Program se provodi u suradnji s Jazzom u Močvari, a oba sastava ovom prilikom predstavljaju svoje nove albume. “Come Down Here drugi je album Luís Vicente Trija, nakon njihovog izdanja Chanting In The Name Of iz 2021. godine. Album Come Down Here smjelo je istraživanje free jazza koje čistu improvizaciju pretvara u naznake konvencionalne strukture”, istaknuto je u najavi. Osim portugalskog žanrovski svestranog trubača Vincente, na koncertu nastupaju Gonçalo Almeida na basu i Pedro Melo Alves na bubnjevima.

3O DERONJIĆ/NOVAK/GOLUBIĆ je free jazz trio nastao 2004. godine, a čine ga pijanist Matej Deronjić, kontrabasist Tomi Novak, i bubnjar Pavle Golubić. Sastav je izgrađen kao “susret triju snažnih glazbenih glasova koji se prepoznaju u slobodi, riziku i igri. Njihova glazba ne traži sigurnost – ona je gradi u hodu, iz iskustva, povjerenja i dugogodišnjeg zajedničkog muziciranja”, istaknuto je u najavi. Ovom će prilikom predstaviti svoj novi album View.

Ulaznice u pretprodaji koštaju deset, a na dan koncerta 13 eura.

Talijanski eksperimentalni bend ZU vraća se u Močvaru nakon lanjskog koncerta, a ovom prilikom predstavlja svoj novi album Ferrum Sidereum koji će ove godine objaviti. Riječ je o prvom studijskom albumu koji su basist Massimo Pupillo i saksofonist Luca T. Mai snimili s bubnjarem Paolom Mongardijem, višegodišnjim članom benda. Kako piše u tekstu najave, “monolitni zid buke koji ZU stvaraju jedinstvena je mješavina avant metala, free jazza, psihodelije, no wavea, eksperimentalne elektronike i drugih bliskih žanrova.”

Market Saturée je tursko-francuski eksperimentalni trio iz Basela koji vlastiti zvuk opisuje kao hyper prog noise, odnosno “zasićenu mješavinu metala, proga, slobodne improvizacije, noisea i hardcorea s jazz elementima, a često ih se smješta uz bok bendovima poput The Flying Luttenbachers ili Yowie“, stoji u najavi.

Koncert počinje u 21 sat, ulaznice u pretprodaji mogu se kupiti po cijeni od 15, a na dan koncerta 19 eura.

Više detalja pronađite ovdje.

Već ova definicija daje naslutiti da slobodna glazba nadilazi isključivo muzičke aspekte i poprima filozofsku ili, kako će to tijekom našeg razgovora nekoliko puta naglasiti improvizator i organizator Damir Prica Kafka – Capri, gotovo duhovnu dimenziju. Capri pojašnjava: “Meni je glazba uvijek bila sredstvo za izražavanje. Nije mi bilo cilj napraviti kompoziciju, to je na neki način nusprodukt moje potrebe za izražavanjem onoga što ne mogu izraziti na drugi način. To što ja sviram je vrlo, vrlo individualno, a opet kad sviraš s drugima bitna je ta komunikacija koja otvara neke nove prostore. Jako je važno da se desi moment koji se nikad nije prije desio.”

Povijesno gledano, slobodna glazba korijene vuče iz dvije tradicije. U Americi, djelovanje Ornettea Colemana, Cecila Taylora, Johna Coltranea, Alberta Aylera i njihovih suvremenika na free jazz sceni šezdesetih godina donijelo je odmicanje od harmonijskih obrazaca bebopa i korak u atonalnost koja će kasnije dovesti do proširivanja slobode muziciranja. U Europi, pak, preteče slobodno improvizirane glazbe pronalazimo u radu skladatelja suvremene glazbe s polovice dvadesetog stoljeća, prvenstveno Corneliusa Cardewa i Karlheinza Stockhausena, koji su u svoje kompozicije uveli načela slučajnosti i čije su partiture nudile prostor za muziciranje neopterećeno prethodnim uputama.

Iako će se nakon inicijalnih pokušaja slobodna improvizacija račvati u međusobno disjunktnim smjerovima, prožimajući sve od tvrde britanske scene, na kojoj su značajne uloge odigrali sastav AMM, gitarist Derek Bailey i saksofonist Evan Parker, preko apsurdističkog nizozemskog kolektiva Instant Composers Pool, pa do političko-ideološki motiviranih istraživanja čikaške organizacije AACM (Association for the Advancement of Creative Musicians), natruhe tih početnih postavki pronalazimo i u suvremenim praksama. Niti te glazbene ostavštine mogu se tako osjetiti u tradicionalnim formama improvizacije na akustičnim i električnim instrumentima, ali sve češće i u poljima računalne glazbe kao što je live coding.

Unatoč autokolonijalnom i provincijalnom refleksu koji temu slobodne improvizacije obavija negativnim afektom u lokalnom diskursu, Caprin opus svjedoči da počeci slobodne improvizacije u Jugoslaviji i Hrvatskoj nisu značajno kaskali za međunarodnom scenom. “Moje prvo glazbeno iskustvo vezano za improvizaciju i glazbu s elementima free jazza bilo je u okviru grupe Deep Throat, krajem sedamdesetih”, prisjeća se Capri.

“Grupu je osnovao skladatelj i pijanist Zoran Šilović Šilo, koji je pisao glazbu za Kugla glumište i vodio Kugla band. Punk-jazz je bio termin koji je Šilo koristio kao opis glazbe koju je izvodio Deep Throat. Zadnja postava u kojoj smo svirali Šilo (Fender Rhodes), Goran Reljić Relja (violina) i ja na alt saksofonu bila je najvećim dijelom improvizacija, vrlo energična, kaotična i atonalna; bez strukture, dogovora, zadanih tema i čvrstog ritma. Šilo je u to vrijeme bio pod utjecajem Cecila Taylora, pa je i njegovo sviranje klavira išlo u tom smjeru. Relja i ja smo se snalazili kako smo znali.”

Ipak, ključni se trenutak događa sredinom osamdesetih godina, kada Capri, tada član Haustora, i Dragan Pajić Pajo iz sastava Bordela osnivaju Cul-de-Sac koji danas djeluje kao grupa od deset članova pod imenom Cul-de-Sac / Orkestar za ubrzanu evoluciju.

“Pajo i ja smo imali potrebu za malo drugačijim glazbenim izražajem. Iskustvo s bendovima je bilo u svakom slučaju jako dobro za nas, ali nije zadovoljavalo naše potrebe, ni glazbene ni spiritualne”, objašnjava Capri. “Tako da smo 1986. godine formirali Cul-de-Sac, koji je počeo svirati potpuno improviziranu glazbu. Tu nije bilo nekih tema. Uzori su nam bili Sun Ra, Coltrane, Eric Dolphy i ta free jazz ekipa. Nastavili smo s time koliko smo i kako mogli, tako da je kroz tu grupu prošlo jako puno ljudi, između ostalih Darko Rundek i Igor Pavlica koji su u to vrijeme bili u Haustoru.”

Dolazak rata početkom devedesetih privremeno prekida djelovanje benda u Hrvatskoj, no Cul-de-Sac se neočekivano ponovno okupljaju u Nizozemskoj, jednoj od europskih prijestolnica slobodne improvizacije koja je dala velikane poput bubnjara Hana Benninka ili pijanista Mishe Melgenberga. Capri 1992. seli u Amsterdam gdje mu se između 1993. i 1994. pridružuje i Pajić:

“Tamo smo na neki način djelovali kao duo, a kasnije i kao trio s pjevačicom i trubačicom Andrejom Košavić. Ono što je možda najznačajnije je da su negdje u isto vrijeme skladatelj Marko Ciciliani i američka flautistica Anne La Berge pokrenuli večeri improvizirane glazbe u skvotu Entrepotdok. Nakon nekog vremena taj ciklus koncerata preselio se u drugi skvot, Overtoom 301, gdje se održavao svaki ponedjeljak pod nazivom Kraakgeluiden, što bi se prevelo kao “Slomljeni zvuci”. Tamo je dolazila međunarodna ekipa, i poznati i manje poznati, a funkcioniralo je na način da su ljudi svirali u ad-hoc grupama, u nekoliko grupa po večeri.”

Upravo će iskustvo s Kraakgeluidenom Pajića motivirati da, nakon povratka u Hrvatsku početkom dvijetisućitih, u Zagrebu oformi Impronedjeljke. “Ideja je bila da okupi glazbenike koje zanima slobodno improvizirana glazba, tako da je bio uključen manji krug mladih muzičara”, kaže Capri. “Dolazili su u prostor iza Močvare, tamo gdje danas Damir Bartol Indoš ima svoj studio. To je u stvari bila neka vrsta radionice i sessiona istovremeno, ali bez publike. Moglo se doći slušati, ali nisu to bili koncerti za javnost. Više su bili orijentirani na istraživanja.”

Pajićeva smrt 2014. prijetila je ujedno biti i krajem za ciklus koji je vodio od 2007. do 2011. Ipak, 2018. na nagovor kustosice, producentice i tadašnje voditeljice Izloga suvremenog zvuka Davorke Begović, Capri oživljava Impronedjeljke. Obnovljeni ciklus napušta koncept radionice i poprima oblik koncertnog serijala, usmjerenog ka dovođenju međunarodnih gostiju, ali uz zadržavanje principa kolektivizma i suradnje, posebno kroz spontano stvorene ansamble i improvizacijske sessione. Prva se dva ciklusa Impronedjeljaka tako održavaju u Studentskom centru, pod okriljem Kulture promjene, no neprijateljskim preuzimanjem SC-a 2018. Capri biva primoran pronaći drugi prostor.

Zahvaljujući voditelju glazbenog programa kluba Vinyl, Vedranu Peternelu, ciklus Impronedjeljaka smješta se u prostorima toga kluba u Bogovićevoj, dok je u isto vrijeme nekoliko koncerata održano u galeriji Greta i Kulturnom centru Mesnička. Nakon gašenja Vinyla, Impronedjeljci konačno utočište pronalaze u Močvari, gdje su, uz povremene izlete na Scenu Ribnjak te u Kontejner i Grof Melin, do danas dio redovnog klupskog programa.

“Prvi trodnevni međunarodni festival Impronedjeljak / Impromonday održan je 2021. u Močvari. Bio je to vrlo skroman festival, sudjelovalo je svega sedam inozemnih glazbenika. Cjelokupni iznos koji sam dobio za festival bio je 5000 kn. Srećom, Austrijski kulturni forum i slovenski Zavod Sploh snosili su troškove nastupa svojih glazbenika, pa je festival mogao ugostiti nekoliko inozemnih glazbenika”, prisjeća se Capri početaka festivalskog izdanka Impronedjeljaka.

Ako su počeci bili poslovično skromni i očekivano izdašno podržani, peto izdanje te manifestacije, koje se od 22. do 24. rujna ove godine održava u Močvari, ugostit će neka od najistaknutijih imena međunarodne improvizacijske scene, od legendarnih pijanista Alexandera von Schlippenbacha i Elisabeth Harnik i trubača Stevea Swella pa do mladih nada poput vibrafonista Šimuna Matišića, čije sudjelovanje Capri posebno ističe. U duhu Kraakgeluidena i izvornih Impronedjeljaka, glazbenici_e će tijekom tri dana svirati u nekoliko različitih premijernih formacija.

Upravo taj aspekt rekonfiguracija, plutanja u nepoznatom te prilika za domaće glazbenike da surađuju s često iskusnijim stranim kolegama element su koji Impronedjeljke izdvaja od drugih sličnih programa koji su se odvijali u Zagrebu i Hrvatskoj tijekom godina. Iako je pod vodstvom prvo Ivice Baričevića Bare, a zatim Mate Škugora Earwing Jazz Festival / NO Jazz u Zagreb dovodio možda i vidljivija imena džeza i slobodne improvizacije, posebno sredinom dvijetisućitih, izostala je dimenzija edukacije i kolaboracije stranih gostiju s lokalnom zajednicom na kojoj inzistira Capri.

Tako ostvarene, spontane suradnje sa sobom donose značajan rizik neuspjeha, pa su posjetitelji Impronedjeljaka kroz godine mogli svjedočiti popriličnom broju neuspjelih ili djelomično uspjelih susreta. U tom se prihvaćanju važnosti procesa i mogućnosti pogreške i nespretnosti, uostalom, kriju umjetnička dopadljivost i duboka ljudskost slobodne improvizirane glazbe.

Pregledavanjem minuciozno vođenog popisa koncerata u okviru Impronedjeljaka, koji su po Capriju do danas ugostili 170 stranih i 75 domaćih glazbenika_ca, nazire se ne samo senzibilitet prema slobodi u sviranju već i otvorenost prema različitim izričajima, perspektivama i demografijama. U slobodnoj glazbi rijetko postoje hijerarhije. Iako će Capri naglasiti važnost predstavljanja mladih glazbenika_ca, njegova selekcija pokazuje i značajni afinitet prema novim licima i osviještenost po pitanju rodne zastupljenosti. Tako su neka od najvažnijih recentnih gostovanja uključivala etablirane glazbenice Maggie Nichols, Lotte Anker i Miju Zabelku, ali i nadolazeće zvijezde poput danske saksofonistice Signe Emmeluth.

Na istom će tragu srpska saksofonistica i istraživačica Jasna Jovićević prilikom promocije knjige Dobro jutro, džezerke na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji u svibnju 2024. izdvojiti Caprin serijal najpristupačnijim mjestom za džez-glazbenice u regiji, dok će se među učestalim gošćama Impronedjeljaka istaknuti i Vesna Pisarović koja je svoj otklon od pop-glazbe pronašla u free jazzu i slobodnoj improvizaciji njemačkog saksofonista i klarinetista Petera Brötzmanna.

Unatoč prepoznatljivim imenima i, generalno gledajući, visokoj kvaliteti koncerata, za Impronedjeljke se sve većim problemom pokazuje nemogućnost stvaranja nove publike, ali i odgajanja novih generacija muzičara. Iako su slične tendencije prisutne i u značajno većim sredinama, od čikaškog Constellationa do londonskog Cafe Otoa, teško je ne primijetiti da na Impronedjeljcima ponekad vlada neugodno familijarna atmosfera. Upitan o budućnosti slobodne improvizacije u lokalnim okvirima, Capri kaže: “Stvarno je jako mali broj glazbenika, možda pet ili šest koji su stvarno zainteresirani, koji prate svjetsku improv scenu. Ne znam koji je razlog tome. Tu ima izvrsnih glazbenika, puno ljudi je završilo džez u Grazu ili u Beču. Izvrsno sviraju svoj instrument, ali rijetko se upuštaju dalje od mainstreama.”

Dojam je da postoji začarani krug u kojem manjak kritičkih pogleda na slobodnu improvizaciju i eksperimentalnu glazbu, kao simptom odumiranja glazbene kritike generalno, za sobom povlači i manjak razumijevanja a zatim i interesa, kako kod publike tako i kod izvođača. Pogled preko granice, prvenstveno prema Ljubljani, Mariboru i Cerknu, pak otkriva značajno pozitivniju sliku i kontrast koji nije endemska pojava za džez i slobodnu improvizaciju već rezultat (ne)uspjeha širih kulturnih politika.

Kako bilo, promišljanje slobodne improvizacije ostaje teško prohodnom temom, dok budućnost forme (p)ostaje podjednako ovisna o socio-ekonomskim prilikama i općem zeitgeistu koji se opasno naginje antihumanističkim, “Entartete Kunst” pozicijama. Capri nema jasne odgovore na pitanja o širim kulturnim perspektivama slobodne improvizacije, no, zasad barem, glad za sviranjem i stvaranjem i dalje postoji. Tako će, uz uzdah, otkriti da mu je iznimno teško što, zbog financijskih i prostornih ograničenja, mora odbijati glazbenike koji bi u Zagrebu željeli svirati.

Unatoč svemu, ne misli stati: “Ono što se sviralo prije 10 godina drugačije je nego ono što se svira sada. Drugačiji je pristup glazbenika. Svaki razvoj je vrlo spor, ali dešava se. Čisto kroz izričaj, glazbeni, estetski, filozofski ili spiritualni, mislim da slobodna improvizirana glazba ima i dalje veliki prostor za inovativni način djelovanja.”

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Iza scene koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Zadnje su tri godine obilježene gubicima nekih od glazbenika presudno vezanih za ono što se obično naziva free ili avangardnim jazzom. Najvažniji je, dakako, odlazak Ornettea Colemana – saksofonista čija glazba je bila formativna za inovatorske pomake u jazzu tijekom 60-ih – u lipnju 2015. godine.

Otad su otišli i drugi velikani: pijanist Paul Bley u siječnju 2016., Muhal Richard Abrams u listopadu 2017., trombonist Roswell Rudd i sjajni bubnjar Sunny Murray u prosincu 2017., a kontrabasist Buell Neidlinger u ožujku 2018. godine. Nažalost, ni tri tjedna kasnije, 5. travnja preminuo je i glazbenik u čijim su sastavima Rudd, Murray i Neidlinger sudjelovali u ambicioznom širenju vokabulara jazza – pijanist Cecil Taylor. Uz Colemanovu smrt, jazz je time izgubio oba svoja velika osloboditelja u razdoblju nakon “hlađenja” bebopa.

Budući da praktički pripadaju istoj generaciji, ali uz vrlo različita zaleđa i početke, upravo usporedba Colemanove i Taylorove putanje rastvara niz zanimljivih momenata. Prvi je rođen 1930. u siromašnoj obitelji u Fort Worthu u Texasu, s glazbenim počecima po nasilnim lokalima i putujućim varijeteima u kojima nije bilo previše prostora za glazbeni razvitak, dok je Taylor rođen 1929. u srednjoklasnoj obitelji u njujorškom Queensu (godine su to konsolidiranja onoga što će E. Franklin Frazier kasnije nazvati crnom buržoazijom), s kućnim pijaninom i pristupom visokom klasičnoglazbenom obrazovanju, prvo na nekadašnjem New York College of Music, a potom i na prestižnom New England Conservatoryju.

Oba Taylorova i Colemanova autorska iskoraka u džez bila su prepoznata kao uočljivi stilski pomaci, primarno u pogledu njihovih instrumentalističkih pristupa, a to su nastojale podcrtati i “avangardističke” konotacije naslova njihovih prvih albuma, poput Taylorovih Jazz Advance (1956.) i Looking Ahead! ili Ornetteovih Something Else!!!! (1958.), Tomorrow Is the Question (1959.) i, dakako, The Shape of Jazz to Come (također 1959.).

Upravo se ritmička i tonalitetna otvorenost potonjeg, najočitija u glasovitoj uvodnoj izvedbi Lonely Woman, smatra najsnažnijim izrazom Colemanovih inovacija. Pritom je posebno zanimljivo da je ključan instrumentacijski preduvjet za taj pomak bio oslobađanje sastava od harmonijskog instrumenta, odnosno klavira kao stereotipno “najeuropskijeg” među instrumentima u jazzu, onog čija razmjerna intonacijska fiksiranost najstrože “pripitomljuje” muzička izvorišta jazza. Takav dojam morala je podcrtati i iritantna uspješnost europeiziranog jazza pijanista Davea Brubecka koji je svojom spretnim amalgamima, u koje su ulazile i klasične forme poput ronda, tijekom 50-ih i 60-ih bio gdjegod i višestruko bolje plaćen od afroameričkih glazbenika na čijoj se glazbi proslavio.

Iz perspektive, dakle, eksperimentatorskog jazza koji je htio inzistirati na modernističkom etosu ustanovljenom u bebopu, klavir je – ako već nije bio proglašen neprijateljem – svakako na neki način bio osumnjičen. No dok je Colemanovo inicijalno rješenje bilo u potpunosti ga eliminirati iz zvuka, Taylor je onaj koji ga je uspio oteti krotiteljima i vratiti ga avangardi – kako Philip Clark prenosi u tekstu za London Review of Books, upravo je Sunny Murray rekao kako je Taylor “prvi čovjek koji je klavir svirao kao da nije europski instrument”.

Začeci toga vidljivi su već na prvoj snimci na njegovom debitantskom albumu Jazz Advance. Primjereno, riječ je o izvedbi Bemsha Swing, kompozicije koju je u koautorstvu s bubnjarom Denzilom Bestom napisao najveći čudak među pijanistima i najjasniji Taylorov preteča Thelonious Monk. Monkovu perkusivnost i ritmičku iščašenost Taylor ovdje odvodi korak dalje svojim neobičnim fraziranjem daleko od diktata swinga, slobodnim odnosom prema ritmu i oštrim harmonijskim klasterima.

Svoj će začudan pristup Taylor nastaviti razvijati na prijelazu u ’60-e, uspostavljajući vlastitu liniju kretanja onkraj tradicionalnih formalnih, ritmičkih i harmonijskih okvira jazza, ništa manje produktivnu od Colemanove. U situacijama u kojima nije mogao u potpunosti vladati procesom proizvodnje vlastite glazbe, to ga je dovodilo u sukobe s drugim glazbenicima pa tako A. B. Spellman u svojoj glasovitoj knjizi Four Lives in the Bebop Business iz 1967. prenosi Taylorov opis tenzija s velikim hard bop trubačem Kennyjem Dorhamom pri snimanju albuma Stereo Drive, koje su unazadile čitavo izdanje.

Dakako, gori su bili oni problemi s vlasnicima klubova – u istoj knjizi nailazimo na Murrayjeva i Neidlingerova svjedočanstva o poteškoćama s dobivanjem kontinuiranog angažmana, kamoli onog solidno plaćenog, usprkos činjenici da su Taylorovi nastupi u klubovima poput Five Spota bili odlično posjećeni. Da je uz glazbenu eksperimentalnost faktor bila i rasa, dojam je koji Neidlinger navodi kada ističe da su se u Five Spotu vlasnici uporno obraćali njemu kao bijelcu u sastavu kada bi izbio neki problem, iako je Taylor evidentno bio vođa.

Istovremeno je Taylorov odnos prema komercijalnom uspjehu bio obilježen i stanovitim modernističkim zazorom – u tom je smislu jasan njegov komentar o Milesu Davisu, za kojeg je ironično ustvrdio da “svira prilično dobro za milijunaša”. Što je odabrao – produbljenje svojih glazbenih istraživanja ili približavanje mainstreamu – Taylor je, uostalom, pokazao svojim autorskim radom. Odlazak u nešto otvoreniji europski ambijent s vlastitim sastavom koji zove “The Unit” (u tom trenu ga čine Murray i alt saksofonist Jimmy Lyons) pokazuje se izuzetno poticajnim, a to izvrsno pokazuju snimke nastupa u Cafeu Montmartre u Kopenhagenu, okupljene na izdanju Nefertiti, The Beautiful One Has Come.

Sada već izrazito na tragu free jazza, Nefertiti će biti jedina Taylorova službena snimka sve do ’66., kada za Blue Note objavljuje dva presudna izdanja, Unit Structures i Conquistador!, koja predstavljaju punu realizaciju njegove otvorene poetike. Na prvom se tako septet koji uključuje dva kontrabasista, ali i obou i bas klarinet Kena McIntyrea, dojmljivo kreće između različitih komponiranih sekcija i slobodne improvizacije, dok se potonji sastoji od dviju dužih izvedbi na kojima je posebno upečatljiv doprinos trubača Billa Dixona.

Pred kraj 60-ih Taylor počinje sa solističkim nastupima koji će ga i kanonizirati kao jednog od najvažnijih glazbenih modernista u SAD-u. Slobodna improvizacija na kojoj počivaju, u kombinaciji s Taylorovom zastrašujućom tehnikom, priskrbljuju mu status virtuoza, atraktivan američkom sustavu fondacija za kulturu koje ga počinju prihvaćati u svoje okrilje.

Kao i Coleman, koji 70-ih za vrijeme Nixona odlazi na hladnoratovske turneje pod pokroviteljstvom State Departmenta, i Taylor ubrzo biva prihvaćenim od američkog establišmenta pa tako 1978. svira u Bijeloj kući za predsjednika Cartera. Ionako ambivalentni opozicijski kapaciteti avangardnog jazza u tom su trenu u dobroj mjeri iscrpljeni, dok se njegov mainstream dobrim dijelom okrenuo novim, navodno isplativim terenima fusiona koje je otkrivao “milijunaš” Miles.

Dosljedan modernist u glazbi, ali i u svojem pjesništvu koje nastaje na tragu Amirija Barake, Taylor je preminuo u 89. godini života, u trenutku kada mlađi jazz glazbenici nanovo otkrivaju poveznice između eksperimentalnih glazbenih stilova i društvenog sadržaja. Nakon što se jazz – ili bar njegova matica – dugo činio potrošenim, dokaz je to da inovativnost koju su 50-ih i 60-ih silovito oslobađali glazbenici poput Colemana i Taylora još uvijek stoji kao umjetnički relevantan putokaz. 

Svaki od četiri glazbenika iza (i ispred) sebe ima impresivnu karijeru, počevši od basista Joea Fonde kojeg je zagrebačka publika mogla vidjeti i na drugom izdanju ZGetno Festivala uz Xu Fengxiau i Zoltana Lantosa. Već on sam vuče poduži popis kolaboracija s velikanima free jazza i bebopa, okrunjen dugogodišnjom suradnjom s Anthonyem Braxtonom, ali treba istaknuti i glazbenike poput Wadade Lea Smitha, Archiea Sheppa, Loua Donaldsona, Randyja Westona… S Braxtonom je surađivao i Whitecage, dok je Heberer, član Berlinskog Contemporary Jazz Orkestra, radio sa Sunnyem Murrayom, Hanom Benninkom, Mishom Megelbergom, Daveom Douglasom… Hvaljeni bubnjar Lou Grassi uz slobodniju formu Nu Banda bavio se i svime od ragtimea preko gospela do swinga i bebopa. Grassi je sudjelovao na par izdanja njujorškog Cadence Jazz Recordsa, a među uočljivim kolaboracijama može se navesti scat vokalistica Sheila Jordan, Marshall Allen, Rob Brown te dugogodišnji Coltraneov basist Jimmy Garrison.

The Nu Band su u 15-ak godina postojanja snimili sedam albuma te nastupali diljem Europe i SAD-a; među ostalim i u Knitting Factoryu, na njujorškom Vision Festivalu eksperimentalnih umjetnosti kao i na MusicNOW Festivalu osnivača Bryce Dessnera iz The Nationala.

Ulaznice za koncert možete nabaviti u pretprodaji u KSET-u po cijeni od 45 kuna, na ulazu karta će koštati 60 kuna. Ulaz se otvara u 20 sati, dok se početak koncerta može očekivati oko 21 sat.

Upravo je on, kao osnivač eksperimentalnog benda Cul-de-Sac, zaslužan za manje poznatu stranu tih mitskih 80-ih, onu začetu spontanim svirkama na zagrebačkim ulicama i prolazima. Kroz postavu tog impro jazz eksperimentalnog sastava, prvog u ovim krajevima, prošlo je bezbroj glazbenika, a među njima i neki od najpoznatijih u našoj glazbenoj povijesti poput Darka Rundeka. 

Pajinom smrću nije zamrla i želja da sestarim fanovima i mladim generacijama približe mogućnosti i atmosfera ovakve vrste muziciranja, te time pomaže u nastajanju novih sličnih glazbenih projekata, proširenju impro scene u Hrvatskoj i regiji te čuvanju uspomene na Paju. To je zadaća i ovog koncerta, koji se održava upravo na Pajin rođendan, i na koji ste pozvani da dođete otvorena uma, željni novih iskustava i očekujući neočekivano. 

Ovaj će put mnogoljudni impro orkestar nastupiti u sastavu: Darko Rundek, Damir Prica Capri, Andreja Košavić Kurelec, Igor Pavlica, Neven Jurić, Franjo Glušac, Bruno Vorberger, Miro Manojlović, Nikola Vincelj – Jinks, Miodrag Krencer – Mic i gosti.

Uz glazbeni dio programa, bit će održana i izložba plakata i grafika stalnog suradnika Cul-de-Sac-a, Nikole Vincelja – Jinksa.

Koncert će biti održan u nedjelju, 14. prosinca, u klubu Močvara, s početkom u 21.30 sati. Cijena ulaznice je 50 kuna.

Prvog dana festivala, 21. svibnja nastupit će jedan od trenutno najkreativnijih free jazz sastava na svijetu – DKV Trio: Hamid Drake (perkusije), Kent Kessler (kontrabas) i Ken Vandermark (saksofon, tenor saksofon, klarinet ). DKV Trio je nastupio u klubu KSET  prije više od 12 godina, što je ujedno bio i prvi free jazz koncert koji je bio raspordan. Uz njih tu je i  Lawrence English, koji vodi jednu od važnijih etiketa za eksperimentalnu elektroniku – Room40. Na prvom zagrebačkom koncertu English predstavlja materijale sa svog skorašnjeg albuma, a na drugom nastupu 22. svibnja izvodi svoj komad posvećen legendarnom djelu Luca Ferrarija Skoro ništa. Kao treći izvođači prvog dana tu si Chui, mladi hrvatski trio koji njeguje ponešto drugačiji pristup jazzu. Spoj suvremene klupske plesne glazbe u kombinaciji sa jazzom, elektronikom i rock’n’roll beskompromisnim pristupom već s prvim albumom Chui iz 2012. osigurao je Chuievcima kultni status na hrvatskoj glazbenoj sceni. 

Njemački pijanist, skladatelj moderne kompozicije – post klasične komorne glazbe Volker Bertelmann – Hauschka nastupit će 22. svibnja u dvorani &TD Studentskog centra u Zagrebu. Koncertom u Zagrebu Hauschka će ujedno predstaviti i svoj posljednji album Abandoned City. Volker Bertelmann – Hauschka izvodi prekrasne post-klasične komorne radove inspirirane minimalizmom te prožete duhom i nestašlucima u maniri Erica Satiea. Njegova glazba može biti mikroskopski detaljna i potiho očaravajuća, ili pak širokog i dramatičnog opsega. Nakon Hauschke, dolazi nastup Williama Basinskog, njujorškog glazbenika koji je svojim epskim albumom Disintegration Loops obilježio zvuk dvijetisućitih. Nedavno je napisao glazbu za operu Roberta Wilsona Život i smrt Marine Abramović. 

Trećeg dana festivala, 23. svibnja, nastupa Wovenhand, predvođeni Davidom Eugeneom Edwardsom, osnivačem kultnih 16 Horsepower. Nakon dva nezaboravna nastupa u Hrvatskoj, nastup Wovenhanda na 15. Žedno uho festivalu obećava nezaboravno rock putovanje koje se očekuje s velikom euforijom, ali i s dozom strahopoštovanja prema velikanu poput David Eugen Edwardsa. Iza sebe imaju šest studjskih albuma, a na koncertu u Zagrebu promovirat će posljednji album Refractory Obdurate iz 2014. Matija Habijanec je osebujni krapinski prakantautor na privremenom životu u Zagrebu. Nakon što je pod starim imenom Marshmallow u kućnim uvjetima snimio više od deset, a manje od petnaest albuma (nije siguran), pod novim imenom The Marshmallow Notebooks snimio je album koji se prvo pojavio na internetu kao besplatni download, pa na mnogim godišnjim listama najboljih albuma u regiji, a onda i na vinilu koji je izašao za misterioznu izdavačku kućiću Noisy Night. Gudrun Gut je veteranka berlinske elektro-pop scene, živopisna kantautorica novog, minimalističkog kova čiji je posljednji album Wildlife iz 2012. jednoglasno hvaljen. S bazom u hrvatskom Electro Cityju, Le Chocolat Noir je kao producent aktivan od 2006. Kombinira cold electronica, electro i synth/wave upakirane u hardverski klupski orjentirani zvuk. Kao after uslijedit će Night on my side by DJ Per Le Cler – indie/alter rock party. 

Matthew Barnes, engleski producent elektronske glazbe, koji svoje enigmatične futurističke glazbene pejzaže potpisuje kao Forrest Swords otvara četvrti dan festivala, 24. svibnja. Vizionarskim pristupom pri komponiranju nekonvencionalnih sampleova, kolažiranju unutarnjih osjećaja pretočenih u tople mistične zvukove Forest Swords uspjeva oživjeti, dati dušu sintetičkom zvuku elektronskih instrumenata/mašina, s čime za svega tri godine okuplja veliki broj obožavatelja na elektronskoj sceni, ali isto tako i općenito na nezavisnoj glazbenoj sceni. Ben Frost je kombinacijom militantne elektronike, izražene melodioznosti i potresne buke već sada postao jedan od umjetnika čija zvučne slike pomjeraju granice. Brojne su njegove suradnje sa filmašima i koreografima, a u Zagrebu će u solo-nastupu predstaviti svoj novi album A U R O R A. Živa Muzika je relativno mlada skupina koncertnih i party promotora i DJ-a koji stoje i iza istoimene tjedne emisije na Radio Studentu, posvećene aktualnim zvukovima undeground i pop glazbe. Njihovi setovi i eventi pokrivaju različite glazbene žanrove i scene, od eksperimentalne glazbe, elektronike i synth-popa sve do r&b-ja i hip-hopa, privlačeći jednako tako raznoliku publiku. Za ovu priliku pripremaju psihodelično-plesnu poslasticu mističnih zvukova iz eksperimentalnijih područja elektronske glazbe.

Festival će biti održan od 21. do 24. svibnja u Teatru &TD, Klubu Močvara i dvorani Pogona Jedinstvo. Detaljan program s cijenama ulaznica i lokacijama koncerata možete pronaći ovdje.