U ovom izdanju, organiziranom u suradnji s Filmskom revijom Kazališne akademije (FRKA), održan je panel čiji je fokus bio problematizacija statusa i uloge filmske kritike u regionalnom, izvaninstitucionalnom kontekstu. U razgovoru, koji je moderirala Iva Rosandić, sudjelovali su urednik i osnivač bosanskohercegovačkog portala Filmofil Sead Vegara, predsjednica HDFK-a i glavna urednica portala Zona filma Dina Pokrajac, filmski kritičar i urednik nezavisnog srpskog portala Filmoskopija Nikola Radić te filmska kritičarka Pavla Banjac, suradnica Filmoskopije.

Temeljna ideja diskusije održane u Dokukinu KIC bila je okupiti predstavnike_ce regionalnih portala filmske kritike u otvorenom javnom diskursu, koji je za osnovni cilj imao ne samo osvijestiti trenutačno stanje filmske kritike, već i pozvati na suradnju te bolju povezanost u bližoj budućnosti. Prva, sasvim sigurno i najveća prepreka u toj tendenciji je činjenica da svaka zemlja funkcionira na drugačiji način – sustavi financiranja i kulturne politike bitno se razlikuju. Filmofil primjerice, jedini je takav filmski portal u BiH, u kojoj općenito ima tek nekoliko kritičara_ki. Sead Vegara je tako tijekom razgovora na prstima jedne ruke izbrojao aktivne kritičare u BiH. Portal je do sada djelovao bez institucionalne podrške, ali skoro osnivanje udruženja, slično HDFK-u, omogućit će im i financijsku potporu.

Filmska kritika u Srbiji susreće se pak s obrnutim problemom. Interes za pisanje je velik, napomenuo je Nikola Radić, što potvrđuje i preko sedamdeset prijava na natječaj za mlade kritičare_ke koji je održala Filmoskopija, no odvajanje od Filmskog centra Srbije koje se dogodilo 2024. godine zbog pritisaka na uredničke politike, gurnulo ih je u izazovnu i nestabilnu sferu nezavisnog djelovanja.

Situacija je nešto bolja u domaćem kontekstu, zaključila je Dina Pokrajac, što potvrđuje i održavanje ovakvih javnih diskusija, no daleko je to od statusa koji filmski i kulturni djelatnici zaslužuju. Pitanje koje se samo po sebi nameće je sustav honoriranja. Neujednačenost i nestabilnost načina na koji se tekstovi honoriraju, u kombinaciji s općenitim nedostatkom filmskih portala kao ključnih platformi djelovanja, zapravo dovode do nemogućnosti sustavnog strukovnog bavljenja kritikom. Samim time, shvaćanje filmske kritike u široj javnosti i dalje je često reducirano na hobi, volontiranje i piskaranje recenzija u slobodno vrijeme – što dovodi do dodatne problematizacije odnosa prema kritičarima_kama i kulturnim djelatnicima_ama. Kako je istaknuo Nikola Radić – filmska kritika nije i ne smije biti volontiranje.

U tom kontekstu, treba utvrditi jasnu distinkciju između tekstova o filmovima koji se pišu u dnevnim novinama i na srodnim novinarskim portalima (i njihovog sustava financiranja u kojem novinar_ka prima stalnu plaću) te filmskih kritika kao autorskih tekstova. Funkcija ovih prvih je prije svega informativne naravi, često se radi o kratkom komentaru sadržaja koji je više usmjeren na okolnosti nastanka filma, dok se potonja treba shvatiti kao oblik autorskog djela, odnosno vrstu nefikcionalnoga kritičkog izlaganja srodnog književnoj, kazališnoj ili kritici bilo kojeg drugog umjetničkog djela. U takvom obliku teksta, autor_ica iznosi osobnu esejističku analizu, koja stoga posjeduje književnu vrijednost, prvenstveno usmjerenu na interpretaciju filma iz koje proizlazi osobni vrijednosni sud, bez nužnog ekspliciranja cjelokupnog sadržaja djela. 

Također, autoru_ici je pružena sloboda u formi i načinu izlaganja kritike pa su tako sudionici_e na panelu isticali različite uredničke politike pojedinog portala, čiji tekstovi nisu isključivo rezervirani za nove i recentne naslove. Ipak, zajednički nazivnik triju portala jesu kombinacije kraćih recenzija (kod Filmoskopije dodatno odijeljene rubrikom Mikro-kritike), intervjua te dužih esejističkih analiza u kojima autori_ce analitički, impresionistički ili pak komparativnom analizom pišu o filmovima neovisno o recentnosti, sustavima financiranja ili distribuciji.

Primjerice, Vegara je istaknuo rubriku Play it again Sam na Filmofilu unutar koje se objavljuju tekstovi o klasicima i kanonskim ostvarenjima, dok se Zona filma ovdje ističe kao platforma gdje se nerijetko tematiziraju alternativniji, eksperimentalni te kinoklubaški filmovi i autori_ce, kako bi se obuhvatilo cjelokupno polje filmskog stvaranja.

Navedene razlike nadovezuju se i na politike financiranja i spomenute problematike honoriranja kritičara_ki gdje se Dina Pokrajac osvrnula na neujednačenost honoriranja i potrebu da se pruži strukturna podrška formiranjem prijeko potrebnog strukovnog cjenika, kakav primjerice postoji za članove Saveza scenarista i pisaca izvedbenih djela (SPID), koji radnicima_ama u polju dramaturgije i izvedbenog pisanja osigurava utemeljen standard plaćanja.

Takav model bio bi značajan doprinos djelatnicima_ama na području filmske kritike, pružajući jasno utemeljene smjernice za naknade za rad, a definirao bi i prava radnika_ca u toj struci. Takvom podrškom nudile bi se i dodatne mogućnosti razvijanja projekata i programa poput Kritike i društva, a samim time bi se i afirmirao strukovni status. U toj borbi za poboljšanje uvjeta ključna je i regionalna suradnja i proširenje čitateljstva u postjugoslavenskom području.

Iako je ovim panelom napravljen prvi korak – zajednička diskusija i naglašavanje nužnosti zajedničkog djelovanja umjesto nacionalne izolacije, ponovno se nameću strukturni problemi. Glavna su prepreka, osim generalnog nedostatka kadrovskih kapaciteta za osiguranje ozbiljnog financiranja, regionalne razlike. Hrvatskoj kao zemlji unutar Europske unije s jedne strane, te Srbiji i BiH kao zemljama koje su u pregovorima za članstvo, odnosno zemljama izvan Unije s druge, otežana je suradnja i djelovanje u kontekstu financiranja zajedničkih programa.

Stoga je, kao što su sudionici_e panela istaknuli_e, nužan sljedeći korak na kojem se unatoč svim navedenim problemima financiranja može djelovati, kreiranje zajedničkog profila na društvenim mrežama. Tom bi razmjenom sadržaja na postojećim i etabliranim mrežama rad filmskih kritičara_ki došao do nove publike i proširio bi značaj promišljanja i pisanja o filmu u regionalnom području.

Nakon niza iznimno uspješnih glazbeno-scenskih projekata nastalih posljednjih godina kao plod suradnje studenata i nastavnika triju zagrebačkih umjetničkih akademija (Čarobna frula, Ivan Grozni, Carmen, Od Ljubavi i zlobe do Maršala i Slavuj), studenti akademija nastavljaju suradnju. Nova premijera, predstava Priča o vojniku Igora Stravinskog i Charlesa-Ferdinanda Ramuza, zakazana je za 25. svibnja s početkom u 20 sati.

U izvedbi glume studenti Akademije dramske umjetnosti Filip Riđički, Nikola Baće, Dajana Čuljak te Milica Manojlović, dok orkestar čine Đana Kahriman, Ivan Domović, Dunja Paprić, izv.prof. Žarko Perišić, Mario Lončar, Ivan Mučić te Boris Žuvela, svi sa zagrebačke Muzičke akademije. 

Već sljedećeg dana, u nedjelju 26. svibnja, također s početkom u 20 sati, studenti Akademije dramske umjetnosti predstavit će najbolje filmove iz protekle dvije akademske godine, nagrađene na ovogodišnjoj desetoj Filmskoj Reviji Kazališne Akademije (FRKA).

KP: U filmu Veliki dan pratiš proces organizacije vjenčanja, uz ironičnu usporedbu priče iz bajke i realnog događaja. Današnje vjenčanje u Hrvatskoj je, čini se, spektakl nespojiv s bajkom, ali i s realnom okolinom, što najbolje dočarava prizor nezgrapne bijele limuzine na seoskoj cesti. Festivalski žiriji odlično su primili film, a jesi li dobio neke zanimljive reakcije od publike? Je li netko razvrgnuo zaruke zbog tvog filma?

Đ.G.: Nisam čuo da je nekoga film potaknuo na takav potez. Film je veliki mozaik likova, anegdota, bizarnih situacija, smiješnih detalja, tako da je publika drugačije reagirala na svakoj projekciji, ali uvijek sa smijehom. Nakon projekcije svakom je nešto drugo ostalo u glavi kao najsmješnije ili najbizarnije i gotovo je svatko s kim sam razgovarao nakon filma imao potrebu pričati o vlastitom iskustvu sa neke svadbe.

KP: Prikazi apsurdnih detalja vjenčanja podsjećaju na prizore iz reality showova kao što je, najdoslovnije, My Big Fat Gipsy Wedding. Koliko su takvi suvremeni reality showovi utjecali na nastanak tvog filma? I koje je tvoje mišljenje o takvom tipu emisija?

Đ.G.: Ne bih rekao da su direktno utjecali, ne gledam ih, ali čini mi se da mediji i sadržaj koji plasiraju utječu na to da ceremonije vjenčanja izgledaju ovako kako izgledaju. Ljudi žele biti junaci s televizijskih ekrana u stvarnom svijetu, barem na jedan dan. Vjenčanje je odlična prilika za ispuniti si tu želju. Zanimljivo je čuti koliki su budžeti svadbi, ili to da je danas trend u modernom pristupu snimanja vjenčanja napraviti film koji izgleda kao visokoproducirani glazbeni spot ili scena iz holivudskog filma. Mladenci doslovno igraju uloge i postaju filmski junaci. Čak se radi i coming soon, svojevrstan trailer koji najavljuje skorašnji završetak izrade svadbenog filma.

KP: Veliki dan je prilično zabavan i humorističan film. Je li taj humor proizašao iz teme kojom si se bavio ili je on dio tvog autorskog pristupa? Ili oboje?

Đ.G.: Mislim da su te dvije stvari dosta povezane. Način na koji doživljavam neku društvenu pojavu, neku osobu ili neki događaj sigurno će utjecati i na način na koji ću ispričati neku priču. Mislim da je tema ta koja je u startu zacrtala smjer ovog filma. Priče koje sam slušao i one koje sam sâm doživio na svadbama uvijek su mi bile ili smiješne ili bizarne. Kada je to polazišna točka iz koje kreneš u istraživanje i razvijanje filma, na neki način si poprilično usmjeren. Tako naprimjer i Kelti imaju neku humorističnu crtu u sebi, dok Bojan i Presuda baš i nemaju.

KP: Kako pristupaš radu na dokumentarnom filmu? U kojoj mjeri unaprijed planiraš što točno želiš dobiti na snimanju, a u kojoj mjeri na licu mjesta pronalaziš motive za film? I kada planiraš, koliko se ti planovi uopće ostvaruju?

Đ.G.: Pa to je jako zanimljivo pitanje i mislim da se ovdje krije i jedan od glavnih razloga zašto dokumentaristi vole snimati dokumentarne filmove: želja da ispričaš neku priču do koje ti je stalo, a ne znaš baš točno ni kako će završiti. Uvijek u početku imaš plan što bi sve želio, na koji način, gdje i zašto itd. Na papiru sve je jasno, no kad kreneš u snimanje i pokušaš to ostvariti, u većini slučajeva ne uspiješ, dogode se neočekivane situacije kojima se moraš prilagođavati. Bitno je cijelo vrijeme imati u glavi o čemu je točno tvoj film, i kako situaciju koja te zatekla najbolje iskoristiti. Planiranjem si stvoriš neke okvire unutar kojih želiš funkcionirati, a kad kreneš u snimanje bitno je prepustiti se situaciji, a ne držati se strogo planiranog. Naravno da metoda koju koristiš u pristupu dokumentarnom filmu uvelike utječe na omjer planirano i ostvarenog. Tako je, recimo, u dokumentarnom filmskom eseju svaki kadar jako dobro promišljen i izrežiran i ništa nije prepušteno slučaju, kontrola je potpuna, dok se recimo u direktnom filmu uopće ne želi intervenirati u situaciju. Film Veliki dan nije samo mozaik likova, situacija i anegdota već je i mozaik načina na koji se filmska priča izlaže. Za vrijeme snimanja imali smo u nekim situacijama potpuno kontrolirane uvjete kao npr. scena zaruka na Medvedgradu gdje su se svi prilagodili tome da mi budemo zadovoljni snimljenim materijalom, pa sve do situacija gdje smo dobro trebali procijeniti do koje mjere smijemo intervenirati i da li uopće smijemo. Trebali smo poštovati protagoniste i njihov prostor.

KP: U Velikom danu je zanimljivo kako ljudi, čiji rad prikazuješ s kritičkim odmakom, govore veoma otvoreno, ponašaju se opušteno i daju ti slobodu da snimaš što god želiš. Na koji način kao redatelj uspijevaš zadobiti povjerenje tih ljudi i dobiti od njih takvu izvedbu?

Đ.G.: Odnos redatelj-protagonist u dokumentarnom filmu je meni jako zanimljiva tema. Toliko me je zainteresirala da sam odlučio o njoj pisati svoj diplomski rad, i to baš na primjeru Velikog dana. Pokazalo mi se bitnim da postoji dobra namjera redatelja oko toga kako i zašto želi napraviti film. Olakotna okolnost u mom slučaju je bila ta da sam film radio kao studentsku vježbu i neki od protagonista su mi i zbog toga izlazili u susret. Naravno da sam napomenuo da postoji mogućnost da film ide van okvira Akademije ukoliko će biti zadovoljavajuće kvalitete. Također sam im rekao da će svatko od njih dobiti film na uvid prije javne projekcije (ako do nje uopće dođe), te da će imati pravo intervenirati. Kada se u početku otvoreno postave pravila igre, tada mislim da se rađa povjerenje, koje se naravno mora s vremenom održavati i graditi. U filmu ima puno opuštenih situacija zato jer su protagonisti pod pritiskom velikog dana, mladencima je to “once in the lifetime” doživljaj, a profesionalcima posao koji moraju obaviti bez greške i na vrijeme. Koncentrirani su na druge stvari i samim time su opušteniji u ulozi glumca.

KP: Ono što mi se čini svojstvenim i za Veliki dan, i za tvoj noviji film Presuda, jest to da se baviš svakodnevnim fenomenima, ali pristupaš im kao autsajder. Naime, iz tvojih drugih intervjua zaključio sam da nikako nisi osoba koja će dati 200.000 kuna za vjenčanje ili koja će napeto iščekivati presudu generalima. Radi li se o slučajnosti ili imaš tendenciju snimati teme koje su tebi osobno strane?

Đ.G.: Mislim da to nije slučajnost, ali nije niti svjesna odluka. Volim taj proces istraživanja teme koju obrađujem, pronalaženja načina na koji ispričati priču, razvijanja odnosa s protagonistima, sve me to beskrajno veseli. To su uglavnom teme koje su sastavni dio mog života, ali su mi neke stvari strane i nešto me žulja da napravim film o tome. Preispitujem svoj odnos prema društvu u kojem živim.

KP: Možeš li iz svog nauka (kako god široko shvatio taj pojam) izdvojiti neka iskustva ili filmove za koje smatraš da su bitno utjecali na tvoj stil i razmišljanje o filmu?

Đ.G.: Ne bih mogao izdvojiti autora ili film za koji bi rekao da je utjecao na moj način razmišljanja o filmu ili na moj stil. Ne znam da li uopće mogu govoriti o nekom jedinstvenom stilu. Svakom filmu pristupan na drugačiji način, tražim najbolje moguće rješenje od projekta do projekta. Ja sam svoj put započeo s fotografijom još u osnovnoj školi, pa preko dizajna, instalacija, grafika i eksperimentalnog filma stigao do dokumentarnog filma. Uvijek sam se nekako igrao sa konceptom rada i vizualnom interpretacijom ideje. Zanimljivo je kako mi nikada nije pala na pamet ideja za igrani film, a za dokumentarni i eksperimentalni me stalno napadaju.

KP: Koje je tvoje mišljenje o suvremenoj hrvatskoj produkciji dokumentarnog filma? Je li produkcija jaka, postoji li neka scena dokumentarnih filmova i što je određuje – akademija, produkcijska kuća ili neki drugi zajednički faktor?

Đ.G.: Mislim da nema zajedničkog faktora, već da se u proteklih nekoliko godina stvorila pozitivna klima oko dokumentarnog filma u Hrvatskoj. Na Akademiji dramske umjetnosti pokrenut je magistarski smjer Režija dokumentarnog filma, otvoreno je Dokukino, Hrvatski audiovizualni centar je počeo poticati produkciju dokumentarnog filma u etapama, što u konačnici povećava ukupni budžet filma, ali omogućuje i kvalitetniju pripremu projekta. Svake godine imamo nekoliko sjajnih filmova u domaćoj produkciji, ali i koprodukcije, s jako dobrim plasmanom na prestižnim stranim festivalima. Čini mi se da se stvari kreću prema boljem, samo treba ozbiljno i sustavno raditi.

KP: Za kraj, možeš li najaviti neki budući projekt na kojem radiš? Pripremaš li novi film? Ili u sklopu svoje producentske kuće Pipser surađuješ s nekim?

Đ.G.: Upravo smo završili s radom na dokumentarnom filmu Presuda koji sada živi svoj festivalski život i odmah smo se bacili na montažu sljedećeg filma koji ima radni naziv “Glazba zaboravljenog naroda”. Film se bavi pitanjem posljednje afričke kolonije Zapadne Sahare i statusa quo koji je tamo na snazi vec više od trideset godina. Kroz priču nekoliko mladića okupljenih u bend, film prati život u tom surovom i beznadnom prostoru. U Pipseru razvijamo još neke ideje za dokumentarne filmove i serijale koje planiramo realizirati u budućnosti i otvoreni smo za mlade ljude sa zanimljivim dokumentarnim idejama i projektima. Kako je Pipser studio za dizajn i filmsku produkciju, želimo se okrenuti prema trasmedijskim formama.

Najboljom glumicom proglašena je Sanja Drakulić, dok je najbolji glumac Matija Čigir. Nagradu za najbolju montažu osvojio je Borna Buljević za film Snig, dok je statua za najboljeg snimatelja završila u rukama Danka Vučinovića. Nagradu za najbolji scenarij dobili su Ivan Sikavica i Ivan Skorin, i to za film Babysitter. Titulom najbolje producentice može se pohvaliti studentica Marijana Martelock, dok je njena kolegica Hana Jušić proglašena najboljom redateljicom.

Grand prix za dokumentarni film dobili su redatelj Đuro Gavran te producenti Isa Živanović i Tibor Keser za film Veliki dan, “zbog velike zahtjevnosti i velike strpljivosti zahvaljujući kojima je ostvaren uspješan brak svih aspekata filma, u kojem do zadnje minute nema niti trunke naznake razvoda”, obrazloženje je žirija. Grand prix za igrani film dobile su redateljica Hana Jušić te producentice Tina Tišljar i Tena Gojić za film Terarij, odnosno “za sjajno oblikovan filmski prostor tjeskobe koji gledatelju pruža pogled u terarij u kojem se sudaraju dva lika, poput malih životinjica koje još nisu razvile svoje oklope”.

Jubilarna deseta FRKA održala se od 5. do 7. travnja, a na njoj je prikazano sedamdesetak radova studenata zagrebačke Akademije dramske umjetnosti, uz bogat popratni program i tribine čiji su gosti razgovarali o aktualnim temama hrvatske filmske industrije. Usto, predstavljen je i program gostujućega Fakulteta za film i televiziju s Akademije za izvedbene umjetnosti iz Bratislave.

Izvor: ADU

Jubilarna deseta FRKA pod nazivom Filma i igara bit će održana od 5. do 7. travnja na Akademiji dramske umjetnosti, a ove godine ostvaruje se uz potporu Hrvatskog audiovizualnog centra i Hrvatskog društva filmskih redatelja. U produkciji revije po prvi put sudjeluju studenti Studija dizajna pri zagrebačkom Arhitektonskom fakultetu, koji potpisuju cjelokupne vizualne komunikacije. Također, na desetoj Filmskoj reviji Kazališne akademije bit će predstavljen program gostujuće filmske škole iz VŠMU Bratislava, dok će zasigurno vrlo posjećen biti i popratni program, poput okruglog stola o timskom radu na razvoju scenarija o kojem će govoriti istaknuti članovi hrvatske filmske industrije. 

Program 10. Filmske revije Kazališne akademije dostupan je ovdje.

U takvome rasporedu snaga i vrijednosti nije naročito zahvalan zadatak mapiranja onoga što bi se provizorno moglo nazvati zagrebačkom institucionaliziranom kulturnoumjetničkom scenom mladih – pa čak niti uz obaveznu uvodnu ogradu da takav pokušaj nužno ostaje nepotpun i površan, a poneko značajnije ime, projekt ili institucija nepravedno preskočeni.

Ipak, nešto je lakše locirati žarište te scene: otkad je, unatrag pet godina, kulturni pogon Studentskog centra preuzela Kultura promjene, u Savskoj 25 razapeta je vrlo široka i gusta produkcijska mreža namijenjena prvenstveno izvlačenju mladih umjetnica i umjetnika na javnu i medijsku površinu. Dovoljno je, primjerice, baciti pogled na popis mladih redatelj(ic)a i dramaturg(inj)a koje/koji su u tom razdoblju postavljali predstave na sceni Teatra &td: Oliver Frljić, tandem Jelena Kovačić / Anica Tomić, Miran Kurspahić, Lana Šarić, Dario Harjaček, Luka Rukavina, Olja Lozica, Marjana Krajač, Irena Čurik, Ivan Plazibat, Anja Maksić Japundžić, Željka Sančanin, Silvia Marchig, Marina Petković Liker… Dobar dio njih pritom nije (bio) stariji od trideset, nekima je pružena prilika da postave prvu “pravu” predstavu, a drugima da ih postave i po nekoliko.

Osim u Teatar &td, Kultura promjene unijela je dosta živosti i u Galeriju SC: samo ove godine tamo su izlagali Mirjana Batinić, Petra Kovačević, Ivan Fijolić, Dinka Radonić, Kristina Lenard… Posebna su priča projekt Oni dolaze… (kojemu je eksplicitni cilj “promovirati mlade autore koji su tek (ili još nisu) napustili sustav Akademije te se upoznaju s novim sustavima i kodovima koje diktira umjetnička ‘scena’ izvan nje”, pri čemu se osobiti trud ulaže u povezivanje umjetnika s kustosima kako bi se “uspostavila mreža novih generacija”) i projekt BorderLess, zamišljen kao sustavno upoznavanje, kroz prezentacije i predavanja, s djelovanjem mladih umjetnica i umjetnika u regiji.

Kada ovome pribrojimo aktivnosti Muzičkog salona, Radija SC i Kulturne televizije KULT TV, natječaje za glazbenike (Škripultura) i nove kritičare pa književne večeri na kojima se predstavljaju autori mlađi od 35 godina, jasno je da – premda su neki projekti još uvijek zanimljiviji konceptualno nego na razini realizacije, premda su drugi, poput glazbenih festivala, usmjereniji mlađoj publici nego mlađim izvođačima – Kultura promjene vrlo agilno, predano – i uglavnom uspješno – radi na tome da opravda svoje ime.

I premda u Zagrebu nema institucionaliziranoga čvorišta multidisciplinarne i transmedijalne promocije mladih umjetnika usporediva zahvata, panoramski pregled umjetničkih praksi može punktirati zanimljivija zbivanja i projekte. Na kazališnoj sceni, već se devet godina održava festival TEST! u organizaciji istoimene udruge – prilično raritetna manifestacija namijenjena prvenstveno studentima. Također, nepravedno bi bilo ne spomenuti Malu scenu (tamo je postavljen tekst Ivice Martinića, najavljena premijera Jelene Kovačić i Anice Tomić, a i uloge se, češće nego drugdje, povjeravaju mlađim glumicama i glumcima), dok Zagrebačko kazalište mladih, imenu usprkos, nekako radije bira “provjerena”, afirmirana – i, logično, starija – imena, ali pritom organizira i najveću dramsko-pedagošku školu u Hrvatskoj.

U vizualnim umjetnostima, bijenalni Zagrebački salon mladih i dalje je najvažnija točka vidljivosti neafirmiranih umjetnika, pri čemu je gornja dobna granica autora na posljednjem izdanju (Salon revolucije iz 2008.) vraćena s 30 na 35 godina (uz duhovit “popust” onima “s lažnom osobnom iskaznicom ili alternativnim dokazom mladosti”). S druge strane, neformalna dobna granica u većini zagrebačkih galerija i izložbenih prostora ostaje i dalje viša od ove: među iznimkama treba spomenuti Galeriju Vladimir Nazor čiji je program najvećim dijelom posvećen mlađim umjetnicama i umjetnicima, zatim redovita godišnja priređivanja zajedničkih izložbi londonskih i zagrebačkih studenata u Galeriji Miroslav Kraljević i izložbi fotografija studenata ALU u Galeriji ULUPUH pa UrbanFestival… Konačno – ma što mislili o korporativnom sponzoriranju kulture – projekt Novi fragmenti, u sklopu kojega Erste&Steiermärkische Bank od 2001. otkupljuje djela umjetnica i umjetnika mlađih od 30 godina (ranije: od 35), u našem je kontekstu ekscesan.

Što se glazbene scene tiče, njezin je klupski dio po defaultu otvoren mlađim glazbenicima, a u notorno siromašnoj ponudi zagrebačkog noćnog života svira se u KSETU, Močvari, Purgeraju… Posebno je zanimljiviji, međutim, program Muzičkog biennala, jedne od rijetkih manifestacija većeg kulturnog kapitala koja vrlo uravnoteženo predstavlja skladatelje i izvođače različitih generacija. Na filmskoj sceni interesantno je da se u hiperprodukciji festivala, lifestyle logikom tržišno orijentiranih mlađoj publici, samo jedan – i to sasvim marginalan – programski usmjerava mladim autorima: riječ je o FRKA-i zagrebačke ADU. Književnih tribina ili večeri posvećenih mlađim piscima, pak, gotovo da i nema, a za njihovu su koliko-toliko sustavniju afirmaciju, čini se, najviše napravili natječaji Prozac (za prozu) i Na vrh jezika (za poeziju) urednika Krune Lokotara, namijenjeni autori(ca)ma do 35 godina; prvi je, između ostalih, predstavio vrlo zapažen prozni debut Olje Savičević Ivančević, drugi premijerno ukoričenje Marka Pogačara. Iako na natječajima sudjeluju ( i uglavnom pobjeđuju) i autori(ce) iz drugih dijelova Hrvatske, infrastrukturni je pogon zagrebački (u početku suradnja izdavačke kuće AGM i dvotjednika Vijenac, danas Algoritma i Zareza) pa utoliko spada u ovaj pregled.

Zaključno, najraznovrsnije aspekte kulturne i umjetničke scene mladih treba ipak tražiti u polju djelovanja nezavisnih organizacija: projekti Multimedijalnog instituta, Udruženja za razvoj kulture, Fade In-a, Restart-a – da pobrojimo samo neke – inkliniraju promoviranju kulture mladih već i stoga što su ih osnivali upravo mlađi ljudi kako bi otvorili kanale prilaza javnosti tamo gdje su institucijski zidovi bili previsoki; uz sve pobrojane festivale, natječaje i programe, kultura mladih i dalje je, čini se, najvibrantnija na nezavisno-kulturnoj sceni.

Tamo suvremena umjetnost ipak još uvijek znači nešto bitno različito od mastodontskih arhitektonskih investicija poput one novozagrebačke s početka priče.