Bioakustika označava interdisciplinarno područje primjene akustičkih istraživanja u polju biologije, područje koje upozorava na neočekivanu važnost naoko neopipljive zvučne dimenzije za biološki svijet, a time i izuzetnu korisnost – često i doslovnu slikovitost – bilježenja njenih rezultata. Budući da je značajan dio biodiverziteta neke lokacije neobično lako obuhvatiti u zvuku, bioakustika se pokazala kao dobro sredstvo praćenja promjena na razini čitavih ekosustava kroz promjene u njihovim zvučnim slikama.

S obzirom na tu sposobnost bioakustike da zagrabi u cjelinu nekog lokaliteta, pokazala se ona posebno zanimljivom za ekološka istraživanja. A upravo je u tom području, osim korelacija s uobičajenim faktorima poput različitih oblika materijalnog onečišćenja, bioakustika upozorila i na jedan oblik narušavanja ekosustava u dimenziji koja je samo njoj dostupna – na akustičko zagađenje ili remećenje akustičke ravnoteže. Riječ je o tipu poremećaja osobitog zbog toga što je često neuočljiv, dok istovremeno može utjecati i na znatno veće područje od, primjerice, nekog lokaliziranog odlagališta otpada. Zvuk se, jednostavno, širi u svim smjerovima, remeteći u pravim uvjetima zvučnu kulisu i kilometrima naokolo, uz neslućene posljedice po preživljavanje životinja čije stanište kontaminira.

Dramatične pouke zvučnog bilježenja ekoloških poremećaja ponudio je Zbor zalaska Sunca, izuzetno dojmljivi, nagrađivani diplomski film redateljice Nike Šaravanje izrađen u sklopu finaliziranja njezina studija na ZeLIG školi dokumentarnog filma u Bolzanu u Italiji i prikazan na 12. Festivalu tolerancije – Jewish Film Festivalu, koji se održavao od 8. do 14. travnja u Zagrebu. Film prati projekt Fragmenti izumiranja talijanskog znanstvenika Davida Monacchija prikazujući u vrlo pažljivo izvedenoj paralelnoj montaži jednu od njegovih ekspedicija u ekvadorski dio Amazonije i predstavljanje njegovog istraživanja na izlaganju u Bruxellesu.

Osobitost je Zbora zalaska Sunca što je riječ o filmu o – zvuku. No umjesto da se pokaže kao problem, ta je koncepcijska zagonetka, koja je medij podredila jednom njegovom sekundarnom elementu, Šaravanji i njezinom suredatelju i snimatelju Alessandru D’Emiliji otvorila prostor mogućnosti za iznimno promišljeno oblikovanje filma i odnosa njegove vizualne i auditivne razine.

Vještina izgradnje toga odnosa upečatljiva je već u prvim trima minutama filma, koje su gotovo pa virtuozno komponirane kao uvođenje jednog vizualnog medija u svijet zvuka. Zbor zalaska Sunca, naime, otvara upravo zvukom, a ne slikom, odnosno zvučnom kulisom neidentificiranog ambijenta za koji naslućujemo da je riječ o prašumi. Nakon nekoliko sekundi na crnoj se podlozi počinju ispisivati osnovne informacije o Monacchijevu projektu: doznajemo da je pokrenut 2001. godine s ciljem bilježenja zvukova najstarijih, biološki najraznolikijih, netaknutih Zemljinih ekosustava, da se u tom procesu usmjerio na prašume u ekvatorskom pojasu te da je naišao na izuzetno malen broj lokacija koje su izmakle ljudskom utjecaju. Tek pred kraj ispisivanja toga teksta, negdje iza 40. sekunde filma, slika se pretapa u kadar roja kukaca u mraku – kadar gotovo pa potpuno apstraktan; tek prvi, oprezni korak vizualnog u teritorij zvuka. Slijede krupni planovi pojedinih neobičnih stanovnika prašume, kukaca više ili manje raspoznatljivih, karakteristično produženi kako slika ne bi preuzela primat nad glavnim protagonistom.

Tek oko druge minute vidimo prve kadrove Monacchija. No točnije bi bilo reći da Monacchija naslućujemo, jer okrenut nam je leđima s lampom na glavi pa vidimo samo njegovu siluetu, a u mraku je najuočljivija upravo slika zvuka, odnosno dijela ekrana Monacchijeva računala na kojem vidimo spektrogram, vizualni prikaz zvučnog signala koji se u tom trenu bilježi. Zvučna se kulisa remeti nakon tri minute gotovo preplašenim, ali i autoreferencijalnim Monacchijevim komentarom: “Koji su ono zvukovi tamo? Ne razumijem.” U tom trenu tek kao da se film objavljuje kao film, a da je zvuk tek jedna od njegovih sastavnica podsjećaju nas kadrovi opreme za snimanje – osobitost je Zbora zalaska Sunca da je njegov predmet ujedno i sredstvo njegove izrade.

Po završetku uvodne sekvence Monacchijev nam voice-over približava konkretan povod snimanju filma: riječ je o novoj etapi njegova projekta, odlasku u ekvadorsku Amazoniju u 2016. godini kako bi najnovijom tehnologijom – takozvanim “3D” mikrofonima – zabilježio zvučnu sliku mjesta s jednim od najviših zabilježenih stupnjeva biodiverziteta na planeti, ali i mjestom čija zvučna slika otkriva dugotrajan proces njegova biološkog osiromašenja.

Prašumu zatičemo u dvostruko poremećenom stanju: dugotrajna suša utišala je njezine brojne vrste, a po prvi puta u njezinom zvučnom otisku počinjemo naslućivati ljudski utjecaj, iako smo naizgled na potpuno netaknutom području. Kontinuirana pozadinska buka, osobito prisutna u niskim frekvencijama, istoga je trena prepoznatljiva kao remetilački utjecaj u zvučnom pejzažu, a Monacchi nam objašnjava da su njezini izvori kilometrima udaljeni – što ju, međutim, ne sprečava da šteti životu prašume.

Širi ekološki kontekst ovih promjena ocrtan nam je sekvencama Monacchijeve prezentacije u Bruxellesu, strpljivo razlomljenima tijekom filma na način da jasno i pravovremeno pojašnjavaju znanstvene i tehničke aspekte istraživanja. Film se pritom između prizora u prašumi i osjetilno napadnih gradskih prizora kreće uz pomoć spretnih postupaka – primjerice, naoko očitim, ali efektnim asocijativnim prijelazom s kadrova prašumskih mrava na kadrove gradske gužve. U ovom slučaju se promišljeno računa i s time da će paralelizam vizualne montaže biti učinjen ambivalentnim na razini montaže zvuka: iznenadni skok u buku gradskog ambijenta, nakon što je gledateljeva/slušateljeva percepcija naviknuta na prirodnu kulisu prašume, očuđuje naš svakodnevni zvučni pejzaž i naglašava njegovu agresivnost.

Monacchi na svojoj prezentaciji nudi više dramatičnih podataka: pozivajući se na UN-ovu Milenijsku procjenu ekosustava, dokument objavljen 2005. godine, navodi da je trenutna globalna stopa izumiranja između 100 i 1000 puta viša nego što bi se prirodno očekivalo, dok se svaka četvrta vrsta sisavaca, svaka osma vrsta ptica i 41% vodozemaca nalaze na IUCN-ovoj crvenoj listi ugroženih. Koliko je pritom akustička ravnoteža važna za neki ekosustav pojašnjava on na primjeru jedne lokacije čiji spektrogram predstavlja.

Spektrogram, naime, daje frekvencijski i dinamički otisak nekog zvučnog pejzaža u vremenu, pri čemu vertikalna os predstavlja frekvencijski spektar, horizontalna protok vremena, a boja glasnoću. Bioakustički pak spektrogrami pokazuju, otkriva Monacchi, relativno pažljivu frekvencijsku segmentiranost pojedinih ekosustava, što znači da glasanje svake vrste okupira zaseban dio frekvencijskog spektra, s očitom funkcijom. Primjerice, na lokaciji koju Monacchi izdvaja otkrivena je vrsta šišmiša koja eholocira točno u “praznom” dijelu spektra u kojem se ne glasa nijedna preostala vrsta koja živi na tom području. Monacchijeva poanta je vrlo jasna: kada bi se u tom mjestu pojavio izvor zvuka – primjerice, vrsta insekta dovedena zbog ljudskog utjecaja – koji bi zaposjeo taj dio spektra, navedeni se šišmiši ne bi mogli orijentirati, kretati ni hraniti normalno, uz potencijalno ozbiljne posljedice po čitav sustav.

U dijelu ekvadorske prašume koji je poremetila izgradnja naftovoda Monacchi sada dolazi do zabrinjavajuće hipoteze: zbog pozadinske buke koju proizvode naftna postrojenja udaljena nekoliko kilometara, većina vrsta koja se glasa u rasponu do 500 Hz napustila je područje ostavši bez mogućnosti da komunicira jednako efikasno kao prije. Na ovome se mjestu dolazi do možda i najdramatičnijeg uvida u važnost očuvanja akustičke ravnoteže nekog ekosustava: riječ je o poremećajima koji čitave skupine životinja mogu protjerati iz njihovih staništa, a da pritom ne nastaje nikakav opipljivi oblik štete koji je moguće prepoznati na vrijeme.

Ovakvi momenti konkretnih terenskih uvida u filmu često prizivaju i neki tip kontekstualnog ekskursa: o specifičnom društvenom okviru ovih i drugih utjecaja na ekvadorske ekosustave, nažalost, do kraja ne doznajemo mnogo. No budući da je nastao prema Monacchijevom konceptu, a i s obzirom na produkcijske gabarite, uistinu ne čudi da se Zbor zalaska Sunca uglavnom fokusira na “intimu” snimanja u prašumi, dok društveni okvir biva samo naznačenim – dovoljno da je moguće tek elementarno ispratiti što se dešava u samom zvuku koji Monacchi bilježi.

Uzevši sve u obzir, ovom je filmu teško zamjeriti nedostatak konteksta, kao što se počesto može dokumentarističkim istraživanjima iz konvencionalne ekološke perspektive. Protagonist Zbora zalaska Sunca je ionako prije svega zvuk čiju neobičnu biološku važnost film razotkriva i podcrtava – i čini to iznimno efektno. Svojim otvaranjem neobično poučne dimenzije zvuka Zbor zalaska Sunca nedvojbeno proširuje dojam o opsegu poremećaja koji zahvaćaju ključne Zemljine ekosustave. U tom smislu, sve i ako ne odlazi znatno dalje od svog neposrednog predmeta, predstavlja on vrijedan putokaz za produbljenije proučavanje konkretnih uvjeta u kojima nastaje šteta koju dojmljivo bilježi.