Povodom njihovog gostovanja u Zagrebu, s Jasonom i Deborom Bernagozzi razgovaramo o počecima Signal Culturea, uvezanosti ove organizacije sa sličnim udruženjima umjetnika u polju eksperimentalne medijske umjetnosti, te potencijalima i oblicima financiranja umjetničkog rada u suvremenoj političkoj klimi obilježenoj imperativima tehnokonzumerizma.

Signal Culture funkcionira kao platforma i udruga u području medijske umjetnosti od 2012. Možete li nam reći nešto o svom pristupu medijskoj umjetnosti i o tome kako je organizacija oformljena?

Debora: Za vrijeme svog umjetničkog obrazovanja, imala sam priliku posjetiti Eksperimentalni televizijski centar (Experimental Television Centre – ETC) koji se u to vrijeme nalazio u Owegu u New Yorku. To je bilo davne 1998. i bio mi je prvi put da radim s eksperimentalnim videom u stvarnom vremenu. Dakle, tada ste mogli okrenuti gumb, pomaknuti prekidač i imati fizičko iskustvo stvaranja videa kroz improvizaciju. Otprilike u to vrijeme počela se razvijati digitalna montaža pa sam naučila i tu vještinu, a onda sam upoznala i Jasona. Uz nas, u Signal Cultureu je i Hank Rudolph, koji je bio mentor umjetnicima u ETC-u. On je treći suosnivač organizacije i njegovo desetljetno iskustvo rada s umjetnicima uvelike je utjecalo na način na koji smo postavili naš zajednički studio.

Jason: Kada smo odlučili pokrenuti Signal Culture 2012. godine, ETC je, nakon 40 godina rada, zatvorio vrata svog rezidencijalnog programa, što je ostavilo ogromnu prazninu u zajednici. Bili smo jako inspirirani njegovim radom, ali smo htjeli pokrenuti nešto drugačije. Jedna od velikih promjena bila je ta što smo razmišljali o budućnosti medija i o tome hoće li analogni i digitalni mediji supostojati. Razlog zašto ljudi i dalje dolaze u Signal Culture – imali smo 500 ljudi iz 26 zemalja i 36 država – jest taj što od 2014. imamo jedinstveni studio koji ima mnogo rijetkih, unikatnih video sintisajzera. U studiju, Debora provodi svu obuku za rezidente koji dolaze.

Spomenuli ste da je između osnutka organizacije i pronalaska prostora prošlo dvije godine. Koliko je bilo zahtjevno pronaći studio koji odgovara vašim potrebama?

Debora: Bilo je jako teško. U početku se radilo o pronalaženju novca i plaćanju najamnine nekome, ali i o specifičnim potrebama poput prostora koji treba imati dovoljno struje za paralelni rad nekoliko vrsta uređaja. Također, od početka smo bili odlučni da uvijek želimo istovremeno ugošćavati rezidente_ice, dakle, željeli smo prostor u kojem bi mogli smjestiti sudionike_ce dviju rezidencija i odbili smo iznajmiti studio koji tome nije bio prilagođen. Uz to, bilo je vrlo teško objasniti prirodu našeg rada najmodavcima. Što je grad bio veći, bilo nam je teže objasniti naš rad.

Jason: Imali smo poteškoća u prikupljanju sredstava, ali i puno podrške. Tijekom naše prve kampanje s kojom smo prikupljali sredstava uspjeli smo dobiti nešto novca zahvaljujući našem dugogodišnjem prisustvu i volontiranju u zajednici. Na kraju nas je Fondacija Robert Rauschenberg, velika umjetnička organizacija, koja je tražila primatelje početnih stipendija i nove organizacije za financiranje, podržala na temelju preporuke kustosa_ica iako nismo imali prostor. To je još jedan razlog kako smo mogli započeti s radom, jer smo imali značajno financiranje velike organizacije.

Debora: Također, u početku smo rekli da ne želimo da naš prostor bude u Owegu, jer se tamo nalazi Eksperimentalni televizijski centar, a to bi moglo uzrokovati konfuziju. No nakon što smo tražili po cijeloj državi New York i imali poteškoća, ipak smo se odlučili za Owego budući da je prostor koji nam se tamo nudio bio jeftin i blizu Hanka, našeg suosnivača, te Jasonove obitelji.

Gdje se sada nalazi prostor udruge?

Debora: Dvaput smo se selili. Nedavno smo se vratili u državu New York, neko vrijeme smo bili u Coloradu, ali smo odlučili pojednostaviti situaciju i pronaći kuću za nas dvoje koja je dovoljno velika da od tamo može djelovati i Signal Culture.

Važan dio vašeg rada su rezidencijalni programi u Signal Cultureu. Možete li pojasniti vrste programa koje nudite i zašto vam je važno istovremeno surađivati ​​s umjetnicima i istraživačima?

Jason: Prijave na naše rezidencijalne programe potpuno su besplatne, a sredstva prikupljamo kako bismo osigurali da ne radimo ‘na grbači umjetnika’, već da podržavamo njih, istraživače i izrađivače u tom području. Umjetnički rezidencijalni program uglavnom se zasniva na produkciji radova na našem rijetkom sustavu video sintisajzera. Imamo strojeve iz 1970-ih koji se mogu spojiti i na razne vrste suvremenih uređaja. To je kao da postoji sustav medijske ‘arheologije’ s kojim ljudi mogu kombinirati različite vrste uređaja na načine na koje to na drugim mjestima nije moguće.

Istraživački program može funkcionirati u širokom rasponu. Surađivali smo s konzervatorima i kustosima koji su proučavali materijale u našoj knjižnici i birali radove za izložbu. Primamo povjesničare umjetnosti koji pišu i istražuju povijest raznih uređaja, uglavnom se radi o širokom rasponu istraživanja. Razlika između ovog i programa za izrađivače/produkciju je u tome što oni grade nove uređaje ili sintetizatore koristeći elektroničke komponente, te kodiraju ili hakiraju postojeće sustave.

Razlog zašto ih želimo spajati je taj što često, barem u Americi, umjetnici osjećaju da bi, ako moraju previše pričati o tehnologiji, to umanjilo vrijednost njihovom umjetničkom radu, a mi smatramo da to nije baš koristan način razmišljanja. S druge strane, istraživači misle da ne bi trebali razgovarati s umjetnicima jer oni imaju previše mišljenja o svom radu. Najbolji način za prevladavanje tih prepreka je stvaranje prostora u kojem se zajednica može razvijati i ljudi mogu međusobno razgovarati.

Više od desetljeća kasnije, vidite li ikakve promjene u svom pristupu prema ulozi organizacije, posebno s obzirom na to da ste oboje aktivni umjetnici koji su sposobni mapirati potrebe zajednice?

Debora: Na Signal Culture u cjelini u velikoj mjeri je utjecala činjenica da su osnivači, dakle mi i Hank Rudolph – umjetnici. Nikada nismo naplaćivali kotizaciju ili rezidencijalnu proviziju jer smo vidjeli koliko je to ograničavajuće. Kada naplaćuješ kotizaciju za umjetnički program, zapravo govoriš da je moguće biti dio programa samo ako si možeš to priuštiti ili ako si spreman zamoliti da se ne naplaćuje, a mi ne želimo nikoga staviti u tu poziciju. Također smo skratili trajanje rezidencije jer nemaju svi privilegiju da mogu odvojiti mjesece svog života kako bi sudjelovali, a  želimo osigurati da se ljudi koji imaju posao ili obitelji i dalje mogu prijaviti.

Jason: Također, u program unosimo vlastito znanje i iskustvo. Dubinska istraživanja kojima se bavimo kako bismo održali ove tehnologije živima i relevantnima – Deborino poznavanje analognih u kombinaciji s mojim radom s digitalnim sustavima – pomažu nam u stvaranju novih i složenih načina oživljavanja sustava za koje bi neki ljudi pomislili da više nisu valjani. A mi svoje znanje dijelimo.

Vraćajući se na publikacije i dijeljenje znanja, možete li nam predstaviti projekt Signal Culture’s Cookbooks?

Debora: Naša prva predsjednica upravnog odbora, Tammy McGovern, skovala je ideju kuharica udruge Signal Culture. To nisu prave kuharice s hranom, već recepti, za mogućnosti bavljenja eksperimentalnom medijskom umjetnošću.

Jason: S tehnologijom, puno toga ovisi o industriji, ali bitno nam je također preispitivati i odbaciti ograničenja koja industrija postavlja na bilo koji dio bavljenja tehnologijom. Naše kuharice pružaju pogled u način razmišljanja umjetnika_ca koji dolaze iz različitih konteksta i, u mnogim aspektima, funkcioniraju kao mape umjetnikovih mozgova.

Debora: Kuharice i aplikacije koje izrađujemo nastale su jer smo razmišljali o načinima prikupljanja sredstava koji bi koristili misiji udruge. Generalno, kuharice i aplikacije omogućuju ljudima da razviju svoj rad i uče o vrstama našeg rada. Za nas to znači unapređenje naše misije i omogućuje nam da kada dobijemo donacije za njih, sredstva u organizaciji koristimo prema aktualnim potrebama, što nije moguće u okviru mnogih drugih organiziranih financijskih potpora.

Jason: U SAD-u financiranje umjetnosti javnim novcem je prilično teško, stoga moramo pronaći nove načine za prikupljanje sredstava.

Kako je trenutna politička klima u Americi oblikovala važnost vašeg rada kao neprofitne organizacije koja se bavi eksperimentalnom medijskom umjetnošću i istraživanjem?

Debora: Od početka smo koristili alternativne načine prikupljanja sredstava umjesto da se prijavljujemo za nacionalna, tako nije toliko financijski utjecalo. No mislim da je ono što mi radimo sada važnije nego ikad jer u Signal Culture dolaze umjetnici iz raznih sredina, a mi im pružamo podršku i vrednujemo ih te im omogućujemo prostor i vrijeme da se bave svojom umjetničkim praksom.

Jason: Postoji i jedna posebnost kod eksperimentalnih medija, a to je da se prirodno opiru kapitalističkoj kooptaciji kojoj su druge umjetničke forme malo podložnije. Eksperimentalni mediji funkcioniraju kao radikalni glas, posebno pri izražavanju političkih trenutaka u kojima se trenutno nalazimo. Primjerice, vrlo često primjećujem da se glitch art koristi za kritiku medijskih poruka kojima su ljudi izloženi.

Promatrajući eksperimentalnu medijsku umjetnost, ljude je moguće naučiti da se odupru iskušenju prvoloptaškom promatranju slika, već ih prikazuju onakvima kakve jesu – krhki, prolazni signali. Kada se time bavite, zapravo osnažujete ljude da vjeruju kako ne trebaju samo pasivno primati poruke od moćnih centraliziranih organizacija poput naše nesretne vlade, već da poruke koje nam šalju možemo manipulirati ili im se oduprijeti.

Možete li nam reći nešto o važnosti i ulozi međunarodne zajednice i osobnih suradnji za praksu Signal Culturea?

Debora: Oduvijek smo bili organizacija usmjerena na međunarodne suradnje. Zajednica ljudi koji se bave eksperimentalnom medijskom umjetnošću, posebno eksperimentalnom medijskom umjetnošću u stvarnom vremenu i obradom slika, poprilično je mala. Ako ste unutar nje aktivni, prilično brzo upoznate ljude iz cijelog svijeta. Mislim da je izgradnja zajednice jedna od najvažnijih stvari koje Signal Culture radi. Zaista cijenimo prilike za povezivanje i okupljanje s drugim praktičarima i teoretičarima u tom području.

Još jedan aspekt za koji smatram da je važnan u vezi s međunarodnim mrežama je stvaranje prilika za učenje o povijesti kroz drugačiju prizmu. Učili smo da je povijest video umjetnosti povezana sa sjevernim dijelom države New York i stoga nam je bilo uzbudljivo imati rezidente iz cijelog svijeta, te doznati što i kako se taj dio povijesti odvija u drugim zajednicama. I zato nam je bilo važno prikupljati tu dokumentaciju u našoj knjižnici, kako bismo pomogli u širenju tog znanja.

Na primjer, kroz naše odnose s Intermediale Festivalom u Poljskoj, saznala sam za Stana Ostoju-Kotkowskog, poljskog umjetnika koji se preselio u Australiju ubrzo nakon Drugog svjetskog rata. Zamolili su me da napravim rad posvećen njemu, pa sam trebala doznati tko je uopće on. Nema puno informacija o njemu na internetu, ali ono što sam pronašla bila je dokumentacija izložbe s početka 1960-ih gdje je uvjerio vojnog proizvođača u Australiji da mu pomogne u modifikaciji televizora magnetima kako bi na njima napravio apstraktne umjetničke radove.

Vrlo su slični radu Nama Junea Paika, ali u drugom kontekstu, a nitko s kim sam razgovarala nikad prije nije čuo za njega. Nisam ni ja dok me Małgorzata Dancewicz nije pozvala da se njime bavim. Smatram da je uzbudljivo i važno proširiti uvriježene povijesne kontekste, pogotovo u svjetlu očuvanja našeg rada što je zahtjevno zbog brzog tempa kojim se tehnologija mijenja. Tako da što je razgovor globalniji, to bolje.

Oboje ste govorili o važnosti rada sa zastarjelijim medijima i sporijim procesima. Što vas najviše uzbuđuje ili vam daje nadu u vezi s takvim načinom rada?

Debora: Postoji nekoliko stvari, primjerice mi smo uvijek potpuno zanemarivali potrošački model onoga što bi tehnologija trebala biti. Nitko ne govori slikaru da je njegov kist star dvije godine zastario. To je smiješno, govorimo o načinu izražavanja. Na primjer, samo zato što netko želi zaraditi više novca s novijom kamerom ne znači da stara kamera ne može biti sjajan alat. Izazovno je održavati stvari u opticaju zbog planiranog zastarjevanja, ali otkrili smo da se uzbudljive stvari događaju kada se ljudima pruži širok pristup različitim vrstama kamera ili drugih alata. 

Jason: Važno je napomenuti i napredak umjetne inteligencije kao tehnologije koja nam se nameće. Glavni problem s umjetnom inteligencijom koji trenutno vidim u načinu na koji nam se prodaje jest pokušaj da se ljude navede da razmišljaju o svijetu samo kao o nizu proizvoda. I možda ako ste kapitalist i vjerujete da je više bolje, onda radite na tome da producirate puno više stvari, ali što s tim? Mi ne želimo slike samo zato što su pristune i producirane, već se kroz njih želimo povezati, te osjetiti empatiju ili uzbuđenje. Takav pristup zahtijeva vrijeme i upoznavanje s materijalom. Postoji nešto u tome da se suočavate s problemima, te da se borite, a kada taj segment potpuno isključite iz radnog procesa, jednostavno prihvaćate stvari koje su već učinjene iznova i iznova.

Debora: Mislim da je kod ovog načina rada posebno uzbudljivo to što u tehnološkim procesima gdje ste vi glavni ili odlučujete, zapravo komunicirate sa stvarima na način koji je izražajan i ne ostvaruje se isključivo kroz konzumaciju.

Jason: Kada naučite ljude da se odupru načinu na koji bi se tehnologija trebala koristiti i da ne potičete finalni proizvod, već istraživanje – to je vrlo politička stvar. Ako kažete da želite otkriti nove stvari ili da niste zadovoljni sustavima koji su vam nametnuti, tražite od osoba da razmisle o svom političkom i ekonomskom životu. Zbog toga su i mnogi političari vrlo nepovjerljivi prema umjetnicima i edukatorima jer ne žele da ljudi zamišljaju išta novo. To je dio društvene kontrole.

Tekst je nastao u sklopu medijskog praćenja programa Fubar [2k26] bijenale, u suradnji s udrugom Format C.

Cilj ovog glitchLAB ciklusa koji je dio bijenalnog izdanja Fubar festivala, je prikupiti, iskušati i pohraniti slobodne softverske i skriptne alate koji su doprinijeli razvoju međunarodne glitch art scene. Tijekom rada polaznici_e će naučiti koristiti Git sustav i raznovrstan softver otvorenog koda, kritički sagledavati multimedijske infrastrukture te etiku raznih uporabnih licenci kao i mogućnosti restauracije zastarjelog softvera. Dodatni fokus stavljen je na projekte koji su znatno unaprijedili uvjete multimedijskog eksperimenta.

Sesije se održavaju do kraja 2026., svake posljednje subote u mjesecu od 14 do 16 sati, online. Za sudjelovanje u radionicama nije potrebno predznanje niti prethodna priprema. Sve radionice su besplatne i za sudjelovanje se nije potrebno registrirati.

Više detalja o radionici pronađite ovdje.

Koordinate: mjesta filmskog eksperimenta je platforma za umrežavanje audiovizualnih umjetnika_ca koje zanima istraživanje nenarativnih audiovizualnih procesa i praksi. Radionica je realizirana kroz suradnju Kinokluba Zagreb i Muzeja suvremene umjetnosti te u partnerstvu s udrugama Klubvizija i Format C. Filmski_e autori_ce tijekom višemjesečnog programa pod mentorstvom medijskog umjetnika i redatelja Vladislava Kneževića razvijali su koncepte svojih filmova te kontinuirano istraživali različite tipove analognih i digitalnih tehnologija.

Svoje radove predstavit će filmski autori Franko Dujmić, Martina Lončar, Lada Franulović, Iva Gavrilović, Mia Martinović, Neven Dužanec, Krešimir Perić i Nela Gluhak te Vladislav Knežević. Gostujuća predavanja i praktične intenzive u sklopu programa Koordinate održali su umjetnici i istraživači Marko Tadić, Simon Bogojević Narath, Hrvoje Pelicarić, Miodrag Gladović, Anton Radačić, Dina Gligo, Vedran Gligo, Hrvoje Spudić, Hrvoslava Brkušić, Miro Manojlović, Ivan Slipčević i Neža Knez.

Više detalja o projekcijama pronađite ovdje.

“Fubar festival, koji od 2015. vodi umjetnička organizacija Format C, ove godine ulazi u novu fazu i postaje bijenale varijabilne i glitch umjetnosti. Prvo bijenalno izdanje nosi podnaslov Unstable art for unstable times i tematski je usmjereno na kolektivizam; suradničke modele stvaranja, proizvodnju znanja i zajedničko oblikovanje dijeljenih prostora u vremenu društvene i tehnološke nestabilnosti”, stoji u najavi.

Program otvorenja uključuje predstavljanje arhiva koji sadrži radove proteklih 10 godina međunarodne glitch umjetnosti, te autorskog Fubomatic sustava za automaciju kulturne produkcije i pohranu digitalnih umjetnina. Fubar bijenale zamišljeno je kao devetomjesečni program koji će trajati do 26. prosinca u hibridnom formatu.

Ulaz na sve programe je besplatan, a online sadržaji dostupni su međunarodnoj publici tijekom godine. Detaljan raspored programa nalazi se na službenoj internetskoj stranici Fubar festivala.

U skladu s temom suradničkih modela stvaranja, otvorenje Fubara obilježit će predstavljanje radova umjetnika_ca iz festivalskog arhiva čije se gradivo prikupljalo tijekom proteklog desetljeća, te FUBOMATIC sustav za pohranu digitalnih radova. Fubar arhiv čini preko 1500 umjetničkih radova okupljenih u interaktivnom postavu koji omogućava pregledavanje i pretraživanje zbirke eksperimentalne umjetnosti iz cijeloga svijeta. “Osim pregledavanja arhiviranih djela, Fubar arhiv omogućuje i izradu kustoskih kolekcija za istraživačke i/ili izložbene svrhe te perspektivu održive automacije arhivskog rada otvorenim protokolima i slobodnim softverom”, pojašnjavaju organizatori festivala Dina Gligo i Vedran Gligo. Program otvorenja zakazan je za 1. travnja, a održava se u MaMi s početkom u 18 sati. 

Iduća u ciklusu aktivnosti posvećenih zajedničkom radu započinje sutradan, 28. ožujka, prvom u nizu besplatnih radionica glitch umjetnosti. Radionice će mentorirati Dina i Vedran Gligo, uz podršku vizualnog umjetnika Iana Keavenyja, koji je u veljači sudjelovao u diskurzivnom programu GLITČH Practices Formata C, te gostovanje programera Ramira Polle. Sudionici_e ovog edukativnog programa naučit će koristiti Git sustav i softver otvorenog koda, te kritički sagledati “etiku raznih uporabnih licenci kao i mogućnosti restauracije zastarjelog softvera”, stoji u najavi programa. Radioničke sesije odvijat će se svake posljednje subote u mjesecu tijekom trajanja festivala, zaključno s 26. prosincem, a za sudjelovanje nije potrebna prethodna priprema niti predznanje.

Program Fubar festivala ove godine nastavlja tradiciju programa Fubar Expo, izložbe kojom se predstavljaju suvremeni radovi glitch umjetnika_ca, te tematskog filmskog programa posvećenog audiovizualnim praksama greške. U ključu kolektivnog stvaralaštva, rad festivala i ove godine podržavaju, i s njime surađuju, brojni kolektivi iz polja eksperimentalne i glitch umjetnosti iz Hrvatske, regije i svijeta. Osim nabrojenih aktivnosti, popratni program festivala uključuje podcast serijal o kolektivnom stvaralaštvu, zaključni simpozij i tri izložbe u Zagrebu (MaMa), Puli (Galerija Novo) i Karlovcu (Galerija Zilik). Detaljan raspored aktivnosti prvog bijenalnog izdanja Fubara možete pronaći na službenim stranicama festivala.

Ovom izložbom, koja se može pogledati online na Trgu sv. Marka u Korčuli, Mikulić predstavlja dva rada iz različitih razdoblja povezana njegovim dugotrajnim istraživanjem odnosa između slike, koda i procesa transformacije. Riječ je o radovima Prijelaz teksta u sliku (1972–1975), “digitalnoj animaciji koja prikazuje rane kompjutorske eksperimente” i film Morphing Head (2025), u kojem je prikazano “starenje čovjeka kroz estetiku vintage računalne animacije poznate kao morphing“, stoji u najavnom tekstu.

U Prijelazu teksta u sliku, Mikulić je koristio različite programske jezike te razvio algoritme za pretvaranje jednog oblika u drugi i manipulaciju slova, što je vidljivo na plakatu umjetnikove izložbe iz 1976. predstavljenom u Galeriji Nova. Njegovom novom radu Morphing Head, ishodište je također računalna obrada, no ovog puta crteža, i audio materijala, “stvarajući intrigantan spoj stvaralaštva kroz analogne i digitalne tehnologije.”

Tomislav Mikulić (r. 1953.), pionir kompjutorske grafike i kompjutorske animacije u Hrvatskoj, studirao je elektrotehniku i diplomirao grafiku na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Još kao student stvara niz kompjuterskih grafika te počinje izlagati, između ostalog, i na izložbi Nove tendencije 5, godine 1973. Autor je brojnih animiranih špica za različite manifestacije, predavao je na različitim školama i akademijama te je izlagao na brojnim izložbama u zemlji i inozemstvu.

Fokus radionica je na slobodnom i besplatnom softveru, istraživačkim pristupima, suradničkom radu i pristupačnoj automaciji. Radionice mentorira irski umjetnik i istaknuti član glitch art zajednice Ian Keaveny (crash-stop.org) a otvorene su svima, bez obzira na razinu prethodnog iskustva u području glitch umjetnosti.

Sesije će se održavati do kraja 2025. godine, svake posljednje subote u mjesecu od 14 do 16 sati, isključivo online. Susreti će se održati 25. listopada, 29. studenog i 27. prosinca.

Za sudjelovanje nije potrebna predregistracija, a više detalja pronađite ovdje.

Polaznici_e će na ovoj radionici naučiti kako uspostaviti i upravljati servisima na Linux platformi, s posebnim naglaskom na sigurnost, privatnost i transparentnost digitalne infrastrukture. Od 2025. fokus radionice je na self-hostingu – praksi preuzimanja kontrole nad vlastitim podacima, servisima i digitalnim prostorom. Kroz praktičan rad polaznici_e će naučiti kako samostalno postaviti, konfigurirati i održavati servise u lokalnom laboratoriju (homelabu) ili na internetu, s naglaskom na privatnost, neovisnost i transparentnost infrastrukture.

Za sudjelovanje u radionici potrebno je:

• imati vlastito računalo za rad,
• po mogućnosti vlastitu domenu (nije obavezno),
• VPS server, koji služi kao izlaz na internet
• vlastiti server – uređaj koji može biti stalno spojen na internet, poput starog servera, Raspberry Pi-ja, mini računala, običnog računala ili čak starog pametnog telefona

Ako još nemate VPS, možete ga besplatno postaviti prema uputama koje se nalaze ovdje. Za sudjelovanje na radionici potrebna je prethodna prijava putem poveznice.

Više detalja pronađite ovdje.

Program je namijenjen “novim” umjetnicima_cama iz svih dijelova Hrvatske – svima onima koji su mladi i netom su završili ili završavaju umjetničko ili srodno obrazovanje i/ili su bilo koje (punoljetne) životne dobi ali su se tek otisnuli u umjetničko područje – s interesom za suvremene metode novomedijskog umjetničkog rada. Svrha programa je ponuditi interdisciplinarnu dopunu temeljnom obrazovanju polaznika_ca programa te potporu u počecima umjetničkog života.

Struktura pilot edukacije je horizontalna i sami_e sudionici_e sudjeluju u formiranju programa temeljem svojih iskustava i uključivanjem vanjskih stručnjaka_inja pomoću grupi dodijeljenog budžeta. Sudjelovanje u programu podrazumijeva aktivno prisustvovanje skupnim online sastancima uz pisanje kraćih tekstova i/ili izradu dokumentacije o vlastitim iskustvima s tematskim cjelinama:

• Osnove kulturnog menadžmenta i magija računalne automacije
• Autorska i radna prava umjetnika_ca te prednosti kolektiviziranja
• Osnove umjetničke produkcije – slobodan softver i hardver
• Osnove umjetničke produkcije – pisano i multimedijsko dokumentiranje
• Osnove umjetničke produkcije – mreže i mrežne stranice
• Pisanje o umjetničkom radu i predstavljanje umjetničke produkcije

Aktivno sudjelovanje u programu je honorirano sukladno strukovnim standardima i obujmu produkcije a skupne sesije se odvijaju tijekom šest subota poslijepodne prema kolektivnom dogovoru. Prijave za sudjelovanje u programu zaprimaju se putem online obrasca.

Edukacije nose voditelji Umjetničke organizacije Format C (Dina Gligo i Vedran Gligo) dok prateći program grade brojni vanjski suradnici_e organizacije koje grupa može odlučiti angažirati za online konzultacije.

Prijave se vrše do 31. prosinca (ili popunjenja grupe).

Cilj programa FLAG je predstavljanje digitalne i elektroničke umjetnosti u kontekstu suvremenih praksi. Pri radu, mnogi glitch umjetnici_e često koriste recikliranu ili otpisanu opremu, kombiniraju analogne i digitalne uređaje te istražuju mogućnosti retro audio/video materijala.

Na ovoj multimedijalnoj izložbi bit će predstavljena selekcija umjetničkih radova iz digitalne arhive Fubar Glitch Art festivala. U vodstvu Formata C ovaj je festival od 2015. godine okupio preko tisuću radova glitch umjetnika_ca iz Hrvatske i cijelog svijeta. Prvu Fubar testnu kolekciju utemeljenu na arhivu kurirala je rezidentica Indigo Woolfrey a.k.a mother_woolf – irska queer umjetnica fokusirana na glitch umjetnost i trans narative u digitalnim i društvenim sustavima. Na otvorenju izložbe audio soundtrack predstavit će karlovački multimedijski umjetnik Bojan Asanovski. Asanovski na FLAG-u izlaže od 2018. godine, a za deseto izdanje festivala pripremio je svoj novi projekt kojim istražuje rubne prostore zvuka koristeći sintisajzere, laptop i gitarske efekte.

Izložba se do 12. rujna može posjetiti svakim radnim danom te subotom od 18 do 20 sati, a uz najavu i izvan navedenog radnog vremena. Više detalja o programu pronađite ovdje.