u izlaže od 2018. godine, a za deseto izdanje festivala pripremio je svoj novi projekt kojim istražuje rubne prostore zvuka koristeći sintisajzere, laptop i gitarske efekte.

Izložba se do 12. rujna može posjetiti svakim radnim danom te subotom od 18 do 20 sati, a uz najavu i izvan navedenog radnog vremena. Više detalja o programu pronađite ovdje.

Na projekciji će biti prikazani materijali nastali i prikupljeni tijekom protekle dvije godine u okviru rezidencijalnog programa Free Art Glitch i festivala glitch umjetnosti Fubar.

Članovi_ice i volonteri_ke udruge KA-MATRIX i umjetničke organizacije Format C prikupili su i snimili materijale i intervjue međunarodnih glitch umjetnika Clebera Gazane iz Brazila, Iana Keavenya iz Irske, Bastiena Lavauda iz Francuske, Camille Grigaut iz Španjolske i Dawnie Darkstone iz Sjedinjenih Država. Karlovačko-zagrebačka produkcijska ekipa s međunarodnim partnerima nastavlja i dalje produkcijom projekta kroz periodično izdavanje “glitch dokumentaraca” s drugim akterima svjetske glitch scene.

Multimedijalni video rad u cilju istraživačkog umjetničkog procesa stavlja naglasak na sam proces, odvijanje i tijek eksperimenata međunarodnih umjetnika. Rezultati rezidencije prikazuju se u okviru javnog kulturnog događanja u Karlovcu, te će se potom distribuirati internetom. Produkcija rada rezidenata_ica u programu mentorirana je od strane umjetničke organizacije Format C i uz produkcijsku potporu KA-MATRIX-a, po čemu se realizira i ovo javno predstavljanje zajedničkog multimedijskog rada. 

Na predstavljanju radova sudjelovat će multimedijski umjetnici Dina Gligo i Vedran Gligo (Format C) te Josip Bolonić (Subsite). Uz pregled video rada – dokumentarnog filma, prisutni će imati prilike vidjeti i brojne prikupljene video radove uz razgovor s produkcijskom ekipom.

Više informacija o programu potražite ovdje.