Politike štednje kojima elite od pojave ekonomske krize revno batinaju europsko stanovništvo neizbježno su u obliku izrazite liberalizacije i komercijalizacije dohvatile i znanost i visoko obrazovanje. Kao i beskorisna kultura, na udaru se našla i tvrdoglavo nekonkurentna humanistika kojoj je, uz dramatično povećanje školarina, rezove financiranja, a ponekad i ukidanje čitavih odsjeka, nametnuta i stroga evaluacija učinkovitosti i kvalitete “pružanja usluge” studentima-konzumentima, često neuskladiva s vrstom istraživačkog i predavačkog rada koji se u njezinu okrilju obavlja.

Pod prijetnjom izgona u institucionalni i proračunski rezervat uslijed neoliberalne opsesije tzv. STEM područjima, metropolska humanistika nije samo pokušala opravdati svoje postojanje predstavljajući se više ili manje korisnom nadopunom tehničkom obrazovanju. Oslanjajući se na napredak računalne tehnologije, data mininga, dizajna podataka i proučavanja društvenih mreža, ponudila je i vlastiti metodološki odgovor – digitalnu humanistiku, čija je bliskost STEM-u dovela do upliva novih, često ozbiljnih financijskih sredstava, a atraktivnost i interaktivnost prezentacije rezultata doprinijela novoj vrsti vidljivosti na raznovrsnim portalima i blogovima.

I u hrvatskom kontekstu je obrazovni i znanstveni sustav – u zadnje vrijeme posebno aktualan zbog neizvjesnog statusa Cjelovite kurikularne reforme – jedno u nizu pitanja oko kojeg povremeno lešinare razni, manje ili više opskurni zagovornici neoliberalne demontaže javnih dobara. Srećom, unatoč njihovim strastvenim željama, humanistika se kod nas još uvijek ne nalazi u onoj vrsti sistemske opasnosti u kojoj je, primjerice, u Velikoj Britaniji gdje ju je, pod optužbom neprofitabilnosti i beskorisnosti, zaposjela valjda jedina skupina beskorisnija od samih humanista – znanstveni tehnokrati.

Izazov STEM pokreta i tržišnog usmjeravanja znanosti i obrazovanja, međutim, konstantno je prisutan. Kapitalizirajući na ideološkoj atraktivnosti STEM-a, ulogu glavne domaće libertarijanske zvijezde preuzeo je ugledni borac protiv socijalističkog mentaliteta Nenad Bakić. Njegova je “STEM revolucija” naišla na očekivanu adoraciju mejnstrim medija poput Jutarnjeg lista, izražavanu tekstovima kojima nedostaje tek slika Bakića kako toplo ljubi kompjuter među mikročipove da bi nas vratili u najbolje dane korporativnog novinarstva.

Uzevši u obzir nadređeni euroamerički ekonomski i akademski kontekst, ali i lokalnu ideološku konstelaciju, izuzetno zanimljivo djeluje vijest da je prvi ovdašnji digitalnohumanistički znanstveni projekt – ARTNET – Moderne i suvremene umjetničke mreže, umjetničke grupe i udruženja – predstavio dio rezultata istraživanja obavljenih u razdoblju od 2014. godine, kada je pokrenut, do 2016. godine. Sudeći prema istupima znanstvenika koji u njemu sudjeluju, može se reći da je dobra vijest za naš akademski kontekst da upravo ARTNET oblikuje ovdašnju recepciju digitalne humanistike.

Nakon gostovanja u Rijeci, Splitu i Zadru, koja svjedoče o namjeri da se ARTNET-ove implikacije i rezultati aktivno prezentiraju i diskutiraju u što širem okviru, u petak, 9. lipnja, u zagrebačkom klubu MaMa održala se tribina Scenariji razvoja digitalne humanistike. Na njoj su povodom zadnjeg broja časopisa Život umjetnosti, posvećenog upravo ARTNET-u, gostovale voditeljica projekta i znanstvena savjetnica na Institutu za povijest umjetnosti dr. sc. Ljiljana Kolešnik, znanstvena suradnica na Odsjeku za lingvistiku FFZG-a dr. sc. Daniela Katunar, samostalna istraživačica dr. sc. Tihana Puc te dvoje doktoranada na projektu: Nikola Bojić i Sanja Horvatinčić, oboje također s IPU-a.

Već ovaj popis sudionika na tribini i projektu djeluje ohrabrujuće: izbor, primjerice, Bojića i Horvatinčić kao doktoranda čiji je kustoski i istraživački rad obilježen izrazitom kritičkom i političkom sviješću sugerira da se u ARTNET-ovu slučaju nikako ne radi o mehaničkom i oportunističkom uvozu nove metropolske pomodnosti, nego o znanstveno pažljivoj recepciji svjesnoj konteksta pojave digitalne humanistike i njenih metodoloških i ideoloških problema. Polazeći od pretpostavke iskazane u najavi tribine da “periferna ekonomska i kulturna pozicija iz koje tribina progovara predstavlja svojevrsnu prednost omogućavajući da se od samoga početka kritički pristupi evaluaciji digitalne humanistike”, govornici su redom upozoravali na niz disciplinarnih, institucionalnih i tehnoloških pitanja koja njena pojava otvara u akademskim centrima, ali i u ovdašnjem kontekstu.

Ljiljana Kolešnik tako je u uvodnom izlaganju odmah upozorila na aspekt strukture moći unutar akademije i približavanje digitalne humanistike području STEM-a. Disciplinarna teritorijalnost i metodološki zazor česte su reakcije humanističkih starosjedioca, osobito uzevši u obzir veliki priljev sredstava u to novo područje, dok se tradicionalnije zasnovani istraživački projekti moraju snalaziti u uvjetima sve reduciranijeg financiranja. Priljev korporativnog interesa koji je ranije bilo bliži tehničkim ili biomedicinskim istraživanjima također znači otvaranje pitanja tko financira istraživački rad i s kojom svrhom, kojeg je humanistika u tom smislu dosad uvelike bila pošteđena.

Tihana Puc istaknula je problem znanstvenih izvora, s kojim se susrela radeći na svom doktorskom istraživanju međunarodne vidljivosti mlađih hrvatskih umjetnika od 1991. do 2012. godine, izrađenom na Institutu za napredne studije u Lucci. Kako je formiranje digitalnih baza podataka preduvjet za analizu, Puc je upozorila na izražene asimetrije u dostupnosti građe između ekonomskih i kulturalnih centara i periferije. Umjesto ispunjenja jednog od njenih programatskih obećanja – mogućnosti globalnog, “udaljenog” čitanja (prema F. Morettiju) – digitalna humanistika zasad očekivano reproducira nejednakosti svjetskog ekonomskog sustava, što je opasnost na koju je upozorila i Kolešnik.

Međutim, dajući uvid u detalje pojedinih istraživanja u sklopu ARTNET-a, Kolešnik je ipak ukazala na kapacitete ovog pristupa da iz perspektive poluperiferije decentrira uobičajenu kartografiju modernističke i avangardne umjetnosti. Govoreći, primjerice, o proučavanju umjetničkih mreža vezanih za Nove tendencije, pojasnila je kako one sugeriraju centralnost latinoameričkog polja i u prvi plan guraju njegove srodnosti s jugoslavenskim, umjesto fokusa na uobičajena središta euroameričkog modernizma i neoavangarde.

Znanstveni rad Rekonstrukcija osobne mreže Almira Mavigniera i njezina relacija prema prvoj izložbi Novih tendencija. Primjer  primjene mrežne analize i mrežnih vizualizacija u povijesti umjetnosti u koautorstvu Kolešnik, Bojića i Artura Šilića, objavljen u navedenom broju Života umjetnosti, sugerira i korektivnu ulogu koju bi njihov pristup mogao imati u pogledu konstrukcije rodne slike umjetničkih pokreta. Tako, primjerice, Dadamaino i Nanda Vigo po stupnju centralnosti pripadaju najutjecajnijim osobama u Mavignierovoj mreži, koju autori smatraju društvenim kapitalom ključnim za nastanak i organizaciju Novih tendencija. Navodi ih to na zaključak da su te dvije umjetnice “zasigurno imale mnogo značajniju ulogu u procesu umjetničkoga umrežavanja krajem 1950-ih i početkom 1960-ih godina, od one koju im pripisuju dostupne studije o Novim tendencijama”.

No dok je mogućnost finijeg uvida u makro- i mikrorazinu umjetničkog umrežavanja, uz sav metodološki oprez kojeg se izlagači ni u jednom trenu nisu odrekli, nedvojbeno izuzetno zanimljiva, najuzbudljivijima su se pokazale temeljne implikacije koje ovakva vrsta istraživanja nosi za sve aspekte akademske proizvodnje – od organizacije rada, preko vrste znanstvenog proizvoda, do načina njegove prezentacije.

Ponajprije, riječ je o radu koji više ne ovisi o jednom “briljantnom” znanstveniku-genijalcu, akademskoj zvijezdi koja će na potpuno asimetrično globalno akademsko tržište izbaciti svoj novi hit, nego o dugotrajnom kolektivnom radu utemeljenom na podjeli specifičnih zadataka koji često zahtijevaju potpuno drukčije vrste stručnosti.

Pritom rezultati istraživanja u sklopu ovakvih projekata nipošto nisu jedini, a nužno ni najvažniji proizvodi: riječ je i o vrijednim bazama podataka, razvijanju softvera i tehnologije za njihovo prikupljanje, analizu i prezentaciju. Komercijalna zanimljivost ovih alata poziva na rješavanje pitanja vlasništva, osobito kada je riječ o projektima financiranim javnim sredstvima. Primjerice, u ARTNET-ovu slučaju baza s oko 8000 umjetnika pripada Hrvatskoj zakladi za znanost. Hoće li je i na koji način Zaklada učiniti dostupnom javnosti nije jasno, no ono što je nedvojbeno je da bi proizvodi ovakvih projekata trebali biti public domain, tako da drugi znanstvenici ili, primjerice, obrazovne institucije imaju slobodan pristup tim vrijednim resursima.

Aspekt na koji je posebno upozorio Nikola Bojić jest nepostojanje adekvatne znanstveno legitimirane forme za objavu ovakvih znanstvenih istraživanja koja evidentno nisu prilagođena prezentaciji u printu. U pitanju nije samo preglednost vizualizacija podataka, pogotovo u slučaju gustih, kompleksnih ili trodimenzionalnih mreža, nego i njihova interaktivnost – ukratko, ambijent u kojem su digitalnohumanistička istraživanja najprimjerenije prezentirana jest upravo onaj digitalni. Proučavatelji su stoga osuđeni da svoj najvažniji komunikacijski kanal koriste tek kao nužno sredstvo za prikupljanje akademskih bodova, dok je puna recepcija njihova rada prepuštena internetskim stranicama projekata i, sve češće, službenim blogovima.

Kao primjer kako jedna institucija posvećena računalnom proučavanju u području humanistike funkcionira mogao bi poslužiti Stanford Literary Lab koji je 2010. godine pokrenuo talijansko-američki teoretičar Franco Moretti. Riječ je o svojevrsnom odjelu Sveučilišta Stanford koji provodi vlastita istraživanja, ali i nudi otvorenu infrastrukturu i logističku podršku svim zainteresiranim studentima i zaposlenicima, kao i znanstvenicima s drugih institucija. Na njegovoj jednostavno i komunikativno oblikovanoj internetskoj stranici nalazi se popis suradnika s kontaktima, popis projekata sa sažecima te dvije sekcije na kojima je moguće pristupiti tekstovima proizvedenima u okrilju Laboratorija.

Sekcije se razlikuju i po oblikovanju i po tipu građe: prva je jednostavan popis linkova na znanstvene radove objavljene u sklopu istraživanja u SLL-u, koji se, umjesto standardne znanstvene klasifikacije, nazivaju “pamfletima” i donose najraznovrsnije analize – od jezika izvješća Svjetske banke, preko opsežnih proučavanja dinamike književnih polja pa do zanimljive “emocionalne kartografije” Londona izrađene temeljem građe iz devetnaestostoljetnih romana.

Budući da je Moretti suradnik New Left Reviewa, dio SLL-ovih “pamfleta” na kojima je radio objavljivan je u prerađenom obliku i tamo. Iako tekstovi čiji je Moretti isključivi autor nose njegov potpis, interesantno je da u broju NLR-a iz rujna i listopada 2016. godine uz spomenutu “kartografiju”, za koju na stranici Laboratorija stoji da su je izradili Moretti, Ryan Heuser i Erik Steiner, stoji potpis – “Stanford Literary Lab”. Koji su konkretni razlozi za to nije poznato, no takvo što bi moglo upućivati na drukčiji pristup diseminaciji akademskog znanja, koja proizlazi iz kolektivne proizvodnje u digitalnoj humanistici. Takav pristup mogao bi podrazumijevati drukčiji odnos prema autorstvu, a time i autorskim pravima u znanosti, što otvara prostor za razgovor o emancipaciji akademske proizvodnje.

Druga sekcija SLL-ova sajta naslovljena je Techne i donosi, u formi bloga, komentare metodoloških, programerskih i tehnoloških pitanja s kojima se istraživači susreću u svom radu. Takva forma omogućuje komunikaciju sa zainteresiranim posjetiteljima – bilo da je riječ o znanstvenicima, informatičkim stručnjacima ili javnošću – koji često nude vrijedne savjete ili komentare nedvojbeno vrijedne za ovo formirajuće i kompleksno interdisciplinarno polje.

Ovakav se tip autonomnog istraživačkog odsjeka ili institucije na raspolaganju znanstvenoj zajednici i otvorene za komunikaciju s javnošću čini poželjnim organizacijskim oblikom kada je riječ o digitalnoj humanistici. Osim što bi takav zasebni “laboratorij” donio trajnu znanstvenu infrastrukturu, njegovo bi zasebno financiranje moglo osigurati da dobar dio znanja proizvedenog u njegovu okrilju bude prezentiran i dostupan na način koji je otvoren i primjeren implikacijama digitalnohumanističkog rada.

Uzevši u obzir kapacitete mrežne analize i njene primjenjivosti na kultursociološke okvire poput Bourdieuove teorije književnog polja, takva bi se institucija – okupljajući, primjerice, povjesničare umjetnosti, komparatiste, južnoslaviste, sociologe, muzikologe, filmologe itd. – u našem kontekstu mogla posvetiti iscrpnom proučavanju jugoslavenskog kulturalnog polja i dati mu znanstveno utemeljenje koje bi bilo neprocjenjivo za ovdašnju akademiju.

Iako je domaćih sugovornika, kao što su primijetili ARTNET-ovi predstavnici, malo, čini se da ih je ipak moguće pronaći. Iz područja društvenih znanosti, to bi zasigurno mogao biti sociolog Marko Lucić, čiji se znanstveni članak Hijerarhija i borbe u mreži književnih kritika: operacionalizacija Bourdieuove teorije književnog polja i simboličkih borbi eksponencijalnim modelima slučajnih grafova, objavljen 2015. godine u Reviji za sociologiju, nadovezuje na radove nizozemskog sociologa Woutera de Nooya. Uparene s njegovim književnoznanstvenim znanjem, Lucićeve bi se dubinske metodološke kompetencije u području teorije mreža mogle pokazati iznimno vrijednim za digitalnohumanističke projekte u bilo kojem području.

Kada je riječ o IT zajednici, interes programera i stručnjaka za podatkovne sustave Filipa Rodika za društveno-političke teme svjedoči da se među njenim pripadnicima mogu pronaći tehnološki vrlo osposobljeni pojedinci motivirani za primjenu svojih znanja u društvenjačkom ili humanističkom, umjesto u korporativnom okružju.

Osnova koju stvaraju znanstvenice i znanstvenici uključeni u ARTNET čini se vrlo dobrim polazištem za ovdašnji razvoj digitalne humanistike. Njihova kontekstualna i politička svijest, kao i pažljivi kritički pristup metropolskim inovacijama, čini ih idealnim nositeljima njene recepcije. Na Hrvatskoj zakladi za znanost ostaje da prepozna širu korist od njihova rada i da omogući slobodnu cirkulaciju njihovih vrijednih rezultata – bio bi to mali, ali važan korak u zasnivanju digitalne humanistike koja neće biti podređena korporativnim interesima, nego će raditi na demokratizaciji znanstvene proizvodnje i otvorenom pristupu njenim spoznajama.

In the past work of Franco Moretti, the Italian literary theoretician and Marxist critic, special attention has been devoted to the history of novelistic form and its development as the dominant literary genre of the “modern” world. Moretti has approached the history of the novel from various points of view, resulting in books and texts that use literary-historical, sociological, psychoanalytical and even geographical analysis to create an opus whose multidisciplinarity clearly demonstrates the novel’s complex being. His latest book, The Bourgeois: Between History and Literature (Verso Books, 2013), published by Multimedia Institute in cooperation with Kulturtreger and Kurziv and translated to Croatian by Iva Gjurkin, offers a truly unique insight into the novel’s genesis as the bourgeois literary genre, and prose as “the bourgeois style”. In The Bourgeois, Moretti painstakingly and with great analytical precision juxtaposes the sequences of history and literature, in an attempt to illustrate the role prose, and especially novel, played in the representation and creation of the bourgeois identity, beginning from the 18th century industrial capitalism and all the way to the solidification of the bourgeoisie into the ruling, capitalist middle class at the end of the 19th century.

Employing a diachronic overview of the novel’s development, Moretti describes how, in tandem with the development of the middle class, the genre adapted and changed following the social and economic context, and he does so using hermeneutical and quantitative methods of textual analysis. In his short historical note, Moretti evokes the Weberian sociological tradition, claiming that the kinship of the bourgeoisie and capitalism was indisputable since capitalism’s early development, and that the intersection of new class realities and new cultural forms was extremely important. Creating a new middle class that occupied the space between aristocracy and proletariat was therefore a direct consequence of the economic changes in the rise of capitalism, and these new social relations were a significant influence on all other aspects of life. Drawing from Lukács, Moretti maintains the idea that literary forms are “fossil remains” of what used to be a living and problematic “present”, which drives him to put the narratives and plots he is analysing into a wider context of social phenomena. Tracing all the social changes that took place during the novel’s development since the 18th century, Moretti throws a special spotlight on style, or the entanglement of grammatical and syntactical elements, and the changing semantic fields which he links to the changing capitalist society. In that sense, much attention is given to the keywords he extracted from a wide corpus of texts (following Raymond Williams) as units of language indicative of the changes in the history of culture and capitalism.

These keywords – “useful”, “efficiency”, “comfort”, “serious”, “influence”, “earnest” and “roba” – span almost all chapters of the book and serve as a sort of connective tissue between the empirical world and the world of the novel. Moretti calls them indications of bourgeois values, spilling from the bourgeois world into fiction, but they also show us the gradual change of semantic fields in the novel’s evolution as a bourgeois form. Simply put, as the perception of what it meant to be a member of the bourgeoisie, or the emancipated middle class, changed, so did the form of the novel itself. As Moretti’s meticulous analysis illustrates, the development of the bourgeoisie, from the social group dominated by merchants and tradesmen to the leading social group of industrialists and owners of the means of production, was reflected in the thematic and formal changes in the novel’s structure. Tracking the progress of socio-economic relations in the bourgeois prose, Moretti begins with the 18th century’s “adventurous” type of capitalism, based on long-distance trade, covers early industrialization and the outlining of the bourgeois middle class, as well as the formation of collective identity, and finally reaches highly industrialized world in which the bourgeoisie holds all the power. In short, the inseparability of the bourgeoisie and capitalism is vividly depicted.

Regarding form, these changes can be seen in the novel’s transformation from the analytical style, which overflows with precise, but often superfluous descriptions of the material world, to what literary history dubs the realist novel, whose stages of development are what The Bourgeois mostly focuses on. Following the genesis of the mimetic approach to literature, which truly marks the prose of the century that saw industrial and bourgeois progress, the realist text allowed for the method and precision required by the new bourgeois world to be transported into the literary one. Analysing numerous formal characteristics of the novel, Moretti highlights the emergence of free indirect style, the realist novel’s narrative technique: a technique that combines the objective and the subjective, by consolidating character and narrator. For Moretti, this is the crucial example of how combining two forms of discourse within a narrative world can signify the “composite discourse of bourgeois doxa”, or the impact of bourgeois beliefs, with all their paradoxes, on prose. Interestingly, in mapping the evolution of the 19th century novel as the exemplary “great serious form”, able to internalize various aspect of the bourgeois society, Moretti only reaches the final conclusions about the relation of prose and capitalist bourgeoisie by introducing Ibsen’s plays. In the bourgeois (realist) novels of the 18th and 19th century, Moretti finds a world with a rational system, a new inner world of the bourgeoisie, a struggle with the old system’s legacy and the inevitable conflict between opposing social groups. In Ibsen’s plays he finds the drabness of the future – Ibsen’s characters, mostly auto-destructive capitalists clashing with their counterparts, dramatize conflict within one social group. Basically, all the internal conflicts that make the bare bones of the bourgeois, capitalist society slowly reached the peak of their realization in the dramatic form, and it brought to light the burden carried by the bourgeois world’s prose.

Finally, in The Bourgeois Moretti concludes that prose is a specifically bourgeois style because it has been evolving along capitalist society since the very beginnings of the modern, industrial capitalism, and it contains the social and economic changes that took place throughout that history. Of course, the double helix of history and literature is intertwined and must be observed as such. Therefore the novel, as an analytical form, proves extremely supple, able to accommodate the vagueness and paradoxes of capitalist society, as well as the development of the bourgeois as a modern subject, and the same can later be said for drama. Like “fossil remains”, they allow us insight into the undeniable link between the social and historical context and cultural forms. The Bourgeois gives us a fascinating overview of these complex subjects, skilfully meandering between texts, social circumstances and the ever-present spirit of capitalism. Finally, by showing how capitalism cannot be separated from the formation and development of the bourgeoisie, it systematically and firmly demonstrates that cultural production cannot be regarded as an isolated phenomenon – the veil between the world and the text is very porous indeed.

Translated from Croatian by Lana Pukanić.

Piše: Tomislav Žilić

Franco Moretti, talijanski teoretičar književnosti i kritičar marksističkog pedigrea, u svom dosadašnjem radu posvetio je posebno mjesto povijesti razvitka romaneskne forme, odnosno romana kao dominantne književne vrste “modernog” svijeta. Povijest romana Moretti je obrađivao iz raznih rakursa, iz čega su proizašli naslovi i radovi koji su kroz  književnopovijesnu, sociološku, psihoanalitičku, pa i geografsku analizu stvorili opus tekstova koji kroz svoju multidisciplinarnost zorno pokazuje kompleksno biće romana kao vrste. Njegova posljednja knjiga Građanin: između povijesti i literature (“The Bourgeois: Between History and Literature”, Verso, 2013.), koju u prijevodu Ive Gjurkin objavljuje Multimedijalni institut u suradnji s Kulturtregerom i Kurzivom, pruža uistinu jedinstven pogled na genezu romana kao građanske književne vrste te proze kao “prvog i pravog građanskog stila”. U Građaninu Moretti detaljno i s velikom analitičkom preciznošću supostavlja povijesni i književni niz u nastojanju da prikaže ulogu proze, napose romana, u predstavljanju ali i izgradnji građanskog identiteta počevši od industrijskog kapitalizma u 18. stoljeću pa sve do solidifikacije građanstva koncem 19. stoljeća u vladajuću, kapitalističku srednju klasu.

Moretti kroz dijakronijski pregled razvoja romana prikazuje kako se ta književna vrsta, u sprezi s razvojem srednje klase,  prilagođavala i mijenjala u skladu s društvenim i ekonomskim okolnostima, oslanjajući se na hermeneutičke te kvantitativne metode tekstualne analize. U kratkom povijesnom osvrtu Moretti se poziva na veberijansku sociološku tradiciju tvrdnjom da je povezanost buržoazije i kapitalizma neosporna već od ranog razvoja kapitalizma te da je točka spajanja novih klasnih realnosti i kulturalnih oblika od izuzetne važnosti. Stvaranje nove srednje klase koja okupira prostor između aristokracije i proletarijata bio je prema tome izravan rezultat ekonomskih promjena u osvit kapitalizma, a novi društveni odnosi bitno su utjecali na sve ostale aspekte života. Oslanjajući se na Lukácsa, Moretti se pridržava ideje da su književni oblici svojevrsni “fosilni ostaci” nekad živućeg i problemskog “sada”, što ga navodi da narative i zaplete koje analizira promatra u kontekstu širih društvenih fenomena. Prateći sve formalne promjene koje su se odvijale tijekom razvoja romana od 18. stoljeća, Moretti posebnu pozornost daje stilu, odnosno spletu gramatičko-sintaktičkih elemenata te promjeni semantičkih polja koje povezuje s promjenama u kapitalističkom društvu. U tom smislu, velika pozornost dana je ključnim riječima koje izdvaja iz širokog korpusa tekstova (na tragu Raymonda Williamsa), kao jezične jedinice koje su indikativne za promjene u povijesti kulture i kapitalističkog društva. 

Te ključne riječi – “korisno”, “učinkovitost”, “ugoda”, “ozbiljno”, “utjecaj”, “ozbiljan: ‘earnest'” (engl.) te “roba” (tal.) – protežu se kroz gotovo sva poglavlja knjige, a služe kao svojevrsno vezivno tkivo između empirijskog svijeta i svijeta romana. Moretti ih sam naziva indicijama građanskih vrijednosti, koje se prelijevaju iz građanskog svijeta u fikciju, no one također pokazuju postupnu izmjenu semantičkih polja u evoluciji romana kao građanske vrste. Jednostavnije rečeno, kako se mijenjala svijest o tome što znači biti građanin, odnosno pripadnik emancipiranog srednjeg sloja društva, tako se mijenjala sama forma romana. Kao što Moretti pokazuje svojom minucioznom analizom, razvoj građanstva od društvene skupine kojom dominiraju trgovci i obrtnici pa do vodeće društvene skupine industrijalaca i vlasnika sredstava proizvodnje mahom prate tematske i formalne promjene u strukturi romanu. Prateći razvojnu putanju ekonomsko-društvenih odnosa u građanskoj prozi, Moretti polazi od  “pustolovnog” tipa kapitalizma 18. stoljeća, temeljenog na dalekoj trgovini, preko rane industrijalizacije i stvaranja obrisa građanskog srednjeg sloja i izgradnje kolektivnog identiteta, do visoko industrijaliziranog svijeta u kojem građanstvo drži svu moć. Ukratko – jasno se oslikava nerazdruživost građanstva i kapitalizma. 

S formalne strane te promjene uočavaju se kroz razvoj romana iz analitičkog tipa, koji vrvi preciznim ali i često suvišnim opisima materijalnog svijeta, u ono što u povijesti književnosti nazivamo realističkim romanom, čije su razvojne faze u Građaninu većim dijelom u fokusu analize. Prateći genezu i promjene mimetičkog pristupa književnosti, koji uistinu obilježava prozu stoljeća industrijskog i građanskog napretka, realistički tip teksta omogućio je da se u literarni svijet prenese sva metodičnost i preciznost koju je zahtijevao novi, građanski svijet. Analizirajući brojne formalne odlike romana, Moretti posebno mjesto daje pojavi slobodnog neupravnog stila kao pripovjedne tehnike realističkog romana; tehnike koja spaja objektivno i subjektivno, u vidu objedinjenja lika i pripovjedača. Za Morettija je ključan primjer toga kako se spajanjem dvaju tipova diskursa unutar pripovjednog svijeta može iščitati složeni “diskurs građanske doxe“, odnosno upliva vjerovanja i uvjerenja građanstva sa svim svojim paradoksima i proturječjima u prozu. Mapirajući tako evoluciju romana 19. stoljeća kao egzemplarne “ozbiljne velike forme” sposobne za internalizaciju raznih aspekata građanskog društva, zanimljivo je da Moretti do konačnih zaključaka o odnosu proze i kapitalističkog građanstva dolazi tek s uvođenjem Ibsenovog dramskog opusa. U građanskim (realističkim) romanima 18. i 19. stoljeća Moretti je pronašao svijet racionalno određenog sustava, novi unutarnji svijet građanstva, borbu s naslijeđem starog režima te neizbježni sukob između suprotstavljenih društvenih skupina. U Ibsenovim dramama pronašao je sivilo budućnosti – Ibsenovi likovi, mahom autodestruktivni kapitalisti koji se sukobljavaju sa svojim parnjacima, dramatiziraju sukob unutar iste društvene skupine. U suštini, svi interni sukobi koji sačinjavaju okosnicu samog građanskog, kapitalističkog društva, polagano su vrhunac realizacije dosegnuli u dramskoj vrsti te na vidjelo iznijeli svu težinu tereta koji proza građanskog svijeta podnosi. 

U konačnici, Moretti u Građaninu dolazi do zaključka da je proza specifično građanski stil upravo zbog toga što od samih začetaka modernog, industrijskog kapitalizma proza evoluira uz kapitalističko društvo te u sebi sadrži izmijenjene društvene i ekonomske promjene koje su na djelu kroz povijest. Naravno, povijesni i književni niz međusobno su ovisni te ih se takvima mora i promatrati. Stoga se roman, kao analitička forma, pokazao izuzetno podatnim za sve nedorečenosti i proturječja kapitalističkog društva, ali i razvoj građanina kao modernog subjekta – te u produžetku i drama – tako da nam je u maniri “fosilnih ostataka” dan uvid u neosporivu poveznicu između povijesno-društvenih okolnosti i kulturnih oblika. Morettijev Građanin pruža uistinu fascinantan pregled te kompleksne problematike, vješto meandrirajući između tekstova, društvenih prilika te uvijek prisutnog duha kapitalizma. U krajnjoj liniji, pokazujući kako je kapitalizam neodvojiv od formiranja i razvitka građanskog staleža, sustavno i odlučno demonstrira kako kulturna proizvodnja ne može biti promatrana kao izolirani fenomen – koprena između svijeta i teksta itekako je porozna.                

Franco Moretti is one of the most influential contemporary literary theoreticians. His work could be described as a “data turn” in literary theory, as work that ignores the canon’s dictate, as work that doesn’t use a magnifying glass, but satellite shots of bigger system units, as work that involves, for instance, the geographical contextualisation of literary genre, their intercontinental migrations, and explores the domination of certain cultural-historical literary concepts, like the “citizenship” or the “bourgeoisie”. His studies Graphs, Maps, Trees and Distant Reading, which are actually collected essays, printed over the years in various publications, therefore make an excellent introduction to the quantitative study of literary history. 

His book The Bourgeois: Between History and Literature (Verso, 2015) will be published in the Multimedia Institute’s past:forward series, in cooperation with Booksa and Kulturpunkt, and it presents “probably the most significant new analysis of a culture/class that was dominant until recently, and the rise and fall of its literature.” 

At the same time, Booksa and Multimedia Institute are together launching the Friends series, whose first two titles will be Alain Badiou‘s Metaphysics of Real Happiness and Dubravka Ugrešić‘s Karaoke Culture.

“Metaphysics of Real Happiness“, states the publisher’s note, “represents one of Alain Badiou’s most important short programmatic texts”, in which the influential French philosopher dissects the phenomenon of happiness. “In short”, writes Badiou, “every philosophy, even and above all if it is underpinned by complex scientific knowledge, innovative works of art, revolutionary politics, and intense loves, is a metaphysics of happiness, or else it is not worth an hour of effort”. 

Dubravka Ugrešić’s essay Karaoke culture was originally part of her book The Attack on the Minibar (“Napad na minibar”, Fabrika knjiga, 2010 / Fraktura, 2010), and will here be published as a separate volume, mainly to stress its importance, “both in terms of Dubravka Ugrešić’s observations so far, and in the context of analysing art and cultural production in conditions of digital technology”. 

It was recently announced that Ugrešić is this year’s winner of the Neustadt Prize, the prestigious American literary prize awarded by the World Literature Today magazine, whose previous winners include Gabriel García Márquez, Elizabeth Bishop, Czesław Miłosz, Octavio Paz, Max Frisch and Tomas Tranströmer. Her recent book, Europe in Sepia (Open Letter Books 2014.), was translated by David Williams. 

Translated from Croatian by Lana Pukanić.

Franco Moretti jedan je od najutjecajnijih suvremenih književnih teoretičara. Za njegov rad moglo bi se reći da predstavlja vrstu podatkovnog zaokreta u književnoj teoriji, rad koji zanemaruje diktat kanona, rad za koji se ne koristi lupa već satelitski snimak većih sistemskih jedinica, rad koji, primjerice, podrazumijeva geografsku kontekstualizaciju književnih žanrova, njihove interkontinentalne migracije, kao i istraživanje dominacije određenih kulturno-povijesnih konstrukata u književnosti, poput “građanstva”, odnosno “buržoazije”. Utoliko, njegove studije Graphs, Maps, Trees i Distant Reading, zapravo ukoričeni eseji objavljivani tijekom godina u različitim publikacijama, izvrstan su uvod u kvantitativno proučavanje povijesti književnosti.

Njegova knjiga Građanin: između povijesti i literature (“The Bourgeois: Between History and Literature”, Verso, 2015.) izlazi u biblioteci past:forward Multimedijalnog instituta, u suradnji s Booksom i Kulturpunktom, a predstavlja “vjerojatno najznačajniju recentnu analizu donedavno dominantne kulture/klase, te uspona i pada njezine književnosti”. 

Istovremeno, Booksa i Multimedijalni institut zajednički pokreću ediciju Prijatelji čija će prva dva naslova biti Metafizika stvarne sreće Alaina Badioua i Karaoke kultura Dubravke Ugrešić. 

“Metafizika stvarne sreće“, ističe se u najavi izdanja, “predstavlja jedan od najvažnijih kraćih programatskih spisa Alaina Badioua”, u kojemu ovaj utjecajni francuski filozof rasčlanjuje fenomen sreće. “Ukratko”, piše Badiou, “ako je filozofija utemeljena na znanstvenim spoznajama, inovativnim umjetničkim djelima, revolucionarnim politikama i intenzivnim ljubavima, onda je ona metafizika sreće. U suprotnom nije ni vrijedna truda”. Esej Dubravke Ugrešić Karaoke kultura izvorno je objavljen u knjizi Napad na minibar (Fabrika knjiga, 2010. / Fraktura, 2010.), a ovdje izlazi kao zasebna publikacija, prvenstveno da bi se istaknuo njegov značaj, “kako u dosadašnjim promišljanjima Dubravke Ugrešić, tako i u kontekstu analize umjetničke i kulturne proizvodnje u uvjetima digitalne tehnologije”.

Nedavno je objavljena i vijest da je Ugrešić ovogodišnja dobinica Neustadta, prestižne američke književne nagrade koju dodijeljuje časopis World Literature Today, a koju su, među ostalima, dobili Gabriel García Márquez, Elizabeth Bishop, Czesław Miłosz, Octavio Paz, Max Frisch i Tomas Tranströmer.

Prvo u nizu događanja – nakon predavanja Douglasa Kahna koje nas očekuje 6. ožujka – jest hrvatska premijera Oscarom nagrađenog dokumentarnog filma Citizenfour. Film američke redateljice Laure Poitras, “intimni portret Edwarda Snowdena i njegovih akcija”, premijerno će biti prikazan u kinu Europa 19. travnja, a zajednički ga predstavljaju Multimedijalni institut, Centar za mirovne studije i Što, kako i za koga/WHW – “organizacije koje se intenzivno bave pitanjima slobode u informacijskom društvu, zviždačima i hakerima ili novim spojevima umjetnosti i aktivizma”. 

Explicit Music u suradnji sa Žednim uhom 17. travnja u Močvaru ponovno dovodi australskog muzičkog eksperimentatora Bena Frosta, u suradnji s Izlogom suvremenog zvuka 8. svibnja zakazan je nastup Reinholda Friedla, pijanista i voditelja ansambla Zeitkratzer, a nastavlja se i projekt Skoro ništa posvećen francuskom skladatelju Lucu Ferrariju. 

Otprilike u isto vrijeme, krajem travnja, održat će se i kolokvij naslovljen Oko nesuglasnosti – Rancièreova politika. Povod je kolokviju dvadeseta obljetnica izlaska Nesuglasnosti (La Mésentente), središnjega teksta opusa Jacquesa Rancièrea, ali i njegovi hrvatski i srpski prijevodi koji se očekuju ove godine. Također, ovaj će kolokvij poslužiti kao najava Rancièreova gostovanja u Zagrebu u jesen 2015. godine, a datum ćemo, kao i točan datum održavanja samog kolokvija, doznati uskoro. 

Konstelacije suvremenog mišljenja – program koji vodi Ante Jerić i koji u mjesečnom ritmu predstavlja mlađe teoretičare i teoretičarke iz susjedstva i regije – nakon Samija Khatiba krajem veljače i spomenutog Kahna, 9. svibnja predstavlja Christiana Fuchsa. 

Krajem svibnja i početkom lipnja održat će se izložba i konferencija Javna knjižnica. Radi se o zajedničkom projektu Multimedijalnog instituta i kustoskog kolektiva WHW koji, nakon izložba, prezentacija i hackathona diljem Europe, uključuje niz javnih događanja od 27. svibnja. U sklopu Javne knjižnice bit će, primjerice, predstavljena digitalizirana arhiva časopisa Praxis i Korčulanske ljetne škole koju je godinama prikljupljao Ante Lešaja, autor knjige Knjigocid – uništavanje knjiga u Hrvatskoj devedesetih. Potom se očekuje radionica Kennetha Goldsmitha, američkog pjesnika, urednika, predavača i pokretač mrežnog arhiva UbuWeb, a u sklopu međunarodne konferencije koja će se održati 7. lipnja predstavit će projekte kao što su Aaaaarg.org, Katalog oslobođenih knjiga, Open Media Library.

Potom nas od 12. do 14. lipnja očekuje Poiesis, simpozij koji će se baviti pitanjima “stvaranja i kreativnosti u umjetničkoj, tehnološkoj i političkoj domeni”. Na simpoziju će sudjelovati Branka Arsić, Thomas Schestag, P. Adams Sitney i Jed Rasula dok će program “nadopuniti umjetničke izvedbe i projekcije”. 

Nakon nedavno izašle knjige Digitalna isključenost Roberta McChesneyja, do ljeta 2015. u nakladi Multimedijalnog instituta izlaze i knjige Poslije konačnosti Quentina Meillassouxa, Bela Tarr – Vrijeme od poslije Jacquesa Rancièrea, Opstanak krijesnica Georgesa Didi-Hubermana, Kapitalizam kao religija Waltera Benjamina i Wernera Hamachera te The Bourgeois – Between History and Literature Franca Morettija.