Razmjena kreativnog potencijala

admin — Tue, 09 Mar 2010 20:27:50 +0000

Umrežavanje, kolaboracija, kolektiv – nezaobilazne su ključne riječi kada govorimo o radu današnjih umjetnika bez obzira na područje djelovanja. I ovogodišnji je Talent Campus, održan od 13. do 18. veljače pod naslovom Cinema needs talent: looking for the right people, ponovo istaknuo važnost udruživanja kreativnih snaga te razmjene ideja i vještina na svim poljima filmske produkcije. 350 mladih filmaša iz cijelog svijeta imalo je priliku u sklopu predavanja, radionica, hands on treninga i susreta učiti od eminentnih starijih kolega i zvijezda kako hollywoodske tako i nezavisne filmske industrije, poput Stevena Frearsa, redateljice Claire Denise ili Christiana Bergera, direktora fotografije Bijele vrpce Michaela Hanekea. Ono što je još važnije, okupljena mlada snaga filma imala je priliku, kako i sam moto ovogodišnjeg Campusa govori, upoznati se, pronaći prave ljude, razmijeniti iskustva i utrti put novim idejama, suradnjama i zajedničkim projektima. Kulturpunktova suradnica s privremenom adresom u Berlinu, Janja Sesar razgovorala je s Dariom Juričanom o njegovom ovogodišnjem iskustvu na Campusu.

KP: Kakvi su opći dojmovi nakon sudjelovanja na Talent Campusu?

D.J.: Odlični sastojci, nježni shake, bezobrazno dobar koktel.

KP: Koji su to sastojci odgovorni za nježan shake i bezobrazno dobar koktel, odnosno za koje si se sadržaje konkretno odlučio i što te se najviše dojmilo?

D.J.: Za koktel je najbolji dio ipak bio alkohol (smijeh). Najviše sam grizao na razgovore sa scenaristima, s developerima priča i projekata. Najviše me se dojmila upornost i tvrdoglavost svih predavača.

KP: Što misliš o koncepciji Talent Campusa i važnosti za daljnji rad mladih filmaša?

D.J.: Campus služi prije svega kao platforma za buduće konekcije, kako produkcijske, tako i kreativne… A ujedno i kao neki kreativni šamar, u pozitivnom smislu… Nađeš se okružen masom koja grize na iste stvari kao i ti. I vidiš kako se ljudi dovijaju da isfuraju svoj projekt s mikro budžetom. I uspijevaju. I masa razgovora s velikim europskim i američkim filmašima. I svi oni imaju istu priču: grizi, drž’, ne daj…

KP: Jesi li u tom smislu imao osjećaj da zaostajemo za ostatkom Europe i koliko je to danas geografski određeno?

D.J.: Svi smo imali vrlo slične priče što se tiče financiranja i produkcije. Samo što, kako je jedan bugarski sudionik fino poantirao, kad sam ga pitao što radi, pa mi je rekao da je režiser, ali je i producent i snimatelj i montažer, a pomalo i glumi. Kaže, mi imamo manje pare pa moramo napraviti više sami (smijeh). Bio mi je mali SF kada su mi Francuzi pričali da im domaće televizije financiraju kratke filmove i otkupljuju ih.

KP: Jedan od uvodnih dijelova Campusa je tzv. speed matching koji služi brzopoteznom upoznavanju sudionika. Koliko si za vrijeme Campusa zapravo imao priliku upoznati druge sudionike, s obzirom da vas je bilo 350, a ponuđeni program je bio vrlo raznolik?

D.J.: Pobjegao sam nakon prvog speedanja. Glava mi je bila k’o balon. Svaki dan upoznaš galeriju zanimljivih ljudi. Eto, taman zadnji dan, u zadnjoj sam rupi u Berlinu, tik pred odlazak, upoznao najsvježijeg dobitnika nagrade za najbolju kameru sa Sundancea. Irac. A zadnje dvije godine je radio za MTV India. Cool.

KP: Poznato je da je Berlinale festival publike. Kako te se dojmila atmosfera na festivalu i u gradu?

D.J.: Sve diše za taj festival. Gužve pred blagajnama. Krcate dvorane. Sve filmske ekipe koje su izlazile predstavljati pojedini film bile su vidljivo dirnute. Publika koja je san svakog filmaša.

KP: Možeš li to usporediti, povući paralele s fenomenom “festivalizacije” na području filma u Hrvatskoj?

D.J.: Navodno su festivali u Hrvatskoj raj na zemlji ako si kao filmaš stranac gost festivala. Ako si pak domaći, jao, jao.

KP: Što festivali u Hrvatskoj mogu naučiti od Berlinalea?

D.J.: Mislim da naši veliki festivali, Motovun, Zagreb FF i Zagrebdox, vrhunski odrađuju svoj posao. Imaju publiku, dobru medijsku i programsku strategiju. Znaju što hoće i kome se obraćaju.

KP: Jesi li za vrijeme Campusa ostvario neki novi kontakt koji može značiti početak neke nove suradnje ili projekta?

D.J.: Još je rano pričati o budućim projektima, ali bilo je puno razgovora. Ono što ću sigurno pokrenuti uskoro s Blankom je razmjena kreativnog potencijala, počevši s ekipom iz Beograda. Mala kreativna ekipa (režiser/scenarist/producent/snimatelj) kojoj mi osiguramo smještaj i produkcijski ju podupremo da napravi zajednički projekt u Zagrebu, a onda naša ekipa pod istim uvjetima radi projekt u Beogradu. Biti će to dobra mini platforma za neke buduće koprodukcije. Suradnja, ali i svojevrsna konkurencija mogu na duge staze donijeti samo dobro.

KP: U teoriji bi suradnja i umrežavanje trebali ići i izvan regionalnih granica. No kakve su konkretne šanse za ostvarivanje zajedničkih projekata kada se radi o filmašima koji dolaze iz drugih krajeva svijeta?

D.J.: Manevarski je prostor velik. No, razlike su ipak vidljive. Tako recimo, finski kompozitor pristaje sudjelovati u tzv. low budget projektu za onu cifru u eurima koja je u dlaku ista onoj koju ja plaćam hrvatskom kompozitoru, samo u kunama! I tu priča zagrcnuto staje.

KP: Jesi li stekao uvid u neke nove fondove, tj. nove mogućnosti financiranja?

D.J.: Bilo je hrpa prezentacija. Cijeli Campus je svojevrsni uvod u kako isfinancirati dugometražni film preko koprodukcijskih fondova. Financije se dijele na puno mjesta, ali je igra zahtjevna i svi, u konačnici, tjeraju vodu na svoj mlin.

KP: Koliko hrvatske institucije podržavaju mlade filmaše?

D.J.: Postoji Hrvatski audiovizualni centar (HAVC) i regionalni centri koji preko natječaja financiraju projekte. Mala je to para. Ali isto tako mislim da se iza velike kuknjave skriva mala priča. Ako si dobar, ideš dalje. Doma u sobičku se može čučati čekajući priliku koliko god hoćeš. Kako kaže Hladno pivo, veliki Hrvati i mali makijato.

KP: Dobar savjet iskusnih filmaša koji ćeš ponijeti sa sobom?

D.J.: Nisam siguran za savjet, ali ima super pričica koju je ispričao Mike Medavoya, veliki hollywoodski producent, kojeg su poslali Coppoli u prašumu da vidi šta se dešava, jer su imali već kašnjenje od 6 mjeseci, s Apocalypse Now, i kad je došao, pitao je Coppolu kada namjerava završiti film, na što je Coppola mrtav hladan odgovorio: Nikada.

fondovi – Kulturpunkt

Razmjena kreativnog potencijala