Još jedan mamac koji nam je bačen u najavi predstave jest parabola Carsko pismo Franza Kafke. U njemu lirski subjekt govori o poruci koju je car (Tebi, čitatelju) poslao sa svoje smrtne postelje, a čije dostavljanje neprestano odgađa beskonačno mnoštvo kroz koje se vjesnik mora probiti. Iako tekst naglašava da poruka nikad neće biti dostavljena, onaj kome je namijenjena joj se i dalje nada. Foucault određene tekstove karakterizira kao heterotopije, što je značajno za Kafkinu parabolu. Ona je primjer teksta ili sistema komponiranog od raznovrsnih infrastruktura koje zajedno mogu funkcionirati samo uz određen stupanj entropije, otpora i frustracije. Iz književnog se predloška daju iščitati dvije problematike koje nose izvedbeni potencijal – prekid (dostavljanja poruke) i (institucionalna) proceduralnost, no autorski se tim odlučio zadržati samo na potonjem. 

Izvedba smještena u dvoranu za sastanke Centra kulture na Peščenici strukturirana je u dva bloka u kojima se izvode procedure različite po vrsti i trajanju – primjerice, procedura započinjanja obraćanja drugom liku sa “s milošću i dopuštenjem” proteže se dužinom cijele izvedbe, dok je najkraća procedura ona interaktivna – apendiks izvedbe u kojem publika pojedinačno ulazi u ured pored dvorane ne bi li na obradu predala vlastiti zahtjev. U prvom dijelu predstave, četvoro izvođača (dva glumca i dvije dramaturginje) obavljaju svoj, kako je u programu navedeno, kurirski i činovnički posao. Njihova je motivacija provođenje procedure, no gledatelj ju u ovom slučaju ne može predvidjeti jer ona ne pripada terestrijalnom birokratskom sistemu. 

Izvođači nižu gegove u maniri Monty Pythona – halje s kukuljicama koje nose isprva podsjećaju samo na srednjovjekovne redovnike, a kad počnu naizmjence puštati da im glava padne u ruke drugog izvođača, i na redovnike iz Monty Pythona i Svetog Grala. Po prostoru rasipaju loptice za ping pong na kojima su nacrtane zjenice, bace oko i na vječnost, iščitavajući budućnost iz crvenog konca, šašavo hodaju (Ministry of Silly Walk), plesom prate prostorni put u obliku položene osmice (simbol vječnosti), prenose svitke… Opisano se odigrava na lijevoj polovici scene, a na desnoj dobiva svoj ritmički i atmosferski kontrapunkt – celestijalni, mistični te nadnaravni ton koji polako, u obliku svitaka i zajedno s njima doslovno izvire iz par centimetara odškrinutih vrata na desnom kraju scene. Gledatelji ne znaju kriju li vrata još jednog činovnika, neko celestijalno biće nadljudskih ili pak minijaturnih proporcija ili nevidljivu silu, no brojnost asocijacija magnetično privlači njihov pogled.

Srednjovjekovni motivi, dakle, nisu odabrani samo zbog humorne funkcije, što potvrđuje velika popularnost serija i filmova kao što su Igra prijestolja i Gospodari prstenova, smještenih u to razdoblje. Razlog možda leži i u sentimentu jednostavnijeg vremena, u kojem politika kakvu poznajemo danas de facto nije ni postojala. Do Niccola Machijavellija koji početkom šesnaestog stoljeća razvija temelje moderne političke teorije, društva su se pokušavala politički strukturirati po spiritualnoj osnovi, tj. oko Katoličke Crkve. Sličnost između tog i današnjeg vremena leži u apolitičnosti, pogotovo mlađeg dijela populacije. Njihov afinitet prema sustavima organiziranim oko vrijednosti kakve su npr. vjera i čast, simptomatičan je, čak i kad je ironičan, kao što je slučaj s virtualnom zajednicom pratitelja Momačke postaje.

“Ovaj dio je gotov, trajao je dovoljno dugo i sad je jasno tko smo”, kaže jedna činovnica te okončava koreografiju prvog dijela, potencijalno ukazujući na njezinu ilustrativnu prirodu, koja računa da će gledatelj svojim asocijativnim kapitalom popuniti rupe u heterotopiji. Retrogradno je moguće i čitanje koreografirane ironije u prikazu institucija, što je čest pristup autora koji se laćaju Kafke.

Drugi dio predstave, izvedba je procedure sastanka radne skupine, na koju se njezini članovi opetovano spotiču i zbog koje ne mogu dobiti rješenje nijednog svog problema. Gledajući sastanak gledamo birokratski stroj koji mlati u prazno, a svojim psihorealistično kodiranim činovnicima služi jedino za vent muke po radnim skupinama. One su više-manje uvijek slične i utoliko je ova predstava, baš kao i kafkijanska situacija koju problematizira, svevremenska. No, u veljači 2023., kada je predstava imala premijeru, donosio se novi zakon o kazalištu, i za tu je okolnost autorski tim imao sluha¹ prometnuvši ju i u komentar aktualne političke situacije. Podsjetimo se: jedna od točki prijedloga novog zakona oko koje se podigla prašina bila je ta da intendanta središnjeg nacionalnog teatra, zagrebačkog HNK, više ne imenuje i dužnosti ne razrješava predstavničko, već izvršno tijelo osnivača, odnosno Vlada. Još jedno sporno pitanje bila je briga za status kazališnih umjetnika koji više nisu sposobni umjetnički djelovati – pitanje mirovine ili prekvalifikacije, a koplja su se lomila i oko razine obrazovanja potrebnog za članstvo u kazališnom vijeću. 

Tijekom druge točke sastanka, naslovljene Muke, lik činovnice koji tumači Nina Gojić izražava želju za prijevremenim odlaskom u mirovinu, jer će svoj posao obaviti u kraćem vremenu od predviđenog. Činovnicu Stojaković Olenjuk, inače voditeljicu sastanka, muči sumnja u vlastitu kompetenciju, a lik koji igra Nataša Antulov žali se kako nikada nije dobila odgovor na dopis koji je njezina radna skupina pisala nadređenima. 

Na Antulov je dakle naslovljeno Carsko pismo koje od cara, a slobodno možemo reći i Autora, putuje od 1919. kad je prvi put objavljeno. Tijekom izvedbe, jedna je druga poruka ipak pronašla put do svakog u publici: u uredu javnog bilježnika ovjerena izjava, kojom autor predstave, Pravdan Devlahović, autorskom timu daje pravo na korištenje njegovog imena, unatoč činjenici da nije sudjelovao u procesu nastanka predstave. Ovaj konkretni postupak nije novina u načinu na koji izvedbene umjetnosti problematiziraju autorstvo. Pamtimo predstavu Xavier Le Roy (1999.) koju potpisuje Jérôme Bel, a napravio ju je Le Roy, odnosno performans iz 2007. u kojem su Emil Hrvatin, Žiga Kariž i Davide Grassi, promijenili svoja imena u ime tadašnjeg slovenskog premijera, Janeza Janše. Posežući za ovom vrstom dispozitiva, Le Roy i Janše, kao i autorski tim ove predstave, ideološki oblikuju gledateljevu percepciju ne bi li kritizirali pitanje reprezentacije i autorstva. U trenutku kad vam Devlahovićeva izjava stigne u ruke, saznajete da onaj za kog ste mislili da je mag, u predstavi nije sudjelovao. Autorski tim odlučio je okončati muku na kojoj su car i Autor od ’67. (i slatku muku koja ponekad jesu) te proglasiti njihovu smrt.

Dostaviti n/r g. J. prekrasna je i uspjela posveta skupno osmišljenom kazalištu, koja daje odgovor i na pitanje koje je prije izvedbe odzvonilo atrijem KNAP-a: rade li dramaturginje same zato što nitko neće s nama ili? Ubile su redatelja, nisu ni trepnule.

1. Što je pomalo očekivano iz sljedećih razloga: slučajno ili namjerno, posljednjih nekoliko produkcija (Braća Karamazovi, O. Frljić; Možeš biti sve što želiš, I. Vuković i Dostaviti n/r g. J.) koje sam gledala, za koje dramaturgiju potpisuje Nina Gojić, odlikuje direktno referenciranje na aktualna svjetska i domaća događanja koja bivaju ušivena u tkivo predstave kao određeni spomenik trenutku. Također, i Gojić i Antulov aktivne su u borbi za (svoje) radne uvjete. ↩︎

Priča o ostavštini Franza Kafke dobro je dokumentirana. Kafka je oporučno Maxu Brodu ostavio čitav niz objavljenih i neobjavljenih rukopisa i instruirao ga da ih nakon njegove smrti spali. Brod, koji je pred nacističkom okupacijom iz Praga izbjegao u Palestinu, ignorirao je autorove želje i svijetu učinio dostupnim neka od njegovih najutjecajnih djela, poput Procesa i Zamka. 

Brod je umro 1968. godine i, uz izričite upute da se korpus sačuva u neizmjenjenom stanju, oporučno ostavio ostatak rukopisa svojoj tajnici Esther Hoffe. Kako se doznaje iz sudskih dokumenata, rukopise je trebala “objaviti i osigurati da nakon njezine smrti Kafkina književna ostavština bude povjerena prikladnoj instituciji”. 

Već se 1973. otkrilo da Hoffe nudi rukopise raznim aukcijskim kućama, a izraelsko je državno odvjetništvo reagiralo objavivši kako “prema Brodovoj oporuci nema pravo rasparčavati dokumente”. Hoffe je umrla 2007. godine, a rukopisi su oporučno prešli u vlasništvo njenih kćeri, Eve i Ruth Hoffe koje su, godinu dana kasnije, pri švicarskome sudu zatražile pravo na upravljanje ostavštinom. 

Spor koji je trajao 42 godine riješen je prošloga tjedna kada je sud u Tel Avivu presudio da se dokumenti imaju povjeriti Izraelskoj nacionalnoj knjižnici. “Brodova je posljednja želja bila da njegovo životno djelo, njegova materijalna ostavština, u cijelosti bude povjereno javno dostupnim arhivima”, stoji u presudi. 

Poznato je da se dio dokumenata nalazi u oksfordskoj Bodleiani te da je originalni rukopis Procesa prodan Njemačkom književnom arhivu u Marbachu, a sada se očekuje da će i ostatak Kafkinog književnog korpusa – nakon što ga, kako najavljuju iz Izraelske nacionalne knjižnice, objave na svojim internetskim stranicama – biti dostupan javnosti.

Na tribini Kafka danas: mistika zakona i jazbina jezika – kojoj je povod temat o Kafki u novog broju Europskog glasnika – razgovarat će se o Kafki kao umjetniku koji je u svojim djelima filozofski promislio suvremeni svijet kao “mrežu rizomatskog kapitalizma” i u 21.stoljeću ga doživljavamo više kao vizionara tehno-znanstvenog doba negoli kao zagovornika židovske eshatologije.

Gost tribine će biti Žarko Paić, a voditelj tribine je Tonči Valentić.

Tribina će biti održana 21. ožujka u Galeriji Kupola, s početkom u 20 sati.

2012. godine Schad i Goldring kreiraju solo Der Bau za koji im je kao predložak poslužila istoimena novela Franza Kafke. Na temelju opisa prirode jedne gradnje, nastala je predstava koja je ujedno metafora za tijelo odnosno njegove organe i rasprava o prostoru (sceni). U Kafkinim opisima hodnika i slojeva labirinta, umjetnici otkrivaju analogiju za prostor kazališta koje se u različitim oblicima može smatrati zadnjim slojem tijela i prvim slojem njegove vanjštine.

Prošle su godine umjetnički voditelji projekta, Saša Božić, koji je ujedno i dramaturg predstave, te Isabelle Schad krenuli u realizaciju grupne verzije Der Bau, koja uključuje dvanaest izvođača, a slojevi i hodnici labirinta, unutrašnjost i izvanjskost organa i organizma, tijekom kreacije projekta, izgrađuju se u kompleksne koreografske strukture. Grupna verzija prvo će se predstaviti u Berlinu, nakon čega slijedi rad na zagrebačkoj produkciji, u koprodukciji sa Studentskim centrom u Zagrebu i EkS scenom. Zagrebački Der Bau publici će premijerno biti predstavljen na Ganz novom festivalu u rujnu ove godine.

de facto je umjetnička organizacija koju su 2008. osnovali zagrebački plesni i kazališni umjetnici: Barbara Matijević i Saša Božić. Osim djelovanja kao platforma za razvoj njihovih radova, de facto potiče suradnju i koprodukciju radova međunarodnih umjetnika koji dijele slične interese na području izvedbenih umjetnosti. Isabelle Schad studirala je klasični ples u Stuttgartu. Od 1999. godine producira vlastite projekte koji se prikazuju diljem svijeta. Duži niz godina surađuje s vizualnim umjetnikom Laurentom Goldringom na seriji radova naziva Unturtled.

Izvor: de facto

Ta starija dama iznimno zanimljivog opusa malo je kome poznata: Lidija Laforest, samostalna umjetnica i grafička dizajnerica rođena je 1926. u Herceg Novom, u uglednoj burgundskoj obitelji plemićkog podrijetla. Obrazovala se u Zagrebu, na Akademiji primijenjenih umjetnosti i do danas je članica ULUPUH-a. Njen opus sadržava grafike, crteže, fotografije, kao i primjenjena dizajnerska rješenja (na primjer, serija turističkih brošura i letaka za Boku Kotorsku), a svi radovi u dugogodišnjoj umjetničkoj i dizajnerskoj karijeri jednako oduševljavaju svojim jednostavnim stilom, djetinjim senzibilitetom i nenametljivim humorom u vizualnim rješenjima. Još važnije, čak i letimičan pogled na radove ostavlja dubok dojam upravo zbog profesionalnog svjetonazora kojim je sretno pomirila umjetničku profesiju i potrebu društva za dizajnom i vizualnim identitetom. Njena ležerna sigurnost u vlastitu zadaću otvara nam prostor za suvremeno promišljanje umjetnosti i umjetničkog obrazovanja.

Retrospektivna izložba održana u zagrebačkoj galeriji Karas od 16. do 27. listopada, uvela nas je u Laforestin opus kroz nekoliko fotografskih prizora u kojima se umjetnica sama pojavljuje, čime nam je omogućeno da skromni i raznovrsni izbor posve različitih radova sagledamo kao koherentnu autorsku cjelinu. Laforest se u umjetničkom smislu etablirala pedesetih godina, pa s obzirom na dugogodišnju karijeru ne čudi raznovrsnost radova koji variraju u tematskom smislu, tehnici i namjeni: od posve osobnih crteža do primijenjenih grafičkih rješenja. U kratkoj šetnji tijesnim prostorom galerije svakog su posjetitelja vjerojatno najviše šarmirale ilustracije. Kokoti i morski psi, II sonata h-mol te Bokeljska mornarica već nazivima otkrivaju topao karakter umjetnice. Njima je Laforest u nekoliko poteza htjela izraziti svoje privatne, trenutne fascinacije. Jednostavne linije postaju dio visoke umjetnosti možda upravo zato što kod promatrača stvaraju osjećaj o pokretu, elegantnom i umješnom potezu ruke. Promatrač ostaje fasciniran potpunom diskrepancijom između ovog umjetničkog čina te jednako jednostavnih crtalačkih dosjetki na rubovima nečije bilježnice. S druge strane, djelo Lidije Laforest predstavlja uspjeh modernizma u svojoj humanističkoj misiji. Neopterećen izraz i eksperiment jednako funkcioniraju kod primijenjenih radova i dotičnih spontanih crteža nastalih na uredskim papirima (s onim rupicama na rubovima zaboravljene funkcije). Neka od primjenjenih ostvarenja su prijedlog za grafičko rješenje ovitka knjige Kafkinog Procesa, spomenuti turistički plakati, novogodišnje čestitke Tipkačice…

Individualnost Lidije Laforest naglašena je s razlogom. Formativno razdoblje umjetnice odnosi se na period ’50-ih godina, EXAT-a 51 i jasnih očekivanja koje je socijalizam imao od dizajna, arhitekture i svih koji sudjeluju u oblikovanju nove svakodnevice. Ovakva situacija omogućila je Laforest prakticiranje vlastite umjetnosti nakon školovanja na Akademiji. Njena individualnost leži u uspješnom pomirenju modernističkih težnji s osobnim djetinjim i zaigranim senzibilitetom te željom za eksperimentom. Po napuštanju izložbenog prostora i povratku u svakodnevnu vrevu posjetitelju je preostalo da se bavi pitanjem u kojoj je mjeri ovakva umjetnička pozicija privilegirana, bilo njenim podrijetlom, bilo zbog pozicioniranja unutar akademskih elita socijalizma? U svakom slučaju, Laforest se nije bavila provokativnim temama i u tome je potpuno uspjela, šarmantno balansirajući između apstrakcije i figuracije.

Apstraktna kompozicija s kataloga izložbe, koju je naslikala zajedno s kolegom Božom Jušićem, mogla se vidjeti u Domu narodnog zdravlja Peščenica. Danas se na tim zidovima posve sigurno mogu naći samo upadljive reklame za lijek protiv visokog tlaka (za čijeg je autora i bolje da ostane anoniman). Zato, radi osobnog zdravlja, ponekad vrijedi navratiti do sterilnog galerijskog prostora po kakvu priču iz umjetnosti i društva.

Tekst je nastao u sklopu neformalnog obrazovnog programa Kulturpunktova novinarska školicaSvijet umjetnosti, ciklus 2013-14, udruge Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva.