U seriji Placebo Bućan preispituje odnose prirode i kulture, prirodnog i umjetnog. Uloga čovjeka u njenim slikama uloga je objekta u prirodnom ambijentu. U tim performativnim fotografijama umjetno proizvedeni produkti spajaju se s prirodnim strukturama. Ipak, posredovani slikom prikazani objekti gube na važnosti i postaje svejedno gleda li se mjesec ili žuti balon. Serija Placebo nadovezuje se na činjenicu da je fotografija u digitalnom domu sklona manipulaciji, retušu i inscenaciji. U njoj predstavljene fotografije nisu krivotvorine u tehničkom smislu, ali navode na pitanje što se zapravo vidi – jesu li situacije stvarne ili konstruirane, jesu li objekti na njima prirodni ili artificijelni.

S druge strane, senzibilitet i interes autorice za intervencije u okolinu vidljiv je u novom projektu Mauerhasen, usmjerenom na artificijelnu strukturu koja je izvorno imala geopolitičko značenje. Bućan stvara bizarne situacija na simboličkim dijelovima nekadašnjeg zida Berlinskog zida u svrhu preispitivanja utjecaja fizičkih i mentalnih barijera u svakodnevnom iskustvu.

Izložba je otvorena do 17. prosinca.

“Aktualnost Konjikušićeva rada je, nažalost, toliko snažna, da autorove “operativne” slike pogađaju brutalnošću dokumentaristike, bez retoričkih predaha ili dilema. Jasno je o čemu je riječ, migranti noću prelaze (saznajemo, šengensku) granicu, pred nama je snimka kretanja njihovih tijela, snimljena infracrvenom policijskom kamerom. Kako je Konjikušić “oteo pogled” nadziratelja, kako se taj fotograf na trenutak “poslužio” policijskom kamerom i prisvojio moćni “policijski žanr”, mi to ne znamo. Izložene fotografije ili Konjikušićeve noćne “operativne slike” vidimo najprije kao fikcionalizirane dokaze začudne ljepote. 

Fragilne aure dinamičnih energija, u oblacima kretnji, kao klasičnoestetički, futuristički sfumato: zašto se gotovo sramite pred evokacijom takvih prispodoba? Zašto sram? Zato što je riječ o fotografskom dokazu skupocjene policijske opreme koja mjeri toplinu ljudskog tijela radi njihovog nadzora? Konjikušić, primjerice, relativizira to teško pitanje, ali posve jasno i oštro zaobilazi estetizaciju istog kolektivnog i aktualnog političkog trenutka. To čini tako što širi okvire fotografija: pridružujući im snimku neimenovanog muškarca koji nas na razgovjetnom engleskom jeziku obavještava da je on autentični putnik na ovoj lokaciji”, napisala je u najavi izložbe Branimira Lazarin. 

Davor Konjikušić rođen je 1979. godine u Zenici, BiH. Na Akademiji dramske umjetnosti završio je prediplomski studij snimanja i magisterij fotografije. U svojoj umjetničkoj praksi služi se fotografijom kao primarnim medijem za artikulaciju autorskog koncepta u kojem propituje odnose između osobnog i javnog, intimnog i društveno-političkog. Fotografiju povezuje s tekstom, arhivom, nađenim predmetima i videom. Zanima ga uloga fotografskog medija u uspostavljanju odnosa moći i kontrole. U zadnjim radovima bavi se pitanjem migracija kroz koje otvara pitanje društvenih antagonizama unutar suvremenog društva, odnosa između centra i periferije, sjevera i juga, među klasama te o represivnim elementima fotografije u biopolitičkom kontekstu. Za svoj rad je, između ostalog, 2013. godine nagrađen u kategoriji umjetničkog koncepta na festivalu Rovinj Photodays. Na Slavonskom bijenalu je za svoj rad Sveti ljudi osvojio nagradu Ex Aequo. Radovi mu se nalaze u fundusu Muzeja grada Zagreba i Muzeja za umjetnost i obrt.

Izložba je otvorena do 29. studenog.

Sagrađen u parku – šumi u blizini centra grada, kompleks ujedno ima turističko rekreativnu i medicinsko terapijsku funkciju. Kretanje kroz prostor ostavlja dojam organske povezanosti prirode i arhitekture, ljudi i prostora. Topla voda djeluje  blagotvorno i opuštajuće na tijela, a uranjanje u vodu nosi značenje pročišćenja i meditacije. Čini se da si svatko uzima dovoljno prostora i vremena za sebe u izvođenju vodenih rituala. No osim što je mjesto za individualnu kontemplaciju, ovaj prostor je ujedno i prostor društvene interakcije, solidarnosti i zajedništva. Usredotočenost na opuštanje i njegu tijela reflektira sustav socijalne njege i brige, za koji se čini da se polako i sigurno raspada u korist ideje individualizma i osobnog razvitka.

Kroz nekoliko godina fotografiranja u toplicama snimljeno je stotinjak filmova. U uobičajenom procesu selekcije fotografi reduciraju snimljeni materijal na mali broj fotografija koje najbolje predstavljaju neku ideju. Ovdje izložene fotografije ne predstavljaju uski odabir najboljih fotografija, već širu selekciju fotografija koje su labavo povezane u imaginarni narativ. Izloženi su dijelovi originalnih dijapozitiv filmova u nizovima od dvije do tri fotografije. Redoslijed fotografija unutar niza je redoslijed kojim su fotografije snimljene na filmu, čime se u postav izložbe uvodi vremenska dimenzija. Postav izložbe je time dobio ritam koji odražava trajanje procesa fotografiranja, odnosno materijalizaciju fotografskog načina razmišljanja”, zapisao je autor u predgovoru izložbi.

Bojan Mrđenović (1987. Virovitica) koristi fotografiju za bilježenje promjena i tranzicija. Diplomirao je na preddiplomskom studiju povijesti umjetnosti i informacijskih znanosti te na preddiplomskom studiju filmskog i TV snimanja na Akademiji dramske umjetnosti. Živi i radi u Zagrebu.

Otvorenje izložbe je u nedjelju, 28. rujna u 12 sati. Galerija Lang otvorena je subotom i nedjeljom od 11 do 13 sati te od 16 do 19 sati. Izložba Toplice otvorena je do 26. listopada. 

Izjednačavanje po značenju malih i naoko nebitnih detalja i samoga majčinog lica u postavu izložbe, govore o naravi pamćenja. Beskrajno puno sitnih točaka, dokaza prisutnosti ravnopravno se isprepliće u identitetu majke. Cjelina sastavljena od komadića, bez precizne definicije, prigušene boje, bez oštrine obrisa samo pokazuje da ni identitet ne može biti čvršći od (nečije) slike.

Jelena Blagović rođena je 1983. godine u Zagrebu. Zaposlena je na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu kao umjetnička asistentica pri Odsjeku snimanja – Katedra za fotografiju. Trenutno studira na Poslijediplomskom doktorskom studiju povijesti umjetnosti pri Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Izlagala je na brojnim samostalnim i skupnim izložbama u Njemačkoj, Italiji, Francuskoj, Engleskoj, Kini, Hrvatskoj, itd. te je članica ULUPUH-a.

Izložba će biti otvorena od 1. do 22 prosinca u samoborskoj Foto Galeriji Lang. 

Fotografija: Jelena Blagović

Fotografija kao medij postala je sveprisutna uslijed novog razvitka tehnologije posebice tijekom zadnjeg desetljeća. U gotovo svaki mobitel ugrađena je fotografska kamera, a uz to i veliki broj kućanstava postao je vlasnikom barem jednog digitalnog fotoaparata. Ovakva situacija potpuno je suprotna onoj s kraja 19. stoljeća kada je sam fotograf bio jedina osoba koja je posjedovala fotoaparat. Današnja dostupnost fotografije omogućava njeno stvaranje od strane “običnih” građana među kojima se popularizira te se rasprostranjuje kao vrlo čest hobi. Već neko vrijeme se fotografija, koja se kroz prošlost toliko trudila ostvariti i potvrditi status umjetnosti, sve više integrira u postojeći sustav čineći dio masovne industrije koja uništava neke od njenih najvećih vrijednosti. Istovremeno njena umjetnička strana i dalje govori i pruža mnogo, ali egzistirajući čvrsto na marginama društva. Opipljivost same fotografije postaje sve rjeđom zbog zadržavanja u digitalnom formatu što dovodi i do nastanka virtualnih internetskih galerija. Njihovo postojanje omogućilo je veću vidljivost brojnih kvalitetnih autora, ali isto tako je ne selektirajući radove otvorilo polje koje često radi na štetu kvalitete i u svrhu masovne industrije gubeći na jedinstvenosti, originalnosti ideja, autorskog stila, tehnike itd.

Jedni od onih koji žele poboljšati uvjete rada mladih i neafirmiranih fotografa s ciljem profesionalizacije struke te ostvarivati projekte u suradnji s institucijama su osnivači organizacije dr. Organa vida. Oni su Marina Paulenka (studentica Grafičkog fakulteta), Martina Škrobot (apsolventica modnog dizajna i organizatorica njihovog bivšeg zajedničkog projekta Photoshock) i Krešimir Zadravec (dio uredničkog dua Gojević/Zadravec, začetnika foto magazina Bulb). I sami se bave fotografijom te im je najveća želja osnovati modernu i svima dostupnu galeriju. U razgovoru su naglasili: “Mladi autori osuđeni su na organizaciju izložbi u neadekvatnim prostorima, pa često možete naletjeti na fotografsku izložbu u kafiću. Također izložbe se organiziraju u prostorijama raznih udruga, školskih ustanova, knjižnica. Navedeni prostori nisu priznati od struke, pa u tom kontekstu ispada kao da se nisu dogodili.”