Kod nas u svijesti još uvijek dominantno vlada razdvajanje javnog sektora, privrede i kulture, iz čega proizilazi i perpetuiranje pogrešne vizije gospodarstva kao jedine proizvodne djelatnosti a kulture isključivo kao potrošnje, što nije primjereno aktualnom stanju postindustrijskog društva. Zakon o pravima umjetnika i obavljanju umjetničkih djelatnosti stoga prvenstveno treba promatrati u sklopu kompleksa razvoja i uloge onoga što se već uobičajeno naziva kulturnim/kreativnim industrijama. Koncepcija kulturnih/kreativnih industrija već je doživjela i različite teorijske i političke kritike, ali unatoč tome još uvijek predstavlja važan suvremeni koncept. (Nedavno je na Kulturpunktu objavljena vijest o knjizi Critique of Creativity: Precarity, Subjectivity and Resistance in the ‘Creative Industries’ koju možete besplatno preuzeti na stranici izdavača).

U zemljama Zapada sektor kulturnih/kreativnih industrija je već godinama glavni pokretač ekonomskog razvoja, generator novih vrijednosti i područje zapošljavanja. I ekonomski prosperitetne industrijske zemlje Istoka poput Kine i Južna Koreje danas upravo u tom području investiraju velika sredstva u školovanje novih kadrova te otvaraju nove studije i fakultete. Mada postojeća evropska iskustva ukazuju i na njegove probleme i ograničenja, razvoj kulturnih/kreativnih industrija nesumnjivo i kod nas otvara mogućnosti dinamičnog razvoja, zapošljavanja, promoviranja novih koncepata itd, tim više što su takve mogućnosti daleko teže ostvarive u, na primjer, sferama visoke tehnologije.

U trenutačnim opsesijama prilagođavanju standardima EU, treba naglasiti da niti sama EU nema neku jedinstvenu definiciju i jedno nedvosmisleno shvaćanje, pa tako niti jedinstvenu politiku prema razvoju, ulozi i položaju kulturnih/kreativnih industrija (već sama dvostrukost naziva ukazuje na različita shvaćanja i prakse). U različitim državama iskustva i pristupi su raznoliki. Različiti politički akteri koriste iste pojmove i naizgled govore o istome, ali se njihove interpretacije pojmova bitno razlikuju. K tome, i pojmovi kulturnih/kreativnih industrija ne pojavljuju se u svim relevantnim dokumentima (npr. Programa regionalnog i strukturnog financiranja). Ipak, posljednjih godina različite inačice pojmova “kreativnosti”, “kreativne industrije”, “kreativne ekonomije” sve češće se javljaju u dokumentima EU, pri čemu se posebna pozornost posvećuje područjima audiovizuelnih medija (tu možemo prepoznati strah od Hollywooda), digitalnih komunikacija i politike zaštite autorskih prava i intelektualnog vlasništva (‪strah kako od slobodnog, dostupnog i besplatnog dijeljenja nematerijalnih dobara tako i piratske industrije Istoka‬)…

Ukoliko bismo pitali koje je od dva zla veće – potpuna državna, institucionalna kontrola ili potpuna prepuštenost kulture tržištu, morali bismo odgovoriti “oba su gora”. Kako u Hrvatskoj sama sfera kulturnih/kreativnih industrija još nije institucionalno razvijena (u nacionalnoj klasifikaciji djelatnosti, na primjer, dizajn uopće ne postoji kao kategorija pa se ne može realno odrediti koliki je stvaran ekonomski udio sektora dizajna u domaćoj privredi), možda imamo šansu ne ponoviti sve negativne aspekte koji su se već javili u drugim sredinama, ne uzeti baš najgore od dva svijeta nacionalno-etatističke birokratizacije i tržišne estradizacije kulture.

Stoga bi trebalo uzeti u obzir da u svom dominantnom, neoliberalnom obliku pojam kreativnih industrija uspješno razdvaja kulturne sadržaje od njihovog društvenog, političkog, komunikacijskog konteksta i čini ih pogodnima za tržišnu eksploataciju. Zagovaranje razvoja kulturnih industrija temelji se uglavnom na nekoliko klišea:

• naglašava se ekonomska važnost kulture i kreativnog rada, 
• postavljaju se preširoke i nejasne definicije, 
• na osnovu tako labavo postavljenih definicija i fleksibilnih parametara izvlače se statistički podaci koji “dokazuju” da su kreativne industrije ključni ekonomski sektor sa nezamislivim potencijalima budućeg rasta i razvoja, 
• svaki grad ili zemlja tad ističe neke svoje posebne pogodnosti za razvoj tog sektora i naglašava potrebu daljnjih mjera koje će još više unaprijediti situaciju, 
• ističu se pozitivni rezultati u povećanju zaposlenosti, ekonomskom rastu, uspjesima na međunarodnom tržištu… 

i na koncu, što je u ovoj diskusiji o prijedlogu Zakona naročito važno, ništa se ne govori o uvjetima rada, socijalnoj sigurnosti itd. Pomodni pojmovi “flexible work”, “flexible worker”, “flexible employment” postavljaju se kao neupitni oblici.

Budući da govor o kulturnim/kreativnim industrijama očito sa sobom nosi i duboko ukorijenjene političke i ekonomske pretpostavke treba razmotriti koje su njihove posljedice za društvo i kulturu u cjelini. S druge strane, ne može se zanemariti vrijednost određenih (potvrđeno uspješnih) modela kao ni činjenica da danas velik broj školovanih mladih ljudi u tim područjima kreativnog rada i kulturnog djelovanja vidi i priželjkuje svoju radnu i poslovnu budućnost (a ne recimo u rudarstvu ili metalurgiji).

Ta raznolika iskustva razvoja kulturnih/kreativnih industrija u Evropi trebalo bi proučiti, preuzeti ono što se pokazalo dobrim i što se u našem kontekstu može provesti, što ima kulturnog, društvenog, ekonomskog smisla i opravdanja, a pokušati izbjeći zamke i pogreške (npr. korištenja kulture kao sredstva gentrifikacije divljih zona koje onda preuzima “poduzetnički” kapital i inicijalne produktivne kulturne sadržaje brzo nadomješta isključivo komercijalnom zabavom i potrošnjom).

Umjesto preuzimanja gotovog neoliberalnog modela kreativnih industrija kakav je proteklih desetljeća razvijen prvenstveno u Britaniji, možda imamo priliku razviti vlastiti (hibridni) koncept, koji uz “poduzetnički model” kreativnih industrija uključuje i čuva tradiciju društvene i kulturne vrijednosti, socijalne svijesti, demokratske participacije u odlučivanju i zadržava raznolike oblike i izvore javnog financiranja.

Uz sve manjkavosti i kritike razvijanje i sagledavanje položaja umjetnosti u sklopu jednog takvog balansiranog koncepta kulturnih/kreativnih industrija se danas ipak čini boljim od tradicionalnog, devetnaestostoljetnog shvaćanja reprezentativne uloge kulture i umjetnosti i dominantne opsesije izgradnjom novih zgrada a ne novih institucija kao strukture organizacije, realizacije, omogućavanja i poticanja novih programa.

Govoriti o Hrvatskoj kao “društvu kreativnosti” zvuči u najmanju ruku idealistički, u najgorem deplasirano, kad znamo kako se kreativan, autorski, umjetnički rad malo cijeni, ne samo financijski, već i na ljestvici poželjnih društvenih vrijednosti. Kulturni prilozi novina su ukinuti, časopisi nestaju, televizijski programi se kulturom uglavnom bave na senzacionalistički način, u vremenu snažne dominacije vizualnih komunikacija broj sati likovne kulture je u školskim programima izuzetno mali itd… No upravo je tu uloga politike, pa tako i kulturne politike i strateških dokumenata kakav je, odnosno bi mogao biti i ovaj Zakon o pravima umjetnika i obavljanju umjetničkih djelatnosti. Politika je po svojoj naravi performativna, uvođenjem u diskurzivnu javnu sferu imaginarno postaje moguće. Ali ne samo to, zakonskim odredbama (financiranje, porezne olakšice…) i institucionalnim rješenjima (npr. osnivanje javnih ustanova) moguće je potaknuti određene željene procese.

Dohodovna klauzula – jedan mogući model

Kao što je već rečeno, ovakav sustav kakav sada imamo je nepravedan i prije svega destimulativan za samostalne umjetnike a štetan za državu. Ne stoga što država iz budžeta solidarno plaća doprinose nekim navodnim umjetničkim neradnicima, već zato što financijskim cenzusom – ne smiješ zaraditi više od … – direktno potiče varanje države, sivu ekonomiju, rad bez ugovora (što je u konačnici štetno i za same umjetnike), na crno, plaćanje na ruke ili preko trećih lica, ugovora student-servisa itd. Nacrt zakona koji je stigao na internet, nažalost, ništa tu bitno ne mijenja. Prijedlog novog Zakona prvenstveno se i svodi na to traumatično pitanje plaćanja doprinosa, pri čemu se najvažnija inovacija svodi na uvođenje i minimalnog uz već postojeći maksimalni financijski cenzus.

Prema Stavku 4, Članka 10. kojim se regulira Uplata doprinosa iz sredstava državnog proračuna pravo na plaćanje doprinosa iz državnog proračuna neće moći ostvariti oni samostalni umjetnici koji obavljanjem umjetničke djelatnosti u prethodnom trogodišnjem razdoblju ostvare prosječan ukupni godišnji dohodak:

• manji od iznosa zbroja dvanaest minimalnih plaća propisanih posebnim zakonom za svaku godinu, ili 
• iznad godišnjeg zbroja od dvadeset i četiri prosječne neto mjesečne plaće zaposlenih u Republici Hrvatskoj, na temelju statističkih podataka za prethodnu godinu.

Stavkom 5, dodatno je regulirano da “Pravo na plaćanje doprinosa iz državnog proračuna nema samostalni umjetnik koji u prethodnom trogodišnjem razdoblju ostvari prosječni ukupni godišnji dohodak izvan umjetničkog stvaralaštva i djelovanja veći od iznosa zbroja dvanaest minimalnih plaća propisanih posebnim zakonom.”

Umjesto da država stimulira rad i plaćanje preko autorskih ugovora, status samostalnog umjetnika se uporno tretira kao socijalna kategorija. Mantra je da “država uplaćuje” (dakle implicira se “poklanja”) socijalno, mirovinsko i zdravstveno osiguranje. Ali svakom glumcu na stalnom angažmanu u kazalištu, ili muzičaru u orkestru, država to također plaća, često još i veće svote, i osim u poreznoj prijavi početkom godine nitko ih (s pravom) ne pita koliko još zarađuju na raznim gažama, reklamama, sapunicama.

Tu priču oko limita zarade treba u potpunosti izbaciti iz Zakona a ne diskutirati o njoj i licitirati o ciframa. Bilo kakav limit samo tjera na izvrdavanje pravila i rad na crno. Svima treba biti u interesu da svi, pa i umjetnici, što više zarađuju ali i da to reguliraju preko ugovora i da na te iznose naručitelji plaćaju poreze.

Čak je u svojim komentarima na prvi nacrt Zakona i sama HZSU naglasila da je “Maksimalni cenzus destimulirajući jer se s jedne strane kroz brojčane kriterije traži od umjetnika aktivno umjetničko djelovanje, a s druge strane ih se ograničava u financijskom smislu.” No, u čitavom svom dosadašnjem djelovanju nije napravila ništa da se ta klauzula bitno promijeni ili ukine.

Ukoliko blagonaklono gledamo, intencija zakonodavca za uvođenje minimalnog cenzusa je jasna: teži se onemogućiti situaciju da pojedini članovi HZSU ostvaruju pravo na uplatu doprinosa a da ne prikazuju nikakve prihode. U nekakvoj uređenoj situaciji mogli bi i prihvatiti tezu da ako umjetnik ili umjetnica svojim radom nije u stanju zaraditi neki minimalni osobni dohodak onda nije profesionalni umjetnik nego socijalni slučaj. Ali, nije potrebno posebno naglašavati da ne živimo u nekoj idealnoj uređenoj situaciji. Da galerije i muzeji umjetnicima ne plaćaju za izložbe, da su cijene intelektualnog rada drastično srušene, da privatno tržište umjetninama gotovo i ne postoji (ili je ograničeno na određene tipove klasične umjetničke prakse), da se potpore za kulturne programe iz godine u godinu smanjuju, da ne postoji sustav redovnih otkupa, stipendija, subvencija, rezidencijalnih programa, dakle čitava mreža različitih institucija i rješenja koja omogućavaju umjetnički rad i prihode od umjetničkog rada. U postojećoj situaciji, dakle, velika je šansa da, bez razrađenog širokog stustava potpore umjetničkoj produkciji, posljedica jedne ovakve odredbe bude potpuno destimuliranje svakog oblika umjetnosti koji ne rezultira umjetničkim objektom namijenjenim tržištu.

Također, jasnim kriterijima i pravilima o načinu ostvarivanja prava, poreznim stopama itd. treba razdvojiti estradne umjetnike od ovih niskoprofitnih, svima dati njihov institucionalni okvir, pravilnik, ali zakonski sve stimulirati da se radi preko autorskih ugovora i onda takav rad ima pravo na razne specifične vrste olakšica itd.

Ukratko, sistem treba istodobno biti i fleksibilniji i dinamičniji, ali i pravedniji.

Zašto, dakle, status slobodnog umjetnika ne bi dobili svi koji za to zadovoljavaju minimalne, različite uvjete (školovanje, djelatnost, izložbe, radovi … itd) i to žele. Dakle, treba ukinuti onaj mutni, zastarjeli, ognjištarski kriterij “doprinosa hrvatskoj kulturi”, ali uvesti i jasno definirati prava i obaveze različitih kategorija samostalnih umjetnika.

Treba ukinuti i postojeći sustav redovnih trogodišnjih revizija. Posebno nelogičan u sustavu koji naglašava važnost “umjetničke izvrsnosti” – što to znači da je netko najednom postao lošiji umjetnik? Da njegov ili njezin “zamjetan doprinos hrvatskoj kulturi i umjetnosti” najednom više nije zamjetan? Dok se zagovaraju “trajne umjetničke vrijednosti” s druge strane im se rok trajanja stavlja na tri godine.

U novom susutavu trebalo bi uvesti i različite statuse. Tako bi, na primjer, po prvom prijemu (nakon završene akademije i sl), slobodni umjetnik prve 3 godine bio u statusu npr. kandidata, pripravnika ili prvostupnika. Ako nakon te prve 3 godine on ili ona prođe reviziju, ulazi u redovno članstvo koje opet može imati različite statuse. Neki si u potpunosti uplaćuju sami, neki dobivaju određene olakšice (npr. mladi umjetnici po završetku školovanja) ili ih država sufinancira, ili im u potpunosti financira (prvenstveno za starije, ugledne umjetnike). Ali u načelu, za većinu umjetnika, država bi trebala uplaćivati doprinose barem prema zakonom predviđenim minimalnim dohotcima za određene kategorije radnika, ali i što više netko radi preko ugovora, i time plaća više poreza državi, i država bi mu uplaćivala veće doprinose i na kraju bi tako imao ili imala veću mirovinu. I onda bi relevantna uloga HUC-a, dio njihovih poslova i zadataka, bio da to administrira. Od države je iz budžeta određenom svotom financiran za stimuliranje umjetničke djelatnosti, od uplaćenih poreza dio se direktno vraća HUC-u za povećanu uplatu doprinosa itd… Kako već imamo OIB, takav sistem ne bi trebalo biti teško uspostaviti. Ovako će, prema postojećem a i novim prijedlogom Zakona predloženom sustavu, svi samostalni umjetnici u mirovini doista biti socijalni slučajevi gladni kruha.

Treba realistično postaviti, te između strukovnih udruga, umjetnika i Ministarstava kulture i financija dobro javno ispregovarati, osnovne kriterije koji su u različitim kategorijama umjetničkog djelovanja bitni i nužni za razlikovanje statusa samostalnog umjetnika koji sam sebi plaća doprinose (pri čemu je svakako potrebno omogućiti da ih plaća po osnovi realne minimalne zarade) i onih koji ostvaruju pravo na neke dodatke, subvencije odnosno kategorije zaslužnih umjetnika, emerita, kojima država plaća doprinose u povećanom iznosu.

Na taj bi način netko mogao i na samom početku karijere, nakon što godinu dana ili manje radi kao umjetnik već ostvariti status “samostalnog umjetnika” a da npr. kao kustos ne mora imati već neki broj izložbi, ili kao umjetnik samostalnih i žiriranih izložbi itd. Nakon par godina, kad zadovolji druge kriterije, prelazi u kategoriju samostalnog umjetnika kojem država plaća doprinose.

Prema određenim kriterijima i kategorijama članstva članovima se uplaćuju osnovni (minimalni) doprinosi, dok se ti doprinosi dalje uvećavaju prema zaradi obračunatoj preko autorskih ugovora.

Mozak je djelo, a da mi to ne znamo. Mi smo njegovi subjekti − istovremeno tvorci i proizvodi − a da to ne znamo. “Ljudi stvaraju svoju vlastitu povijest, ali to ne znaju”, kaže Marx, koji tako želi probuditi svijest o historičnosti. U određenom smislu, takve su riječi u potpunosti primjenljive na naš kontekst i na naš predmet: “Ljudi stvaraju svoj vlastiti mozak, ali to ne znaju.” Izvrćući tu lijepu rečenicu u korist analize, ne radimo retoričku prijevaru niti se prepuštamo lakoći koju pruža formalna analogija. Baš naprotiv, veza je unaprijed uspostavljena s izvjesnošću koja spaja mozak i povijest − pojmove koji su tako dugo smatrani proturječnima.

Riječ je o strukturalnoj vezi tako dubokoj da ona na neki način određuje identitet. Ne samo da mozak ima povijest − koja se brka s poviješću njegovog ustanovljenja kao predmeta znanstvenog proučavanja − već on jest povijest. Doista, danas je moguće potvrditi da postoji strukturna historičnost mozga. Ovom bih knjigom htjela probuditi svijest upravo o tome. Sada više nije važno pitati se jesu li mozak i svijest jedna te ista stvar − ostavimo po strani tu staru, cijenjenu raspravu − već je važno utemeljiti to neobično kritičko biće, istovremeno filozofsko, znanstveno i političko, koje bi svijest o mozgu mogla biti. Pitanje: što učiniti s našim mozgom?, poziva upravo na takvo utemeljenje novog, svima otvorenog, žanra.

Još uvijek nismo usvojili zaključke revolucionarnih otkrića na polju neuroznanosti (tj. u skupu disciplina koje se bave proučavanjem središnjeg živčanog sustava − SŽS − njegove anatomije, fiziologije i njegovog funkcioniranja)¹ u posljednjih pedesetak godina, otkrića koja svakim danom sve više pridonose dokidanju pogrešnih, a ipak misteriozno postojanih predodžbi koje stvaramo o mozgu. Još je 1979. godine, u predgovoru svoje knjige Neuronski čovjek, Jean-Pierre Changeux tvrdio da su spoznaje na polju neuroznanosti doživjele “procvat koji se po važnosti može usporediti samo s procvatom fizike početkom ovog stoljeća, ili s procvatom molekularne biologije pedesetih godina. Otkriće sinapse i njezinog funkcioniranja brojem posljedica podsjeća na otkriće atoma ili dezoksiribonukleinske kiseline. Nazire se novi svijet i čini se da je pravi trenutak da to polje znanja otvorimo za javnost koja nadilazi stručnu javnost i, ako je moguće, da javnost navedemo da podijeli entuzijazam koji pokreće istraživače iz tog područja.”² Ali do te komunikacije, do tog otvaranja široj javnosti, tog dijeljenja entuzijazma nije došlo. Dvadeset i pet godina kasnije činjenično stanje je isto: “Zaobilaženje mozga je, uz nekoliko iznimki, potpuno.”³ Premda se mnogo stvari promijenilo, premda su neuroznanosti uistinu postale vrhunske discipline, premda je medicinska dijagnostika doživjela iznenadni napredak, premda “kognitivne znanosti” sada uživaju status punopravnih disciplina⁴, premda se članci o središnjem živčanom sustavu u tisku množe, neuronski čovjek još uvijek ne posjeduje svijest.

U tom smislu mi sebi ostajemo stranci, na pragu tog “novog svijeta” o kojem nemamo nikakvu predodžbu premda on sačinjava samu našu intimnost. “Mi” nemamo nikakvog pojma o “nama”, nikakve ideje što je unutar “nas”. Svi smo, zasigurno, čuli kako se spominju neuroni, sinapse, veze, mreže, različiti tipovi pamćenja. Svi znaju za neurodegenerativne patologije poput Alzheimerove ili Parkinsonove bolesti. Mnogi među nama su u bolnici vidjeli panoe službe za funkcionalnu neurodijagnostiku. Neki znaju da je danas, zahvaljujući novim tehnikama MR-a ili PET-a⁵, moguće promatrati mozak in vivo, u stvarnom vremenu. Svi konstatiraju da psihoanaliza nestaje, svi osluškuju rasprave koje, s pravom ili ne, uvjeravaju da je jedino učinkovito liječenje živčane depresije kemijski tretman. Svi poznajemo MAO i SSR inhibitore⁶, svima su nam nejasno poznati termini “serotonin”, “noradrenalin”, “neuroprijenosnik”, svi poznajemo neuronsko porijeklo ovisnosti o duhanu ili o drogi. Znamo da je danas moguće uspješno presaditi ruku, da je mozak kadar presložiti tjelesnu shemu da uključi strane udove. Čuli smo priče o određenoj sposobnosti živčanog sustava da bar djelomično popravi neka oštećenja koja je pretrpio. Nije nam nepoznata riječ “rezilijencija”.⁷

Problem je u tome što ne vidimo odnos koji spaja sve ove fenomene, ova imena, situacije koje smo ovdje namjerno pobrojali bez ikakvog reda i koje naizgled nemaju ništa zajedničko. Taj odnos međutim postoji, odnos koji se tiče aktivnosti mozga, njegovog načina razvijanja, rada i stvaranja. Odnos koji se tiče njegove karakteristike da je djelo − naše djelo, da je povijest − naša povijest, da je pojedinačna sudbina − naša sudbina.

Djelovanje mozga, koje ima udjela u pojedinačnom doživljaju i povijesti, naziva se: plastičnost. Ono što smo nazvali strukturna historičnost mozga ustvari nije ništa drugo doli njegova plastičnost. Plastičnost središnjeg živčanog sustava, živčana plastičnost, neuronska plastičnost, plastičnost sinapsi: tu riječ nalazimo u svim područjima neurologije na medicinskim fakultetima ili u sveučilišnim bolničkim centrima, u naslovima istraživačkih radova iz područja neuroznanosti⁸, ona svojom brojnošću skače u oči kada konzultiramo rubriku “mozak” u knjižnicama. Ona čak stoji kao samostalan naslov jednog specifičnog disciplinarnog područja u znanstvenim revijama.⁹ Ta učestalost i ta sveprisutnost nipošto nisu slučajne. Naime, plastičnost je hegemonijski koncept neuroznanosti. Ona danas predstavlja njihovo zajedničko središte interesa, njihov dominantni motiv, njihovu privilegiranu operativnu shemu jer omogućuje misliti i opisati mozak kao istovremeno potpuno novu dinamiku, organizaciju i strukturu.

Naš mozak je plastičan, a da mi to ne znamo. O toj dinamici, o tom načinu organizacije, o toj strukturi, ne znamo ništa. I dalje vjerujemo u “rigidnost mozga u potpunosti determiniranog genetikom”¹⁰ te je očito uzaludno pitati se što učiniti? Plaši nas i sama riječ “mozak”: ne razumijemo ništa od svih tih fenomena, svih tih nabora, zona, slojeva i lokalizacija, ništa od tog žargona koji, vjerujemo, opisuje niz fiksnih, genetski programiranih bića, bez ikakve podatnosti, bez ikakve sposobnosti improvizacije, ne razumijemo ništa od te organizacije koja nam je pružila toliko zabrinjavajućih metafora s motivom upravljanja ili zapovijedanja: instrument koji prenosi naredbe s vrha, telefonska centrala, računalo… sva ona kibernetska hladnoća koju nam je još uvijek važno odvojiti od svijesti¹¹ koja je, vjerujemo, jedini znak života i slobode u području te neumoljive organske nužnosti usred koje se čini kao da se polet (elan) svodi na puki refleks.

Međutim, plastičnost stoji u izravnoj opreci s rigidnošću (krutošću). Ona je njen potpuni antonim. Ona precizno i vješto označava podatnost, sposobnost prilagodbe, moć evoluiranja. U stvari, prema svojoj etimologiji − grčki plassein, oblikovati − riječ “plastičnost” ima dva glavna značenja: ona istovremeno označava sposobnost poprimanja oblika (na primjer, za glinu i ilovaču kažemo da su “plastične”) i sposobnost davanja oblika (kao u kiparstvu ili plastičnoj kirurgiji). Govoriti o plastičnosti mozga znači dakle smatrati mozak instancom koja je istovremeno promjenjiva, podložna oblikovanju i oblikotvorna. Dakle, vidjet ćemo da plastičnost mozga djeluje na tri razine: 1) oblikovanje neuronskih veza (plastičnost razvoja kod embrija i djeteta); 2) modifikacija neuronskih veza (plastičnost modulacije sinaptičkog djelovanja tijekom cijelog života); 3) sposobnost oporavka (postlezijska plastičnost): “Plastičnost živčanog sustava je sposobnost da modificira svoju strukturu ili funkciju tijekom razvoja, iskustava ili uslijed povreda.”¹²

Ali, treba također primijetiti da plastičnost označava sposobnost poništenja oblika kojeg je kadra primiti ili stvoriti. Nemojmo zaboraviti da je “plastični ekspoziv”, odakle na francuskom dolazi “dizanje u zrak” i “dići u zrak”¹³, eksplozivna supstanca na bazi nitroglicerina i nitroceluloze koja može izazvati snažne detonacije. Tako zapažamo da je plastičnost, smještena između dva ekstrema, s jedne strane osjetljiva figura poprimanja oblika (skulptura ili reljefni predmeti), s druge strane poništenje svakog oblika (eksplozija).

Riječ “plastičnost” raspoređuje svoje značenje između skulpturalnog oblikovanja i sagorijevanja, tj. eksplozije. Prema tome, govoriti o plastičnosti mozga vodi do toga da u njemu ne vidimo samo tvorca i primatelja oblika, već i faktoru nepokornosti prema svakom ustanovljenom obliku, odbijanje da se bude pokoran modelu.

Zadržimo se na oblikovanju neuronskih veza koje je omogućeno iskustvom, kompetencijom, životnim navikama svakoga od nas, na moći otiska (empreinte) postojanja općenito. Vidimo da plastičnost mozga shvaćena u tom smislu odgovara mogućnosti uobličavanja putem pamćenja, sposobnosti oblikovanja povijesti. Ako je moć promjene središnjeg živčanog sustava naročito istaknuta tijekom razvoja, sa sigurnošću je ustanovljeno da se sposobnost učenja, stjecanja novih sposobnosti i sjećanja održava kroz cijeli život. I to na različit način od pojedinca do pojedinca. Svačija sposobnost da primi i stvori vlastiti oblik ne zavisi od nikakvog prethodno utvrđenog oblika, izvorni model ili standard na neki su način postupno izbrisani.

Sinaptička učinkovitost povećava se ili smanjuje pod utjecajem strogo individualnog iskustva. Sinapsa − od grčkog sunapsis, veza, točka spajanja − je mjesto kontakta ili veze dvaju neurona. Neuron, osnovnu jedinicu živčanog tkiva, možemo podijeliti na tri dijela: stanično tijelo (protoplazmu) te dendrite i aksone koji tvore njegove produžetke. Pomoću tih produžetaka uspostavljaju se veze (sinapse) između dva neurona. Dendriti, kao uostalom i stanično tijelo, tvore ono što nazivamo postsinaptičkom stranom neurona (tu stižu veze koje dolaze od neurona smještenih uzvodno). Što se tiče aksona, on predstavlja predsinaptičku stranu neurona: njegovi su završeci u kontaktu s drugim neuronima, smještenim nizvodno.¹⁴ “Ako neka sinapsa pripada često upotrebljavanom vodu, pojašnjuje Marc Jeannerod, ona ima tendenciju povećati svoj volumen, propusnost i učinkovitost. I obratno, malo upotrebljavana sinapsa ima tendenciju postati manje učinkovita. Dakle, teorija o sinaptičkoj učinkovitosti omogućuje nam da objasnimo progresivno oblikovanje mozga pod utjecajem iskustva pojedinca te da, u načelu, shvatimo individualne karakteristike i osobitosti svakog mozga. Riječ je o mehanizmu individuacije koji od svakog mozga pravi jedinstveni objekt unatoč njegovoj pripadnosti zajedničkom modelu.”¹⁵

Vidjeli smo da u tom smislu mozak pijaniste nije sasvim identičan mozgu matematičara, mehaničara ili crtačice. Ali u računicu ne ulaze samo “zvanje” ili “struka”. U igri je čitav identitet nekog pojedinca: prošlost, okolina, susreti, djelovanje, jednom riječju sklonost našeg − svakog − mozga adaptaciji, integraciji, modifikaciji, primanju šokova i stvaranju novoga polazeći upravo od tog primanja. Upravo zato što, suprotno našem vjerovanju, mozak nije dovršen, uputno je zapitati se što učiniti s njim, što učiniti od te plastičnosti od koje smo stvoreni, poput djela: skulpture, modela arhitekture. Što učiniti od te plastične organske umjetnosti? Danas je dokazano da “sinaptička plastičnost koja se javlja tijekom učenja, tijekom razvoja kao i kod odraslih osoba, oblikuje mozak svakoga od nas. Obrazovanje, iskustvo i obuka od svakog mozga prave jedinstveno djelo.”¹⁶ Doista, što učiniti od te puste dokonosti u nama? Što učiniti od tog genetski slobodnog polja? Što učiniti od te ideje istinski živog mozga (vidjet ćemo da se modifikacija sinaptičke učinkovitosti tiče već najelementarnijeg životinjskog života i da se danas javlja kao jedna od temeljnih karakteristika živog), krhkog, koji ovisi o nama onoliko koliko mi ovisimo o njemu: vrtoglava uzajamnost primanja, davanja, dokidanja oblika koji precizno oslikava novu strukturu svijesti?

Razumijemo zašto Jean-Pierre Changeux predstavlja “otkriće sinapse i njenih funkcija” jednako revolucionarnim kao i otkriće DNK: ono prvo toliko precizira i modificira ovo drugo, potonje, da mu naizgled gotovo proturječi. Plastičnost mozga tvori prostor improvizacije moguć s obzirom na genetsku nužnost. Danas više nema slučaja ni nužnosti. Postoje slučaj, nužnost i plastičnost − koja nije točno ni jedno ni drugo. “Znamo da moć gena, kaže Changeux, osigurava perpetuaciju glavnih crta moždanog ustroja, oblik mozga i njegovih vijuga, raspored njegovih zona, opću arhitekturu moždanog tkiva […]. Ali značajna varijabilnost […] izmiče toj moći.”¹⁷ Ako je neuronsko funkcioniranje događaj, ako ono treba proizvesti događaj, tome je tako upravo jer je sposobno samo stvoriti događaje, odogađajniti program i u određenom ga, dakle, smislu deprogramirati.

Živimo u doba neuronskog oslobođenja, a da to ne znamo. Neka instanca u nama daje smisao kodu, a da mi to ne znamo. Razlika između mozga i psihičkog života se značajno smanjuje, bez našeg znanja. “Mi” se naposljetku apsolutno podudaramo s “našim mozgom” − jer naš mozak, to smo mi, intimni oblik jednog “proto-Sebstva”¹⁸, jedne vrste organske ličnosti − a da mi to ne znamo. Ljudi stvaraju svoj vlastiti mozak, ali to ne znaju.

Ali zašto je tome tako? Zašto to ne znaju? Zašto nastavljamo vjerovati da je mozak samo “stroj”, program bez obećanja? Zašto ne poznajemo našu vlastitu plastičnost? To nije zbog manjka informacija, jer danas svima shvatljive knjige obiluju informacijama o plastičnosti mozga. Nije riječ o problemu vulgarizacije, jer o toj plastičnosti možemo govoriti na vrlo jednostavan način, a ova knjiga namjerava napraviti upravo to. Nije riječ o spoznaji, riječ je, još jednom, o svijesti. O čemu se radi pri usvajanju svijesti o plastičnosti mozga (a ne samo o njenom poznavanju)? Koja je priroda njenog smisla?

Odgovorit ćemo bez igranja riječima da se svijest, koju kod subjekta plastičnosti valja pobuditi, tiče upravo njegove moći oživljavanja svijesti i smisla. Prostim jezikom, ako nemamo svijest o plastičnosti, to je, paradoksalno, zato što nam je u stvari tako poznata da je ne vidimo, ne zamjećujemo, kao ni sredinu u kojoj živimo i razvijamo se ne obraćajući pažnju na nju. Ona je postala oblik našeg svijeta. Kao što opažaju Luc Boltanski i Ève Chiapello u svom značajnom djelu koje nosi naslov Novi duh kapitalizma, neuronsko i društveno funkcioniranje međusobno se određuju, jedno drugom daju oblik (i ovdje je na djelu moć plastičnosti) do točke u kojoj se čini da ih više nije moguće razlikovati. Kao da se neuronsko funkcioniranje brka s prirodnim kretanjem svijeta, kao da neuronska plastičnost određenom tipu političke i društvene organizacije daje njegovo biološko sidrište − dakle i opravdanje. A upravo to je smisao “učinka naturalizacije”. Autori tvrde da živimo u “konekcionističkom svijetu opskrbljenom povezanošću i neposrednošću prirode”. Dakle, taj “učinak naturalizacije je, očito, naročito snažan u disciplinama koje, želeći povezati biologiju i društvo, izvode društvenu vezu ukorjenjenja iz poretka živog ili koje pak svoju reprezentaciju društva konstruiraju na osnovi fiziološke metafore, ne, kao u nekadašnjem organizmu, na osnovi stanične diferencijacije, već radije na neuronskoj metafori s njenim mrežama i tokovima.”¹⁹

Ljudi stvaraju svoj vlastiti mozak, ali to ne znaju. Ne znamo ništa o plastičnosti mozga. Zauzvrat znamo sve o određenoj organizaciji rada − pola radnog vremena, ugovor na određeno vrijeme, zahtjev za mobilnosti i apsolutnom prilagodljivosti, zahtjev za kreativnosti… mozak je naše djelo, a da mi to ne znamo. Zauzvrat vrlo dobro znamo da živimo u umreženom društvu. Shvatili smo da danas preživjeti znači biti spojen u mrežu, biti kadar modulirati svoje djelovanje. Vrlo dobro znamo da svaki gubitak elastičnosti označava jednostavno odbacivanje. Je li razlika između predodžbe koju imamo o nezaposlenoj osobi pred istekom prava i predodžbe koju imamo o osobi oboljeloj od Alzheimera zaista tako velika? Znamo da danas pojedinac gradi svoj život poput djela, da je njegova odgovornost da zna što učiniti od samog sebe, i da za to ne smije biti rigidan (krut). U jednom smislu dakle nema nikakve potrebe za poznavanjem rezultata suvremenih otkrića na polju neuroznanosti kako bi se proizvelo neposredno, svakodnevno iskustvo, neuronski oblik političkog i društvenog funkcioniranja, oblik koji danas duboko koincidira s aktualnim licem kapitalizma.

Ovdje se vidi sva važnost reference na Marxa s početka naše analize. Postavljajući pitanje “što učiniti s našim mozgom?” ne želimo samo čitatelju pojasniti nekoliko detalja o funkcioniranju mozga. Igrajući se riječima iz naslova slavnog djela Daniela Dennetta, nemamo namjeru objasniti (expliquer), već implicirati (impliquer) svijest.²⁰ Implicirati svijest, upitati “što učiniti sa našim mozgom?” znači, počev od tih pojašnjenja, nastojati razviti kritiku onoga što ćemo zvati neuronska ideologija. Ovdje dakle nije riječ samo o tome da u ime plastičnosti mozga otkrijemo određenu slobodu mozga, već i o tome da, polazeći od studije (koja će biti onoliko precizna koliko je moguće) o funkcioniranju te plastičnosti, oslobodimo tu slobodu. Da je odvojimo od određenog broja ideoloških pretpostavki koje implicitno upravljaju čitavim neuroznanstvenim poljem i, pomoću efekta zrcala, čitavim političkim poljem. Da tako spasimo filozofiju njene neodgovorne obamrlosti. Filozofe, u stvari, “kognitivci” na stranu, problem ne zanima dovoljno, oni najčešće preziru kognitivne znanosti i jednostavno ignoriraju rezultate najnovijih istraživanja o mozgu. Tako u tome nemaju ideoloških úloga.

Ali “što učiniti s našim mozgom?” nije pitanje rezervirano za filozofe, znanstvenike ili političare, to je pitanje za sve nas. Mora nam omogućiti da razumijemo zašto smo, premda je mozak plastičan i slobodan, još uvijek i svugdje “u okovima”. Zašto, premda aktivnost središnjeg živčanog sustava, takva kakva nam se čini danas u svjetlu znanstvenih otkrića, mišljenju nedvojbeno predlaže potpuno novu ideju transformacije, unatoč svemu imamo osjećaj da se ništa ne preobražava. Zašto, premda je jasno da danas ne može postojati filozofski, politički ili znanstveni pristup povijesti koji ne uključuje pomnu analizu neuronskog fenomena, unatoč svemu imamo osjećaj gubitka budućnosti i pitamo se koja je korist od imanja mozga, što ustvari učiniti s njim?

Glavno pitanje ovog rada mora dakle biti ovako formulirano: što učiniti kako se svijest o mozgu ne bi jednostavno podudarala s duhom kapitalizma? Formulirat ćemo sljedeću tezu: danas je pravi smisao plastičnosti zamračen, konstantno imamo tendenciju zamijeniti je njenim lažnim prijateljem, fleksibilnošću. Razlika između ova dva pojma čini se nevažnom. Međutim, fleksibilnost je ideološka inkarnacija plastičnosti. Ona je istovremeno njena maska, njen otklon i njena zapljena. Ne znamo ništa o plastičnosti, ali znamo sve o fleksibilnosti. U tom smislu, plastičnost se javlja kao buduća svijest fleksibilnosti. Ponajprije, značenja dvaju pojmova su ista. U natuknici “fleksibilnost”, rječnik kaže: “Prvo, svojstvo onoga što je fleksibilno, onoga što se lako svija (elastičnost, gipkost); drugo, vještina lake promjene radi prilagodbe okolnostima.” Primjeri koji su dati za drugo značenje su oni koje svi poznajemo, o “fleksibilnosti zaposlenja, satnice (fleksibilna ili smanjena satnica), fleksibilnom pogonu…”. Problem je što ta značenja pokrivaju tek jedan registar značenja plastičnosti: registar primanja oblika. Biti fleksibilan, to znači primiti oblik ili otisak, moći svinuti, zauzeti svinut položaj, ne ga dati. Biti pokoran, ne eksplodirati. Fleksibilnosti u stvari nedostaje sredstvo za davanje oblika, moć stvaranja, izmišljanja ili čak brisanja otiska, moć stylanja (styler). Fleksibilnost je plastičnost umanjena za njen genij.²¹

Ljudi stvaraju svoj vlastiti mozak, a da to ne znaju. Naš mozak je djelo, a da mi to ne znamo. Naš mozak je plastičan, a da mi to ne znamo. Tome je tako jer se većinu vremena fleksibilnost nadređuje plastičnosti, a do toga dolazi i u znanstvenim raspravama koje vjeruju da ga opisuju sasvim “objektivno”. Primjerice, krivnja određenih kognitivističkih diskursa nije u svođenju mentalnog na neuronsko ili duha na biološko biće. Autorica ove knjige i sama je savršeno materijalistički nastrojena i, nakon svega, takve je tvrdnje ne sablažnjuju. Pogrešno je misliti da je neuronski čovjek jednostavno neuronska datost, a ne toliko politički i ideološki konstrukt (uključujući tu i sàmo “neuronsko”). Primjećujemo da su mnogi opisi plastičnosti mozga u stvari nesvjesna opravdanja jedne bezgranične fleksibilnosti. Ponekad se čini da se od živčanog sustava morskog zekana do ljudskog živčanog sustava razvija sposobnost − precizno opisana kao sinaptička plastičnost − svijanja, sposobnost pokoravanja okolišu, jednom riječju sposobnost prilagodbe svemu i spremnost na svako uređenje. Kao da, pod izgovorom opisivanja sinaptičke plastičnosti zapravo želimo pokazati da je fleksibilnost upisana u mozak. Kao da više znamo o onome što možemo podnijeti nego o onome što možemo stvoriti. Prema tome, zahtijevati istinsku plastičnost mozga svodi se na to da iziskujemo znati što mozak može učiniti, a ne samo što može tolerirati. U glagolu “učiniti” ne čujemo samo matematičko ili klavirsko “učiniti”²¹, već stvoriti svoju povijest, postati subjekt svoje povijesti, shvatiti vezu između genetskog nedeterminizma koji je na djelu u ustroju mozga i mogućnosti društvenog i političkog nedeterminizma, jednom riječju, mogućnosti nove slobode, novog značenja povijesti.

Fleksibilnost je nejasan pojam, bez tradicije, bez povijesti, dok je plastičnost koncept, to jest oblik s vrlo preciznim značenjima koji okuplja i strukturira pojedinačne slučajeve. Taj koncept ima dugu filozofsku prošlost koja je i sama predugo ostala u sjeni. Nemamo ovdje namjeru nikoga kritizirati niti je naš cilj polemika. Jednostavno bismo željeli rasplesti pojam i koncept, pobrinuti se da ih prestanemo brkati − što smo ranije namjerno napravili govoreći istovremeno o živčanoj depresiji, presađivanju ruku i oporavljanju nakon ozljeda ne bismo li stigmatizirali definicijsku magmu u kojoj se, u biti, svi kupamo, autorica ove knjige jednako kao i ostali. Govoreći na tren u svoje ime, reći će da se već dugo zanima za plastičnost kojoj je u svojim ranijim radovima pokušala odrediti razvojni put i rekonstituirati joj značenje unutar filozofske tradicije. Proučavanje neuronske plastičnosti i funkcioniranja mozga, čitanje važnih kognitivističkih tekstova posvećenih tom funkcioniranju za nju su bili više od obogaćivanja: istinska kušnja i istovremeno potvrda, obnavljanje i konkretizacija filozofskog značenja plastičnosti. Provedba kritičke epistemologije razvijena u ovoj knjizi predstavlja se prema tome kao poduzimanje ispravljanja i regulacije upotrebe tog koncepta.

Ali nemojmo zaboraviti da je pitanje “što učiniti sa našim mozgom?” pitanje za sve, da ono kod svih želi probuditi novu odgovornost. Ovo ispitivanje bi dakle trebalo, osim maločas izraženih kritičkih imperativa, svakom omogućiti da slijedi tijek misli pod imenom “plastičnost” i, s onu stranu previše jednostavne alternative između rigidnosti i fleksibilnosti, nove modalitete obrade sebe. Ne “koliko smo fleksibilni?” već “po čemu smo plastični?”

Prijevod uvodnog poglavlja knjige Catherine Malabou Que faire de notre cerveau? (Bayard, 2004) objavljujemo uz dozvolu autorice. Poglavlje je s francuskog prevela Sana Perić.  Tekst je, uz dopuštenje udruge kontejner | biro suvremene umjetničke prakse, preuzet iz kataloga festivala Ekstravagantna tijela: ekstravagantni umovi održanog u Zagrebu, listopada 2010.

[1] Termin “neuroznanosti” koristi se od početka 1970-ih godina. Obuhvaća neurobiologiju, neuropsihologiju, neurokemiju, neuropatologiju, neuropsihijatriju, neuroendokrinologiju…

[2] Jean-Pierre Changeux, L’homme neuronal, Pariz: Arthème-Fayard, 1983, reizdanje Hachette-Littératures, predgovor, str. 7.-8.

[3] Ibid.

[4] “Kognitivne znanosti tvore nepregledno područje istraživanja koja se dotiču većeg broja disciplina: kognitivne psihologije, umjetne inteligencije, neuroznanosti, lingvistike i filozofije duha. Danas čak govorimo o “kognitivnoj antropologiji” i o “kognitivnoj sociologiji”. […] Pokrivena područja (opažanje, pamćenje, učenje, savjest, rasuđivanje, itd.) proučavaju se na više razina: od biološke baze (stanična fiziologija, anatomija mozga…) sve do proučavanja “unutarnjih mentalnih stanja” (predodžbi, mentalnih slika, strategija rješavanja problema).” Le cerveau et la pensée. La révolution des sciences cognitives, ur. Jean-François Dortier, Pariz: Sciences Humaines Éditions, 1999., str. 4.

[5] “Magnetska rezonanca”, “pozitronska emisijska tomografija”. Više o tome vidi u Annales d’histoire et de philosophie du vivant, vol. 3, “Le cerveau et les images”, Pariz: Institut d’édition Sanofi-Synthélabo, 2000.

[6] “Inhibitori monoamin oksidaze” i “selektivni inhibitori ponovne pohrane serotonina”: Prozac, Paxil, Luvox, Celexa…

[7] Ovaj pojam se dosta koristi u radovima Borisa Cyrulnika (vidi posljednje poglavlje ove studije).

[8] Nekoliko primjera uzetih sa stotinjak internetskih stranica posvećenih mozgu to potvrđuje: “živčana plastičnost”, (www. chu.rouen.fr); Institut Pasteur: tijek razvoja i plastičnostživčanog sustava (www.pasteur.fr); Centar za znanstvena istraživanja: “Integriranje i sinaptička plastičnost u vizualnom korteksu” (unic.cnrs-gif.fr); “Grupa za istraživanje plastičnosti mozga i matematičku modelizaciju” (crmmontreal.ca); “Razvoj i plastičnost živčanog sustava” (sign7.jussieu.fr); “Razvoj i plastičnost SŽS-a”, diploma iz kognitivnih znanosti, Sveučilište Aix-Marseille (sciencess-cognitives.org); “Plastičnost i regulacija neurogeneze u mozgu” (Incf.cnrs-mrs.fr); “Grupa za postlezijsku plastičnost”, Fakultet znanosti i tehnike Saint-Jérôme, Marseille (irme.org).

[9] To je naročito slučaj s revijom La Recherche.

[10]L’homme neuronal, op. cit., str. 337.

[11] “Kibernetika” dolazi od grčkog kubernan, upravljati. Kibernetika je znanost koja se sastoji od niza teorija koje se tiču kontrole, reguliranja i komunikacije u živom biću i stroju.

[12] Le cerveau, un inconnu, Dictionnaire encyclopédique, ur. Richard L. Gregory (The Oxford Companion to the Mind), na francuski preveo Jean Doubovetzky, Pariz: Laffont, 1993., članak “Plasticité du système nerveux central”, str. 1044-1051 i 1044

[13] fr. “plastic”, “plastiquage”, “plastiquer”, op. prev.

[14] Ovaj je opis pojednostavljena verzija neobično preciznog opisa kojeg je Marc Jeannerod iznio u Le cerveau intime, Pariz: Odile Jacob, 2002, u drugom poglavlju “Voir le cerveau fonctionner”, str. 47. Treba precizirati da je akson mnogo dulji produžetak od ostalih. On je nešto poput telegrafske žice koja prenosi poruke od jednog neurona do drugog, do mišića ili do žlijezde koju opslužuje. Akson i membrana koja ga okružuje tvore živčano tkivo. Svaki neuron proizvodi električne signale koji se šire duž aksona. Prijenos signala od jednog neurona do drugog preko sinapse uglavnom se realizira pomoću kemijske supstance neuromedijatora.

[15] Le cerveau intime, op. cit., str. 63.

[16] Ibid., str. 66.

[17] L’homme neuronal, op. cit., str. 301.

[18] “Proto-sebstvo” ili “neuronsko Sebstvo”: pojmovi koje koristi neurolog Antonio Damasio i na koje ćemo se vratiti u posljednjem poglavlju ove knjige.

[19] Luc Boltanski i Ève Chiapello, Le nouvel esprit du capitalisme, Pariz: NRF Gallimard “Essais”, 1999, str. 227-228

[20] Daniel C: Dennett, Consciousness Explained, Boston: Brown and Company, 1991.

[21] U snažnom značenju riječi genij: invencija, davanje oblika.

[22] U francuskom jeziku glagol faire je pomoćni glagol − ovdje se misli na njegovu upotrebu u izrazima “2 et 2 font 4” (2 i 2 su 4) i na “faire du piano” (svirati klavir). Ista je stvar sa “faire son histoire” iz drugog dijela rečenice.