U prepunoj dvorani Hrvatskog novinarskog društva održana je tribina U obranu slobode govora potaknuta prvim potezima nove Vlade. Najavljena “nova nacionalna paradigma” kulturne i medijske politike, neutemeljeno ukidanje Stručnog povjerenstva za neprofitne medije u Ministarstvu kulture i najava ukidanja već premalog sufinanciranja novinarskog rada, sumnje da su sljedeće mete “reformi” Hina i HRT kao jedini preostali javni mediji te uopće problematiziranje rada civilnog društva i njegovih vrijednosti, doveli su do situacije koja se prepoznaje kao ozbiljan napad na profesionalno novinarstvo, medijski pluralizam i ljudska prava. 

Ana Brakus s Libele istaknula je važnost neproftinih medija u borbi, između ostalog, za prava manjina: “Dominantni mediji pravima tih skupina bave se premalo. Neprofitni mediji koji su trenutno pod napadom kanaliziraju glas tih manjina. Mediji o kojima ovdje danas govorimo ne mogu biti zaustavljeni ni na jedan način osim sustavnom manipulacijom informacijama, u čemu danas prednjači udruga U ime obitelji”, rekla je i podsjetila na “žalosni referendum o braku”. “Jedini profit ostvarili su oni sami, očekujući da će svoj politički kapital unovčiti u formi saborskih plaća. U tome je sudjelovao i današnji ministar kulture”, rekla je Brakus i podsjetila da se polako, ali sigurno radi i na ograničavanju već stečenih ženskih prava, poput onog na pobačaj koji je već proglašen nadstandardom što znači da će biti – manje dostupan. Podsjetila je i na neuspjeh uvođenja građanskog odgoja i obrazovanja kao predmeta u škole, a i zdravstvenog odgoja u njegovom prvom predloženom obliku.

Urednica portala Bilten i jedna od autorica Nacionalnog izvještaja o medijima Ministarstva kulture Andrea Milat smatra da je nedopustivo optuživati neprofitne medije da krše tržišnu utakmicu. Istaknula je da je osim financiranja neprofitih medija razrješenjem Povjerenstva spriječeno i sufinanciranje novinarskih radova i osnivanje novih neprofitnih medija, s čak 0,89 posto prihoda od igara na sreću, a ne od prikupljanja poreza građana. Usporedbe radi, nasuprot 3 milijuna i 97 tisuća kuna za neprofitne medije nalazi se, naprimjer, 125 milijuna državnih potpora samo jednom trgovačko-prehrambenom koncernu. Iz Fonda za pluralizam Vijeća za elektroničke medije neprofitnim medijima je raspodjeljeno milijun i 518 tisuća kuna, dok su komercijalni elektronički mediji dobili 29 milijuna i 504 tisuće kuna, čemu je potrebno pribrojiti i obavezu središnje države da se oglašava u lokalnim medijima. Tako je, naprimjer, samo televizija Z1 prošle godine uprihodila 383 tisuće kuna. Nadalje, poreznim olakšicama tiskane dnevne novine uprihodile su oko 132 milijuna kuna.

Posljednji govornik na tribini, urednik Novosti Ivica Đikić govorio je o društvenoj funkciji novinarstva za koje mora postojati državno financiranje. Postavivši pitanje što su javnosti zauzvrat dali javni i komercijalni mediji, također korisnici državnih potpora, stavio je fokus na bavljenje suštinom i inzistiranje na informacijama i istraživanju činjenica. Slučaj Lozančić, rekao je, savršen je primjer toga. U medijma se danima analizira kada će premijer potpisati predsjedničin zahtjev, nagađa se što se dogodilo i zauzimaju se strane, no nikako da se postavi pitanje o čemu su to razgovarali predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović i osoba protiv koje je USKOK pokrenuo već treću istragu temeljem nalaza sektora za otkrivanje poreznih prijevara Ministarstva financija, te hoće li predsjednica preuzeti odgovornost za svoje postupke.

U kontekstu neprofitnih medija koji se u svom radu ne libe baviti političkim i ekonomskim elitama i moćnicima, Veronika Rešković, nagrađivana novinarka portala Forum, istaknula je da unatoč nepovoljnim radnim uvjetima, novinarske teme koje otvaraju neprofitni mediji – ne trpe. “Pišemo sa žarom, ponekad nas, istina, uhvati malodušnost. Na strani smo slabih, ne na strani moćnih. Na Forumu baratamo pojmovima koje Karamarko ne razumije i prezire – građani, građanska prava. Ne žele ih čuti ni Karamarko, ni Hasanbegović. Boje ih se, jer biti građanin znači biti subjekt, a ne biti objekt”. Polje kulture u kojem rade i stasaju specijalizirani neprofitni mediji opisao je Luka Ostojić, urednik portala Booksa i dvotjednika Zarez. Govorio je o važnosti neprofitnih medija za kulturu koja je “nestala” iz komercijalnih medija, a i u javnim se teško održava. Razlog tomu jest neprofitabilnost same kulture koja na tržištu ne bi opstala bez povinovanja logici mainstreama i zabave. Niti će kultura na to pristati niti će neprofitni mediji slijediti tu logiku, istaknuo je Ostojić.

Ana Brakus je istaknula da se sloboda govora ne može u potpunosti ugušiti nijednom institucijom, Vladom ili politikom. “Mi nismo nasilni, ali nismo niti lako uništivi. Ne mogu nas ugušiti, ne mogu ugušiti slobodu govora. Mi ovdje danas stajemo u njezinu obranu”. 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Piše: Vatroslav Miloš

Milan Bandić, najveći od svih hrvatskih gradonačelnika ikad, napokon je na slobodi. Njegovo nepravedno utamničenje, odlučio je tako Ustavni sud, grubo je kršenje ljudskih prava. Odlučio je Ustavni sud i da ne možete jamčevinu određenu za sumnjičenje za jedno kazneno djelo, k vragu, naplatiti zbog sumnje za drugo kazneno djelo. Gradonačelnik Bandić je, hvala na pitanju, na svome radnom mjestu. 

Istovremeno, kako prenose gotovo svi mediji u zemlji, u Hrvatskoj je potkraj veljače bilo “47 828 blokirana poslovna subjekta s 28,9 milijardi kuna neizvršenih osnova za plaćanje, a u blokadi je bilo i 317 224 građana, s 31,46 milijardi kuna nepodmirenih dugovanja”. Iako je na godišnjoj razini “trend” blokada u opadanju, realnost ovrha i ovršnih radnji na svojoj je koži osjetilo 2,3 posto više građana i 1,2 posto poslovnih subjekata nego u siječnju. 

Prošloga je tjedna, u sklopu Filozofskog teatra, u zagrebačkom HNK-u gostovao Thomas Piketty, francuski ekonomist i, puno važnije, premijerov liebling čija knjiga Kapital u 21. stoljeću ravnodušnima ne ostavlja ni libertarijance ni marksiste. Snimku predavanja, koje je uživo prenosio HRT i HR, možete pogledati ovdje. 

“Statistike pokazuju kako je kultura u Srbiji ispala sa svih lista prioriteta građana. U osiromašenom društvu malo je onih čiji budžet nakon zadovoljenja elementarnih potreba omogućava još i dodatna izdvajanja za kulturnu potrošnju. Posljedično, kultura je postala ekskluzivna i elitna stvar koja se sve manje srami tako i predstavljati u službenim politikama”, piše Marko Miletić na Biltenu. U Hrvatskoj je, budimo realni, situacija nešto bolja no itekako usporediva. Nejasna kulturna politika, prebacivanje odgovornosti kulturne potrošnje na platežnu (ne)moć pojedinca, sve manja izdvajanja za prosvjetu i znanost, marginalizacija lokalnih kulturnih točaka poput domova i centara za kulturu… “Primeri domova kulture i studentskih centara mogu poslužiti kao potencijalna alternativa ukoliko se kultura oblikuje i finansira tako da služi celom društvu, a ne samo dogmatičnom veličanju pojedinačnih uspeha i zadovoljstava. Pokušaji formulisanja drugačije kulturne politike, koji bi išli u tom pravcu, moraju uzeti u obzir stvaranje materijalnih osnova za kulturnu produkciju. Odnosno, borba za kulturu za svakoga je borba za privredu i ekonomiju koje će koristiti celom društvu”, ističe na kraju Miletić. 

Četvrtak, 9. travnja, bostonski je gradonačelnik službeno proglasio Danom pokreta riot grrrl. Radi se o feminističkom kontrakulturnom pokretu koji je, prvenstveno kroz muzičku i fanzinsku proizvodnju, osnaživao djevojke i žene da u svoje ruke uzmu alate kulturne proizvodnje i bore se protiv patrijarhata, establišmenta, kapitalizma i svih oblika diskriminacije. Pokret je nasnažnije djelovao od početka pa sve do kraja 1990-ih godina, a njegovi se odjeci – kroz različite oblike umjetničkih, aktivističkih i medijskih praksi – itekako ogledaju i danas.

Engleski pridjev eerie teško se može precizno prevesti na hrvatski. Korijen mu je u srednjeengleskom eri, odnosno staroengleskom earg, a označava nešto jezovito, nadnaravno, uznemirujuće. U tekstu The eeriness of the English countryside engleski književnik i profesor engleske književnosti Robert Macfarlane piše o aktualnom prodoru te “engleske jeze” u književnost, popularnu muziku, film, likovne umjetnosti i ističe kako za nove generacije umjetnika to označava kulturnu i političku reakciju na suvremene krize i strahove, a ne tek neki neodređeni šok-efekt. 

Piše: Vatroslav Miloš

Škotski referendum za neovisnost je iza nas. Rezultati su jasni: 55% glasača se izjasnilo za Ujedinjeno Kraljevstvo. No, kako su mnogi mediji izvještavali posljednjih dana, stvari za Škotsku – i Wales i Sjevernu Irsku pa i samu Englesku – više nikada neće biti iste. Što epilog referenduma znači za njegove ključne aktere možete čitati u tekstu Anoosha Chakeliana u New Statesmanu. Također, u procesu prema mogućem osamostaljenju Škotske, mnogo je glasova prigovaralo inherentnom nacionalizmu kampanje za odcjepljenje. Ipak, u obranu tog procesa i njegovih ideja stala je Cat Boyd u Red Pepperu: “Nije val škotskog nacionalizma taj koji davao pokretački impuls glasu ‘za’: bila je to debata o socijalnoj pravdi, ekonomskoj demokraciji i prilika za radikalnu promjenu”. 

Polarizacija našeg društva – vođena izuzetnom dezorijentiranošću političkih klasa, što u ideološkom, što u birokratskom smislu – ovoga se tjedna manifestirala u potezu državnog činovnika koji je odbio kao porezni odbitak računati donaciju zagrebačkom Centru za ženske studije. Naime, ovaj je poreznik i, očito, amaterski stručnjak za ustavno pravo rad te organizacije klasificirao protuustavnim jer se ista, njegovim riječima, zalaže za pravo na pobačaj. Priču je sredinom tjedna otkrila Dubravka Blaško na H-alteru, a tekstovima su reagirale i Asja Bakić na Mufu, kao i Dijana Ćurković na Vox Feminaeu. Slučaj je u Hrvatskoj uživo komentirala direktorica Centra za ženske studije Rada Borić, a Novi list izvijestio da je poreznik koji je glumio ustavnog suca – suspendiran.

Danny Dorling, čija knjiga Inequality and the 1% ovoga mjeseca izlazi za Verso Books, za Guardian iznosi “deset šokantnih činjenica o nejednakosti”: o tome kako britanski liječnici i profesori više nemaju svoga mjesta pri vrhu platne ljestvice, kako ultrabogati percipiraju pripadnike nižih klasa kao “podljudsku” vrstu te kako posljednjih 15 godina svjedočimo nevjerojatnom rastu društvenih nejednakosti. 

Nedavna tragedija u rudniku Raspotočje otvorila je okno nad katastrofalnim stanjem bosanskohercegovačkih rudnika: “U stvari, priča o stanju u rudnicima, nemaru i bezgraničnoj neodgovornosti onih koji donose odluke, priča je o Bosni i Hercegovini danas. Naravno, stanje u rudnicima je i ilustracija za stepen korupcije koja vlada ovom zemljom zbog koje se urušava i prijeti da kolabira ionako krhki sistem”. Tekst Nidžare Ahmetašević možete čitati na Biltenu. 

Netom prije smrti u 95. godini života, britanski povjesničar Eric Hobsbawm je eseje “o Marxu i marksizmu” koji su nastajali od 1956. do 2009. sakupio u knjigu Kako promijeniti svijet. Hrvatski je prijevod ovoga vrijednog doprinosa opusu rasprava o mogućnosti boljega svijeta iz marksističke vizure objavila Naklada Ljevak, a o njemu je u prošlotjednim Novostima Branimira Lazarin zapisala: “Nemoguće je prepričavati Hobsbawma, tužno jalovo poput onog dosadnog ‘plesanja o arhitekturi’, ali razgovarati o njegovoj socijalnoj historiji s analitičkim, historiografskim, srednjoklasno kulturhoch fundiranim povodom, to je već sistemski korak za konkretnu kulturnu sredinu. Jasno da prijevod knjige Erica Hobsbawma (kulturni događaj u humanističkom korpusu) uvijek upućuje na zrcalni problem domaće historiografije, fakat kojemu ne možemo pripisati, recimo, grijeh intelektualne odgovornosti. U prevladavajućem korpusu nacionalne historiografije jedva da ima mjesta za tip orijentacije poput socijalne historije. Tu baš nema disputa i zato je logično da o knjizi velikog (marksističkog) povjesničara na domaćoj ‘sceni’, eventualno i prigodno, razgovaraju tek profesori/ce filozofije, po mogućnosti ‘ljevijeg’ ili marksističkog opredjeljenja”. 

Bolji su svijet zamišljali i oni koji su se, bježeći pred fašističkim okupatorom, našli nasukani u pustinji El Shatta. “[I]stodobno se na tim fotografijama događa i jedna paralelna priča, ispričana licima dalmatinskih seljaka i ribara zatečenih u jednom dramatičnom povijesnom trenutku, licima koja nam donose svu patnju kroz koju su prolazili, ali i prkos kojim su se nosili sa svojim problemima. Zato ovu izložbu i fotografije na njoj treba promatrati ne kao povijesni zapis, nego kao intimno upoznavanje s tisućama hrabrih ljudi, pobjednicima nad sudbinom koju im je pokušalo nametnuti najveće zlo koje je ikad hodalo Zemljom”, piše Ivica Profaca u Forumovom osvrtu na izložbu Lica El Shatta održanoj u galeriji Fotokluba Split. 

Što je to što jedan grad čini zavodljivim? Ljudi, infrastruktura, klima, cijene? Berlin već desetljećima utjelovljuje tu shizofrenu neodređenost koja istovremeno privlači i mlade umjetnike u potrazi za onime što dolazi, avan/turiste koje zanima tek minimalan trošak i maksimalan užitak, kao i pohlepne investitore koji ruševne nekretnine pretvaraju u luksuzne stanove koje si lokalno stanovništvo ne može priuštiti. Više o tome čitajte u New Republicu, u tekstu Thomasa Rogersa naslovljenome The Life and Death of a ‘Cool’ City. 

Naprotiv, riječ je o toliko armiranoj istini, da je čitava prva sesija radne skupine naslovljene “Javni mediji” tijekom posljednje Zelene akademije – održane krajem kolovoza na Visu u organizaciji Zaklade Heinrich Böll i drugih partnera – izgledala poput terapijske grupe. Uništenje profesionalnih standarda, strukturalna korupcija pod krinkom demokracije i tržišnih sloboda, mediji koje ne uređuju njihovi urednici nego izdavači, netransparentno vlasništvo; tretiranje novinara poput roblja, sustavna dezinformacija javnosti umjesto informiranja, uplitanje politike, nemogućnost financiranja i opstanka neprofitnih medija, samo su neke od spominjanih teškoća. Poprilično nefokusirana rasprava dvadesetak novinara – i drugih sudionika kojima su mediji u središtu interesa – ipak je donekle uspjela mapirati polje te ustanoviti najteže probleme. Nakon toga, u drugom dijelu rasprave fokus je bio na pokušajima iznalaženja alternativnih načina financiranja medija i to bez obzira da li je riječ o javnim, privatnim ili neprofitnim medijima. Naime, sva tri medijska sektora su povezana, pa promjena u jednom utječe i na čitavo polje. Posebna je pozornost posvećena Hrvatskoj radioteleviziji, s obzirom da tri posto ukupnog iznosa pristojbe koju građani plaćaju HRT-u – radi se o otprilike 35 milijuna kuna – odlazi u Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija, koji bi po logici stvari trebao potpomagati neprofitne medije. Međutim, rečenim fondom na krajnje netransparentan način upravlja Agencija za elektroničke medije, pa je do sada, riječima privremenog ravnatelja HRT-a Domagoja Novokmeta, većina novca otišla malim lokalnim medijima povezanim s političarima.

Konstrukcija stvarnosti

Privatne tiskane medije uglavnom su uništili njihovi vlasnici, a tamo gdje nisu, njihova uloga nema nikakve veze sa sustavnim, točnim i pravovremenim informiranjem, što, s obzirom da građani nemaju na osnovu čega donijeti odluke, znači smrt demokracije. Bivši novinar Večernjeg lista i nedavno ugašenog tjednika Forum, Stojan de Prato, naglasio je da u Hrvatskoj trenutačno postoje samo jedne dnevne novine (i to, s obzirom da je regionalna, ograničenog dosega) – Novi list – koje točno i sustavno informiraju građane. Dvije najveće tiskovine, Jutarnji list u vlasništvu Ninoslava Pavića, odnosno njegovog koncerna EPH (čiji je, pak, suvlasnik njemačka grupacija WAZ) te Večernji list u vlasništvu austrijske Styrie, odnosno Katholischer Medien Verein Privatstiftung (“Privatne katoličke medijske zaklade”) uglavnom se sastoje od “infotainmenta”, manipulacija povezanih s političkim, ekonomskim i drugim ciljevima vlasnika te površnog informiranja, a privid objektivnosti daju kolumnisti te jedan dio novinara koji uspijevaju pošteno raditi svoj posao. Autor ovog teksta tome bi dodao da i izdanja Styrije, naročito Večernji list, nerijetko znaju skrenuti u nešto što bi se moglo okrstiti jedino primitivizmom i klerofašizmom. Zanimljiv detalj je i da je Styria formalno neprofitna (?) kuća; naime, Zaklada ima takav pravni status. Unatoč tome što se sav profit reinvestira u Zakladu (ne nužno u njene iste dijelove, pa novac jest izvlačen iz hrvatskih izdanja), glavni motiv poslovanja ovdašnje uprave Styrie su menadžerski bonusi, pa je, ističe de Prato, Večernji list – u glupom uvjerenju će tabloidizacija povećati nakladu – uništen žutilom. Glavni operativac katoličke medijske kuće u Hrvatskoj je pater Ivan Tolj, koji je nedavno – kao što možete pročitati na portalu Lupiga.com – u ime predsjednika Ive Josipovića pokušao, ponešto bizarno, intervenirati u naslov intervjua objavljenog u konkurentskom Nacionalu. Predsjednik, kao nekada Ivo Sanader, inače ima sjajne veze i s drugom polovicom nacionalnih tiskanih medija (prema podacima HGK od prije nekoliko godina, EPH i Styria zajedno čine 90 posto tržišta dnevnog tiska). Josipovićev bliski prijatelj Marko Vojković, osim što je kao vlasnik tvrtke Emporion glavni profiter ZAMP-a, u poslovnim je odnosima s Pavićem, pa EPH zapravo predstavlja medijsku ergelu zaduženu za glancanje lika i titranje jaja “el Presidenteu”, o čemu nešto više možete pročitati iz pera Ivice Đikića. O načinima na koje je Pavić, blisko isprepleten s drugim “elitama” naše zemlje (dovoljno je podsjetiti se kakvi se ulizivački članci objavljuju o Ivici Todoriću), uništio medije – prisjetimo se samo par njegovih slavnih izjava, poput toga da se nada da njegovi novinari na posao dolaze s grčem u želucu ili o prosječnoj novinarskoj karijeri – dala bi se napisati enciklopedija novinarskog (i vlasničkog) beščašća. Rezultati toga su, primjerice, stalno skretanje pažnje s pravih problema konstruiranjem lažnih tema i sukoba, podmetanje i iskrivljavanje istine, ponekad i pravo huškačko novinarstvo; sve u svemu, konstrukcija stvarnosti koja nema veze s onim što se zaista događa. 

Domagoj Novokmet, v.d. ravnatelja HRT-a

Erozija profesionalnih načela

Jedan od razloga uništenja profesije činjenica je da više nema izobrazbe koja bi trebala izgraditi iskusnog novinara, nego se kao jeftina radna snaga dovode “djeca s ceste” koja, istaknuo je de Prato, služe zato da se “popunjavaju praznine između oglasa”. Za mentorski rad, kako se čulo, treba novca i vremena, a danas nema ni jednog ni drugog. Osim što nema više mentorstva, nema ni omladinskih medija u kojima bi mladi novinari mogli izučiti zanat. U Njemačkoj, kazao je novinar berlinskog Tageszeitunga Rüdiger Rossig, postoji sustav tzv. dvogodišnjeg volontarijata (za koji su “naučnici” plaćeni, doduše nešto manje nego li zaposleni) kroz koji prođe većina mladih novinara te koji kroz taj period obiđu sve sektore. U tom smislu erozija je profesionalnih načela direktna posljedice aktualne ekonomske situacije. Masovno iskorištavanje mladih novinara, koji su službeno slobodni novinari (“freelanceri”), a zapravo u prikrivenom radnom odnosu (takozvani “RPO-ovci” po kratici “Registar poreznih obveznika”), slabi profesiju na još jedan način: na primjer, kada su zaposleni novinari “Večernjeg” štrajkali, sav posao izrade lista pao je na leđa novinara angažiranih preko RPO modela. Na taj način – s obzirom da je novina i dalje izlazila – štrajk izgubio smisao, a mladi novinari nisu mu se mogli priključiti, s obzirom da im je – zbog mnogo slabije zaštićenosti ugovorom – prijetio raskid suradnje. 

Smijurija od demokracije

Izuzetno informativno izlaganje o javnom interesu u privatnim medijima imao je Toni Gabrić, glavni urednik portala h-alter.org.  Zanimljiva je činjenica i da svi papirnati mediji – uključujući, naravno, i privatne – plaćaju PDV po stopi od svega deset posto, i to zato jer je zakonodavac procijenio da su i privatni mediji na određeni način javno dobro, i to zato što bi trebali informirati i educirati građanstvo. Međutim, ne samo da cijene tiska unatoč ovoj olakšici rastu, da i glavni listovi sve manje provode svoju zadaću, nego se ona odnosi i na posve komercijalne i žute novine. “Odmah je bilo više-manje jasno da Sanaderova vlada oslobađa papirnate novine PDV-a radi korumpiranja velikih novinskih korporacija ususret nadolazećim parlamentarnim izborima; održavanje toga zakonskog rješenja na ovakav način na kakav se održava, pokazuje koliku moć ima novinsko-nakladnički korporacijski lobi i spada među argumente u prilog teze da su neki oblici korupcije na relaciji novinski nakladnici – politika i dalje na djelu”, kaže Gabrić. Što se elektroničkih medija tiče, istaknuto je da je Agencija za elektroničke medije “jedno od najnetransparentnijih tijela vlasti, a vjerojatno i žarište korupcije”. Vrlo je zanimljiva i zakonska obveza o nužnom postojanju redakcijskih statuta, međutim, taj statut nema gotovo niti jedan medij u Hrvatskoj – što znači da izravno krše zakon. Statut je značajan jer bi se njime, po članku 26. Zakona o medijima, trebao regulirati izbor glavnog urednika koji ne bi mogao obnašati dužnost bez suglasnosti više od polovice novinara. Kako u Hrvatskoj u svemu postoji “kvaka”, rečeno je da bi, sve kad bi se i provodili, statuti bili smijurija od demokracije, s obzirom da RPO-ovci (koji u nekim medijima čine i polovicu novinara!) ne bi imali pravo glasa, a određen broj poslušnih novinara se uvijek nađe. Osim toga, kao važni problemi navedeni su izumiranje lokalnih medija i lokalnih dopisnika, bez kojih više nitko ne nadzire lokalne vlasti te sve manje izvještavanja iz stranih zemalja, odakle uglavnom u svim medijima cirkuliraju iste agencijske informacije kojima također opada kvaliteta.

Rüdiger Rossig, novinar berlinskog Tageszeitunga

Oaze za čitatelje

Neprofitni mediji u Hrvatskoj imaju stalan problem financiranja, uslijed čega je konstatno u pitanju njihov redoviti rad, pa i opstanak, istaknula je Janja Sesar, voditeljica portala Kulturpunkt.hr. Vrlo je velika razlika definicije i razvoja medija koji se u različitima europskim zemljama nazivaju “community mediji”, mediji trećeg sektora, alternativni mediji, taktički mediji itd., a u Hrvatskoj se uvriježio naziv neprofitni mediji. Termin nije najspretniji s obzirom da neprofitni mediji mogu ostvarivati prihode, no moraju ih vraćati u vlastitu djelatnost, zbog čega mi možda bolje odgovarao termin “not-for-profit mediji”. U europskom su kontekstu “community mediji” uglavnom nastajali kao mediji koji okupljaju članove lokalne zajednice koje povezuje zajednički interes, tema ili problem i koji proizvode medijski sadržaj za lokalnu zajednicu. U Hrvatskoj je njihov razvoj bio drukčiji te su se pak, osim Radio Studenta koji je bio jedini takav medij, neprofitni mediji snažno razvili u zadnjih desetak najčešće u obliku internetskih portala i to kao reakcija na kulturu skandala i senzacionalizma i srozavanje kvalitete medija. Tako su nastali mediji poput H-altera, Bookse, Lupiga.hr, Vox Feminae i nekolicine drugih profiliranih portala koji pokrivaju teme o kojima se ne piše dovoljno u klasičnim medijima i koji su postali svojevrsna medijska oaza za čitatelje koji se žele informirati o nekoj zapostavljenoj temi ili steći drugi, drukčiji pogled na nju. Generalni je problem taj da neprofitni mediji nisu precizno zakonski definirani niti imaju sustavnu financijsku potporu. Rad je uglavnom baziran na entuzijazmu i volontiranju, a tako se ne može dugoročno kvalitetno raditi. Trenutačno samo jedna institucija trajno podupire neprofitne medije, riječ je o Nacionalnoj zakladi za razvoj civilnoj društva, dok se sve ostalo svodi na projektno financiranje. Ne bi li se to promijenilo, Ministarstvo kulture, izvijestio je Milan F. Živković, savjetnik ministrice za medije, trenutačno radi na boljem funkcioniranju Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija. Pretpostavke za poboljšanje okvira djelovanja ovih medija postoje, no hoće li se to realizirati, naglašava Sesar, pitanje je političke volje. Navela je i primjere Danske i Francuske, gdje profitni privatni mediji podupiru neprofitne određenim postotkom svog prihoda koji ostvare od oglašavanja. 

HRT-ova idiotska borba s komercijalnim medijima

Sljedeće godine Ministarstvo kulture namjerava izaći s medijskom strategijom, kazao je Živković u kojoj će priroriteti biti Hina, HRT te pokretanje jednog dnevnog lista; međutim, Ladislav Tomičić je u to izrazio sumnju s obzirom da je “aktualna ministrica imala namjeru spasiti Vjesnik, ali odluku o tome nije donijela ona niti se odlučilo u njenom kabinetu”. U isto se vrijeme priča o prodaji Vjesnikove tiskare i to – Ninoslavu Paviću. Mnogo je govora bilo o ulozi države te o pitanju kako da javni mediji budu zaista javni, a ne vladini. Država bi trebala brinuti o obrazovanju građanstva i to od osnovne škole, jer je to “jedina nada da ćemo za par desetljeća imati građane koji žele i cijene kvalitetne informacije”. Još jedna od iznesenih ideja bila je da se uvede “porez na šund” za sve medije koji opsežno donose tzv. “celebrity news”. Što se tiče eventualnog spašavanja i/ili subvencioniranja privatnih medija, zaključeno je da to nije posao države, barem dok izgledaju tako kako izgledaju. S obzirom da je formalna tema radne grupe bila financiranje javnih medija, nije se previše govorilo o političkim problemima koji prate HRT; umjesto toga, privremeni ravnatelj Domagoj Novokmet govorio je o tome kako bi Hrvatska radiotelevizija trebala biti vodeći medij kada je riječ o neprofitnim sadržajima, naročito zato jer je, zahvaljujući pristojbi koju plaćaju svi građani, riječ o jedinom mediju na kojem “nije problem u prikupljanju novca nego u njegovoj potrošnji”. HRT propada zato jer se „upustio u idiotsku borbu s komercijalnim medijima”, odnosno RTL-om i Novom TV. Sljedećeg tjedna s emitiranjem započinje treći program namijenjen znanosti i kulturi, a do kraja godine i specijalizirani informativni (“news”) kanal. HRT ima ogroman potencijal, jer i sada unatoč krizi njegov dnevni doseg iznosi 70 posto stanovništva RH, a prije ulaska komercijalnih televizija radilo se o skoro 99 posto. Veliki je problem transparentnost; uz ono što je rečeno o Fondu za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija, HRT bi trebao potpomagati i nezavisnu produkciju s obzirom da je riječ o najvećem kupcu audiovizualnih sadržaja, ali “uglavnom se kupuju skupi projekti sumnjive kvalitete”.

Borna Keserović, glavni urednik ugašenog Foruma

Nestanak kulture kupovanja novina

Pitanje je da li bi kod nas bio moguć medij kao što je berlinski list Tageszeitung – primjer vrlo uspješnog medija koji, s obzirom da je riječ o zadruzi u vlasništvu čitatelja, nadilazi dilemu država vs. privatni mediji. Nedavno je bila aktualna priča o preuzimanju Foruma od strane novinara, no zbog nerealno postavljenih rokova od strane Styrie i financijskih zahtjeva dogovor je propao. O načinu funkcioniranja Tageszeitunga, u kojem vlada potpuno samoupravljanje, izvijestio je Rüdiger Rossig, a opsežno o toj temi možete čitati u tjedniku Novosti. Što se Foruma tiče, glavni urednik Borna Keserović kazao je kako je glavna ideja bila raditi ozbiljan, “no-bullshit” list namijenjen obrazovanim čitateljima kojima treba argumentirana i točna informacija. Međutim, vrlo je teško prodavati takav list u zemlji koja ubrzano gubi srednju klasu i u kojoj je nestala kultura kupovanja novina. Forum je razmatrao i pokušavao razne strategije, kao što je prodaja pojedinačnih članaka ili prodaja digitalnog izdanja po cijeni od svega sedam kuna. Osnovno je pitanje, kad govorimo o novom mediju, postoji li u Hrvatskoj – pa i čitavoj regiji, ukoliko bi se išlo na list koji bi izlazio u svim državama bosansko-hrvatsko-srpskog govornog područja – deset tisuća ljudi koji bi bili spremni investirati na način kao što su čitatelji bili spremni u Tageszeitung; novinarka iz Srbije, Žarka Radoja pozivajući se na svoja iskustva tijekom rada na portalu e-novine, smatra da ne postoji, osim toga, ni jugoslavensko tržište nikada nije bilo unificirano. Ladislav Tomičić naglasio je da je Forum pravi primjer da nije problem u neprofesionalizmu, nego u poslušništvu: “kada se uprava Styrie prestala petljati u uređivanje, novinari su u roku mjesec dana napravili poštene novine”. Premda i Rossig sumnja da je nešto slično kod nas ostvarivo, naglasio je da su i u Njemačkoj svi smatrali da je projekt kao što je Tageszeitung – potpuno nemoguć. S obzirom na troškove, možda bi portal za početak bio mnogo bolje rješenje. Spominjala se i inicijativa da se mali portali udruže u jedan meta-portal koji bi objedinjavao najkvalitetnije vijesti, međutim, već je bilo pokušaja udruživanja regionalnih neprofitnih medija, što je trebalo rezultirati i osnivanjem mreže regionalnih portala, ali od toga nije bilo ništa. Važno je reći da na ovom sastanku nije bilo nikog iz vjerojatno najživljeg medijskog sektora u Hrvatskoj – profitnih internetskih portala. 

Jesmo li nešto naučili iz dosadašnjih promašaja?

Nedostatak solidarnosti među novinarima jedan je od osnovnih problema naših medija i društva uopće, složili su se sudionici, što se moglo vidjeti i na nedavno slučaju kada je predsjednik Ivo Josipović napao tjednik Novosti. S obzirom da su postojeće Hrvatsko novinarsko društvo te Sindikat novinara Hrvatske uglavnom nemoćni, govorilo se o eventualnom osnivanju novog udruženja, međutim do sada su takvi pokušaji propadali, što zbog organizacijskih problema, što zbog ideoloških i konceptualnih prepirki. S obzirom da u Hrvatskoj postoje četiri novinarska fakulteta (uz peti EPH-ov koji se uskoro otvara u Koprivnici), postavilo se pitanje je li obrazovanje budućih novinara način na koji se mogu graditi standardi i štititi profesija. Međutim, činjenica je da više od 50 posto hrvatskih novinara nema završen fakultet, a uz to riječ je o zanatu koji se uči praksom. “U idealnom slučaju novinar bi trebao imati široko obrazovanje, ali to nije nužnost”, naglasio je Rossig. Za razliku od Hrvatske, u kojoj je novinarstvo jedina profesija u kojoj svatko može sebe zvati novinarom bez ikakvog kriterija, u Grčkoj, na primjer, samo ljudi s deset godina iskustva rada u medijima mogu koristiti tu titulu te imaju pravo da im u novinama izlazi puno ime. 

Sve u svemu, ova radna grupa nije došla do nikakvog čarobnog rješenja, a pitanje “kako nadvladati plakanje za prošlim vremenima” još uvijek je uglavnom neodgovoreno. Međutim, kako su u socijalizmu bili mogući visokokvalitetni mediji (Vjesnik u srijedu, Danas, Mladina), vjerojatno i danas, unatoč potpuno različitim uvjetima, postoji način. Čini se da je glavno pitanje, i što se tiče solidarnosti i svega ostalog, kao što je istakla Radoja – jesmo li nešto naučili iz dosadašnjih promašaja?

Izjave Stojana de Prata (u paragrafu podnaslovljenom “Konstrukcija stvarnosti”) u prvotnoj su verziji teksta bile pogrešno navedene te se u dijelovima nije moglo jasno iščitati što su de Pratove riječi, a što opservacije autora teksta. To se odnosilo na rečenice “izdanja Styrije, naročito Večernji list, nerijetko znaju skrenuti u nešto što bi se moglo okrstiti jedino klerofašizmom” te “unatoč tome, ističe de Prato, uspjeli su uništiti svoje tvrtke u Hrvatskoj, i to ne izvlačenjem profita nego dodjelom ogromnih bonusa”. Tekst je modificiran, a čitateljima i Stojanu de Pratu se ovim putem ispričavamo na netočnom navođenju.

Zagrebački anarhistički pokret – ZAP nastaje iz Zagrebačke anarho-pacifističke organizacije – ZAPO koji svoje sjedište tijekom devedesetih nalaze u prostorima Antiratne kampanje. Ključna aktivnost ZAP-a bila je usmjerena na izdavačku djelatnost i objavljivanje newslettera, fanzina i časopisa, među kojima su najvažniji bili Comunitas, Nećemo i ne damo te Zaginflatch. Marko Strpić i Marko Vuković iskustvo prikupljeno kroz djelovanje ZAP-a prenose na Autonomnu tvornicu kulture – Attack, organizaciju koja nastaje upravo na inicijativu Marka Strpića i Vesne Janković, a kojoj se pored Marka Vukovića ubrzo pridružuju i mnogi drugi pojedinci i grupe. U razgovoru koji slijedi, Strpić i Vuković prisjećaju se svojih aktivističkih dana.

M. V.: Meni je ta smjena generacija super jer mislim da je Zagrebu potrebno tako nešto. Attack je jedna od rijetkih organizacija u kojoj se uopće događaju smjene generacija. U jednom sam trenutku osobno osjetio da više ne pripadam toj grupi, i bilo bi mi žao da se našim odlaskom sve ugasilo. Super je da Attack kao grupa ljudi toliko dugo postoji. Bilo mi je užasno žao kada se zatvorio klub u Jedinstvu, kakav god on bio, jer mi je falio taj prostor i ta energija i drago mi je da se priča nastavila. Nakon podjele grupe na dva pravna subjekta ostao sam djelomično aktivan u onom formalnije organiziranom, Autonomnoj tvornici kulture. Tu sam bio podrška projektima koji su trebali strukturu a prije svega mislim na časopise Libra Libera i Komikaze. Ostala je i jedna osobna bitka koju je trebalo odraditi a to je tužba HDS ZAMP za kršenje autorskih prava. Podnijeli su prekršajnu i krivičnu prijavu protiv Autonomne tvornice kulture te tužbu na trgovačkom sudu. Pošto sam bio uvjeren da je tužba nepravedna, imao sam volje i energije za višegodišnje natezanje po sudovima i policijskim ispitivanjima. Nakon 9 godina i ta priča je, nadam se, zaključena.