S Dorom i Lindom razgovaramo ususret reprizama njihove predstave …, a još su manji izlazi koje će se održati 28. i 29. ožujka u Pogonu Jedinstvo. Predstava je premijeru ostvarila upravo u tom prostoru u sklopu programa Pogonator 2023. godine te se nakon niza gostovanja u Zagrebu i Rijeci ovim reprizama vraćaju na mjesto gdje je počeo razvoj njihovog projekta.

Što je došlo prije – prijateljstvo ili suradnja?

Dora: Istovremeno. Znamo se dugo, išle smo zajedno u srednju plesnu školu i na faks. 

Linda: Nakon faksa smo obje išle na stručnu praksu u Centar za izvedbene umjetnosti u Vitlyckeu kod Francesca Scavette i tad smo shvatile da se dosta poklapamo u interesima.

Dora: Provele smo zajedno tri intenzivna mjeseca i nastalo je dublje prijateljstvo, a tad smo odlučile i zajedno raditi.

Kako je izgledala stručna praksa? Koje resurse vam je pružila?

Dora: To je Erasmus stručna praksa na koju se može prijaviti unutar godinu dana od završetka studiranja. Provele smo tri mjeseca u Vitlyckeu u Švedskoj, živjele smo u prostoru gdje se nalazi sve zajedno, i dvorane i sobe. Ponekad smo dvoranu za rad mogle koristiti same i tad bismo radile zajedno jer je to bilo nešto što u Zagrebu u tom trenutku nismo imale, a ponekad bi Francesco imao radionice i probe pa smo ih mi pohađale. Iskoristile smo to vrijeme i za pisanje prvih prijavnica.

Linda: To je bio jako dobar prijelaz nakon faksa. Imale smo još vremena, ali i mjesta za rad da shvatimo kuda dalje.

Je li vam se tada već iskristalizirao interes za postupke kolažiranja koji čini osnovu vašeg dosadašnjeg rada? Što ste sve otkrile baveći se prijevodom tehnika kolaža u koreografske procedure? 

Linda: Da. Dok smo bile tamo, razni umjetnici su dolazili i odlazili jer su bili na rezidenciji i tako smo upoznale vizualnog umjetnika Luciana Goizuetu Fevriera. On djeluje u više medija, ne bavi se nužno kolažem, ali u razgovoru s njim nam se otvorilo nešto vezano uz kolaž i bio nam je interesantan taj princip. Paralelno s tim, htjele smo se baviti filmom Tango Zbigniewa Rybczyńskog i temom što ostaje izvan kadra (offscreen) i što je nevidljivo. Ta tema se s kolažem dotiče u principu slojevitosti, otkrivanja i prikrivanja slojeva…

Dora: Razdijelile smo da bavljenje kolažem može postati dramaturška ili koreografska baza, a kolažiranje kao postupak smo počele razvijati isključivo u tijelu. Onda smo shvatile koliko nam je to zanimljivo i da se ne možemo odvojiti od toga. Počele smo se pitati možemo li nekako koreografski prenijeti te ideje, a onda i drugim ljudima, i to radimo kroz radionice jer nas zanima kako to može poslužiti i drugima. Tako da se sad kolažiranje svugdje pojavljuje u našem radu jer je ustvari jako široko i ne poznaje granice, u smislu da nema točnog i krivog, vrlo je neosuđujuće, slobodno, može biti i jako nježno, a s druge strane i radikalno. 

Linda: Da, može biti vrlo politično. Sve što se pojavljuje u kolažu je poigravanje sa suprotnostima.

Dora: To je ultimativno prihvaćanje i koliko god postoje granice, sve pripada u njega i svi pripadaju u njega, i svaka misao. 

Linda: Primarno nam je važan kolaž ne zbog toga kako izgleda nego kako se stvara, i po kojim sve principima. Danas imamo i digitalni kolaž, ali je kolaž krenuo iz konkretnog, ručnog rada. A onda je tu i proces odabira, proces samplinga, fragmentiranja, stavljanja u odnose, kao i to da svi ti fragmenti stvaraju zajedničku sliku. I pri gledanju gotove slike može se ulaziti u određene segmente, pa i dublje i dublje unutar tih obrisa, onoga što je iza, može se poigravati s time što je prikriveno ili otkriveno. Ima puno toga što nam je zanimljivo i rekla bih da smo tek zagrebale temu.

Odnos između toga što se vidi i ne vidi, i način na koji se uspostavljaju veze među elementima, što je temeljna tehnika kolaža, vrlo je plodno područje za suradnju koreografkinja i dramaturga_inja, a vi tu vrstu suradnje prakticirate od svojih prvih projekata. Na izlazima je s vama radio Luka Bosanac, a za Co-lažiranje ste pozvale Annu Javoran. Kako izgleda vaša suradnja s dramaturgom_injom i zašto vam je bilo važno da je druga osoba angažirana u procesu koji se baš bavi analizom i refleksijom tog prvog rada?

Linda: Uvijek je lakše kad imaš još jednu osobu, a Luku smo pozvale jer je još na faksu s nama radio projekte.

Dora: Za njega smo bar malo znale kako razmišlja i onda nam je bilo zanimljivo kako nas netko drugi čuje. Već na prvom razgovoru nam je rekao da je on oduvijek htio raditi nešto s filmom Tango, tako da je bilo jasno da trebamo surađivati. Bilo je jako intenzivno i baš je bilo zajedničko, dijeljeno autorstvo. Tijekom istraživanja nije postojala razlika između nas, svi smo donosili prijedloge na probe, a tek kad su izlazi već postali konkretni, Luka je više stavljao fokus na dramaturške operacije ili slaganje materijala, dok smo nas dvije više išle u tijelo.

Linda: Ta podjela je bila vrlo intuitivna. A za Co-lažiranje, s Annom smo se poklopile u Tali na rezidenciji kad je i ona imala prezentaciju svojeg rada. Htjele smo se više baviti kolažiranjem u koreografiji i sigurno je pomoglo što je ona koreografkinja, izvođačica i dramaturginja.

Dora: Bila je super odluka da je to bila Anna, a ne Luka koji je bio u tom procesu, jer nismo krenule s tim da ćemo se baviti izlazima nego smo započinjale novi projekt u kojem nas je zanimalo kako se baviti izlaganjem neke koreografije. U jednom trenutku se postavilo pitanje koji ćemo sadržaj izlagati i shvatile smo da već imamo svoj rad.

Linda: I do te ideje je Anna došla.

Dora:  To je bilo fantastično da je Anna bila s nama zato što je čula stvari koje mi nismo ni percipirale da su bitne. 

Linda: Ušle smo u svoju arhivu i uspjele malo revidirati svoj proces, postaviti si pitanje koliko smo sigurne u svoj rad.

Dok razgovaramo, nalazimo se u trenutku između novog bloka repriza predstave …, a još su manji izlazi, nakon nedavnih repriza predstave Co-lažiranje, obje u Pogonu Jedinstvo. Skoro svaki blok repriza izlaza gostovao je u različitom prostoru (Jedinstvo, ZPC, Tala). Što je izvedbama dala, a što zakomplicirala, selidba među različitim prostorima? Kako prilagođavate izvedbe svakom novom prostoru? 

Linda: Za oba projekta smo otpočetka znale da ćemo morati tako raditi. Ne funkcioniraju svi prostori tako da osiguravaju reprize ako se tamo dogodi premijera. Kamba je rezidencijalni prostor u kojem smo mi odlučile prezentirati izvedbu, ali nije to izvedbeni prostor pa su i neke logističke stvari odredile tu odluku. Što se tiče prilagodbe, Co-lažiranje je dosta jednostavno jer je rađeno za manje galerijske prostore i već smo izvježbale kako ga možemo prilagoditi, a za izlaze je ogromna razlika jer je predstava napravljena za Pogon koji ima jako velik prostor i nijedan drugi prostor nije bio vjeran toj izvedbi jer se nismo mogle poigravati s perspektivama i udaljenostima, i svaki put su donosili nove situacije.

Dora: Svaki prostor smanji broj ljudi. U Filodrammatici je možda bilo 15 mjesta dok ih je u Pogonu 50. Ali morale smo se prilagođavati, na primjer da se probamo sakriti u tom manjem prostoru. U malom prostoru nas dvije se ne možemo toliko udaljiti jedna od druge, uvijek vidiš sve, a ako ne vidiš, osjetiš. U Pogonu se možemo toliko odmaknuti od jednog gledatelja da nas niti osjeti niti vidi, i potpuno se drugačije možemo igrati s tim tako da smo pokušale naći neke druge načine. Možda je sve postalo i malo nježnije, tražile smo nove odnose među sobom, ali smo možda više prostorno mijenjale situacije.

Linda: Mi znamo koji treba biti cilj i koji efekt moramo napraviti sa stolicama, paravanima i sa sobom u odnosu na prostor, publiku, jedna na drugu, tako da smo svaki prostor testirale. Ne dolazimo s pripremljenim planom kako će to točno izgledati nego tamo na licu mjesta pripremamo. Bilo je par ljudi koji su gledali i u Pogonu i u nekim smanjenim verzijama.

Dora: Neki kažu da im je draži manji prostor jer im je intimnije, bliže, na drugačiji način se osjećaju unutra i paše im to.

Na neki način proces uvijek traje s vašim predstavama, kao što ste i rekle da vas zanima procesualnost kolaža. Što vas u vašem procesu rada uvjetuje, a s druge strane, što su vam opsesije i želje s kojima ulazite u proces? Koji oblici podrške su vam potrebni, a koje već ostvarujete u postojećim sustavima financiranja i podrške plesu? 

Linda: Proces izlaza je bio volonterski rad, nismo dobile financijsku podršku.

Dora: Bile smo podržane u sklopu Pogonatora pa smo mogle pokriti kostime, scenografiju, tehničare, tisak. Ali Luka, Linda, ja i Elizabeta Marjanović koja nam je skladala glazbu, svi mi smo volontirali za tu predstavu.

Za izlaze ste bile nominirane za Nagrade hrvatskog glumišta, dakle rad koji nije dobio financijsku podršku kasnije vam je donio nominaciju.

Linda: Ne znamo koja su pravila, nikad ne znamo kako se dobivaju sredstva. Proces rada je bio dug, skoro dvije godine i počeo je već s Tangom. Za taj rad, koji je bio naš početni rad, dobile smo malu financijsku podršku.

Dora: Nakon Tanga smo htjele nastaviti ideju, ali kad nismo dobili sredstva, nismo mogli odustati jer smo nas troje toliko to voljeli. 

Linda: Postalo je naše i još smo to htjeli istražiti, bilo bi nam krivo da smo samo pustili.  

Dora: Ali možda smo zato gurale reprize i gostovanja jer smo na taj način mogle isplatiti Luku i sebe, na neki je način to bio jedini izlaz za izlaze.

Linda: Za Co-lažiranje smo dobile podršku za projekt, a imale smo čak tri rezidencije: bile smo u Pogonatoru, u Tali i prije toga u Francuskoj u Normandiji kod naše kolegice Jeanne Lakits koja je s nama završila faks. Ona nam je omogućila da gostujemo kod nje u lokalnom kulturnom centru.

Dora: I tu se baš osjetila razlika. Zbog Pogonatora smo mogle već tijekom procesa isprobavati više toga, i Kamba je isto financirala jedan dio, tako je bilo lakše.

Kao primjer dobre podrške radovima u nastajanju, treba istaknuti Modularnu školu na kojoj ste sudjelovale prošle dvije godine. Kakav je to program i čime ste se tamo bavile?

Linda: Modularna škola je program koji je pokrenula Aleksandra Janeva Imfeld u sklopu Nomad Dance Academy Hrvatska. Mi smo sudjelovale u pilot-projektu i njegovom nastavku 2024. godine, a ove godine kreće sljedeća generacija. 

Dora: Ideja Modularne škole je omogućiti prostor mladim umjetnicima, konkretno prostor za rad u Tali, a paralelno ponuditi i edukativne radionice i mentorstva gdje se ljudi mogu dobro povezati. Mi smo se prijavile kao jedna članica jer nije postojala opcija prijave u tandemu. Oni su to podržali i tad nam se potvrdilo da nas dvije trebamo to zajedništvo.

Linda: Bio je super spoj ljudi i bilo mi je to osvježavajuće, jako volim kad se zajednica nađe na jednom mjestu gdje se inače ne bismo sreli. Osim edukativnog programa, imale smo i priliku upoznati ljude iz Beograda iz Puzzlea, što je njihova verzija Modularne škole. To je isto bilo fantastično jer smo iduće godine išle na Kondenz festival i opet ih srele, tako da je to odnos koji se gradi.

Dora: Shvatile smo da nas sve muče isti problemi. Ostvarile smo nove susrete, upoznale nova mjesta, ali je i nas dvije oblikovalo. I otvoren nam je prostor da možemo početi graditi seriju radionica Kolažiranje.

Radionice su danas jednako važan dio vašeg rada kao produkcija predstava, a počele ste ih razvijati baš na Modularnoj? 

Linda: Koncept je da se prijaviš s određenim projektom i interesom, odnosno čime ćeš se baviti tijekom cijele Modularne. Za drugu godinu smo htjele razviti svoju radionicu Kolažiranje, odnosno metodologiju kolažiranja i sve što ona obuhvaća. Aleks se to jako svidjelo i ona nas je pogurala i osigurala nam suradnje.

Dora: Tijekom Modularne smo razvijale radionicu, a tamo smo je i vodile prvi put u krnjoj verziji. Nakon toga nas je Modularna odvela na Kondenz u Beogradu gdje smo imale prvu pravu radionicu, a značilo nam je da smo već prošle taj proces. Nakon toga smo radionicu držale i u Splitu, u suradnji s plesnom udrugom Tiramola, a u sklopu njihovog programa Mala škola suvremenog plesa.

Linda: Svaki put smo na kraju predstavile radionicu kao dio istraživanja, a ne kao gotovu stvar i tražile smo feedback, što nam je svaki put dalo nova saznanja.

Dora: To su baš procesi koji uključuju jako puno slušanja i razgovora o tome kakve alate možemo ponuditi. Na svakoj radionici su obično bili modularci i oni bi bili nešto kao dramaturzi radionice s kojima nam je bilo važno razgovarati. U toj novoj ulozi mi nešto dajemo, organiziramo vrijeme u kojem smo se susreli i imamo odgovornost za to vrijeme. Bitno je imati vanjske oči u svim svojim procesima, kako za rad na izvedbi tako i u svakom drugom. 

Kako vidite odnos između razmjene znanja koja se događa u radioničkim formatima u odnosu na to kad radite predstavu? Kako se ti procesi međusobno informiraju, i koliko iskustvo vođenja radionica doprinosi metodama rada, ili naprosto načinu kako doživljavate svoj umjetnički proces i suradnju? 

Linda: Kad smo išle u Split na radionicu, s nama je išla Nika Špekuljuk Ratković koja je s nama studirala, ali pedagoški smjer, i bila je polaznica Modularne škole. Uz nju smo osvijestile da pedagoški smjer na faksu nije samo za one koji će raditi u školama i na tečajevima, nego da one mogu biti uključene u suradnje s izvođačima. One posjeduju znanja kojima mogu drugima pomoći razvijati vlastitu praksu i radionice. 

Dora: I zapravo se proces rada na radionici i rada na predstavi uopće ne razlikuje ako si stvarno predana tome. Ti procesi zahtijevaju istu koncentraciju, slična promišljanja, sličnu vrstu istraživanja, i obzir prema tome kako nešto stavljamo u riječi da nas netko drugi razumije, koliko je nešto otvoreno ili zatvoreno, što ide prije ili poslije čega, sve je to bitno. Iskustvo vođenja radionica nas je gurnulo da razmišljamo o tome što je metodologija, što su naši alati, je li to metoda, metodologija, praksa, tehnika… Zanima nas kako to podijeliti.

Linda: Baš to, bitno je kako dijeliti. Prevladava situacija gatekeepinga u kojoj imamo zatvorene procese od dva mjeseca, ili tko si može priuštiti i dulje radi na projektu, a onda svi gledaju produkt. I to je to. Neke informacije se dobiju iz programske knjižice ili, u rijetkim slučajevima, iz razgovora s umjetnicima nakon predstave. Zato nam je važan proces i znamo da želimo ići u tom smjeru, da se dijele znanja, iskustva, alati, samo da se procesi ne zatvaraju i da predstava nije jedino iz čega o procesu nešto saznajemo. 

Dora: Fali nam susreta. Ima puno toga i svi smo opterećeni, ali ne mora uvijek biti veliko.

Linda: Ne mora biti ni formalno da bi bio susret. 

Dora: Doduše, to je istovremeno i naša borba jer smo svjesne koliko su svi u svojim rasporedima, i mi isto tako, a pitanje je uvijek i financijsko – mogu li od nekoga tražiti da nešto dijeli sa mnom, tako da nam je jasno da je kompleksno. To su naši snovi ili nešto što želimo istražiti, ali barem na mikrorazinama pokušavamo tako pristupati. I da se vratim na početak, vidimo nešto kolažno u tome. 

Nedavno ste osnovale vlastitu umjetničku organizaciju Co-mment. Zanimljivo mi je kako u nazivima ističete prefiks “co”, kao oznaku za kolaboraciju ili nešto zajedničko, komunalno, a podsjeća i na kolaž. Koje su vam želje i planovi za organizaciju, kako ju želite profilirati?

Linda: To se trenutno događa jer smo dobile podršku od Zaklade “Kultura Nova” i u sklopu te podrške pohađamo edukativni program za razvoj novih organizacija. Jako smo zadovoljne i jako je korisno. Bilo nam je jasno, već nakon suradnje s Lukom, da nas dvije ulazimo u suradnje s drugima. Sve što radimo nije nešto samo za nas dvije i između nas dvije i ne želimo biti same. Želimo biti s ljudima i što više znanja dobiti od drugih. Nama treba da si punimo inspiraciju, znanje i iskustva, na što različitije načine. Ne vidimo se da radimo samo jedan tip umjetnosti ili jedan stil ili u jednom krugu na sceni, želimo se proširiti, ne radi širenja, nego želimo uvesti druge ljude jer bismo htjele upiti još tuđeg znanja.

Sve zasad ide i dalje u smjeru kolažiranja i poticanja suradnji. I to baš interdisciplinarnih jer smo krenule od kolaža kao vizualne tehnike koju smo prenijele u trodimenzionalni prostor i izvedbenu umjetnost, i tu isto vidimo još potencijala.

O razvojnom putu festivala, važnosti plesa za suvremenu kulturnu sliku Zadra i položaju plesne umjetnosti u hrvatskom kulturnom polju razgovarali smo s umjetničkom voditeljicom festivala, plesnom umjetnicom i pedagoginjom Petrom Hrašćanec.

KP: Iza vas je deset izdanja Monoplaya. Kako vidite njegov razvojni put od početaka do danas, posebno u kontekstu razvoja zadarske kulturne scene?

Na prošlom, jubilarnom izdanju dobili smo pohvale za rad koji ulažemo već jedno desetljeće u razvoj suvremene izvedbene scene, koje su nam potvrdile da je festival prerastao okvir “zadarskog” proizvoda i postao relevantno mjesto za suvremeni ples u Hrvatskoj, ali i šire. Kvaliteta samih programa i predstava je ono što najviše naglašavamo u svom radu jer smo svjesni da odgovorna uloga programatora znači promišljati promjenu. Iznimno nam je drago da tu promjenu vidimo iz godine u godinu u vidu ljudi koji dolaze na festival, diskursa koji se stvara oko samog pojma izvedba te povećane potrebe za širenjem u nove formate kulturnih sadržaja. Od samih početaka ideja festivala je bila detektirati što nedostaje u kulturnoj ponudi grada te se i danas vodimo tom idejom, stvarajući kontekst i uvjete u kojima omogućujemo gledateljima presjek suvremenih tendencija u plesu, ali i izvedbenim umjetnostima općenito. Svake godine program je “radikalniji” od prethodnog izdanja i to vidim kao prostor za rast kako samog festivala, tako i načina na koji naši gledatelji razumiju i prate solo izvedbu bilo koje vrste.

Zadarska kulturna scena (kao i svaka druga koja nije zagrebačka) ima specifične uvjete u kojima stvara, te su injekcije poput Monoplaya sigurno bitne inicijative, posebice ako zadrže neki kontinuitet.  Zadar je imao raznoliku festivalsku povijest te je kroz glazbu, kazalište, performans i film nudio druge svjetove koji su nas gradili. Zadnjih četrdeset godina ples je jedan od stanovnika Zadra, konstanta koja iz godine u godinu raste i tjera nas da nadrastamo regionalne potrebe u suvremenom plesu i težimo puno širem kontekstu izvedbenih umjetnosti, kojem i pripadamo. Možda najbitnije od svega je da festival s cjelokupnom ekipom ljudi koja ga organizira svake godine pokazuje da se ipak može – stvara neko afirmativno polje za različito, drugačije, nekonvencionalno i sve ostalo što tjera na promišljanje. Dati nadu pojedincima ili jednostavno preskočiti pitanja poput “Tko će to gledati? Tko će to razumjeti?” je sigurno važno za budućnost suvremene kulturne slike Zadra.

KP: U Zadar i ove godine dovodite sjajna imena domaće i inozemne plesne scene, od kojih se mnogi u svojim izvedbama referiraju na stanje današnjeg svijeta i društva. Koliko vam je angažirani pristup važan u odabiru projekata? 

Festival otvara plesna izvedba Strangely Enough uspješnog talijanskog umjetnika Francesca Scavette u izvedbi Gry Kippeberg, koja se bavi vezom između fizikalnosti i percepcije intimnih stanja. Scavetta i Kippeberg posljednja dva desetljeća djeluju u sklopu plesnog kolektiva Wee, čije predstave, mijenjajući format i estetiku, propituju i istražuju ulogu koju kazalište i izvedbe mogu imati u suvremenom životu. Srž istraživanja ansambla bavi se fragilnosti i paradoksom, iznenadnim otkrićem i snom, empatijom i iznenađenjem, izbjegavanjem narativnog i fizičkog klišeja te propitkivanjem stvarnosti i identiteta humorističnom nevjericom.

Norveška koreografkinja i izvođačica Mette Edvardsen drugog dana festivala predstavit će solo Black. Ta izvedba predstavlja igru u vremenu i prostoru gdje je samo tijelo fizički prisutno, gdje izvodi radnje i barata nevidljivim predmetima te neprestano pokušava premostiti nepobjedivi jaz između misli i iskustva, između onoga ovdje i ondje.

Pol Pi je brazilski umjetnik koji živi u Francuskoj, s poljem interesa koje obuhvaća šire razumijevanje koreografskog područja, sjećanje i prolaznost, jezik i prevođenje te pojam arhiva u plesu. Treći festivalski dan uključuje njegovu izvedbu Ecce (H)omo, koja se bavi pojmom nasljeđa u plesu kroz interpretaciju plesnog ciklusa Afectos Humanos njemačke koreografkinje Dore Hoyer (1911. – 1967.).

Četvrti festivalski dan predviđen je za predstavljanje solo projekata domaćih umjetnika Ivane Kalc, Nastasje Štefanić i Šimuna Stankova. Next Big Thing Ivane Kalc je predstava o produktivnosti, radu, vrijednosti i smislu umjetničkog rada, ali se bavi i frustracijom, defetizmom i nezadovoljstvom koje se može pojaviti tijekom procesa samopromocije i samoprodaje. Viola, ja i nas dvije Nastasje Štefanić predstavlja autobiografsko poigravanje i preispitivanje odnosa pokreta i zvuka te živog i neživog unutar izvedbenog formata koji je na granici između plesnog performansa i eksperimentalnog koncerta. Not So Simple Sample Šimuna Stankova bavi se principima remixa/samplea u glazbi, koji se potom prevode u plesni materijal.

Ovogodišnji Monoplay zatvara se uz nekonvencionalnu izvedbu čuvene talijanske kazališne skupine Fanny & Alexander koja djeluje već gotovo 30 godina, kreirajući projekte kroz eksperimentalno istraživačko kazalište, uz fascinantne fizičke izvedbe i kombinaciju najširih područja interesa i žanrova poput dječjih fantazija i mitova. Njihov opus uključuje autore poput Bergmana, Shakespearea, Čehova, Carrolla, Nabokova, pa sve do Marine Cvetajeve, Giorgija Manganellija, Carmela Benea, Guida Ceronettija i mnogih drugih.

Osim glavnog programa očekuju nas brojna predavanja i male site specific izvedbe kao i koncert Stiana Westerhusa u ovogodišnjoj MONOazi (prostoru crkve svetog Dominika koji organiziramo s ekipom iz zagrebačkog Botaničara). Izložba publike stvara kontekst u kojem sami korisnici kuriraju način predstavljanja skupa malih sjećanja koja vezuju za Monoplay zadnjih deset godina, a ove godine posebno smo ponosni na projekt MONOdeskripcija koji će u suradnji s udrugom slijepih Zadar omogućiti djelu publike da prati predstavu Pol Pija preko slušalica u formi live radijskog prijenosa. Ovako nešto dešava se po prvi puta u Hrvatskoj u polju plesa.

Angažirani pristup je činjenica koja prati svaki dobar rad. Ne volim podjelu na politički angažirani teatar ili onaj koji to nije, odnosno mislim da kazalište nudi pregršt načina za razvijanje svijesti o stvarima koje ne postoje u svakodnevnom obraćanju s okolinom. Nikada nije bilo važnije da na sve načine pokušamo vratiti osjetljivost pojedinca u prvi plan, a ples i pokret rođeni su i žive u toj domeni. Otvoriti nove dimenzije shvaćanja, senzibilizirati osjetila i postaviti pitanja sredstvo su i cilj plesne umjetnosti. Biram dobre predstave, a ne dobre teme.

KP: Posljednjih nekoliko izdanja festivala prati i edukativni program koji organizirate s platformom STREAM Zadar. Kakve su reakcije polaznika?

Reakcije su izvrsne i rekla bih da smo već upisani na karti dobrih mjesta za edukaciju u Europi u domeni izvedbenih umjetnosti, jer su nam radionice pune mjesec ili dva prije početka te postoji lista čekanja za neke programe. Gosti redovito dolaze iz različitih sredina i nerijetko su već bogatog scenskog iskustva. Cilj STREAM platforme bio je stvoriti mjesto za profesionalno djelovanje i nadogradnju kroz vrlo specifične srodne discipline kao naprimjer somatske tehnike, kontaktnu improvizaciju, kompoziciju i slično, što smatram da smo uspjeli izgraditi. Platforma STREAM na taj način stvara i drugačiji profil publike na festivalu te osim izvođača pridonosi  međunarodnom karakteru samih gledatelja. Profesorica Sanna Myllylahti koja mi je predavala u Salzburgu, a sada je redovita gošća i na plesnom odsjeku Akademije dramskih umjetnosti, uzela je tjedan dana godišnjeg koje provodi na jednoj od naših radionica u Zadru. Mislim da to dovoljno opisuje koliko smo zadovoljni razvojem te platforme.

KP: Upravo ste izvedbom predstave Kompas sa Sašom Božićem zatvorili bečki ImPulsTanz, jedan od najvažnijih europskih festivala suvremenog plesa. Mogu li se usporediti produkcijski uvjeti u Austriji i Hrvatskoj?

Produkcijski uvjeti se ne mogu uspoređivati, pogotovo ako pričamo o iskustvu festivala kao što je ImPulsTanz. To je jedan produkcijski div, netipičan po količini financija i spram nekih drugih velikih europskih festivala. Ali pustimo financije na trenutak. Po cijelom Beču je toliko promotivnih materijala za ImPulsTanz da imate osjećaj kako cijeli grad živi u svrhu tog festivala. Komentirali smo svjetlosni natpis na jednom od kazališta u kojemu se festival odvija i shvatili da nije pitanje novčanog ulaganja već dozvole tog istog gradskog kazališta da dva mjeseca taj ogromni self-made natpis bude postavljen na njihovo pročelje. U tome je razlika. Festival sam ne bi mogao ugostiti profesionalne radove da za to nema adekvatna mjesta za prikazivanje, gradska kazališta, galerije i muzeje u kojima uživa potpunu podršku tehnike i zaposlenog tima ljudi. Tu nije pitanje samo financijske pogodbe već razlike u načinu mišljenja te vrlo jasnog koprodukcijskog ugovora između kazališta i festivala. Upravo tu vidim najveću razliku. U Hrvatskoj su festivali “gosti” koji po mogućnosti ne zahtijevaju puno od te iste kuće kojoj plaćaju rentu. I dalje mislim da financije nisu jedini problem već spremnost i volja naših institucija da prepoznaju vrijednost razvoja kulturne scene s određenim sadržajima. Ponekad mi se čini da nismo svjesni da svi radimo u istom polju i da na kraju krajeva svi imamo isti cilj – pružiti gledateljima iskustvo susreta s umjetnošću. Ova mala crtica o promo materijalima ImPulsTanza zapravo se može proširiti na mnoge detalje koje u Hrvatskoj smatramo egzotičnima, a svode se na istu misao: suvremena plesna umjetnost još uvijek nije percipirana kao ona koja parira dramskoj, muzičkoj ili filmskoj produkciji. Šteta da smo tako nazadni.

KP: Kako vidite razvoj suvremene plesne umjetnosti u Hrvatskoj, s obzirom na opisano stanje? 

Vidim razvoj. Ja sam klasa optimist. Iznosim (kao u prethodnom pitanju) mišljenje koje smatram trenutnom slikom stvari, ali se ne zadovoljavam njome niti me ometa u daljnjem radu.  To je kao da pričamo o globalnom zatopljenju. Da, situacija je kritična, ali sve što možemo je osobno pridonijeti glasanjem i nekom konkretnom akcijom. Svaki dan.

Najveći napredak vidim u generacijama koje izlaze s plesnog odsjeka pri ADU i sigurna sam da ti ljudi zaslužuju, ali i imaju i načina i znanja za unijeti novosti u trenutnu krvnu sliku naše scene. Stalno pričamo o tome što je najveći problem i kako riješiti trenutno katastrofalno stanje po pitanju resursa (financijskih i prostornih), ali zapravo mi smo generacija koja je čekala da netko drugi napravi bolje uvjete i nađe bolji model, a to se nije desilo. Ne znam kako i s kojom količinom energije će svi oni ući u ovu bitku (jer znamo da znanje u Hrvatskoj nije dovoljno), ali sam sigurna da hoće. Sve što smatram svojom odgovornošću u ovom trenutku je primjerom im pokazivati kako je moguće imati Mette Edvardson na festivalu u Zadru, kako je moguće igrati svoju predstavu na ImPulsTanzu i kako s veseljem prijavljujem novi projekt za 2020. godinu jer me zaista zanima rad. Nadam se da će oni probiti zidove koje mi nismo uspjeli i uspjeti postaviti novi standard rada u plesu u Hrvatskoj.

Zadnja generacija koja je diplomirala – u lipnju 2018. godine – zaslužuje poseban spomen jer je riječ o izuzetno povezanoj grupi koja je u studentskim projektima poput Hunting Family #4 s koreografom Francescom Scavettom ili sjajne site-specific izvedbe Mai pod vodstvom profesorice Irme Omerzo pokazala dojmljiv kolektivni plesački rad. Na tu se povezanost grupa – koju čine Gendis Putri Kartini, Marta Habulin, Šimun Stankov, Ema Crnić, Ema Kani, Una Štalcar-Furač, Anđela Bugarija i Eva Kocić – odlučila osloniti i u svojem iskoraku u profesionalni život osnovavši umjetničku organizaciju nepretencioznog naziva Škvadra.

Povodom njihove predstave Ne čujem te, mrak je, koja će biti premijerno izvedena 16. i 17. siječnja u Zagrebačkom plesnom centru u sklopu programa Koreospektar, s članicama i članom Škvadre razgovarali smo o iskustvu studija na Odsjeku plesa, kao i njihovom viđenju stanja u plesnoj umjetnosti i uvjeta rada u plesu.

KP: Spadate među prve generacije koje su završile Studije iz područja plesne umjetnosti na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti. Kakvo je vaše iskustvo studiranja, smatrate li Studije dobro postavljenima, gdje vidite prostora za unaprjeđenje njihove kvalitete?

Preko studija smo se i upoznali, tako da je za nas najveća kvaliteta studiranja na Odsjeku plesa pri Akademiji dramske umjetnosti bilo povezivanje nas kao mladih plesača u Zagrebu. Vjerujemo kako taj veliki korak u poboljšanju plesne edukacije u Hrvatskoj pruža nove prilike za razvoj naše male plesne scene. Više profesionalaca, entuzijasta, prijatelja, kolega umjetnika – više razumijevanja plesne umjetnosti među širom publikom. Tako otprilike mi to vidimo. Osim toga, za program koji se nudi na Odsjeku možemo reći kako smo uživali u njegovoj raznolikosti, svježini i intenzitetu. Za nas je to bio važan temelj i priprema za sve drugo što nas čeka u budućnosti u plesnoj umjetnosti.

KP: S druge strane, premda bi pokretanje studija plesa moglo izazvati dojam da se plesna umjetnost u Hrvatskoj nalazi na stabilnim nogama, prije bi se dalo reći da ona usporedo sa svojom akademskom institucionalizacijom zapada u sve težu krizu. Kako kao nova generacija plesnih umjetnica i umjetnika razumijete stanje svoje umjetnosti i kako tumačite njezin kontekst?

Daleko je od stabilnosti, to sigurno, ali bliže je tome nego prije pokretanja studija plesa. Kao i druge umjetnosti danas, plesna umjetnost je u krizi koja mnoge odbija od rada u tom umjetničkom polju – pogotovo one iscrpljene borbom za prostor ili druge tipove državne ili gradske podrške. Nada za nove generacije plesnih umjetnika mogla bi ležati baš u manjku teških iskustava koja čine sliku crnijom nego što možda je.

Svjesni smo težine i ozbiljnosti situacije u kojoj zagrebački umjetnici danas plivaju – ne želimo ju ignorirati, ali joj se ne mislimo ni predati. Trenutno nas goni sreća i ljubav što možemo raditi ples zajedno te se hranimo entuzijazmom i vjerom da ćemo kroz vrijeme moći nešto promijeniti.

KP: Vaša generacija je posebno zanimljiva zbog svoje iznimne povezanosti koja je uočljiva i u vašem izvedbenom radu. Očuvanje kolektiva nakon studija čini se logičnim iz drugarske i umjetničke perspektive, ali koliko je ono bilo motivirano i praktičnim, produkcijskim potrebama suočavanja s uvjetima rada u plesu? Jeste li svoju organizaciju i modele rada promišljali u odnosu na te uvjete?

Prijateljska i umjetnička perspektiva bila je prvi i glavni razlog očuvanja kolektiva. Ta je potreba za zajedničkim stvaranjem bila jača od bilo kakve praktičnosti. Tek smo kasnije kroz zajednički rad počeli razumijevati snagu složnog kolektiva na sceni – počelo je banalnim širenjem dobre energije i bezbrižnosti (skoro kao mikrorevolucija), a nastavilo se u daljnoj komunikaciji s drugim plesnim umjetnicima, kao i umjetnicima iz drugih medija kroz javne izvedbe (u našoj prvoj site-specific predstavi Punopravno u Mesničkoj ulici) ili u privatnom obliku kroz druženje.

KP: Proširujući temu uvjeta rada, što prepoznajete kao ključne probleme u tom smislu u području plesne umjetnosti, ali i šire, u nezavisnoj kulturi? Prepoznajete li neku vrstu sistemskih problema s kojima se suočavaju i vaše kolegice i kolege iz drugih područja?

Uzorak problema u radu na nezavisnoj umjetničkoj sceni može se vrlo brzo prepoznati. Temeljni problem je manjak sredstava, tj. financijske podrške i nedostatno pridavanje društvene vrijednosti umjetničkom radu – posebice plesu. Upravo iz tog razloga smatramo da je važno promijeniti neke “neobične” navike u umjetnosti kao što su besplatne karte za većinu publike – smatramo da je bitno platiti ulaznicu, kako za plesnu predstavu, tako i za neki koncert koji želiš poslušati. Nisu li svi ti umjetnici utrošili svoje vrijeme, trud, kreativnost, insipiraciju da bi publika došla pogledati produkt? Umjetnike je bitno podržati! S naše strane je bitno otvoriti svoj rad ljudima kojima nije navika odlaziti na plesnu predstavu. Želimo istražiti alternativnije načine dovođenja šire (ne samo plesne) publike na predstave – site-specific izvedbe, suradnje sa umjetnicima drugih struka, alternativne prostore izvedbe i sl.

Problem također leži i u edukaciji šireg broja ljudi odmalena. Ples može biti super kao nogomet, ako ne i bolji. Vjerujemo da se na to može utjecati samo postepenom promjenom sistema – dovođenjem plesa u škole, poput glazbene i likovne umjetnost. Naravno da ta promjena neće odmah i izravno doći, ali možemo najprije raditi na osobnom planu. Nekolicina nas radi sa djecom, pa se drugačiji stavovi i uopće potreba za plesom i prihvaćanje njegove posebnosti šire na obitelji, na prijatelje, a jednog dana i u institucije.

KP: U sklopu studija odlazili ste i na gostovanja poput onoga u Centru za izvedbene umjetnosti u Vitlyckeu u Švedskoj s koreografom Francescom Scavettom, s kojim ste radili na predstavi Hunting Family #4. U Zagreb pak na studijsku razmjenu dolaze plesne umjetnice i umjetnici poput Andreasa Haglunda i Kalliopi Siganou koja je nedavno surađivala i s kolektivom BADco. Koja su vaša iskustva s uvjetima studiranja i rada izvan Hrvatske, a kako vaše inozemne kolegice i kolege doživljavaju te uvjete u Hrvatskoj?

Za nas je odlazak u Vitlycke bio prekrasno iskustvo na više razina – od očvršćivanja nas kao zajednice do nama potpuno novog edukacijskoj inputa. Za hrvatske studente taj tip gostovanja doživljava se kao luksuz i rijetkost i stvarno smo zahvalni što smo imali priliku to iskusiti. Vjerujemo da se to kroz trud i umreženost na europskoj plesnoj sceni može i ponoviti. Kolege iz Kopenhagena, Andreas i Kalliopi, postali su naši veliki prijatelji upravo zato što su ovdje u Zagrebu kao studenti na razmjeni uživali i dobili od studija i više nego što su očekivali – posebno im se svidio balans učenja o plesnoj tehnici, učenja o vrstama izvedbenosti i učenja kroz vlastite kreativne zadatke i radove.

KP: Govorimo li o stanju u plesnoj umjetnosti, posebno se ističe pitanje prostora, osobito Zagrebačkog plesnog centra. Koji je vaš odnos prema trenutnom statusu ZPC-a i što smatrate najboljim njegovim rješenjem? Kakva su vaša iskustva sa samoorganiziranjem plesne zajednice po tom pitanju?

Opet bismo voljeli ponoviti kako nemamo interes zaplitati se u političke drame čije posljedice zbog premalo iskustva nikad nismo osjetili na vlastitioj koži. Što se tiče ZPC-a, mi im samo možemo zahvaliti što su nas objeručke primili u prostor i podržali našu ideju rada na novoj predstavi.

Mi bismo htjeli istaknuti koliko smo sretni što imamo prostor u kojem nam je pružena tehnička podrška i mogućnost korištenja dvorana kad nam treba i koliko nam treba, a upravo je to ono čega smo se najviše bojali nakon završetka Akademije – a gdje ćemo mi raditi?

Smatramo da je bitno raditi, raditi, raditi, ako ne ide ovdje, ide negdje drugde. Mislimo da je bitno usmjeriti se na izvođenje, istraživanje, druženje, širenje plesa publici, ljudima, životinjama, prijateljima, obitelji, jedni drugima… Drugi način promjene ne vidimo niti ima smisla za nas. Sama je slučajnost što se nas osmero našlo na istom mjestu u isto vrijeme i što smo kliknuli odmah prvog dana-to je ono što treba iskoristiti na sve moguće načine, zar ne?

KP: Mogućnosti zaposlenja suvremenoplesnih umjetnika u načelu se svode na pedagoški rad. Za razliku od baleta, institucionaliziranog ansambla koji nudi sigurnost tradicionalnog radnog odnosa nema. Je li vam kao novoj generaciji umjetnica i umjetnika važna mogućnost takvog rada, osjećate li neki tip nesigurnosti u tom smislu?

Osjećamo neki tip nesigurnosti u tom smislu svakako. Zasad je rad na nezavisnoj sceni dvosjeki mač – gospodar si vlastitog rasporeda, krojiš ga sam i osjećaš slobodu u tome, ali kako ga ispuniti i osjećati financijsku sigurnost na mjesečnoj razini – teško, s puno truda.

KP: U opisu vaše predstave Ne čujem te, mrak je već se kao prva riječ ističe tema komunikacije. Opis pak zaključujete napomenom kako vaša “igra bez zaključka” otvara “priliku za prigrliti razigrane misli neopterećene sadržajem”. S druge strane, predstava se događa u kontekstu u kojem je komunikacija među plesačicama i plesačima, unutar plesne zajednice, presudno pitanje za njezino preživljavanje. Pretendira li vaša predstava na uspostavljanje nekog tipa refleksije i na taj vrlo konkretan problem komunikacije u plesu?

Kao i svi drugi suvremeni umjetnički radovi – i naša predstava koketira s trenutno aktualnom životno-umjetničko-politično-međuljudskom situacijom. Odlučili smo se za istraživanje tog tipa problematike iz ljubavi prema apstraktnoj umjetnosti (koja u plesu danas svakako dominira – iznad konkretne ili narativne) i želji za njezinim približavanjem većem broju ljudi. Odlučili smo prikazati i koristiti apstraktno kretanje kroz jednostavan tip komunikacije – razgovor – kako bismo pokušali skinuti taj predebeli mistični veo s apstrakcije i razumijevanja takvog umjetničkog sadržaja. Vjerujemo kako ga kroz ovu predstavu možemo predstaviti kao nešto pitko i nipošto manje vrijedno – samo otvorenije i podložnije više vrsti interpretacija – od konkretne ili narativne vrste pokreta, plesa, predstave.

Autor i koreograf Francesco Scavetta u najavnom tekstu navodi da se izvedba bavi koreografskim i kompozicijskim pitanjima koja u središte postavljaju tijelo i pokret. Od izvođača se traži budnost i smirenost, uzemljenost i spremnost na reakciju na druge pripadnike grupe. U strukturiranoj improvizaciji, ističe Scavetta, od svakog se traži da radi “inspirirane izbore koji će aktivirati njihova unutarnja stanja”.

Uz Scavettu, nastavnica zadužena za projekt je docentica Petra Hrašćanec. Predstavu izvode Anđela Bugarija, Ema Crnić, Ida Jolić (nastavnički smjer), Marta Habulin, Andreas Haglund (student na Erasmus razmjeni s Danske akademije za izvedbenu umjetnost), Ema Kani, Gendis Putri Kartini, Eva Kocić, Kalliopi Siganou (studentica na Erasmus razmjeni s Danske akademije za izvedbenu umjetnost), Šimun Stankov i Una Štalcar-Furač.

Za produkciju je odgovoran Robin Mikulić, student 2. godine diplomskog studija kazališne dramaturgije.

Projekt je djelomično ostvaren u Centru za izvedbene umjetnosti u Vitlyckeu u Švedskoj, gdje je 27. siječnja imao prvu javnu prezentaciju.

Za 20. izdanje Suprised Body projekta, Francesco Scavetta odabrao je Hrvatsku i Studio za suvremeni ples. Premijera predstave Suprised Body project bit će održana u petak, 4. listopada, u 20 sati u Muzeju suvremene umjetnosti.

Ako je ikada postojao plesni projekt koji nastoji uključiti različite filozofije tijela i dinamiku pokreta definiranu specifičnostima kulturnog i geografskog podrijetla, to je projekt Francesca Scavette Suprised Body. Izvedbenu jezgru predstave čini plesna skupina Wee company koja se bavi istraživanjem vidljivosti tijela i pokreta kroz suradnju s muzičarima i plesačima iz cijelog svijeta. 

U ovom izdanju Suprised Body sudjeluju članice skupine Wee company Orfee Schujit i Gee Kipperberg, plesači ansambla Studija za suvremeni ples, Ana Vnučec, Dina Ekštajn, Martina Tomić, Petra Hrašćanec, Branko Banković i Bruno Isaković te glazbenici Nenad Sinkauz i Nenad Kovačić.

Nakon premijere, slijede izvedbe 5. i 6. listopada u 20 sati na sceni Gorgona.