Piše: Vatroslav Miloš

Unatoč mrtvom i već dobrano raspadnutom tijelu ukopanom na centralnoj poziciji zagrebačkog Mirogoja, Tuđman je i dalje živ. Njegove ideje, artikulirane artificijelnim novogovorom s korienima u prvom, genocidnom i kvislinškom pokušaju tisućljetnog hrvatskog sna, i dalje žive u i među nama. Možda ih nismo svjesni, one se postale refleks, automatizam, svakodnevica. Ta nebrojeno puta reproducirana fantomska rečenica, ona o tome kako bi bilo dobro nam živote kroji 200-tinjak bogatih obitelji i tvrtki, bila točna ili ne, to je ta stvarnost koju živimo. Uz, dakako, sasvim nevažnu mogućnost statističke pogreške u točnom broju. “Hrvatska je stvorena u rijekama krvi”, veli u intervjuu za H-alter Viktor Ivančić, “samo i isključivo zbog toga da bi Todorić mogao živjeti u dvorcu s četrdeset soba i da bi nekadašnji samoupravljači, koje se lako uvjerilo u to da su samostalnu kapitalističku državu sanjali od stoljeća sedmog, bili dovedeni na nivo feudalne posluge”. Hrvoje Šimičević s Ivančićem je razgovarao o stanju u komercijalnim medijima, mehanizmima te diskreditirane mašinerije na izdisaju i načinima na koji njihove upravljačke strukture reflektiraju aktualno političko i ekonomsko zdravlje zemlje, ali i o novinarstu općenito. “Nisam više uopće siguran o čemu govorimo kada je riječ o ‘novinarskim standardima’, budući da se struka dramatično promijenila. Novinarstvo je danas uglavnom uslužna djelatnost, koja više niti ne preživljava od svoga proizvoda – dakle od novinarskog teksta – nego od marketinga. A kako se to odrazilo na “tržišni” uspjeh najbolje svjedoči podatak da se Feral 2008. ugasio s nakladom koja je bila veća nego što je danas ima najprodavaniji politički tjednik u Hrvatskoj”, kaže Ivančić. Njegov komentar u posljednjem broju Novosti osvrće se na Karamarkov najavljeni “kulturni obrat” i obračun s Oliverom Frljićem i riječkim HNK-om koji je za njega “prostor kulturne okupacije u kojem se izvrgava ruglu hrvatska kultura i hrvatski narod”. 

“Danas se zovem Luna, imam 23 godine, volim kratke suknje s džepovima u koje mogu gurnuti ruke, nedavno sam si kupila prve štikle od 10 centimetara i skužila da uopće nije tako strašno hodati u njima, od šminke uglavnom nosim samo maskaru, tipovi mi se stalno upucavaju preko fejsa, živim s tri cimerice, kad sam ukočena pred nekim imam jako visok glas, kad se opustim postaje nešto dublji, previše se gledam u ogledalo, prvo vrijeme tranzicije mi je trebalo sto godina da se spremim za van jer sam stalno fascinirano buljila u ogledalo, imam celulit, nosim push-up”, piše Luna Sardelić u dnevničkome zapisu objavljenome u Telegramu. Njezin tekst izlazi u jeku nedavnog zahtjeva da se feminističkoj kritičarki Germaine Greer zabrani predavanje na Sveučilištu u Cardiffu zbog njenog, sasvim pogrešnog, transfobnog stajališta da “transrodne žene nisu žene”. 

Ovih se dana napunilo dvadeset godina od noći koja se tinejdžerima i adolescenatima koji su se identificirali s različitim varijanta alternativnih subkultura u 1990-ima urezala duboko u pamćenje, “noći kada je” kako piše Tris.com.hr, “pank dobio po bubrezima”. Koncert grupa Wasserdicht, Deafness By Noise, Dik’o’braz, Beermacht i Nula trebao se održati 31. listopada 1995. u samoborskoj Kuglani, no prekinulo ga do danas nerazjašnjeno cjelonoćno policijsko orgijanje. Epilog te noći, piše Marko Podrug, bio je “više od stotinu privedenih i sedmero teško ozlijeđenih tinejdžera, između 15 i 19 godina, a da nitko do danas nije saznao stvarni razlog takvog policijskog postupanja”. Priču čitajte ovdje. 

Prošlotjedna Katapultura, emisija posvećena kulturi na Prvom programu HR-a, bavila se, među ostalim, i strategijama kulturnog razvoja nude stranački programi na predstojećim parlamentarnim izborima, iz čega svakako valja izdvojiti ideju Slobodana Prosperova Novaka, kanadidata Stranke rada i solidarnosti za ministra kulture, da bi sadašnje ministarstvo kulture trebalo pripojiti ministarstvu turizma. O istome su u Otvorenom raspravljali Vitomira Lončar, Nora Krstulović, Velimir Visković i Edo Popović.  

Magazin New Statesman i izdavačka kuća Virago ustanovili su nagradu Women’s Prize for Politics and Economics. “Ima li svijet publicistike problem s rodom? Pogledajte samo uže izbore nagrada, kritike ili najave izdavača i odgovor koji ćete dobiti jest nesumnjivo – da. Njime dominiraju muškarci, pogotovo u nezaobilaznom, društveno presudnom području ekonomije i politike. To je nešto što bismo morali promijeniti”, ističu pokretači nagrade o kojoj će odlučivati izvršna urednica Financial Timesa Gillian Tet, zamjenica glavnog urednika New Statesmana Helen Lewis, Lennie Goodings iz Viraga i Tom Gatti, urednik kulture u New Statesmanu. 

Alex Ross u The New Yorkeru piše o novom čitanju, novoj interpretaciji Schubertove posljednje sonate – D 960 – koju mađarsko-britanski pijanist András Schiff izvodi tijekom turneje nazvane The Last Sonatas, a koja, uz Schubertovu, uključuje i izvedbe Haydnove, Mozartove i Beethovenove posljednje sonate. Schiff je u lipnju ove godine za ugledni ECM izdao i snimak Schubertove Sonate u B-duru izveden na fortepianu.