Film se bavi šesnaestomjesečnom okupacijom grada 1919. godine, kada je Rijeka postala pozornica političkog “spektakla” pod vodstvom talijanskog pjesnika i protofašista Gabrielea D’Annunzija. Okosnicu filma pritom čine sami građani Rijeke, koji rekonstruiraju i reinterpretiraju povijest vlastitog grada, pretvarajući filmski projekt u kolektivni čin.

Upravo zbog takve snažne povezanosti filma i grada, uspjeh Fiume o morte! obilježit će se i javnom proslavom u Rijeci. Doček za redatelja i članove filmske ekipe održat će se u utorak, 20. siječnja u 16 sati, u parku uz Spomenik oslobođenja na Delti. 

Sam autor filma istaknuo je snažnu povezanost projekta s lokalnom zajednicom, navodeći u autorskoj izjavi da je film nastao iz želje da “upozna prošlost svojega grada, ali i da iz nove perspektive razumije njegovu sadašnjost”, pri čemu se proces rada razvio u kolektivni pothvat u kojem su sudjelovali brojni sugrađani, ispred i iza kamere. 

Takav pristup prepoznala je i stručna publika: u obrazloženju nagrade Tiger na Međunarodnom filmskom festivalu u Rotterdamu, žiri je istaknuo da film “koristi ljude i javne prostore kao saveznike u istraživanju prošlosti kroz prizmu suvremene Europe”, pritom se “poigravajući poviješću ne kao zatvorenim poglavljem, već kao živom stvarnošću”.

U tom smislu, film ostaje otvoren za nova gledanja i susrete s publikom. Za one koji tu priliku žele iskoristiti u kinu, Fiume o morte! prikazuje se u četvrtak, 22. siječnja u 19 sati u Kaptol Boutique Cinema, u sklopu Zimskog izdanja Mreže festivala Jadranske regije. Projekcija je besplatna, uz obaveznu prethodnu prijavu zbog ograničenog kapaciteta. Film je ujedno trajno dostupan i online u videoteci udruge Restart.

Ljetno kino na Dolcu, u organizaciji Udruženja hrvatskih arhitekata, drugo se ljeto zaredom vraća na gornji plato najveće zagrebačke tržnice. U srijedu, 2. srpnja u 21 sat prikazuju se dva kratka dokumentarna filma koja se bave javnim prostorima kroz prizmu dokolice, rekreacije i građanskog angažmana. Prvi je Povijest zagrebačke dokolice, dvadesetominutni dokumentarni prilog o zagrebačkim zelenim površinama, nastao je sredinom osamdesetih godina u produkciji HRT-a, u režiji Mire Wolf i prema scenariju arhitekta Krešimira Ivaniša. Drugi je Crveni tobogan iz 2025., film Nebojše Slijepčevića o borbi građana za očuvanje parka na Trnjanskoj Savici. Nakon projekcija slijedi razgovor s autorima.

Tržnica ostaje središnje mjesto i ovogodišnjeg Kina Trešnja, koje u organizaciji BLOK-a desetu sezonu zaredom pretvara taj prostor u ljetno kino na otvorenom. Uz trešnjevački plato, program u selekciji kustosice Dine Pokrajac odvija se i na drugim zagrebačkim lokacijama – na Munjarskom putu, nekadašnjoj trasi Samoborčeka, te uz zelenu površinu pokraj bazena Mladost. Program Kino na pruzi 4. srpnja evocira duh željezničke estetike kroz animirani film Narančina kora Isidore Vulić i igrani film Tajanstveni vlak Jima Jarmuscha. Ciklus završava 11. srpnja Kinom Mladost, s diptihom posvećenim odrastanju kroz filmove Dole plotovi Dušana Makavejeva i Zmija u njedrima Carlosa Saure.

Nakon godinu dana pauze, dokumentarni filmski ciklus Doksi u Kleti vraća se u dvorište Studija-galerije Klet na Ilici 73. U suradnji s mrežom KineDok prikazuje se pet autorskih dokumentaraca iz istočne Europe, svakog četvrtka od 19. lipnja do 17. srpnja. Okupljanje počinje u 19 sati, a projekcije pod nebom u 21 sat. Ovaj tjedan na rasporedu je film 66 sezona Petera Kerekesa, film koji kroz priče posjetitelja popularnog bazena u slovačkom gradu Košice povezuje intimne fragmente svakodnevice s ključnim događajima povijesti srednje i istočne Europe.

Ovotjedni izbor filmova na otvorenom zaključuje Kino u dvorištu, koje 4. srpnja u Pogonovom Jedinstvenom dvorištu prikazuje igrano-dokumentarnim film Igora Bezinovića Fiume o morte!. Bezinovićev film kroz atipičan stil progovara o (široj javnosti) nepoznatoj povijesnoj epizodi Rijeke, tematizirajući 16-mjesečnu okupaciju grada 1919. godine od strane talijanskog pjesnika i dandyja Gabrielea D’Annunzija. Početak ove filmske večeri na otvorenom je u 20:30 sati.

Za one koji o filmovima vole i raspravljati, novo izdanje Booksinog Filmsko-čitateljskog kluba, koji vodi filmska kritičarka i urednica Iva Rosandić, donosi razgovor o romanu Pijanistica Elfriede Jelinek (Oceanmore, 2003., prev. Helen Sinković) i istoimenoj filmskoj adaptaciji Michaela Hanekea iz 2001. Oboje autora kroz priču o pijanistici Eriki oštro razotkrivaju sukob između unutarnjih želja i društvenih normi, oslanjajući se na psihoanalitičke motive i kontrast između vanjske uglađenosti i potisnute žudnje. Spoj književnog i filmskog medija, ističu organizatori, otvara prostor za dublju interpretaciju i intenzivnije gledateljsko i čitateljsko iskustvo.

Ulaz na sva događanja je besplatan.

U filmu građani Rijeke, grada kojeg Talijani zovu Fiume, prepričavaju, rekonstruiraju i reinterpretiraju priču o 16-mjesečnoj okupaciji njihovog grada 1919. godine od strane talijanskog pjesnika i propovjednika rata Gabrielea D’Annunzija.

Igor Bezinović diplomirao je Filmsku i TV režiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu te filozofiju, sociologiju i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Među ostalima, redatelj filmova Blokada (2012), Veruda (2015) i Kratki izlet (2017).

Ulaz je slobodan, a više informacija pronađite ovdje.

Program Ljetnog Art-kina otvara Fiume o morte! Igora Bezinovića u utorak, 17. lipnja. Idućeg dana na programu je dokumentarac Ibrahima Nash’ata, Hollywoodgate o talibanima koji preuzimaju američko naoružanje nakon povlačenja SAD-a iz Afganistana. 20. i 21. lipnja, na rasporedu je Funk Yu redatelja Franka Dujmića, film o potrazi za vinil izdanjem singla Ulica Jorgovana / Zlatokosa Darka Domijana.

Francuska drama Priča o mojoj majci, koja govori o majčinoj borbi da sin s teškom deformacijom prohoda, na programu je 24. lipnja, a 26. lipnja rezerviran je za riječku premijeru dokumentarca Mirotvorac Ivana Ramljaka uz gostovanje redatelja. Obiteljska drama redatelja Mikea Leigha o disfunkcionalnim odnosima u londonskom predgrađu, 27. lipnja zaokružuje lipanjski ciklus.

Više informacija o ulaznicama i projekcijama pronađite ovdje.

Restart je jedini licencirani nezavisni distributer u Hrvatskoj. Njegove Petra Babić, Klara Berdais i Marcella Jelić uspjeh Fiume pripisuju kvaliteti produkcije, ali i promotivnoj kampanji: “Medijskom i marketinškom kampanjom smo targetirali prije svega stanovnike Rijeke i art-house publiku, koja je uzbuđenje oko filma proširila na cijelu Hrvatsku, a riječko Art-kino pružilo nam je nesebičnu pomoć u promotivnim aktivnostima.” Kako bi se dokumentarni naslovi popularizirali, potreban je upravo takav trud, no šira slika gledanosti u posljednjih nekoliko godina pokazuje koliko je uspjeh Fiume izniman slučaj. 

Prema podacima Hrvatskog audiovizualnog centra (HAVC), najgledaniji dokumentarac u 2024. godini bio je Snajka: dnevnik očekivanja Tee Vidović Dalipi s ukupno 1133 gledatelja_ica u kinima. U mjesec dana prikazivanja u 2023. pogledalo ga je pak 1927 ljudi. Iza tog filma također stoje jednako usmjereni promotivni napori Restarta: “Cilj nam je za svaki film s kojim krećemo u kina što preciznije targetirati potencijalnu publiku te se fokusirati, uz kontinuirane suradnje s medijima i promociju na društvenim mrežama, na kontakte sa svim udrugama i institucijama koje su svojim djelovanjem bliske temama filma, a iste nam često budu i partneri tijekom same distribucije.” Kažu da je takav slučaj bio i u distribuciji Snajke kada ih je podržala udruga Status M. 

Ako se krećete istim algoritamskim kuloarima kao i ja – usko vezanim za kulturna događanja na nezavisnoj sceni – promotivna kampanja Snajke nije vam mogla promaknuti. No unatoč svom trudu, njezina gledanost u kinima ostaje unutar tipičnih okvira gledanosti domaćih dokumentaraca, koja u posljednjih pet godina rijetko prijeđe dvije do tri tisuće kino gledatelja.

Iznimku u tome predstavlja najveća dokumentaristička uspješnica 2023. i prethodnih godina, El Shatt – nacrt za utopiju Ivana Ramljaka, koji je privukao visokih 5788 gledatelja. To je potencijalno povezano sa širim trendom jer je ta godina po ukupnoj gledanosti bila i treća najuspješnija od osnutka HAVC-a, s više od 270 tisuća ljudi pred kino ekranima. No odmah sljedeće godine gledanost je pala gotovo za sto tisuća, što odražava i dugoročni trend promjena u navikama gledatelja. Od početka pandemije hrvatska su kina općenito, prema podacima Državnog zavoda za statistiku, izgubila preko milijun gledatelja.

Moje sugovornice iz Restarta vide upravo taj post-pandemijski učinak kao najveći izazov u privlačenju ljubitelja dokumentaraca na projekcije: “Gledatelji se nisu vratili u kina nakon pandemije, djelomično zbog streaming platformi, a to se najviše reflektira na kino distribuciju dugometražnog dokumentarnog i art filma. Samim time nalazimo se u čudnom vremenu gdje čak ni bogat festivalski život filma, festivalske nagrade i Oscari ne garantiraju dobru gledanost u kinima.”

Snajka je, primjerice, dobila nagradu Doc Future Award na Međunarodnom festivalu dokumentarnog filma o ljudskim pravima Verzio i nagradu za najbolji film na Međunarodnom festivalu romskog filma Ake dikhea?. Unatoč priznanjima, informacije o takvim uspjesima teško pronalaze put do šire publike – dijelom zbog medijskog ignoriranja, dijelom zbog izostanka sustavne promocije izvan festivalskog kruga.

Ključan je aspekt i financiranje. Distribucija dokumentarnih filmova, pa tako i njihova gledanost, oslanja se prvenstveno na financijsku potporu HAVC-a. Kako su sa mnom podijelile Restartovke, iznosi za poticanje distribucije filmova rijetko dosežu zahtjeve projekata: “Zahvalni smo na podršci, ali za ambiciozniju promociju kakvu bismo htjeli raditi i imati, dobiveni iznosi nisu dovoljni te je dokumentarni film svakako u podređenom položaju u odnosu na igrani.” U prethodne dvije godine, Snajka i Fiume su iz HAVC-ovih  potpora za distribuciju dobili po 5000 eura, što predstavlja i poboljšanje jer takvi iznosi rijetko prelaze tri tisuće. 

Prema mojim sugovornicama, te svote “ne prate cijene i potrebe ozbiljne distribucije. Uz to, i dokumentarci su vrijedna umjetnička djela, pravljena za kino dvorane i velika platna, ali često njihove projekcije u Hrvatskoj stanu nakon nekoliko filmskih festivala, a puno ih je teže promovirati i doći do publike.” Iznosi potpore distribucije igranih filmova često su dvostruko viši, a nekoliko puta godišnje dosegnu i iznad deset tisuća, kao što je slučaj s igranim filmom Zečji nasip o kojem trenutno bruje mediji.

U procjeni HAVC-ove potpore za poticanje distribucije s mojim se sugovornicama slaže i Nenad Puhovski, filmski autor, producent i direktor Factuma i ZagrebDoxa: “Velika je stvar da ga imamo, ali i to može biti bolje, s više sredstava za dokumentarni film”.  

Uz male potpore, dodatni je problem manjak sustavne podrške svih dionika koji bi je trebali pružati. Kako je to u Dokunet Podcastu sročio glumac i redatelj Damir Markovina, “dovoljno je aktera na sceni da bi trebao biti zajednički interes da se filmovi negdje vrte”. Osim HAVC-a i samih audiovizualnih radnika_ca, distribucija bi trebala imati uporište i u fizičkom kino prostoru i javnoj televiziji, no “dobar dio naše kinematografije i filmova su temeljito nepogledani jer ih HRT ne otkupljuje, jer nemamo kina u kojima se on može vrtiti. [Svi se dovijamo] na razne načine da se ti filmovi ipak približe publici preko nekih VOD [video on demand] platformi, festivala itd.”

Pritom nije pitanje samo otkupa već i razvijanja gledateljske kulture, koja se ne može izroditi iz vakuuma. Zadaća poticanja takvog razvoja trebala bi biti odgovornost javne televizije.

Sugerira to i istraživanje Karla Mlinara iz 2023. Uz analizu Restartove streaming platforme volimdokumentarce.net, proveo je i anketu o popularnosti dokumentarnih filmova u Hrvatskoj. Iako uzorak od 310 ispitanika nije dovoljno reprezentativan da bismo mogli donijeti generalne zaključke, rezultati pokazuju da TV još uvijek drži gledateljski monopol: “televizijske kanale kao glavni izvor informiranja o dokumentarnom filmu navodi više od trećine ispitanika (37 %) što sugerira da je televizija i dalje jak izvor informiranja o ovoj vrsti sadržaja.”

Šira publika koju ne zahvaćaju algoritmi nezavisne scene, možemo zaključiti, pristup dokumentarnom sadržaju i informacijama o njemu najčešće dobiva preko streaming servisa i televizije. No politika otkupa i prikazivanja domaćeg filma na HRT-u već dugo predstavlja barijeru između publike i domaćih ostvarenja. Kako je kratko prokomentirao Puhovski: “Najveći je problem HTV, no to je stara i poznata priča.”

Iz filmskih krugova često se može čuti kritika da naša javna televizija ne otkupljuje dovoljno hrvatskog filma, u produkcijama sudjeluje iznimno rijetko, a o uspjesima ne izvještava. Blokiranje je nerijetko politički obilježeno i u raskoraku s interesom publike. Rekordna je možda bila 2019. godina, kada je HRT odbio čak 34 domaća filma, koji su među sobom dijelili čak 86 nagrada. Društvo hrvatskih filmskih redatelja tada je pokrenulo inicijativu “Meni se to gleda, HRT ne da” istaknuvši da televizija kroz takvu politiku otkupa “zanemaruje svoje zakonske obveze bez ikakvih sankcija, ne poštuje kvote prikazivanja europskih i hrvatskih audiovizualnih djela, ne poštuje autorska prava filmskih autora i općenito nastavlja s destruktivnim odnosom prema hrvatskoj kinematografiji.”

Iako bi trebao djelovati kao servis od javnog interesa, HRT-ovo djelovanje gura dokumentarni film na margine nedostupne široj publici. Prema Markovini, čak i otkupljeni radovi, i to “možda i najbolji uradci televizijske hrvatske dokumentaristike” ne dobivaju zasluženu pozornost “jer se događaju u nekim užasnim terminima”, npr. u 23 sata navečer. Kao recentna iznimka izdvaja se Snajka, koja je 8. travnja prikazana na HRT3 u udarnom terminu u 20.40 sati.

Druge prilike publika može potražiti na relativno čestim festivalskim i relativno oskudnim kino projekcijama. Festivali se pritom najčešće događaju u urbanim sredinama, što onemogućuje da se populariziraju šire od zatvorenih krugova. Kako sumiraju Restartovke, to doprinosi statusu quo gdje dokumentarci ostaju po strani: “Dokumentarni filmovi su uvijek bili marginalizirani žanr i distribucija istih se oslanja na nezavisna kina, kinoteke te pučka učilišta i alternativne lokacije kao što su razne udruge, galerije i pojedinačni projekti.” Prema Ivanu Ramljaku, koji je sudjelovao s Markovinom u ranije spomenutom podcastu, situacija je porazna i u metropoli: “Mi smo vjerojatno jedini glavni grad koji nema art kino koje [za razliku od Kinoteke] radi i nedjeljom”. Ponovno smo, dakle, u domeni sustavne nepodržanosti koja dovodi do sustavne “nepogledanosti”.

Uspjeh filma Fiume o morte! zato se još više ističe jer, čini se, privlači i nestandardno dokumentarno gledateljstvo. Njegova postignuća Restartovkama “daju nadu da publiku zanima domaći dokumentarni film kad ista u njemu prepozna inovativnost, humor i visoku produkcijsku kvalitetu”. Nenad Puhovski dijeli njihov optimizam kada je riječ o publici te smatra da je ona sve bolja. “Filmova je sve više, kvaliteta raste, mladi ljudi izlaze sa Dokumentarnog studija ADU, pa izgleda da su napori, uloženi u stvaranje Factuma i ZagrebDoxa bili učinkoviti”, zaključuje. 

Velik doprinos tim naporima donio i je Restart alternativnim projekcijama KineDoka i djelovanjem Dokukina KiC. Uz to vode i Liburnia Film Festival posvećen dokumentarcu, kao i spomenutu platformu volimdokumentarce.net. Kako je u svojoj studiji opisuje Mlinar, ona je “jedina streaming platforma u Republici Hrvatskoj specijalizirana za dokumentarne filmove i pruža pristup velikom broju  filmova koji su teško dostupni drugdje”. Uz to, “pruža priliku nezavisnim autorima da plasiraju svoje radove i stvore publiku za svoj rad, čime doprinosi promociji raznolikosti i alternativnih pogleda u dokumentarnom filmu”. Predstavlja, dakle, diverzifikaciju ponude i čini dokumentarni film dostupnijim gledateljima.

No uz sav takav trud, hrvatska dokumentaristika treba sustavniji napor kako bi zaživjela u svom punom potencijalu. Za razvoj interesa publike potrebna je kulturna i medijska politika koja potiče industriju, umjesto da zatire postignuća koja joj cvjetaju pod nogama. Do tog velikog zalogaja, preostaje nam osloniti se na nezavisne distributere i časne iznimke.

Svako nasljeđe, a time i svaka njegova rekonstrukcija, za cilj ima odgovoriti našim sadašnjim identitetskim potrebama, dajući nam nužan kolektivni okvir unutar kojega će pomoću selekcije i kultivacije odabranih događaja i činjenica izrasti jedinstvena svijest grupe. Promjene u poimanju europskog pamćenja iznova su rezultirale fokusom na nacionalne priče. Popularizacija D’Annunzijeve okupacije u “ključu vesele revolucije ili revolucionarne proslave” (Badurina N., D’Annunzijeva okupacija Rijeke: prema transnacionalnom pamćenju) posljednjih desetljeća ima svojih razloga, kao i posljedica. Interpretacija se pojavljivati tijekom šezdesetih godina 20. stoljeća, a od devedesetih nadalje dobiva novu pozornicu.

Ta pozornica omogućuje isključivanje figure umjetnika, ratnog političara i patriote (kako ga opisuje talijanska Wikipedia), iz povijesti talijanskog fašizma. Promatranjem riječkog iskustva kroz anarhističku i libertarijansku prizmu, kao “petog godišnjeg doba”, otvara se mogućnost da konzervativna struja implicitno, slobodno progovara o talijanskim imperijalističkim tendencijama na Jadranu.

A kada se 12. rujna 2019. organizirana grupa fotografirala pred Guvernerovom palačom s vojskom i D’Annunzijevom zastavom, dok su u Trstu otkrivali statuu talijanskog pjesnika, pred Riječane se nužnim postavilo pitanje riječkog pamćenja. Antifašistički okvir, izgrađen pod Jugoslavijom, a još uvijek stabilan i u njezinim zadnjim trenucima, kao što pokazuje opis okupacije u Povijesti Rijeke iz 1989. (“Rijeka je pod diktatorom D’Annunzijem postala ne samo poprište bezakonja nego i nasilja nad svim onim grupama i pojedincima koji se nisu slagali s ciljevima njegove vladavine.”; u opisu se jasno ističu i fašističke značajke okupacije), bez novih djela i interpretacija nužno je slabio i pružao sve slabiji otpor društvenim kontrapamćenjima. Mnemonički fragmenti tako ostaju sačuvani samo na akademskim marginama, među starijim generacijama i na stranicama povijesti riječkih autora (Goran Moravček, Igor Žic…).

Iako je reakcija gradske i državne vlasti, kao i talijanske manjine, bila instantna, još važnijim je bivalo uočiti započinjanje novog, kontinuiranog procesa obnove pamćenja i suprotstavljanja ideji D’Annunzija kao “hipija prije hipi-pokreta” (Perinčić T., Rijeka ili smrt!). Izložba D’Annunzijeva mučenica u Pomorskom i povijesnom muzeju Hrvatskog primorja Rijeka, otvorena istoga dana, a onda i knjiga Tee Perinčić, Rijeka ili smrt! (Naklada Val, 2019) bili su prvi znakovi toga procesa. Njima se istraživački i akademski iznova postavljaju interpretacije okupacije. Fiume o morte! Igora Bezinovića nastavlja graditi na njihovim naporima, ostvarujući se kao prijeko potreban dokumentarni, ali i igrani blok u pregovorima oko pamćenja.

Nastajao deset godina, životni projekt riječkog redatelja uvezuje 16 mjeseci, riječima redatelja, “doslovno lude, luđačke okupacije” Rijeke od strane Gabrielea D’Annunzija, konstruirajući ih  na temelju bogate arhive i dugogodišnjeg istraživačkog rada, a onda ih, zaigrano i humoristično, oživljava u sadašnjici. Pišući o ovome filmu, nužnim biva prvo otkloniti strah, opasnost na koju ukazuje Marijan Krivak u svojoj kritici, govoreći “da djelu Fiume o morte! – inače zasluženom dobitniku Tigra na festivalu u Rotterdamu, prijeti da ostane tek odličan kino-artefakt.” 

Naime, već sam proces rada na filmu omogućio mu je da osigura svoje mjesto, kako u individualnom, tako i u kolektivnom pamćenju Riječana, okrznuvši gotovo dobar dio populacije tijekom produkcije. Kada se u filmu opisuje proces audicije – slučajni pristup prolaznicima, traganje za posebnim ulogama – teškim biva dovoljno istaknuti koliko Riječana ima anegdotu o procesu snimanja toga filma. Kroz tih deset godina, istraživačkim, produkcijskim i izvedbenim procesima film se ugradio u samo tkivo grada.

Usporedbe s fenomenom kazališne predstave Vježbanje života Nedjeljka Fabrija i Darka Gašparovića u režiji Georgija Para nisu neosnovane. Kada se ova povijesna saga o Rijeci i njezinim urbanim kulturama postavila 1990. u HNK Ivana pl. Zajca, odigrala je ne samo kulturnu ulogu, već i  “važnu društvenu ulogu jer je prikazivanjem jednoga potisnutog dijela riječke prošlosti uspostavljen prekinuti vremenski kontinuitet.” Kao što su tada književnost i teatar mogli orječotvoriti i izvesti riječki multikulturalni i kozmopolitski identitet, sada on uspješno biva ekraniziran.

Primarnu funkciju ovoga filma Igor Bezinović uglavljuje u samome uvodu filma kao odgovor D’Annunzijevim namjerama: “Njemu je bilo važno da ova okupacija ostane zapamćena, kao i nama koji radimo ovaj film.” Nalik predstavi Vježbanje života u devedesetima, sada i kroz Fiume o morte! dobivena je prilika da se reprezentira i iscenira vlastito kulturno pamćenje.

I dok cijelo vrijeme pišemo o pamćenju, prvo što će film učiniti vidljivim je – zaborav. Kroz anketu odmah na početku se otkriva kako se još rijetki mogu prisjetiti tko je bio Gabriele D’Annunzio, kao što ni sam grad ne ostavlja previše tragova okupacije. Unutar tih zadatosti, postavlja se podloga za rekonstrukciju, obnovu priče o okupaciji. Obnovu sprovode upravo sami Riječani, preuzimajući kao naturščici uloge D’Annunzija, Guida Kellera, Antonia Grossicha, Gugliema Marconija, dobrovoljaca i svih drugih tadašnjih aktera. Iako će Bezinović u intervju za Novosti istaknuti da mu igrana strane priče “daje mogućnost diskreditacije”, ona mu istodobno omogućuje da zauzme naoko pasivne repozitorije pamćenja, arhive, iznova ih kontekstualizirajući u želji da ponudi svoju interpretaciju tih događanja. 

U Fiume o morte! izokreće se D’Annunzijeva želja da okupacija ostane upamćena kao spektakl. Kroz humor se ističe grotesknost svih okupatorskih elemenata. Primjerice, trenutak ulaska u Rijeku Izet Medošević, kao jedna od mnogobrojnih inačica okupatora, obilježava sviranjem adaptirane verzije pjesme Giovinezza, pjesme koja će prvo obilježiti okupaciju, a kasnije postati i službenom himnom Mussolinijeve stranke. Komedija koja prožima igrani dio omogućuje nam da pristupimo, razumijemo i u konačnici uprizorimo prvi fašistički pozdrav, dolazak talijanskih dobrovoljaca, “Krvavi Božić“ i niz drugih životnih detalja uhvaćenih na fotografijama. 

Kontradikcija između arhivskih materijala i njihovih živih reprezentacija ponekad rezultira ironijskim efektom, dok u određenim trenucima suptilno ukazuje na bezvremenske paralele kao što je povlačenje usporedbe između suvremenih navijačkih skupina i D’Annunzijevih dobrovoljaca. Iako samo nakratko, ukazuje se i na raspodjelu riječke industrije. Ali to su sve detalji jednog totaliteta koji se rekonstruira pred nama, njegove svakodnevice, ljudi, povoda, uzroka, i konačno, posljedica.

Fiume o morte! ne daje definitivne zaključke, ali odmak od didaktične eksplicitnosti je osvježavajuć. “Talijanske kolege rekli su mi da fašizam ne spominjem previše u uvodu, pa ću stati ovdje”, kazat će sam redatelj u dokumentarcu, ali gledatelj nesumnjivo dobiva jasnu poruku o riječkim događanjima kroz kapilarno raslojavanje događaja, kako u sadašnjosti, tako i u prošlosti. Čak i samo isticanje da se o odabranim temama ne smije pričati zbog tržišne logike ironično se uklapa u jednu još širu priču.      

Preostaje nam samo još vratiti se na uvodna promišljanja – kako Fiume o morte! želi zapamtiti D’Annunzijevu okupaciju? Dobar dio gledatelja, a onda i kritičara, uočava povlačenje paralela s Benitom Mussolinijem i Adolfom Hitlerom kao njihovom pretečom, dok se danas mogu i vući paralele s drugim suvremenim političarima. Oduzmete li smijeh i kontradikcije izazvane sudarima prošlosti i sadašnjosti, ostaju nam njihove odluke, govori, simboli, posljedice koji i danas odzvanjaju aktualno.

Ususret novim interpretacijama D’Annunzija, Fiume o morte! nam pokazuje točno ono što je Umberto Eco zapisao u eseju Vječni fašizam: “Fašizam je postao svenamjenski pojam, jer se iz fašističkog režima može ukloniti jedan ili više elemenata, a on će i dalje biti prepoznatljiv kao fašistički.” Ili redateljevim riječima: “Iskustvo istraživanja njegove biografije naučilo me da ne upadam u zamku rasprave je li bio fašist ili nije. Najsigurnije je reći da je bio militantni nacionalist. Čovjek koji jako voli rat, a voli i naciju. Hoće li to netko nazvati fašizmom ili neće? Ja to zovem fašizmom.”

Ali u pozadini toga prikaza ostvaruje se još jedna ideja. Naime, (gotovo) cijeli film pripovijeda se na fijumanskom dijalektu koji predstavlja temelj reprezentacije jedne multikulturalne zajednice koja je postojala prije, a nastavlja živjeti i poslije, usprkos svemu. Progovarajući na njemu, ostvaruje se konačan čin, ne samo preuzimanja, već i transformacije pamćenja na ove događaje. Fiume o morte! tako ne samo da ispunjava ecovsku dužnost da razotkrijemo i pokažemo prstom na svaki primjer fašizma, već i jasno postavlja branu, sliku društva za koje se zalaže.  

Ako smo to u devedesetima ostvarivali vježbanjem života, sada je došlo vrijeme da to sačuvamo vježbanjem pamćenja.