Prije nešto više od godinu dana osječku, ali i širu kulturnu scenu na noge je digao studentski rad prikazan u Muzeju likovnih umjetnosti na izložbi kojom se slavila deseta obljetnica postojanja studija fotografije na Umjetničkoj akademiji. “Skandal” je izazvala fotografija Pičkin dim Ane Petrović, koja je navodno vrijeđala osjećaje građana (ničim povezanom) činjenicom da je u Muzeju izložena u vrijeme Adventa. Interpretacija iznesena na sjednici Muzejskog vijeća potkrijepljena je pozivanjem na džoker kartu “niza primjedbi i kritika uznemirenih građana” – jezička na politički kalibriranoj vagi koji je ravnateljicu Jasminku Mesarić na koncu stajao pozicije.

Da njena smjena ima najmanje veze s umjetnošću u tekstu za Kulturpunkt primijetila je Ivana Đerđ-Dunđerović, koja ističe kako je premještanje fokusa javne rasprave na pitanje umjetničkih sloboda i cenzure ustvari iskusan manevar zaobilaženja stvarne teme slučaja –  političke borbe za kontrolu nad institucijama i njihovim resursima. Pa iako je do javnosti stigla i osuda ovakve političke instrumentalizacije umjetnosti – osobito kada se radi o studentskim projektima – slučajevi poput ovog, upozoravaju iz Hrvatske sekcije AICA, otvaraju mogućnost cenzure svega što vrijeđa osjećaje nekog dijela društva, po potrebi izvlačeći iz rukava fantomski adut “uznemirenih građana”.

A građane je u protekloj godini uznemiravalo štošta. Braniteljske udruge prosvjedovale su protiv emitiranja filma Ministarstvo ljubavi, a iz istih krugova tražila se i zabrana festivala ojkanja, tradicionalnog pučkog pjevanja upisanog u UNESCO-ov Popis nematerijalne kulturne baštine, koji se na koncu umjesto u kolovozu (rezerviranom za hrvatske proslave) odvio u listopadu, i to pod policijskom zaštitom. Na nepoćudan datum pala je i Europska noć kazališta, a na satiru se odgovaralo prijetnjama smrću. Razlozi su to zbog kojih je Hrvatska u ovogodišnjem Izvještaju o stanju umjetničkih sloboda navedena među zemljama u kojima su uočene stanovite (ne)pravilnosti ugrožavanja umjetničkih sloboda.

U poglavlju podnaslovljenom Ratni veterani kao kulturni cenzori navodi se kako “nasljeđe srpsko-hrvatskog oružanog sukoba i dalje prožima politički, društveni i kulturni život u Hrvatskoj. Kršenje slobode umjetničkog izražavanja obično se javlja oko obljetnica ratnih događaja, često bez javne osude. Tijekom 2018. godine konzervativna vlast uglavnom je odobravala zahtjeve za cenzurom koji dolaze iz krugova bivših branitelja i njihovih pristaša, nesrazmjerno usmjerenih prema umjetnosti koju stvara lokalna srpska manjina, srpski državaljani te domaći umjetnici koji se bave odgovornošću Hrvatske za zločine počinjene nad Srbima tijekom devedesetih”.

Tradicionalni izvještaj o stanju umjetničkih sloboda objavljuje Freemuse, međunarodna organizacija za ljudska prava sa sjedištem u Kopenhagenu koja zagovara i štiti slobodu umjetničkog izražavanja. Ovogodišnje izdanje pod nazivom Whose Narratives Counts? donosi detaljnu analizu 673 slučaja kršenja umjetničkih sloboda zabilježena tijekom 2018. godine te ukazuje na obrasce i trendove ograničavanja slobode izražavanja koji se u njima mogu iščitati. Na globalnoj razini najveću zabrinutost izaziva zloupotreba zakona o borbi protiv terorizma, pod čijim je izgovorom prošle godine na zatvorske kazne osuđeno 19 umjetnika/ca, a pritvoreno njih još desetero.

“Antiterorističko zakonodavstvo i mjere za borbu protiv ekstremizma koriste se kako bi se ušutkali umjetnici/e koji kritiziraju vlade ili preispituju dominantne društvene vrijednost. Sloboda umjetničkog izražavanja na nezakonitim se osnovama ograničava na alarmantnom nivou, kako na globalnom sjeveru tako i na jugu, dok su žene, LGBTI i manjinski umjetnici posebno osjetljive mete”, rezimirao je izvršni direktor Freemusea Srirak Plipat.

Iznesene analize upućuju na rastuću kulturu ušukavanja, koja najgore oblike poprima u zemljama koje sustavno ograničavaju slobodu izražavanja, dok su njihovi građani izloženi nezakonitim kaznenim progonima, proizvoljnim pritvorima i drugim oblicima zastrašivanja i dicipliniranja. U latentnije autoritativnim zemljama, praksa gušenja umjetničkih sloboda uglavnom se pojavljuje kao mehanizam navodne zaštite državnih zakona, javnog morala te društvenih i vjerskih normi, pri čemu se nacinonalno zakonodavstvo i politika stavlja u službu kojekakvih fantazmagoričkih ugroza. 

Navedeni slučajevi iz domaćeg konteksta jasan su odraz opće političke hipokrizije, ili – birokratski formulirano – pokazuju da se “Hrvatska suočava s poteškoćama pri ispunjavanju ciljeva postavljenih 2018. godine u okviru Konvencije o zaštiti i promicanju raznolikosti kulturnih izričaja, kojom se obvezala promicati raznolikost i kulturni pluralizam kroz prakticiranje tolerancije i inkluzije manjinskih kulturnih skupina”. U svom izvještaju Freemuse nudi i strateške preporuke, adresirane prije svega na hrvatsku vladu, koja bi trebala osuditi štetne prakse i osigurati dosljednu provedbu zakona koji jamče slobodu izražavanja i sudjelovanja u kulturnom životu. No, kada u pozivima na cenzuru sudjeluju i sami članovi vlade, a premijer opravdana međunarodna upozorenja otpisuje kao “pretjerano dramatiziranje”, sasvim je iluzorno očekivati da će ovakve (pre)poruke uistinu i stići do svojeg adresata. 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Organizacija Freemuse objavila je izvještaj Art Under Threat s podacima o cenzuri umjetnosti i progonima umjetnika u svijetu tijekom 2015. godine, prema kojem su se oni gotovo udvostručili u odnosu na prijašnju godinu. Istraživanje i prikupljanje podataka fokusirano je na glazbu, vizualne umjetnosti, kinematografiju, kazalište, književnost i ples, a statistički podaci obuhvaćaju umjetnike koji su bili fizički ili pravno napadani zbog svojeg rada ili je njihova umjetnost na bilo koji način cenzurirana. Velik porast registriranih slučajeva djelomično je razlog poboljšanih metoda dokumentiranja koje Freemuse provodi s partnerskim organizacijama, ali i činjenica da problem umjetničkih sloboda dobiva sve više pažnje javnosti. 

Politički motivirani napadi i dalje dominiraju u mnogim zemljama, no sada je vidljiv porast i religijski motiviranih napada. Čak i u zemljama s razvijenim mehanizmima zaštite ljudskih prava umjetnici su izloženi napadima militanata ili udruga civilnog društva povezanih s političkim ili vjerskim organizacijama. Na Vijeću UN-a za ljudska prava u studenom 2015. godine naglašeno je kako umjetnost pokušavaju ograničiti samo oni koji se boje transformacije na koju ona utječe. “Odlučni smo u zaštiti i promicanju slobode izražavanja, uključujući umjetničko i kreativno izražavanje. Uz to što je integralni dio ljudskih prava, umjetničko i kreativno izražavanje ključno je za ljudski duh, razvoj vitalnih kultura i funkcionalnih demokratskih društava. Umjetničko izražavanje sve nas povezuje, nadilazi granice i prepreke, te nas može izazvati i promijeniti način na koji gledamo svijet”, poručio je tom prilikom Janis Karklins, predstavnik Latvije, stoji u izvješću Art Under Threat.

Izvješće također navodi neke zemlje koje su u većoj mjeri kršile slobodu umjetničkog izražavanja. Jedna od njih je Kina, o kojoj smo pisali ranije, gdje je tijekom prošle godine zabilježeno 146 incidenata ograničavanja umjetničke slobode, prvenstveno cenzuriranja glazbe. U Rusiji, glavni motivi cenzure bili su religijska konzervativnost i politički nacionalizam, a velik broj kulturnih institucija bio je pod pritiskom zbog povezanosti s opozicijom. Progon i cenzura opozicijskih umjetnika iz političkih razloga, ponekad u kombinaciji s religioznim ili kulturnim referencama, nastavila se i u Turskoj. Tamo je velik broj umjetnika i ostalih građana uhićen tijekom prosvjeda, no zbog prirode uhićenja Freemuse to ne bilježi kao napade na umjetničko izražavanje. Unatoč tome moramo biti svjesni kako se takve taktike koriste kao način zastrašivanja i usmjeravanja “ispravnog” djelovanja.

Problematičan aspekt ovog izvješća nedostatak je podataka o poticanju ili ograničavanju umjetničkih sloboda u zemljama Zapada. Iako su zabilježeni pojedinačni slučajevi cenzure, nedostaje šira analiza političko-ekonomskog aspekta u kojem djeluju umjetnici u tim zemljama. Podsjetimo, Europska unija prema konvenciji UNESCO-a iz 2005. godine ima zakonsku obavezu štititi i promovirati različitost kulturnih izraza, no upitno je koliko je takva politika uspješna u zemljama sa snažnim nacionalističkim težnjama stvaranja jedinstvene kulturne slike. Istovremeno, umjetnost Sjedinjenih Američkih Država koje nisu ni potpisale spomenutu konvenciju, potpuno ovisi o tržištu na kojem umjetnici moraju naučiti kako preživjeti, a samim time njihova sloboda je upitna. 

Gotovo je nemoguće dokumentirati samocenzuru u slučajevima kada umjetnici osjećaju socijalni ili politički pritisak na izostanak izražavanja ili pristanak na kompromis. Toga su svjesni i u organizaciji Freemuse u kojoj naglašavaju kako navedeni statistički podaci predstavljaju samo “opreznu procjenu”, a ne i stvarno stanje umjetničkih sloboda u svijetu.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Krajem 2013. godine izložba studenata Akademije umetnosti zatvorena je na samom otvaranju nakon zahtjeva direktora Kulturnog centra Novog Sada (KCNS) Andreja Fajgelja da rad Danijele Tasić, koji prikazuje Isusa Krista sa svežnjem novca u rukama, bude uklonjen s izložbe. Kolege i profesori su nakon duge polemike s direktorom odlučili demonstrativno zatvoriti izložbu zbog pokušaja nametanja cenzure. Fajgelj je rekao da je odluku o uklanjanju rada donio nakon konzultacija sa svim autoritetima do kojih je stigao: autorima, profesorima, vjernicima, običnim građanima. Inače, na čelo KCNS-a Fajgelj je došao u listopadu 2012. godine nakon smjene književnika Lasla Blaškovića s mjesta direktora Centra. Blašković je pak smijenjen jer je natpis na jednoj od zgrada KCNS-a bio samo na latinici, čime je prema službenom tumačenju prekršio Ustav Srbije, Zakon o službenoj upotrebi jezika i pisama, Statut grada i Statut KCNS-a.

O cenzuri njihova rada, do koje je došlo u nekoliko navrata u 2014. godini, iscrpno smo razgovarali s kustoskim kolektivom WHW. U sklopu projekta Meeting Points koji je posjetio Zagreb, Antwerpen, Kairo, Hong Kong, Beirut, Beč i Moskvu, na posljednjoj je stanici Institut za afričke studije cenzurirao dio instalacije grupe Chto Delat? koji je reflektirao društveni pejzaž političkog progona neistomišljenika putem niza grotesknih figura. Institutu su bile sporne dvije figure te je dio rada bio doslovno pokriven crnom tkaninom, odnosno cenzura je bila otvorena i jasna svim posjetiteljima. Za razliku od Rusije, u kojoj je zahtjev za cenzurom došao iz same institucije, u svibnju je u muzeju Reina Sofia otvorena izložba Stvarno korisno znanje na kojoj je predstavljen rad “Jedina crkva koja osvjetljava je crkva koja gori” kolektiva Mujeres Públicas, čiju je cenzuru zahtijevao dio španjolske javnosti. Osim toga, zatražena je i ostavka ravnatelja muzeja. 

Ipak, navedene cenzure nisu najgore što se u 2014. događalo s umjetničkim slobodama. Prema izvještaju organizacije Freemuse, u protekloj je godini potvrđeno 237 napada na slobodu umjetničkog izraza koji obuhvaćaju tri ubojstva, devet uhićenja, 33 produžena zatvora, dvije otmice, 13 fizičkih napada, 13 prijetnji, 30 suđenja, 41 pritvor, 90 cenzura. Brojke ne uključuju medijske radnike. Autori istraživanja sami ističu da se radi o nepotpunim brojkama jer ne postoji službeni registar povreda već se istraživanje temelji na sporadičnim prijavama, što znači da je stvarna brojka vjerojatno mnogo, mnogo veća. Iako su povrede zabilježene u mnogim oblicima, određeni su trendovi postojani, poput ugnjetavanja i pritvaranja umjetnika u Kini, Rusiji, Turskoj, Kubi, religijski motivirane cenzure u Iranu, Pakistanu, Siriji, Indiji, Sjevernoj Irskoj, progona LGBT umjetnika i umjetnika koji se bave LGBT temama u Rusiji, Iranu, Sjevernoj Irskoj, Nigeriji, ili zabrane pojavljivanja u javnosti ženama u Saudijskoj Arabiji. Više o istraživanju potražite ovdje.

Drugačiju perspektivu ponudila je belgijska kustosica Frie Leysen tijekom zatvaranja Australskog kazališnog foruma (ATF) krajem siječnja. U svom je govoru istaknula da smo stvorili “kulturu ugađanja” upravo u vrijeme porasta desničarskog nacionalizma, ekstremizama, rasizma i netolerancije kada “političari shvaćaju da je stvaranje atmosfere straha najpogodniji način držanja građana pod kontrolom”. Došlo je do miješanja granica između umjetnosti, kulture i zabave, umjetničke institucije zastarjele su i ne mijenjaju se, publika je shvaćena kao neka monolitna struktura i redovito se podcjenjuje, rekla je. No, prema Leysen, najveći je problem u tome što je došlo do iskrivljavanja jezika – političarima dajemo političke argumente, sponzorima ekonomske, publici zabavljačke, s medijima govorimo u superlativima i ekskluzivama, s kolegama se međusobno potvrđujemo: “Moramo ponovno pronaći umjetnički jezik i umjetničke argumente, fokusirati se na rizike proizvodnje umjetnosti, prolaznost kazališta, jedinstvenost iskustva, privremenost zajednice”. Ukratko: umjetnost ne smije podilaziti već ukazati na bolna mjesta u društvu. Cenzura, prijetnje, povrede i marginalizacija posljedice su upravo takvog rada.