Izložba se sastoji od kružnih, monokromno-akromatski obojenih slikarskih formata velikih dimenzija, prepoznatljivih u umjetničkom izričaju Dubravke Rakoci, koja se često služi koloritom i kružnim platnom, stavljajući naglasak na ambijentalne komponente.

Ova monokromno obojena i kružno oblikovana platna raspoređena su po unaprijed zadanu prostoru, prelazeći preko eventualnih prepreka poput prozora, vrata, zidnih ispupčenja i slično, prilagođavajući se tako postupkom preklapanja, prividno narušavajući oblik kruga.

“Krug je, dakako, s razlogom odabran, ponajprije zahvaljujući simbolici koju emanira. Sugerira kako beskonačnost – nimalo nije slučajno da su vizualna uprizorenja svemira u znanstveno-popularnoj literaturi gotovo uvijek kružnoga oblika – tako i savršenstvo”, u svom tekstu o izložbi objašnjava Vanja Babić.

Dubravka Rakoci rođena je u Zagrebu 1955. godine. Diplomirala je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi Raula Goldonija 1979. Dobitnica je Nagrade 7 sekretara SKOJ-a 1984. i 1995. Vjesnikove nagrade Josip Račić.

Izložba je otvorena do 17. svibnja.

Radovi za izlaganje na Glavnoj izložbi prijavljuju se u dvije kategorije, za Reviju i Temu, a moraju biti realizirani od 2017. godine do zatvaranja natječaja.

Revija je međunarodna selektirana izložba realiziranih radova s područja grafičkog dizajna i vizualnih komunikacija. Autori_ce i skupine autora_ica radove prijavljuju putem elektroničke prijavnice u sljedećim kategorijama: vizualni identitet i branding, ambalaža, plakat, publikacije, informacijski dizajn, tipografija, ilustracija, dizajn u digitalnim medijima, eksperimentalni i konceptualni dizajn. Tema je međunarodna selektirana problemska izložba na temu Zadovoljstvo svima. Radovi mogu biti izvedeni u bilo kojem mediju, a jedini je uvjet da na bilo koji način problematiziraju zadanu temu.

Svaki autor_ica ili skupina autora_ica ima pravo prijaviti najviše pet radova. Skupinama se smatraju dizajnerski timovi, studija ili agencije. Autori_ce koji djeluju u skupini imaju pravo prijaviti pet zasebnih radova ako su stvoreni nezavisno od skupine. Kotizacija se određuje prema geografskoj zoni te broju prijavljenih radova. Popis zona i cijene kotizacija, ali i sve ostale informacije o natječaju mogu se saznati ovdje.

Rok za prijavu radova je 3. travnja.

Ambijentalna 16-kanalna prostorno-zvučna instalacija obuhvaća generiranu modulatornu kompoziciju u trajanju od 240 sati kojoj je stablo Gleditsia triacanthos u središtu snovite vizije.

Suradnici_e na izložbi su: Miodrag Gladović (programiranje multikanalnog zvuka), te Jakov Habjan i Maxime Weinmann (postav izložbe).

Davor Sanvincenti (1979.) multimedijalni je umjetnik čije se područje djelovanja nalazi u fenomenologiji audiovizualnog i antropologiji vizualne kulture. Djeluje u medijima filma i videa, fotografije, fizičke svjetlosne i zvučne instalacije te audiovizualnog performansa. U svojim radovima se bavi konceptom iluzije, istražujući moguće granice ljudske percepcije te konstrukcije iskustva. Dobitnik je mnogih nagrada među kojima su Nagrada Radoslav Putar (2010.) za najboljeg umjetnika do 35 godina i HT nagrade (Muzej suvremene umjetnosti – 2008. i 2017.).

Izložba je otvorena do 28. rujna, radnim danom od 12 do 20 sati te subotom od 10 do 13 sati.

Više informacija o izložbi možete pronaći ovdje.

U povodu obilježavanja Dana pobjede nad fašizmom i 78. obljetnice oslobođenja Zagreba Documenta je pokrenula crowdfunding kampanju Zagreb pamti otpor s ciljem prikupljanja sredstava za istraživanja kojima će se nadopuniti i proširiti novo izdanje vodiča. O kampanji i važnosti čuvanja sjećanja na otpor ustaškom režimu te približavanju antifašističke baštine mladima razgovarali smo s voditeljicom Documente, Vesnom Teršelič.

Crowdfunding kampanju Zagreb pamti otpor pokrećete s ciljem provođenja novih istraživanja i proširenja novog izdanja digitalnog vodiča Zagrebom u Drugom svjetskom ratu. Kakvi su odjeci prvog izdanja i gdje ste prepoznali prostor ili potrebu za njegovim nadopunama? 

Ugodno nas je iznenadio odaziv ljudi različitih generacija koji sa zanimanjem sudjeluju na našim spomen šetnjama. Obilasci mjesta stradanja i otpora koje vodi povjesničarka Tena Banjeglav imaju i svoje stalne poklonike koji rijetko propuštaju priliku za obilazak i razgovor, postavljajući uvijek nova pitanja. Toliko toga još uvijek treba istražiti u arhivima! Puno nam znače i informacije koje još uvijek doznajemo od samih Zagrepčana i Zagrepčanki koji s nama dijele svoja sjećanja. Baš smo ovih dana snimili dva nova video intervjua koji obogaćuju već poznato o zbivanjima iz Drugog svjetskog rata, novim pojedinostima. Uz pedesetak lokacija prikazanih u prvom izdanju vodiča prikupili smo podatke o mjestima kojima želimo dati zasluženu pozornost i vidljivost. 

U novom proširenom izdanju vodiča želimo više pozornosti posvetiti lokacijama povezanima s otporom, te doprinosom i stradanjem Srba, Židova i Roma. Osim toga, već postojeće lokacije nadopunit ćemo dodatnim informacijama i svjedočanstvima. Prošireno izdanje sadržavat će nove ulomke o književnicima i književnicama, kao i drugim umjetnicima koji su važni za Zagreb. 

U pozivu posebno ističete potrebu približavanja lokalnih događaja iz Drugog svjetskog rata mlađim generacijama. Koliko je, prema vašim iskustvu i uvidima, prisutan interes mladih za ovim temama i na koji ih način pokušavate približiti? 

Mislim da baš zainteresirani mladi najsnažnije osjećaju posljedice više od trideset godina revizionizma, jer u tijeku školovanja ne dobivaju osnovne informacije. Danas kad su susreti sa svjedocima vremena sve malobrojniji, puno im znače informacije primjerice o zgradama koje okružuju Trg žrtava fašizma gdje se druže učenici obližnjih gimnazija iz Križanićeve ulice. Obilaske organiziramo za zainteresirane grupe iz osnovnih i srednjih škola i sa Sveučilišta. Uz podršku Erasmus programa u Hrvatsku dolaze i mladi iz drugih europskih zemalja pa za njih mlađi dio Documentinog tima priprema City Rally u kojem sami istražuju i upoznaju grad. 

Prošireno i nadopunjeno izdanje vodiča služit će kao alat mladima i njihovim profesorima u kreiranju nastavnih metoda i materijala.

Šetnju kojom ste započeli javnu kampanju obilježio je incident u kojem vam je ometan pristup Francuskom paviljonu. Što se dogodilo i na koji način ste reagirali? 

Tijekom uvodnog govora na samom početku spomen šetnje, okupljenima se obratio ovlašteni zaštitar iz tvrtke Bilić-Erić, poručivši da se trebamo udaljiti od zgrade Francuskog paviljona. Nakon što su se okupljeni pomaknuli do ogradom i trakom označene granice, pristupila su im dva djelatnika zaštitarske službe, te nakon telefonskog razgovora s nadređenim, pokušala legitimirati i popisati okupljene, što smo odbili. U Republici Hrvatskoj zagarantirana je sloboda okupljanja i kretanja. Tena Banjeglav iz Documente je ispred ograde dovršila svoj govor posvećen žrtvama holokausta i drugih genocida u Drugom svjetskom ratu, mada je njeno izlaganje bilo otežano inzistiranjem zaštitara da napustimo dvorište Studentskog centra. U vrijeme njenog izlaganja, Vilim Matula i drugi okupljeni više su puta naglasili da je riječ o javnom prostoru, a zaštitari su ponavljali kako imaju uputu da moramo napustiti prostor. Policija pratnja je zaštitarima govorila da ćemo napustiti prostor kad završimo program. Nakon izlaska iz dvorišta SC-a spomen šetnja se normalno nastavila. Poslali smo prosvjedna pisma Studentskom centru, zaštitarskoj tvrtki, Sveučilištu i Gradu Zagrebu. Iz Gradske koordinacije za ljudska prava tražili su objašnjenje od Studentskog centra. Jučer su mi javili da su primili odgovor. 

Na mjestu današnjeg Studentskog centra, od početka 20. stoljeća nalazio se Zagrebački zbor, odnosno Zagrebački velesajam. Bio je sastavljen od mnogo izložbenih prostora te paviljona koji su pripadali raznim europskim državama. Jedini koji se u izvornom obliku danas još može vidjeti je Francuski paviljon. Upravo zbog mnogo slobodnog prostora i blizine željezničke pruge, od lipnja 1941. prostor Zagrebačkog zbora korišten je kao sabirni logor za Židove, Srbe, komuniste, ilegalce i druge. On je bio prva stanica za brojne Zagrepčane, kao i druge nepoćudne stanovnike sjeverne i sjeveroistočne Hrvatske, pa čak i one iz dijelova Bosne i Hercegovine, gdje se odlučivalo o njihovoj sudbini. Rješenjem Uprave za zaštitu kulturne baštine Ministarstva kulture, Francuski je paviljon 2003. godine upisan u Registar nepokretnih kulturnih dobara. Zato je važno da svako ima slobodan pristup zaštićenom mjestu stradanja.

Predložili ste da Grad Zagreb obilježi ovo i druga mjesta stradanja pod ustaškim režimom i antifašističkog otpora. Na koje još načine lokalna uprava može doprinijeti komemoriranju događaja iz Drugog svjetskog rata? 

U suradnji sa stručnjacima uprava može poduprijeti razvoj obrazovno-kulturnih ruta i na prepoznatljiv način obilježiti lokacije povezane s ustaškim režimom te njihovim sustavom terora, stradanjem žrtava i pričama otpora. Iako su brojni građani na samom početku podržavali ideju samostalne hrvatske države i s veseljem dočekali ulazak njemačke vojske i ustaša u grad, vrlo brzo su shvatili da su njihovi susjedi počeli nestajati preko noći samo zato što su bili Židovi, Srbi ili Romi, te da im treba pomoći. Kao reakcija na uhićenja, oduzimanje imovine i druge zločine koje je ustaški režim činio, brojni građani su se priključili ilegalnom pokretu te su pomagali žrtvama i borili se protiv ustaša, nacista i fašista, snalazeći se na razne načine. Upravo iz tog razloga, danas u gradu postoje i brojne lokacije koje su povezane s otporom. Dio spomenika, spomen-ploča i drugih obilježja postavljenih za vrijeme socijalističke Jugoslavije su uklonjena, a ona koja su ostala, prepuštena su zaboravu i propadanju. Zbog toga, kao i zbog snažnog revizionizma, ni ta mjesta nisu označena niti se spominju u obrazovnom sustavu.

Gotovo nijedna od tih lokacija stradanja ni otpora nije obilježena te velika većina građana o njima ne zna ništa. To se posebno odnosi na mlade koji su se školovali u periodu od 1990. nadalje. Slijedom postavljanja info ploče na Dotrščini, gradska uprava može obilježiti druga važna mjesta. Sustavno informiranje kroz prepoznatljive info-ploče olakšalo bi i obrazovanje i turističke obilaske.

Documenta se pitanjem prezentacije i komemoracije ključnih događaja prošlog stoljeća posvećeno bavi od svog osnivanja. Koliko se iz vaše vizure u tom periodu promijenio odnos zajednice prema prošlosti i prema traumatičnim događajima koji su je obilježili? 

Nadam se da smo kao društvo prošli najgoru fazu iskrivljavanja povijesti i da su iza nas godine kad je bilo vrlo teško govoriti o stradanju i oslobođenju. Ohrabruje što se na obnovljenim Trnjanskim krijesovima koje organizira Mreža antifašistkinja Zagreba okupljaju tisuće. No za veće pomake, posebno za informiranje mladih, bilo bi važno poraditi na dopuni obrazovanja o holokaustu i drugih genocida i povreda humanitarnog prava, putem terenske nastave i obilasku obližnjih mjesta stradanja, uz Dotrščinu, i u Rakovom potoku, i u Kerestincu. Na nedavno održanim savjetovanjima o približavanju antifašističke baštine mladima u Opatiji, Pazinu i Puli razgovarali smo o razvoju obrazovno-kulturnih ruta i terenskoj nastavi za osnovne i srednje škole kao i Sveučilišta. Gradovi koji su već počeli provoditi program Građanskog odgoja i obrazovanja mogli bi ga obogatiti posjetima mjestima stradanja i otpora. 

Nezavisna kultura u Hrvatskoj iz dana u dan pada na sve niže grane. Vijesti iz kulture u dnevnim novinama i portalima, kad već nema većeg prostora za kritiku, u zadnje vrijeme izvještavaju o ugašenim časopisima, ukidanjima projekata i odlasku relevantnih umjetnika iz Hrvatske. Izložba Hušman/Huzjan/Tadić prati jednu od takvih vijesti, koja se administrativno vuče od ljeta ove godine i kulminira ovom izložbom koja obilježava gašenje Kulture promjene. Upravo ta činjenica odredila je i atmosferu izložbe, u kojoj ono što umjetnicima služi kao afirmativno i optimistično konstruiranje novih mogućnosti na temelju uzora iz prošlosti postaje samo natpis na nadgrobnom spomeniku ne samo kulture SC-a, nego i cijele države. Izložba je nastala zajedničkim istraživanjem troje umjetnika, a u svojoj srži problematizira prostor Francuskog paviljona koji je bez obzira na sjajnu obnovu okružen objektima koji nisu bili te sreće. U isto vrijeme ono što vjerojatno možemo očekivati od tog prostora nakon nedavnog preokreta u upravljanju Kulturom SC-a je arhitektonska ljuska ispražnjena od bilo kakvog sadržaja. Izložba Hušman/Huzjan/Tadić svojim postavom na to odgovara stvaranjem nove vizije tog prostora, a oblikuju je troje umjetnika sličnih senzibiliteta.

U svom radu Marko Tadić upravo sadržajem nastoji ispuniti prostor i oslanjajući se na modernističke uzore i arhitekte poput Vjenceslava Richtera preuzeti ideje sinteze slikarstva, kiparstva i arhitekture, a u ovom slučaju i zvuka. Kao i u njegovim ranijim radovima, Tadićevi objekti su djelomično zamišljene utopije, a njihovo je promišljanje inspirirano modernističkim teorijskim temeljima. Formalno sami objekti odaju konstruktivističke uzore, a u ovom slučaju to znači izradu drvenih konstrukcija koje prihvaćaju ostale radove. Radovi koji ispunjavaju njegove konstrukcije uključuju razglednice s prikazima modernističkih interijera, fotografije, crteže, videoprojekciju, skulpturu, i tematski se preklapaju, pa ih je teško fizički i sadržajno razdvojiti. Njegovo istraživanje i objekti nadovezuju se na ideju napretka i proizvode osjećaje melankolije i nostalgije (ako se pogledaju uvjeti u kojima nastaje ova izložba, krajnji efekt više nije toliko suptilan). Njegova se utopija suprotstavlja distopiji sadašnjeg trenutka i proizvodi vrstu otpora upravo pozivanjem na vrijednosti povijesnog nasljeđa, te se zbog toga ne može protumačiti kao eskapizam.

U tom je smislu zanimljivo podsjetiti na neke druge izložbe koje su se dogodile na širem prostoru Studentskog centra, a koje su se također bavile sličnom tematikom. Tako je rekreiranje objekata iz prošlosti paralela koja povezuje ovu izložbu i Rad na izložbi 1969. Data Recovery, 2015. Dalibora Martinisa koja se dogodila u neposrednoj blizini, u Galeriji SC. Na toj je izložbi Martinis prema svojim sjećanjima rekonstruirao pripremu za vlastitu izložbu za koju je Galerija postala radni prostor. Dok je Martinis fokusiran na osobno iskustvo i rekreiranje gotovo identičnog konkretnog prostora ponešto distorziranog sjećanjem, u Tadićevom slučaju prevladavaju apstrahirani oblici koji nastaju vizualnim promišljanjem kolektivnog modernističkog nasljeđa. Upravo zato je kod njega jače naglašena formalno estetska komponenta, u kojoj nema autoreferencijalnosti, ali kao i kod Martinisa uključuje element obrade sačuvanih dokumenata.

Preuzimanjem i interpretacijom modernističkog nasljeđa bavi se i rad Nanosi Ištvana Huzjana, koji čini instalacija sastavljena od dvije verzije objekata, predmeta koju su nekada bili korišteni unutar modernističkog arhitektonskog sklopa i prema njima oblikovanih kopija, pa su tako u njegovom radu suprotstavljeni originalni predmeti i njihovi skulpturalni dvojnici. Objekti su heterogeni, kombiniraju različite materijale, djeluju apstraktno tako da je njihova ranija funkcija enigmatična, te su prostorno isprepleteni s radovima preostalih umjetnika. Već samo preuzimanje predmeta bilo bi dovoljno za mijenjanje značenja objekta, ali njihovim dodatnim kopiranjem potencira se rad umjetnika, razmišljanje o formi i sadržaju samog objekta i procesu njegove izrade. Upravo je uloženi rad umjetnika ono što pojačava formalni pristup objektu, iako i sam čin oblikovanja ukazuje na njegovo vrednovanje određenog prostornog i vremenskog nasljeđa. Time su sami objekti, ali ne nužno i njihove funkcije, spašeni od zaborava. Ako napuštene objekte izgubljenih funkcija stavimo u kontekst arhitekture SC-a koja je kao vrijedno modernističko nasljeđe djelomično obnovljena, a djelomično prepuštena propadanju, ovaj rad tematizira društveni i osobni odnos prema kulturi, koji ovisi o suvremenim interpretacijama prošlih kulturnih i društvenih događanja.

Još je drugovalni feminizam izdvojio kuhinju kao prostor opresije žena, a na upravo se na interpretacijama povijesnih promišljanja tog problema temelji rad Ane Hušman. Kao i njezini raniji radovi poput Ručka i Placa i ovaj se rad bavi okoštalim društvenim odnosima i dugotrajnim kulturnim obrascima koji se ipak do neke mjere sporo transformiraju. Rad Na mjesto centrifuge dolaze satovi klavira u svojoj tekstualnoj komponenti, ali i u zvukovnoj i likovnoj ima asocijativan karakter. Djelomično se referira na Semiotiku kuhinje Marthe Rosler, ključnog feminističkog rada iz 70-ih u kojem umjetnica nabraja kuhinjski pribor po abecednom redu. Prema riječima umjetnice, u njemu je amplificiran lingvistički aspekt kroz koji žene označuju svoju opresiju. U radu Ane Hušman abecedno se nabrajanje multipliciralo od hrane i spremanja obroka do uputa i sredstava za čišćenje, a za razliku od Rosler, aproprijacija natuknica vezana je uz njezin osobni obiteljski život, jer ih preuzima iz bilježnice svoje tete. Na takav način video kombinira spomenuto preuzimanje povijesnih formi feminističke kritike i osobnog iskustva zajedno s apstrahiranim površinama kuhinjskih aparata i dijalozima u kojima se umjetnica dotiče sadašnjeg i prošlog položaja žena u društvu. Dijalozi preispituju kućanske odgovornosti poput pripremanja ukućana za vremenske prilike i brige o odlasku djeteta na aktivnosti poput sata klavira, pranja spužvica za suđe, kuhanja i dogovaranja dolaska čistačice.

Iz današnje se perspektive propituju ideje racionalizacije i optimizacije koje stoje iza Frankfurtske kuhinje iz 1920-ih austrijske dizajnerice Margarete Schütte-Lihotzky nasuprot ideji kuhinje labirinta u kojem ništa ne može biti nađeno. Pozivanjem na prošla umjetnička ostvarenja dijalozi se dotiču i ženskog odrađivanja dvostruke smjene, prvo kao radnice na poslu, a nakon toga u kući gdje vodi brigu o kućanstvu i djeci, kao što je zabilježio film Kreše Golika Od 3 do 22. Takva su razmišljanja popraćena zvukom videa koji naglašava otuđujući automatizam kućanskih pomagala. Zvuk dominira i objedinjuje prostor, dok su video, kao i fotografije površina kućanskih aparata postavljene unutar Tadićevih prostornih konstrukcija.

Svi troje autora promišljaju nasljeđe, oblike i obrasce apstrahirajući od konkretne ukupnosti prošlih iskustava, pa tako izložba ne istražuje samo prostor, nego i vrijeme. Tadić to radi izvlačenjem pojedinih elemenata ili cijelih predmeta koje slaže u modernizmom inspirirane konstrukcije, te ih ispunjava razglednicama i drugim objektima koji isto tako čine dio kompozicije. Na sličan način i Huzjan radi kombinaciju ready-madea i kiparske forme koju oblikuje sam umjetnik, dok se kod Hušman radi o ogoljenom komponiranju fotografija, videa, zvuka i teksta. Pri tome se svi oni nadahnjuju umjetničkim nasljeđem prošlosti, bilo modernističkim oblicima ili pak feminističkom video umjetnosti. U pročišćenom, ujedinjenom i centraliziranom prostoru Paviljona radovi izgledaju prizemljeno, ali je arhitektura nasuprot objektima naglašeno monumentalna, kao da su objekti postavljeni unutar gabarita koji bi odgovarali nekom sakralnom prostoru, a ne obnovljenom modernističkom zdanju. Radovi su poput fragmenata raspršeni po prostoru Paviljona, a zajedničko promišljanje okolnog prostora i njegove povijesti, kao i izostanak legendi i natpisa dodatno ističe njihov kolektivni karakter. Objekti i konstrukcije u prostoru traže fluidno obilaženje, jer se upravo hodanjem kroz prostor otkrivaju na njih postavljene razglednice, crteži i drugi objekti.

Kustosica izložbe Marta Kiš od Michela de Certeaua preuzima definiciju mjesta kao prakticiranog prostora, poentirajući da su upravo kulturni događaji u Studentskom centru ono što taj prostor čini mjestom. Tadićeve konstrukcije su metafora potpore potrebne umjetnicima, a zajedno s radovima koje prihvaćaju čine izložbu koja je učinila prostor Paviljona mjestom. Suvremena i nezavisna kultura teško može funkcionirati bez veće institucionalne potpore, a izostanak njezinog financiranja sistemski je napad na mjesta kritičkog mišljenja. U situaciji u kojoj se uzgajivači jagoda nalaze na poziciji kreiranja kulturnih projekata, očit je poraz ljevice u Hrvatskoj, a posebno progresivne kulturne politike. Ono što pogotovo zabrinjava je nedostatak alternative koja bi ponudila nadu da će se stvari promijeniti. Ako unatoč birokratskom preuzimanju jednog mogućeg mjesta otpora prisvojimo ideje napretka i optimizma koje istražuje ova izložba, ono što preostaje je borba za kulturu kojom će taj prostor ponovno postati mjesto kritike nasuprot autoritarnim tendencijama koje su zauzele pozicije moći u našem društvu.

Nakon obnove prostor Francuskog paviljona zadržao je svoju izložbenu funkciju, no kontekst u kojem se nalazi potpuno se promijenio. Od sajmišta iz 1937. trokut između pruga doživio je niz transformacija, a u trenutku njegova ponovnoga otvaranja, umjesto državnim paviljonima, “Francuz” je bio okružen pomalo ostarjelim, ali vrlo aktivnim prostorima kulture. Njegova veličina, neklasična akustika, promjenjiva rasvjeta, a ponajprije nedodirljivost zaštićenoga spomenika nametnuli su izazovne uvjete koje smo preokrenuli u istraživačke izazove.

U ovo istraživanje Marko Tadić je pozvao Anu Hušman i Ištvana Huzjana. Svojom interakcijom, radovima koji se susreću, oni prazan prostor pretvaraju u mjesto određene povijesti, odnosa i identiteta, na tragu de Certeauove ideje o mjestu kao “prakticiranom prostoru”.

Pojam mjesta uvijek je vezan uz pojmove mobilnosti i komunikacije u određenom vremenu, nije ograničen na geografsku definiciju nego ga definira širi antropološki okvir. Osim što umjetnici svojim intervencijama prostor Paviljona čine mjestom stvarajući njegovu izložbenu povijest, tvoreći njegov identitet, pojmovi prostora i mjesta dio su njihovih individualnih istraživanja te ih, iako s različitim umjetničkim rezultatima, povezuju.

Kustosica izložbe je Marta Kiš.

Izložba je otvorena do 17. studenog.

Piše: Davorka Begović

Možemo čuti gravitacijske valove. Možemo čuti svemir. (Gaby González, fizičarka)

Prije nešto više od 3 godine – točnije, 14. rujna 2015. – po prvi puta su uhvaćeni vrlo jasni i snažni signali gravitacijskih valova, čime je znanstveno dokazana točnost sto godina stare Einsteinove teorije o njihovu postojanju. To otkriće označava početak nove ere u astronomiji, a rezultat je višedesetljetnog nastojanja i istraživanja, kao i konačnog razvoja tehnologije kroz projekt LIGO – Laser Interferometer Gravitational-Wave Observatory, započet 2002. godine. Netom nakon što su znanstvenici opservatorija i istraživačkog projekta LIGO stavili u pogon najnovije napredne laserske interferometre, pomoću njih su detektirali signale gravitacijskih valova nastalih sudarom dviju crnih rupa udaljenim od Zemlje oko 1.3 milijarde svjetlosnih godina. Otkriće stoljeća inspiriralo je američkog glazbenika i skladatelja Williama Basinskog koji ga je uzeo za polazište (i teorijsko i muzičko) svog recentnog djela On Time Out of Time (2017.).

Svoje viđenje i putovanje kroz prostor-vrijeme Basinski trenutno predstavlja diljem Europe, a zahvaljujući dosljednosti i kontinuitetu koncertnog programa Multimedijalnog instituta Explicit music, zagrebačka ga je publika imala priliku čuti i doživjeti 30. rujna u Francuskom paviljonu: nakon nastupa na jubilarnom 10. Sonica festivalu u Ljubljani te prije nastavka turneje u Italiji i gostovanja u koncertnoj sezoni Rewire x Korzo u Haagu, Basinski je zatvorio ovogodišnje izdanje međunarodnog festivala eksperimentalnog filma i videa 25 FPS.

Cjelokupno umjetničko djelovanje Williama Basinskog, kao i njegova istraživanja u zvuku, u mnogočemu je usmjereno svojevrsnom problematiziranju i istraživanju (misterija) vremena: vremenitosti prirode (i svemira), percepciji protoka vremena, ali i raspadu. Raspad i degradacija kvalitete kroz vrijeme nisu samo konceptualno i deklarativno “tema” njegovog najpoznatijeg i najhvaljenijeg albuma (The Disintegration Loops, 2002./2003.) nego i sadržajno: u kompozicijsko-tehničkom smislu, metodi rada te samom muzičkom materijalu nastalom raspadanjem starih traka tijekom reprodukcije ranijih Basinskijevih tape loopova. Minimalizam u glazbi, kojim je Basinski inspiriran još od sedamdesetih godina prošlog stoljeća, neupitno je jedan od onih glazbenih žanrova kojima je svojstvena upravo mogućnost mijenjanja percepcije protoka vremena, kroz svoju repetitivnost i hipnotičnost. I upravo je to put kojim je Basinski izgradio svoj specifičan glazbeni izričaj, meditativan i melankoličan, te postao nezaobilazno ime eksperimentalne ambijentalne glazbe.

Ranije spomenuti signali gravitacijskih valova, detektirani i prikupljeni laserskim interferometrom, poetično su nazvani “otkucajima srca svemira”, a njihovim pretvaranjem u zvučne valove identičnih frekvencija otvoreno je novo osjetilno polje u kojemu svemir možemo i čuti. Znanstveni dokaz o postojanju putujućih deformacija prostor-vremena (gravitacijskih valova, op.a.), značio je početak drugačijeg proučavanja i istraživanja svemira te otvaranje novog prostora u astrofizici, dok je za Basinskog značio i inspiraciju za umjetničko istraživanje i novu kreaciju. Organski pak raspad koji Basinski istražuje u kompoziciji On Time Out of Time postepena je dezintegracija gravitacijskih valova na putu prema Zemlji, pri čemu je njihova konverzija u zvučne valove ujedno i osnovni izvor zvučnog materijala iz kojega gradi kompoziciju.

Podjednako usklađeno s Basinskijevim glazbenim jezikom i konceptom i polazištem konkretnog djela, On Time Out Of Time minimalistička je i ambijentalna elektronička kompozicija bez (previše) manipulacije uživo, tek uz minimalnu kontrolu audio outputa. U kompozicijsko-tehničkom smislu, a oslanjajući se na izvanglazbeni koncept, Basinski se zadržao u danas konvencionalnijim okvirima loopiranja i rastezanja semplova, dodavanja suptilnih elektroničkih zvukova, superponiranja i interferiranja zvučnih slojeva te organske gradnje zvučne slike. Melankoličnost kompozicije i kraći “melodijski” fragmenti doprinose određenoj klasičnijoj muzikalnosti, stvarajući pritom svojevrsni kontrapunkt silovitom sudaru crnih rupa, tek djelomično i povremeno preuzimajući i prenoseći mračniju atmosferu neistraženog, nepoznatog i beskonačnog.

Inzistirajući na ideji samodostatnosti zvuka svemira, Basinski se svjesno odriče eksperimentalnijeg pristupa, odabirući jednostavan i melankoličan, njemu svojstven minimalizam. S druge strane, zahvaljujući Basinskijevoj općoj skladateljskoj poetici, konkretnom zvučnom materijalu te jednoličnosti i pravocrtnosti kompozicije, On Time Out of Time nas donekle uvlači u atmosferu beskonačnosti svemira, no nažalost svojim minimalizmom ne hipnotizira i ne problematizira percepciju protoka vremena na onaj način na koji to Basinski zna. Vjerojatno bi nas doveo bliže transcendentalnom iskustvu da se dosljednije bavio prostor-vremenom, odnosno preneseno iz fizikalnog u umjetničko područje, prostorom i vremenom u jednom: prostorom u vremenu i vremenom u prostoru.

Naime, osim svojom akustikom, Francuski je paviljon svakako specifičan cjelokupnom arhitekturom, a njegov je kružni oblik mogao biti upravo idealan konstitutivni element prostorno-vremenskog iskustva. Razumljivo je da se radi o unaprijed fiksiranom djelu i definiranom tehničkom i scenskom set-upu, no upravo zbog izuzetno zanimljivog koncepta, izvanglazbenog pozadinskog sadržaja, minimalističkog zvučnog materijala te specifičnog ambijenta prostora, zagrebačkim je nastupom, uz minimalne preinake, Basinski možda mogao dodatno “dezintegrirati” i način slušanja. Svjetlosni snopovi, pokretna rasvjetna tijela, boje te sveukupna estetika oblikovanog svjetla – koja bi u klasičnom koncertnom prostoru doprinijela definiranju scenske situacije, možda i koherentnosti cjelokupne izvedbe – u ovom su ambijentu djelovali kao potpuni višak, neusklađen s vremenom i prostorom, odvraćajući nas od meditativnosti i kontemplacije glazbe.

Prostor, kao i vrijeme, ima svoje zadatosti. Prostor Francuskog paviljona svoje karakteristike – ambijentalnost i specifičnu akustiku – nameće nimalo suptilno pa je gotovo nemoguće ignorirati ih: pitanje je samo hoće li postati partner ili protivnik izvedbi. S auditivnog aspekta, Basinski ovog puta nije imao vremena iskoristiti akustiku paviljona u njenoj punini, posebno zato što se radi o difuziji fiksirane elektroničke skladbe, no bilo bi zanimljivo čuti kako bi ju koristio u elektroničkoj improvizaciji ili pak komponiranju u prostoru. Koristeći se ekskluzivnim snimkama, Basinski je na skladateljski jedinstven način prenio signale gravitacijskih valova, odnosno zvuk sudara dviju crnih rupa. Šteta što u iskustvenom smislu nije prenio erupciju energije koja je oslobođena prilikom tog sudara.

William Basinski neizostavno je ime suvremene eksperimentalne glazbe i velika inspiracija za nebrojene umjetnike svih žanrova. Nakon što je dvaput nastupio u Teatru &TD (2007. i 2014.), ovom prilikom predstavlja svoj novi komad O vremenu izvan vremena iz 2017. godine.

“Inspiriran erupcijom energije koja se oslobodila prilikom sudara dviju crnih rupa prije 1,3 milijarde godina, Basinski se koristi ekskluzivnim snimkama laserskog interferometra LIGO — iznimne tehnologije koja je uhvatila signal tzv. otkucaja srca svemira — kako bi dočarao organsko iskustvo tih nezamislivih magnituda. Nastavljajući glazbeno istraživanje misterija vremenitosti prirode, uz svoj prepoznatljivi fokus na procese raspadanja, Basinski prati milijardu godina postupne dezintegracije zapanjujućih energetskih valova dok putuju prema Zemlji”, navode u najavi organizatori Multimedijalni institut i 25 FPS.

Ulaz na koncert je slobodan. 

Izložba nastaje u suorganizaciji Hrvatskog fotosaveza i Ureda za fotografiju, a kustosice izložbe su Sandra Križić Roban i Maren Lübbke-Tidow. 

Umjetnik će u Zagrebu predstaviti dio svog prepoznatljivog opusa u kojem prevladavaju crno-bijele fotografije izrazito tankoćutne estetike, s motivima prirode. Obrazovan za biologa, Lempert je ranih 1990-ih počeo s izradom umjetničkih fotografija životinja, bilja i prirodnih fenomena, u kojima se očituje spoj poetskog senzibiliteta i istraživačke radoznalosti.

Izložba će biti otvorena do srijede, 19. rujna, a može se razgledati radnim danima i subotama od 12 do 20 sati. 

U kružnom prostoru arhitektonski vrhunski izvedenog Francuskog paviljona Hršak i Novak postavit će svoje site-specific kiparske instalacije ambijentalnog karaktera. Na prvi pogled, njihove dijametralno različite instalacije postati će dijelom jedne logične cjeline. Dispozicijom njihovih djela stvaraju se novi odnosi u kojima će posjetitelji, ulaženjem tijelom u prostor, imati priliku otkriti novu dimenziju određenu odnosom arhitekture, materičnosti i virtualnog, gdje se konačni trenutak spoznaje otkriva u pogledu prema okulusu, izvoru svjetla u kojem se potvrđuje težnja ka uspinjanju nanovo otvarajući pitanje pronalaženja začudnog u onom svakodnevnom. (iz predgovora Maje Flajsig)

Tomislav Hršak rođen je 1992. godine u Zagrebu. Završio je Školu za umjetnost, dizajn, grafiku i odjeću Zabok na smjeru grafičkog dizajnera 2011. godine te iste godine upisuje Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu. Trenutačno je na završnoj godini diplomskog studija na nastavničkom odsjeku na smjeru kiparstvo u klasi Daniela Kovača.

Vladimir Novak je rođen 1987. godine u Zagrebu. Nakon preddiplomskog studija krajobrazne arhitekture, 2011. godine upisuje kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu. Studirao je pod mentorstvom Slavomira Drinkovića, a trenutno završava diplomski studij u klasi Dalibora Stošića. Dobitnik je rektorove nagrade u akademskoj godini 2014./2015. Član je HDLU-a od 2016. godine. Živi i radi u Zagrebu i Lausannei.

Izložba se održava u sklopu interdisciplinarnog umjetničkog događanja Harmonija disonance. Njen program okuplja studente Akademije dramske umjetnosti, Akademije likovnih umjetnosti, Muzičke akademije i Tekstilno­tehnološkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu u zajedničkom predstavljanju heterogenih umjetničkih izraza i izvedbenih praksi koncentriranih u nekoliko dana zbivanja. 

Izložba ostaje otvorena do 12. lipnja.