Metode korištene u ovom radu, ali i mnogim drugim suvremenim umjetničkim praksama, izvorno pripadaju polju kulturne antropologije, čije potencijale umjetnici/e počinju prepoznavati još početkom 20. stoljeća. Dijaloški odnos dviju praksi u svojim se početcima zadržava na razini umjetničkog imaginarija “dalekih, stranih svjetova”, prisvajanja kulturnih obilježja nezapadnih naroda i njihovog tumačenja u ključu zapadnih kategorija, te s druge strane korištenja fotografije kao sredstva bilježenja u polju antropologije. S vremenom ipak dolazi do pomaka u smjeru uzajamnog utjecaja kroz kojeg se otvaraju nove mogućnosti istraživanja i predstavljanja kulture, kako na predavanju Premreženost suvremene umjetnosti i antropologije navodi Francesco Marano, profesor vizualne antropologije na Odsjeku za kulture Europe i Mediterana pri Sveučilištu Bazilikata u Materi. Sedamdesete godine prošlog stoljeća Marano prepoznaje kao točku u kojoj se razrahljuje čvrsta granica znanosti i umjetnosti pa tako arhiviranje, klasifikacija i katalogizacija postaju tehnike za proizvodnju umjetničkih djela, dok s druge strane kulturna antropologija, u otvaranju novim načinima proizvodnje znanja, sve više propituje vizualni jezik suvremene umjetnosti.

U tom smislu posebno je zanimljiv prilično razvijen pravac talijanske antropološke umjetnosti, s umjetnicima poput Antonia Paradisa, Claudia Coste i Maria Crescija koji su se u svom radu uvelike referirali na djela antropologa Claudea Lévi-Straussa i Ernesta de Martina. Koristeći se antropološkim metodama kritički pristupaju promjenama do kojih dolazi uslijed globalizacijskih procesa te rasta industrijalizacije i konzumerizma, dok u tradicionalnim kulturama, “dalekim Drugima” prepoznaju oblik otpora i spasa pred neminovnim uništenjem koje prijeti zapadnoj civilizaciji. “Antropologija nudi metode i alate kojima možemo zaštititi tradicionalne kulture, dok umjetnost u tom smislu predstavlja jedini mogući oblik djelovanja”, nastavlja Marano.

Slična promišljanja nalazimo i u suvremenim umjetničkim praksama, pa i u lokalnom i regionalnom kontekstu, primjerice u aktualnom radu slovenske multimedijalne umjetnice Maje Smrekar predstavljenom na izložbi Oprema za preživljavanje u antropocenu. U njoj umjetnica odabire različite tradicijske predmete, “označitelje slovenske kulturne baštine” i oblikuje ih u “mobilni set za preživljavanje” apokaliptične budućnosti izazvane čovjekovim invazivnim djelovanjem na prirodni okoliš. Oleg Šuran ovakvo vraćanje tradicionalnim alatima tumači kao manifestaciju zabrinutosti današnje društvene ovisnosti o elektroničkim medijima, “gdje ne samo da ne poznajemo osnovne principe funkcioniranja suvremenih alata i infrastrukture, već se slučajem krizne situacije pomalo smatra i nestanak Interneta, ili (još gore) nestanak struje na više od par sati”.

Kritička refleksija razvoja suvremenog društva, s naglaskom na ulogu tehnologije, jedna je od značajnih tema i unutar dizajnerskog polja, u kojem se sve više dizajnera odmiče od “dominantne percepcije i konzumerističke uloge dizajna” i okreće drugačijem, kritičkom pristupu. Djelujući na razmeđu različitih disciplina, koristeći dizajn kao medij, bave se današnjim društvenim, ekonomskim, ekološkim i političkim odnosima, kako piše Ivica Mitrović u tekstu  Zapadnjačka melankolija: Kako promišljati drugačije budućnosti u “stvarnom svijetu”?. Pomak od uskog shvaćanja dizajnerske prakse kao one koja prezentira gotova (tržišna) rješenja, i povratak diskurzivnom polju djelovanja u središtu je promišljanja spekulativnog dizajnerskog pristupa, koje pored kritičke refleksije nudi i odmak od puke dijagnoze stanja, krećući se “prema imaginaciji i vizijama mogućih scenarija budućnosti”.

Program Interakcije Umjetničke akademije u Splitu koji već niz godina promišlja spekulativne dizajnerske prakse, ove je godine posvećen jednoj od najznačajnijih globalnih tema – klimatskim promjenama te donosi “moguće scenarije koji bi nas mogli pripremiti za post-apokaliptične budućnosti”, nudeći alate i metode za njihovo preživljavanje. Rad Život nakon turizma predstavljen u sklopu ovogodišnjih Interakcija promišlja učinke globalnih klimatskih promjena u lokalnom kontekstu, predviđajući scenarij prema kojem ekstremne klimatske promjene na istočnom dijelu Jadrana dovode do sasvim novih društvenih i ekonomskih uvjeta života. Kako pojašnjava koautor Ivica Mitrović, rad pored reflektiranja ne-tako-svijetle budućnosti jednog od klimatski najpoželjnijih dijelova Europe, tematizira i “potrebu za obnavljanjem tradicionalnih znanja i vještina koji su izgubljeni u vremenu visoke modernizacije i vremenu ekstremnog potrošačkog društva, u čijoj je izgradnji i dizajn bio jedan od značajnih aktera”.

Spekulativni dizajnerski pristup otvara i pitanje negativnih konsekvenci distopijskih scenarija na koje ukazuje i Naomi Klein, tvrdeći kako katastrofični scenariji budućnosti kod ljudi počinju stvarati dojam determiniranosti i neizbježnosti takvih ishoda, što u konačnici, umjesto djelovanjem, rezultira pasivizacijom. “Problem je u tome da dominacija distopijskih scenarija kroz ‘temporalnu petlju’ utječe na naše zamišljanje budućnosti. Potrebno je izaći iz te petlje i pokušati zamisliti (raditi) na drugačijim budućnostima”, ističe Mitrović. Na istoj liniji napominje i kako se spekulativna praksa, svjesna ovakve opasnosti, “sve više izmiče iz početne pozicije u kojoj je kroz različite scenarije budućnosti pokušavala postavljati pitanja u kakvoj budućnosti ćemo živjeti, budućnosti koje su najčešće bile distopijske – prema konkretnim akcijama koje će nam omogućiti preživljavanje (ili bolji život) u takvim budućnostima”.

Iako imaginiranje budućnosti u distopijskom ključu logično slijedi iz ekonomskih i ekoloških postavki suvremenog društva, “udarac šakom u sadašnjost” – kako izložbu Sve ljudske budućnosti interpretira selektor Okwui Enwezor – ne mora biti paralizirajući. Uloga koju pritom imaju znanost, umjetnost  i dizajn ne ispunjava se samo u propitivanju budućnosti u kojoj ćemo živjeti već i u stvaranju alternative današnjem društvenom, ekonomskom i političkom okviru, alternative koja može promijeniti predviđeni ishod.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Francesco Marano, profesor vizualne antropologije na Odsjeku za kulture Europe i Mediterana pri Sveučilištu Bazilikata u Materi (Italija), govorit će o primjerima premreženosti suvremene umjetnosti i kulturne antropologije. Početkom 20. stoljeća suvremena je umjetnost prepoznala potencijale antropologije u razumijevanju društva te je tijekom vremena prisvojila njezine alate i metode. Posljednjih desetljeća i antropologija bilježi vizualni obrat. Okretanjem jezicima umjetnosti propituje dodatne mogućnosti istraživanja i predstavljanja kulture. Dijaloški odnos umjetničkih i antropoloških praksi otkriva zajedničko polje na kojemu se razmjenjuju politički i estetski ciljevi, a upravo ta interakcija, smatra Marano, otvara moguće izlaske iz ekonomskih i akademskih granica i ograničenja.

Istraživanja profesora Marana ulaze u domenu odnosa antropologije i suvremene umjetnosti, vizualne antropologije, antropologije medija te reprezentacije kulturnih identiteta. Direktor je festivala Antropologija i znanost koji se održava u Materi pod naslovom Mapa i prakse mapiranja. Osnivač je rezidencijalnog programa za umjetnike i antropologe Rupextre, osmišljenog kao laboratorij suradnje umjetnosti i antropologije čija je temeljna postavka bliskost težnji obiju disciplina da se kritički pozicioniraju naspram hegemonijskih struktura, prodirući u prostore nevidljivih, podređenih i marginaliziranih skupina.