Stipendija se dodjeljuje na maksimalno 24 mjeseca (procjena napretka nakon jedne godine; moguća su dva prekida) u mjesečnim ratama od 1.120 eura. Stipendija se isplaćuje isključivo putem SEPA bankovnih transfera. U tu svrhu, primatelji_ce stipendija moraju dostaviti podatke o računu (IBAN) za bankovni račun u SEPA zemlji. Nije moguće kombinirati ovu stipendiju sa zaposlenjem na Sveučilištu u Innsbrucku, ali je dopušteno zaposlenje izvan Sveučilišta u Innsbrucku u ukupnom trajanju do 15 sati tjedno. Razdoblje stipendiranja počinje 1. listopada 2026.

Kandidati_kinje moraju imati diplomu diplomskog (MA) studija ili ekvivalenta iz povijesti umjetnosti, teorije umjetnosti, vizualnih studija ili usporedivog područja s izvrsnim ocjenama. Prijave se mogu podnijeti na engleskom ili njemačkom jeziku. Prijavnica mora sadržavati:

• Prijedlog doktorskog istraživanja (maks. pet stranica)
• Bibliografiju za istraživački prijedlog (odabrana literatura, maks. dvije stranice)
• Poglavlje magistarskog rada ili drugi znanstveni tekst čiji je kandidat bio glavni autor (maks. 20 stranica)
• Vremenski okvir disertacije
• Životopis s popisom publikacija, ako postoji
• Kopije svjedodžbe o završnom ispitu i sveučilišne diplome
• Kontakt podatke za dvije reference (bez pisama)
• Ispunjenu kopiju obrasca dostupnog putem informativne web stranice Odjela za povijest umjetnosti

Prijave se šalju Magdaleni Nieslony i Kathrin Rhomberg u jednom PDF dokumentu na adresu stipendium-kge@uibk.ac.at. Više detalja o pozivu pronađite ovdje.

Rok za prijavu je 15. travnja.

U medijskom kaosu koji nas okružuje, ne čudi da Ante misli da zna sve o radu udruga u kulturi. U politikantskim pokušajima “analiziranja” kulturnog sektora, u kojima se svjesno zanemaruje način funkcioniranja javnih natječaja i institucionalnih procedura kako bi se financiranje udruga prikazalo kao ideološki motivirano, njegovi se akteri svode na puko sredstvo manipulacije – osobito pred onima koji ne razumiju što kulturni rad uopće jest.

Takva retorika stvara začarani krug iz kojeg je teško izići: politička podijeljenost plodno je tlo za brzo širenje dezinformacija, koje potom dodatno raspiruju podjele i nagrizaju povjerenje u medije i institucije koje bi trebale držati društvo na okupu. Korak unatrag; da je Ante bio zainteresiran za razgovor, a ne za mansplaining jednoj radnici u kulturi, onda bi iz prve ruke mogao saznati precizne informacije. 

Nevidljivi procesi rada

Vrijeme u kojem živimo i radimo naziva se kognitivnim kapitalizmom; radi se o sustavu u kojem znanje, informacije i kreativnost postaju središnji proizvodni resursi. Najvrjedniji bi, barem u teoriji, trebao biti upravo onaj rad koji se ne može pospremiti na policu: ideja, koncept, inovacija, spoznaja, sposobnost da se misli drugačije. Sve što pokreće suvremeno društvo – od tehnologije do inovacija – dijelom počiva na takvom nevidljivom radu – na mišljenju, učenju, promišljanju. 

Naravno, ne radi se tu samo o apstraktnom “radu uma”, nego i o vrlo materijalnim, često brutalno potplaćenim oblicima rada koji taj sustav održavaju – od radnika Globalnog juga koji proizvode hardvere, moderiraju sadržaj ili treniraju algoritme, do logističkih i servisnih lanaca bez kojih tehnologija ne bi mogla funkcionirati. No čak i ako se zadržimo unutar konteksta suvremenih kulturnih institucija i umjetničkih praksi, nevidljivost kognitivnog rada ostaje strukturni problem.

Tako kad dođemo do umjetnosti, književnosti, teorije ili kustoskih praksi, znanje odjednom gubi svoju ekonomsku legitimnost. Kreativnost prestaje biti resurs i postaje “hir”. Intelektualni rad se banalizira do neprepoznatljivosti, kao da iza njega ne stoje godine obrazovanja, razvoj ideja, višemjesečna ili višegodišnja istraživanja, stalne revizije i spora kristalizacija misli – sve ono što prethodi “gotovom djelu”, a rijetko se prepoznaje kao rad. 

Budući da na takve oblike rada ne možemo primijeniti klasična ekonomska mjerila produktivnosti poput jasnog radnog vremena, broja proizvedenih jedinica ili neposrednog, kvantificiranog učinka, dolazi do krize samog pojma vrijednosti rada. Kako ističe filozof André Gorz u knjizi Nematerijalni rad: spoznaja, vrijednost i kapital (TIM press, 2015.), “spoznaju je, za razliku od općeg društvenog rada, nemoguće prevesti i mjeriti jednostavnim apstraktnim jedinicama. (…) Ona obuhvaća i označava veliku raznolikost heterogenih, to jest nesumjerljivih sposobnosti, među njima prosudbu, intuiciju, estetski ukus, razinu obrazovanja i informiranosti, sposobnost usvajanja i prilagodbe (…) od matematičkog računa do retorike i umijeća uvjeravanja sugovornika, od tehnoznanstvenog istraživanja do izuma estetskih normi.” 

Jeftina manipulacija i moralna panika

Intelektualni rad nije specifičnost kulturnog sektora, no kulturni i umjetnički rad u velikoj se mjeri temelji upravo na takvom tipu rada. Unatoč tome, postoji izostanak interesa za razumijevanje načina na koji nezavisni kulturni sektor funkcionira. U javnom prostoru to se najčešće očituje kroz kritike usmjerene na financiranje udruga u kulturi, pri čemu se intelektualni rad i usluge prikazuju kao nejasni i problematični, uz impliciranje netransparentnog trošenja javnih sredstava. Sve se to dodatno legitimira tvrdnjom da “nije riječ o ideološkom pitanju”, iako se u praksi problematiziraju upravo oni koje se bave temama poput rodne ravnopravnosti, migracija, LGBT prava ili antifašizma.

Kao sumnjiva ili neuobičajena prikazuje se čak i činjenica da se većina kulturne proizvodnje odvija kroz projekte, s velikim brojem vanjskih suradnika_ca i malim brojem stalno zaposlenih, iako je riječ o strukturnoj realnosti sektora s kojom su najmanje sretni oni koji u njemu rade. 

Sad bi možda valjalo načiniti kakav popis intelektualnih usluga ili pak detaljno razjasniti kako izgleda rad na jednoj izložbi ili kakvom umjetničkom festivalu – objasniti da svaki projekt treba prijaviti na natječaj za financiranje, pa zatim angažirati, idealno, producenta, tehničara, fotografa, snimatelja, dizajnera, kustosa, istraživača, lektora, prevoditelja, PR, administraciju i računovodstvo, među ostalim. I da sve te ljude treba platiti za njihov angažman. Ali, cilj “kritičara” nije razjasniti te procese nego stvoriti moralnu paniku jeftinim manipulacijama koje zapravo dovode u pitanje cjelokupnu realnost pa se više ne možemo dogovoriti što je istina i sama rasprava postaje nemoguća.

Umjesto razuma na snagu stupaju strah i ljutnja; informacijski se prostor razara preokretanjem činjenica, stvaranjem teorija zavjera, stvarajući podjelu na poželjne i nepoželjne.

Kultura kao destabilizirajuća sila

Iako takav diskurs možda nije otvoreno represivan, štetan je jer funkcionira po istim principima koje koje Jason Stanley opisuje u knjizi How Fascism Works: The Politics of Us and Them (Random House, 2018). Uvodi se, dakle, hijerarhija vrijednosti među građanima: jedni se prikazuju kao produktivni i korisni, dok se drugi guraju u kategoriju suvišnih, neozbiljnih ili se prikazuju kao teret sustava. Ta umjetna podjela stvara dojam da kultura nije jednako legitimna sastavnica društva kao, primjerice, ekonomija.

Kultura koja propituje društvene obrasce tretira se kao destabilizirajuća sila – nešto što “kvari mlade”, remeti tradiciju ili “nameće” nepoželjne ideje. To je način da se kritička misao svodi na devijaciju, a ne na nužan element demokratskog života. U takvom okviru raste i sumnja – iako optužbe nisu argumentirane, emocionalno su učinkovite jer potiču bijes i osjećaj nepravde.

Upravo zato takav diskurs ima ozbiljne posljedice: on proizvodi klimu nepovjerenja, delegitimizira kulturni sektor i potiče društvene podjele, koristeći pritom iste mehanizme koji obilježavaju autoritarne i isključive političke projekte. Kultura sama postaje laka meta masovnih zabluda i jeftinih podjela. Lakše ju je proglasiti prijetnjom kada ne priznajemo da bez rada u kulturi nema ni kritičkog društva, ni demokracije, ni sposobnosti da stvarnost sagledamo izvan onoga što nam je propisano.

U tom kontekstu, pitanje “A što ti zapravo radiš?” prestaje biti puka znatiželja i postaje simptom šireg društvenog nerazumijevanja. Kulturni rad nije hobi, nije slobodno vrijeme koje se slučajno prelilo u profesiju, niti je parazitiranje na javnim sredstvima. Riječ je o radu koji proizvodi javno dobro: kritičko mišljenje, simboličke okvire, kolektivnu memoriju, prostore dijaloga i otpora. Odvija se sporo, u periodima prividne neproduktivnosti, nakon kojih se kondenzira “rezultat” – tekst, izložba, knjiga, film, predavanje ili koncept. No ti se rezultati često promatraju kao spontani bljeskovi inspiracije, a ne kao ishod dugotrajnog i složenog intelektualnog ulaganja. Upravo zato što djeluje indirektno i bez trenutnog, kvantificiranog učinka, takav oblik rada ima potencijal dugoročno mijenjati društvo.

Odbacivanje kritičkog i kreativnog rada kao “suvišnog” ili “neozbiljnog” nije slučajno; to je instrument kontrole i očuvanja statusa quo. I zato se, iznova i iznova, napada kultura. Jer umjetnice, pisci, performerice, kustosi, istraživačice – svi mi imamo jednu opasnu karakteristiku – možemo zamisliti drugačije društvo. A tko može zamisliti drukčije društvo, može ga poželjeti. A tko ga poželi – možda će ga jednom i tražiti. Zaštita kulturnog rada stoga znači i očuvanje prostora za kritičko mišljenje, pluralizam i refleksiju, a time i osnovnih kapaciteta društva da sagleda, propituje i mijenja vlastitu stvarnost.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Iza scene koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Prijedlog – koji je, ističemo, neslužben i u konačnoj verziji može biti izmijenjen – predviđa značajnu strukturnu promjenu u odnosu na dosadašnje razdoblje. Prema njemu, Kreativna Europa više ne bi funkcionirala kao samostalan program posvećen isključivo kulturnom i kreativnom sektoru, nego bi se spojila s programom Građani, jednakost, prava i vrijednosti (CERV). Time bi nastao novi, objedinjeni okvir u kojem bi se financirale kulturne, medijske i civilno-društvene aktivnosti.

U praksi to znači da bi Kreativna Europa imala tri glavna dijela, odnosno stranda: jedan bi i dalje bio namijenjen kulturi, drugi audiovizualnom sektoru i medijima (pod nazivom MEDIA+), a treći bi pokrivao širok spektar projekata usmjerenih na zaštitu temeljnih prava, borbu protiv diskriminacije i rodno uvjetovanog nasilja, poticanje građanskog sudjelovanja te jačanje demokratskih standarda i vladavine prava.

Premda je jasno da se radi o uvezanim područjima, Culture Action Europe u svojoj analizi upozorava da ovakvo spajanje otvara brojna pitanja o očuvanju prepoznatljivosti i specifične uloge programa koji je dosad imao jasnu tematsku i provedbenu strukturu. Posebno ističu kako bi uvođenje zajedničkog sustava praćenja i evaluacije, s indikatorima i pokazateljima uspješnosti koji su previše rigidni ili nedovoljno prilagođeni stvarnim uvjetima kulturnog polja, dugoročno moglo narušiti autonomiju i umjetničku slobodu koju bi program trebao štititi.

Iako prijedlog u velikoj mjeri zadržava osnovne ciljeve kulturnog dijela programa – poticanje mobilnosti, podršku kulturnim mrežama, jačanje vidljivosti europske umjetnosti i očuvanje kulturnog nasljeđa – neke su promjene ipak znakovite. Kako navodi CAE, iz dokumenta je nestao dosadašnji međusektorski potprogram koji je omogućavao financiranje različitih aktivnosti, uključujući rad nacionalnih deskova, informativnih ureda koji predstavljaju važnu logističku i savjetodavnu podršku kulturnim organizacijama. Novi prijedlog te aktivnosti smješta u kategoriju “horizontalnih prioriteta”, ali ne precizira tko će i na koji način osiguravati njihovo financiranje.

Još jedan element koji izaziva zabrinutost kulturne mreže odnosi se na činjenicu da novi prijedlog ne uključuje sektorski usmjerene mjere kakve su dosad postojale. Naime, trenutačni program Kreativne Europe predviđa posebne linije financiranja za primjerice glazbu, izdavaštvo, arhitekturu i baštinu, dok one u novom prijedlogu izostaju. Ipak, to ne znači nužno da su potpuno ukinute, odnosno moguće je da će biti obuhvaćene šire postavljenim ciljevima, poput potpore distribuciji i promociji europskih kulturnih sadržaja, u okviru kojih se spominju turneje i prevođenje.

Važna novost odnosi se i na načine isplate potpore. Prijedlog predviđa da bi ubuduće osnovna metoda financiranja bili paušalni iznosi, odnosno oblici potpora nevezani za stvarne troškove: “Kada se potpora Unije dodjeljuje u obliku bespovratnih sredstava, ona se pruža kao financiranje nevezano za troškove ili, prema potrebi, putem pojednostavljenih opcija troškova, u skladu s Uredbom (EU, Euratom) 2024/2509. Refundacija stvarnih prihvatljivih troškova dopuštena je samo ako ciljevi aktivnosti ne mogu biti ostvareni na drugačiji način.”

Prema obrazloženju Komisije, cilj je pojednostaviti administraciju i smanjiti birokratsko opterećenje za korisnike, no Culture Action Europe upozorava da bi takav model financiranja mogao otežati provedbu projekata koji zbog svoje složenosti ili promjenjivih uvjeta zahtijevaju fleksibilnije upravljanje budžetom.

U analizi prijedloga CAE također skreće pažnju na mogućnost uvođenja dodatnih uvjeta za dodjelu sredstava korisnicima potpore. U nacrtu se, naime, naglašava da provedba Kulturnog potprograma mora “u potpunosti poštivati umjetničku slobodu i pridonositi poboljšanju radnih uvjeta umjetnika i kulturnih profesionalaca”. Ovakav bi zahtjev bio u skladu s ranijim apelima Europskog parlamenta da se pravedno plaćanje umjetnika_ca uključi među formalne kriterije za dodjelu potpore, no zasad nije jasno kako bi se takvi uvjeti u praksi primjenjivali i nadzirali.

S obzirom na to da je riječ o neslužbenom nacrtu koji se još može mijenjati, Culture Action Europe poziva na pravovremenu reakciju. Države članice već tijekom srpnja trebaju dati prve komentare Europskoj komisiji i otvoriti pregovore o proračunu i strukturi programa. Zbog toga mreža potiče kulturne organizacije, umjetnike i sve zainteresirane da se uključe u kampanju Ask, Pay, Trust i pišu svojim nacionalnim ministarstvima financija.

Za lakšu organizaciju pripremili su predložak pisma i detaljne upute, dostupne na mrežnim stranicama kampanje. Ključni zahtjevi su očuvanje Kreativne Europe kao zasebnog programa i povećanje njezina budžeta, kako bi i u idućem sedmogodišnjem razdoblju ostala pouzdana podrška raznolikosti kulturnih praksi u Europi.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Iza scene koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Njihova je zabrinutost prije svega motivirana višemjesečnim glasinama u briselskim kuloarima prema kojima postoji mogućnost da će Kreativna Europa, jedini program EU-a posvećen potpori i razvitku kulturnog i audiovizualnog sektora, izgubiti status zasebnog programa i biti spojena s programom Građanstvo, ravnopravnost, prava i vrijednosti, pod općenitijim nazivom Vrijednosti i demokracija. Premda se Komisija oko navedenih glasina službeno nije oglasila, u svjetlu nedavnih naznaka o mogućem preusmjeravanju europskih sredstava prema novim “kritičnim područjima”, bojazni oko budućeg financiranja kulture i umjetnosti nipošto ne djeluju neopravdano.

Na tragu toga, 16 organizacija iz europskog filmskog i audiovizualnog sektora objavilo je otvoreno pismo u kojem naglašavaju kako Kreativna Europa, odnosno njezin potprogram MEDIA, ima ključnu ulogu u razvoju, distribuciji i promoviranju europskog filma i audiovizualnih djela, ali i potrebu za time da program ostane samostalan i da se financijska potpora u okviru sljedećeg budžeta poveća, a ne smanjuje. Budući da se za potprogram izdvaja minimalno 56 % sveukupnog proračuna Kreativne Europe, koji za razdoblje od 2021. do 2027. godine iznosi 2.44 milijarde eura, svako potencijalno smanjenje potpore sektor bi itekako osjetio, imajući na umu da MEDIA pruža dodatnu financijsku potporu projektima koju nacionalni fondovi zemalja članica jednostavno nisu u mogućnosti pružiti.

Svoje otvoreno pismo objavila je i mreža Culture Action Europe, koja obuhvaća 280 kulturnih mreža, organizacija, umjetnika i aktivista iz 35 europskih zemalja. U njemu se pak ističe da bi spajanje Kreativne Europe s drugim programima financiranja dovelo do smanjenja trenutačne autonomije i fleksibilnosti koju program nudi, kao i da se drugi programi financiranja često oslanjaju na kvantitativne standarde, što bi za kulturne i umjetničke programe bilo krajnje štetno. S time na umu, navodi se da bi programi financiranja koji se pridržavaju tržišne logike doveli do komodifikacije i homogenizacije umjetničke proizvodnje.

Vrijedi istaknuti da se u oba otvorena pisma poseban naglasak stavlja na to kako Kreativna Europa i njezini potprogrami potpomažu konkurentnost, demokratizaciju društva, pa čak i europsku sigurnost u kontekstu sprječavanja širenja dezinformacija i propagande. Takav jezik sasvim sigurno nije stvar slučajnog odabira, nego je motiviran problematičnim trendovima u EU-u koji su uostalom i potaknuli javne istupe navedenih organizacija. Riječ je o trenutačnom fokusu europskih institucija na preusmjeravanje sredstava u budžete za obranu i dodatnu militarizaciju, ali i sve naglašenije poticanje gospodarske konkurentnosti i deregulacije u svjetlu promjena u svjetskim trgovinskim odnosima, napose sa SAD-om.

U praksi se to pokazuje na nekim primjerima o kojima smo već pisali, poput napada konzervativnih EU parlamentaraca na Europski zeleni plan, koji ukazuju na to da bi EU mogla odustati od planirane klimatske neutralnosti do 2050. godine u korist jačanja industrijskog sektora. A tu je i odgađanje objave Kodeksa dobre prakse Europskog akta o umjetnoj inteligenciji, do koje je trebalo doći početkom svibnja, nakon pritiska američkih tehnoloških divova koji su previše poželjni partneri da bi ih se samo tako ozlovoljilo.

U takvoj je generalnoj klimi jasno da bi rezovi u financiranju kulturnih programa EU-a, pa i metodom “racionalizacije” troškova pripajanjem programa, dugoročno mogla postati stvarnost. No bitno je napomenuti da su ideju povećanja budžeta Kreativne Europe podržali ministri kulture 27 članica EU-a tijekom sastanka koji se održao nepunih tjedan dana nakon objave otvorenih pisama, a uživa i značajnu potporu u Europskom parlamentu gdje je nedavno predloženo njegovo udvostručenje. Ipak, u kojem će smjeru zapuhati vjetrovi za europsku kulturu postat će jasno tek s konkretnim prijedlogom MFF-a ovoga ljeta.

Tekst je nastao u sklopu projekta Come Together koji sufinancira Europska unija iz programa Kreativna Europa. Stavovi izraženi u tekstu ne odražavaju nužno stavove Europske unije ili Europske izvršne agencije za obrazovanje i kulturu.

Na svojim stranicama tvrde da su primjer “dobrog rada koji platforme kao modeli otvorenog financiranja bespovratnim kaskadnim sredstvima mogu postići”. EMAP je konzorcij 16 europskih organizacija specijaliziranih za digitalnu i medijsku umjetnost, bioumjetnost i robotsku umjetnost. Kreativna Europa sufinancira ga od 2018. godine, a uključuje nekoliko renomiranih festivala koji se bave ovim interdisciplinarnim umjetničkim formama, članovima nudi rezidencije u svrhu interkulturalne i interdisciplinarne razmjene znanja, a djeluje i kao tržište za medijske umjetničke partnere za odabir umjetnika i radova za vlastite festivale i izložbe. 

U objavi u kojoj pozivaju na pružanje podrške digitalnoj umjetnosti i na potpisivanje peticije, EMAP navodi da je program financiranja Kreativna Europa s pravom dugo bio usredotočen na digitalizaciju kao jedan od prioriteta kulturnih politika Europske unije. Sada pak, potpuno suprotno tom prioritetu, u bliskoj budućnosti ni jedna europska platforma ili mreža nije odobrena za financiranje. Čini se neshvatljivim, pišu, da u ovim vremenima EU više ne nudi odgovarajući program podrške koji bi pomogao tom dijelu sektora, ističući kako je on pružao prototipove potrebnih ekoloških i društvenih transformacijskih alata i procesa za poboljšanje loših ekoloških, političkih, ekonomskih i društvenih struktura.

EMAP tvrdi da je prekid takve vrste financiranja u području medijske umjetnosti u potpunoj suprotnosti s naporima Europske unije da se ozbiljno pozabavi problemima medijske nepismenosti i dezinformacija, kao i s misijom njegovanja snažne europske medijske kreativne industrije. Time se, tvrde, ovaj ionako nesiguran sektor stavlja u nepovoljan položaj jer se strukture, metodologije i etičke prakse pomno razvijane tijekom mnogih godina sada moraju demontirati dok se financiranje EU-a ponovno ne uspostavi.  

Zbog svega toga EMAP poziva institucije, muzeje, organizacije, akademike_kinje, kustose_ice, umjetnike_ce i sve koji_e žele izraziti svoju zabrinutost da potpišu peticiju za kontinuiranu i strukturnu potporu Europe digitalnoj i medijskoj umjetnosti. 

Ovdje možete pročitati više detalja i potpisati peticiju.

LIVEMX se fokusira na tri specifične teme:

• Izvoz glazbe (obuhvaća tri izazova: razvoj izvoza glazbe kroz zajedničko stvaranje; promicanje nove glazbe i umjetnika u inozemstvu na inovativne načine; i razvoj profesionalnih mreža i razumijevanje novih tržišta).
• Prostori za glazbu uživo (izazovi: razviti cirkulaciju umjetnika u Europi; razviti ekološka rješenja prilagođena sektoru glazbe uživo; razviti nove strategije publike).
• Digitalna cirkulacija i angažman.

Bespovratna sredstva za projekte organizirana su u tri razine: 20.000, 40.000 ili 60.000 EUR. Više informacija o natječaju i načinu prijave pronađite ovdje.

Rok za prijavu je 6. siječnja.

Za početak, možete li nam reći kako je arhiv nastao? Zašto baš taj naziv – Drugotni arhiv?

Kao što sam naziv Zaklade govori, njena osnivačica je poljska umjetnica Katarzyna Kozyra, koja je, potaknuta vlastitim iskustvima, odlučila poboljšati položaj umjetnica iz regije te podržati njihov rad. Zaklada je općenito fokusirana na promicanje mladih i neafirmiranih umjetnica, ali i na davanje vidljivosti umjetnicama starije generacije koje možda nisu dobile pozornost koju zaslužuju. U tom kontekstu, arhiv se u nekom trenutku prirodno nametnuo kao ideja, i zapravo je jedinstven jer dosad nije bilo sličnih inicijativa u ovoj regiji. Arhiv stvaraju same umjetnice, one pišu tekstove o svom radu, a mi samo facilitiramo cijeli proces.

Što se tiče naziva arhiva, vodile smo se činjenicom da kroz povijest (umjetnosti) reprezentacija nije bila u našim rukama, već su žene bile smatrane “drugim spolom,” a umjetnice inferiorne umjetnicima. Odlučile smo se poigrati time, prisvojiti taj drugotni položaj koji nam je nametnut.

Zašto je arhiv fokusiran baš na srednju i istočnu Europu?

Zemlje srednje i istočne Europe imaju zajedničku povijest jer su doživjele slične oblike ugnjetavanja. Primjerice, dok su nakon Drugog svjetskog rata mnoge zapadne zemlje doživjele procvat, naša regija bila je suočena s brojnim izazovima. U posljednje vrijeme ponovo se javlja potreba za progresivnim inicijativama koje bi omogućile međusobnu podršku budući da u cijeloj Europi, ali posebno u zemljama srednje i istočne Europe, ponovo jačaju represivni sustavi, ekstremno desni pokreti, državna cenzura, itd. To osobito vrijedi za Poljsku, ali i neke druge zemlje.

Koliko trenutno ima umjetnica u arhivu? Jesu li sve uključene umjetnice živuće?

Imamo više od 400 umjetnica iz devet zemalja. Većina njih su živuće budući da smo fokusirane na poslijeratne generacije te na mlade umjetnice. Nažalost, neke umjetnice više nisu s nama, no ako su slabije poznate a imale su značajnu ulogu, nastojimo i njih uvrstiti. U takvim slučajevima tekstove ne pišu one same, već kustosi_ice, koristeći arhivske materijale poput dnevničkih zapisa, izjava i postojećih tekstova. Trudimo se pisati iz prvog lice što je više moguće. 

Rad arhiva podržava Višegradski fond, koji su 2000. godine osnovale vlade Češke, Mađarske, Poljske i Slovačke. Koje sve izvore financiranja imate?

Višegradski fond dodjeljuje sredstva za pojedine projekte – nemaju kontinuiranu, organizacijsku podršku. Dosad su nas podržali dva puta: prvo izdanje arhiva s višegradskim zemljama (Poljska, Češka, Slovačka i Mađarska) i najrecentnije izdanje, koje se odvilo u okviru programa Višegrad+ koji uključuje i Zapadni Balkan. Drugo izdanje arhiva (Ukrajina i Bjelorusija) bilo je pak financirano u sklopu programa EU-a House of Europe. Nastavit ćemo prijavljivati projekte na Višegradski fond i puno nam znači njihova podrška, ali ona ne može osigurati dugoročnu stabilnost, posebno zato što arhiv neprestano raste i razvija se.

Osim KKF-a, koje druge organizacije i pojedinke iz drugih zemalja su uključene u projekt? Po kojem principu odabirete partnere i koje su njihove uloge?

Naši partneri, s kojima imamo već uhodane odnose, su: Tirana Art Lab (Albanija), Galerija Artsvit/Goethe Institut e.V. (Bjelorusija), MeetFactory (Češka), Easttopics (Mađarska), Centar za kulturnu dekontaminaciju (Srbija), Oral History Kosovo, Björnsonova (Slovačka) i Ambasada Kultury (Ukrajina). Svako novo izdanje arhiva organizira se s postojećim partnerima i zemljama koje su već dio arhiva, uz dodatak novih zemalja. Nastojimo raditi i s istim timom ljudi, ali to nije uvijek moguće. 

Partnere odabiremo na temelju njihovog djelovanja na lokalnoj umjetničkoj i kulturnoj sceni, njihove suradnje s umjetnicama, kao i prethodnim iskustvima, odnosno projektima. Preferiramo surađivati s manjim institucijama ili nevladinim udrugama (umjesto s velikim muzejima ili arhivima) kako bismo ih podržali i gradili mrežu. Zahvaljujući mreži koju smo dosad uspostavili, organiziramo različita događanja i aktivnosti vezane uz arhiv i šire, a partnerske organizacije ponekad i međusobno surađuju. Također, oni nam mogu preporučiti druge udruge ili institucije iz svoje ili susjednih zemljama s kojima su uspješno surađivali; npr. ako u iduće izdanje arhiva želimo uključiti Rumunjsku ili Bugarsku, naši partneri već znaju kome se tamo možemo obratiti.

Što se tiče kustosica i koordinatorica, i tu nastojimo zadržati isti tim na okupu. S druge strane, dolazak novih ljudi pruža priliku za rast. Započeli smo sa četiri zemlje, a sada ih imamo devet. Čitav projekt je dosta narastao pa nam stalno treba više ljudi. Arhiv je živući organizam. 

Koji su kriteriji za odabir umjetnica i tko o njemu odlučuje?

S jedne strane strane, kustosi i kustosice iz partnerskih zemalja. Surađujemo s lokalnim stručnjacima_kinjama jer one najbolje poznaju dinamiku, umjetničku scenu i povijesni kontekst. To funkcionira tako da oni najprije predlože popis umjetnica za koje misle da bi trebale biti uvrštene u arhiv, a zatim čitav naš tim raspravlja o tim prijedlozima. Također bih željela istaknuti da se trudimo se broj novih umjetnica bude proporcionalan veličini stanovništva pojedine zemlje kako bi svi bili ravnopravno zastupljeni. 

Pored toga, kako ne bismo nepravedno izostavile pojedine umjetnice, primjerice one mlađe generacije ili manje poznate, organiziramo otvorene pozive u svim partnerskim zemljama. Prošli put smo imale poziv u Albaniji, Kosovu i Srbiji te objedinjeni poziv za višegradske zemlje (budući da smo već ranije imale pozive u svakoj od njih). Međunarodni žiri, čiji je sastav javno objavljen, zatim odabire umjetnice koje će postati dio arhiva. Nadalje, kako bismo podržali umjetnice mlađe generacije, također biramo pobjednicu otvorenog poziva u svakoj zemlji, te ona dobiva novčanu nagradu koju može iskoristiti za razvoj karijere.

Jeste li u mogućnosti honorirati umjetnice, bilo za uključivanje u arhiv, bilo za sudjelovanje u događanjima/izložbama koje organizirate?

To je svakako jedan od glavnih ciljeva KKF-a. Primjerice, umjetnice dobivaju honorar za pisanje tekstova o svom radu koje objavljujemo u arhivu. Nažalost, zbog velikog broja umjetnica (ponekad je to i 200 njih) nismo uvijek u mogućnosti dati honorare za sve aktivnosti koje organiziramo, stoga umjetnice ponekad sudjeluju volonterski – jasno, samo ako na to pristanu. Nastojimo osigurati i sredstva za produkciju novih radova; primjerice, na projektu Przeciw(stawanie) – koji se sastoji od izložbi umjetnica mlađe generacije – honoriramo umjetnicu i kustosicu, te omogućujemo produkciju rada.

Što je s održavanjem arhiva, tko je odgovoran za digitalizaciju građe, održavanje i ažuriranje web stranice, koordinaciju, itd.? 

Glavni koordinator je KKF i svi troškovi vezani uz web stranicu idu preko nas. Imamo i web developera koji radi s nama od početka i pomaže nam postavljati nove materijale. Ali ono što je zaista važno je da arhiv bude dostupan što većem broju ljudi. Svi tekstovi objavljuju se na dva jezika: na engleskom, kao i na materinjem jeziku umjetnice. Kod svakog novog izdanja arhiva partnerima dajemo određenu svotu novca kako bi svoj sadržaj mogli postaviti na stranicu. Važno je to imati na umu i prilikom prijavljivanja za bespovratna sredstva; arhiv treba redovito ažurirati, uključiti nove alate i funkcionalnosti, jer se i sam Internet stalno mijenja.

Arhiv je trenutno u digitalnom obliku, no biste li željele imati i fizički prostor, na neki način materijalizirati građu?

Mislim da će arhiv ostati primarno digitalan, prvenstveno zbog dostupnosti. Na primjer, prije nekog vremena kontaktirala nas je kustosica s Havaja vezano uz jednu umjetnicu iz arhiva s kojom je željela surađivati. Web stranica stvara prostor za uspostavljanje takvih divnih veza, koje su dugoročno definitivno potrebne i dobrodošle. Ali da, željele bismo imati svoj prostor. Trenutni ured KKF-a nema prostor za izložbe, sastanke, radionice… Dakle, to je definitivno nešto što je na našoj dugoročnoj listi želja. U međuvremenu, surađujemo s drugim institucijama, te iako je ponekad teško nemati vlastiti prostor, suradnja s drugima ima svoje prednosti. Primjerice, svaka izložba na projektu Przeciw (stawanie) održat će u drugom prostoru u Varšavi, što nam omogućuje da proširimo i nadogradimo mrežu suradnica/ka.

Secondary Archive prošle je godine sudjelovao na Manifesti14 u Prištini. Možete li nam reći nešto više o tome, na koji način je arhiv bio predstavljen? Ako sam dobro shvatila, nije bilo kustosa_ice u tradicionalnom smislu?

U početku smo razmišljale o tome da imamo kustosicu, ali smo se ipak odlučile za drugačiji pristup. Najveći izazov bio je sam broj umjetnica koje su sudjelovale – njih oko 160 (nisu sudjelovale sve umjetnice iz arhiva). S obzirom na to, bilo bi nemoguće napraviti “klasičnu” izložbu zbog nedostatne veličine prostora, troškova transporta radova i tako dalje. Tadašnje koordinatorice projekta, Ewa Mielczarek i Asia Tsisar, došle su na ideju da se reinterpretira ono što se već nalazi u arhivu, i to u obliku audio zapisa. Svaka umjetnica dobila je jednu minutu da snimi što god želi. Kao i kod tekstova za arhiv, imale su slobodu u tom smislu, zbog čega su njihovi zapisi u različitim formama, a slično se dogodilo i sa audio snimkama za ovu izložbu – neke su snimile poeziju, neke manifeste, neke sound art, itd. 

Takav pristup omogućio nam je da predstavimo puno umjetnica u ograničenom fizičkom prostoru. Također, sve je bilo prevedeno i transkribirano, a u izložbenom prostoru nalazili su se i tableti kako bi ljudi mogli pretraživati čitav arhiv. Za potrebe izložbe dale smo izraditi i softver koji je puštao snimke nasumičnim redoslijedom, čime smo dodatno željele destabilizirati ideju “ispravnog” poretka, koja je zapravo vrlo patrijarhalna.

Nakon Prištine izložba je otišla u Srbiju, gdje su je naši partneri iz Centra za kulturnu dekontaminaciju predstavili u sklopu jednog događanja. Zatim je, u veljači ove godine, ukrajinski dio izložbe prikazan u varšavskom WOK-u povodom obilježavanja godine dana ruske invazije. Bila je to intervencija u javnom prostoru, postavile smo zvučnike na ulici kako bi svi mogli čuti snimke. Znači, projekt se nastavlja razvijati.

Koji su neki od izazova ili prepreka s kojima ste se susrele, pogotovo sada kada arhiv raste i sve više ljudi je uključeno?

Najveća prepreka su uvjeti rada u Poljskoj i šire, odnosno održivost arhiva u smislu osoblja i troškova. Uvelike ovisimo o projektnom financiranju, što postaje sve veći izazov s obzirom na to da arhiv neprestano raste i da imamo puno novih ideja koje nažalost ne možemo realizirati. Da imamo neki stabilniji oblik podrške, arhiv bi se mogao razvijati u mnogo većem opsegu, ali trenutno smo osuđene na neprekidni proces pisanja prijavnica i strepnju oko toga hoćemo li dobiti sredstva ili ne, stoga je jako teško planirati unaprijed. Mi ćemo svakako nastaviti s radom, ali razmatramo i različite opcije – npr. sponzorstva ili neki drugi trajniji oblik podrške. Jasno, to je problem za umjetničku scenu općenito, ne samo u Poljskoj. Manje organizacije često ovise o političkoj situaciji i lako mogu ostati bez financiranja ako njihov rad i vrijednosti nisu u skladu sa stavovima vladajućih struktura.

Ipak, uzevši u obzir da smo u rasponu od samo par godina uspostavile arhiv koji obuhvaća devet zemalja i više od 400 umjetnica, mogu reći da je to zaista veliko postignuće.

Kakvi su planovi za budućnost arhiva?

Pa, imamo velike planove, to nije problem (smijeh)! Planiramo nastaviti širiti arhiv, kako u postojećim partnerskim zemljama, tako i šire. Neki od naših partnera kažu da već imaju prijedloge novih umjetnica. Svakako bismo željele napraviti nova izdanja s drugim zemljama srednje i istočne Europe – balkanskim i  baltičkim državama. Također bismo voljele nastaviti s izložbenim aktivnostima u različitim oblicima. Spomenula sam već projekt Przeciw(stawanie), koji je proizašao iz arhiva, a kroz koji podržavamo mlade i neafirmirane umjetnice. U ožujku smo priredile prvu izložbu u sklopu tog projekta, a kustosica je bila Agata Cieślak, koja je koordinirala i prvo izdanje arhiva. Imamo i snimke s Manifeste, koje će uskoro biti predstavljene u sklopu programa obilježavanja 10. obljetnice naših ukrajinskih partnera, Galerije Artsvit iz Dnjepra. U ovom trenutku, Secondary Archive je glavni projekt KKF-a i zaista smo zahvalne na uspostavljenim suradnjama i umjetnicama koje su se uključile.

Tekst je dio istraživanja neformalne inicijative nezavisnih arhiva i knjižnica (Centar za dokumentiranje nezavisne kulture – Kulturtreger i Kurziv, Multimedijalni institut, Kuća ljudskih prava, Documenta, Savez udruga Klubtura, Arhiv Srba u Hrvatskoj, Centar za dramske umjetnosti, Udruženje za razvoj kulture URK) za bolji položaj izvaninstitucionalnih arhiva.

Istraživanje se provodi u sklopu projekta “Arhivi odozdo – organizacijsko pamćenje kao element održivosti civilnog društva” podržanog kroz Fond za aktivno građanstvo, sredstvima Islanda, Lihtenštajna i Norveške u okviru EGP grantova.

Za 2023. godinu radi se o iznosu od gotovo 93 milijuna eura.

Ti se prihodi raspodjeljuju za financiranje programa organizacija koje djeluju u područjima propisanima člankom 8/1. Zakona o igrama na sreću: za organizacije koje promiču razvoj sporta, pridonose borbi protiv zlouporabe droga i svih drugih oblika ovisnosti, koje se bave socijalnom i humanitarnom djelatnošću, problemima i zadovoljavanjem potreba osoba s invaliditetom, tehničkom kulturom, kulturom, izvaninstitucionalnom naobrazbom i odgojem djece i mladih te koje pridonose razvoju civilnoga društva.

Raspodjela prihoda odvija se prema postocima koje od 2009. na godišnjoj razini određuje Vlada Republike Hrvatske, no može se reći da se radi o kontinuitetu. Najveći je prekid izazvala Uredba za 2016. godinu kada su sredstva Nacionalnoj zakladi za razvoj civilnog društva gotovo prepolovljena (6.88), da se nikada ne bi vratila na razinu 2015. godine (14.21), a kamoli 2012. kada je postotak za organizacije koje pridonose razvoju civilnog društva iznosio 20.66. S druge strane, sredstva za financiranje programa organizacija koje promiču razvoj sporta višestruko su veća od svih ostalih područja i kontinuirano rastu iz godine u godinu. 

U tom je pogledu područje kulture stabilno: postotak minimalno raste iz godine u godinu, ali istovremeno raste i broj aktivnosti koji se financira iz tih sredstava, pa prividno povećanje zapravo postaje kontinuirano smanjenje potpora u svim područjima aktivnosti. Za 2023. radi se o gotovo 13 i pol milijuna eura za područje koje dijele Središnji državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske i Ministarstvo vanjskih i europskih poslova (12.88 posto) te Ministarstvo kulture i medija i ostali vezani proračunski korisnici (87.12 posto). Inovativne, interdisciplinarne ili nove kulturne i umjetničke prakse tu su možda i u najnezahvalnijem položaju. Radi se o izvaninstitucionalnoj kulturnoj sceni koja od svih podsektora kulture najbrže raste i proizvodi najveći broj aktivnosti besplatnih za krajnjeg korisnika, a istovremeno se suočava s najmanjim potporama za svoje programe i za svoj rad. U prijedlogu Uredbe za 2023. to je iznos od 905 196 eura i ponešto centa.

Prijedlozi raspodjele izrađuju se na temelju provedenih sektorskih analiza te na njima temeljenih potreba i planova koje javna tijela kojima se sredstva doznačuju dostavljaju Ministarstvu financija. Ti dokumenti nisu dostupni javnosti niti su sastavni dio prijedloga Uredbe. Kriteriji za raspodjelu utvrđuju se “sukladno nacionalnim strategijama i programima zadovoljavanja javnih potreba u odgovarajućim djelatnostima, te sukladno programima za poticanje razvoja civilnoga društva”. U kontekstu kulture, osim nedavno donesenog Zakona o kulturnim vijećima i financiranju javnih potreba u kulturi koji je naišao na veliko protivljenje javnosti, nadležno Ministarstvo ne raspolaže analizama prioritetnih sektorskih problema koji se u 2023. godini planiraju rješavati u suradnji s organizacijama civilnog društva, a trenutno je otvoreno pitanje, možda i igra na sreću, hoće li Ministarstvo kulture i medija prije objaviti svoj strateški plan za 2023-24 ili Nacionalni plan razvoja kulture i medija do 2027. godine.

Drugačija od ove koja je sada na savjetovanju pojavila se Uredba na dnevnom redu Savjeta za razvoj civilnog društva sredinom prosinca 2022. Tada su postoci dodijeljeni pojedinim aktivnostima unutar resora Ministarstva kulture i medija bili viši od onih koji su danas na javnom savjetovanju i svakako viši od onih za 2022. godinu. U Uredbi na javnom savjetovanju poduzetništvo u kulturnim i kreativnim industrijama, nakon 1.69 posto izdvajanja u 2021. i 2022. godini svedeno je na nulu. No, zato je u Uredbu ušao novi proračunski korisnik kojem je za programe audiovizualne djelatnosti dodijeljeno 6.38 posto odnosno 856 847 eura i ponešto centa, Hrvatski audiovizualni centar (HAVC). U prijedlogu Uredbe o kojem se raspravljalo na sjednici Savjeta za razvoj civilnog društva HAVC se ne nalazi među korisnicima. 

Dodijeljeni iznos Hrvatsko audiovizualno vijeće dodjeljuje za otprilike dva debitantska dugometražna igrana filma godišnje, dakle neznatan iznosu u kontekstu funkcioniranja HAVC-a. Za usporedbu, iznos je to malo manji od ukupnog budžeta namijenjenog inovativnim kulturnim i umjetničkim praksama. Tijekom dva mjeseca koja su prošla između rasprave na Savjetu i objave javnog savjetovanja, sredstva za inovativne (sada interdisciplinarne i nove) umjetničke i kulturne prakse već su podijeljena te je u odnosu na iznos predviđen u Uredbi na toj stavci ostalo neutrošeno gotovo 164 000 eura. 

Koji je razlog smanjenju postotaka po (gotovo svim) aktivnostima i uvođenju HAVC-a po prvi put od osnivanja u korisnike lutrijskih sredstava, nije poznato jer, kao što je istaknuto, javnosti nisu dostupne analize prioritetnih sektorskih problema ni dostavljeni zahtjevi za sredstvima, a Nacionalni program promicanja audiovizualnog stvaralaštva strateški je dokument istekao 2021. godine. Tijekom dva mjeseca koja su prošla između rasprave na Savjetu i objave javnog savjetovanja raspisan je i natječaj za ravnatelja Hrvatskog audiovizualnog centra. Rok za prijavu na natječaj istekao je 2. ožujka 2023. 

Imajući sve navedeno u vidu, ne iznenađuje da je javno savjetovanje o Uredbi otvoreno samo 10 dana, suprotno svim dobrim praksama. Javnost je i ovdje isključena iz sudjelovanja u donošenju odluka, što je pak na tragu dosadašnjeg odnosa Vlade i Ministarstva kulture RH prema civilnom društvu.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Ekosustavima uključive kulture koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Različiti načini organiziranja i financiranja kulturne suradnje bili su teme panela Institucionalni okviri regionalne kulturne suradnje, na kojem su sudjelovale Alice de Prascau iz Francuskog instituta i Fanny Bouquerel iz Fondacije Roberto Cimetta, a objema se pridružila moderatorica Polona Torkar iz Društva Asociacija. Alice de Prascau je opisala osnove funkcioniranja Francuskog instituta koji – unatoč direktnom financiranju iz javnih sredstava francuske države – posljednjih godina doživljava smanjenje budžeta, dok je Fanny Bouquerel govorila o različitim kulturnim sustavima u EU, kao i ograničenim kapacitetima europskih fondova za oblikovanje kulturnih politika. Naime, ingerenciju nad kreiranjem kulturnih politika imaju ministarstva kulture država članica EU, dok europski fondovi uglavnom služe kao važan izvor financija, ali bez uzimanja u obzir specifičnih konteksta i organskih suradnji. Zbog potrebe za izmjenom takvog odozgo-prema-dolje modela, Bouquerel je upozorila na značaj grassroots savezništva kao jedinog jamstva stabilnosti organizacija, kao i jačanja njihovih kapaciteta za zagovaračke aktivnosti. Popratna rasprava iskristalizirala je ideju različitih Europa – drugim riječima, potrebu da se kulturne politike donose po participativnom grassroots modelu koji bi uvažavao specifičnosti različitih regija i organskih suradnji koje na tim prostorim nastaju.

Jedna od osnivačica Kooperative, Milica Pekić, u svom se pak predavanju osvrnula na proteklih deset godina zajedničkog rada i postignuća platforme. Iako jedan od glavnih ciljeva – osnivanje regionalnog fonda za programsku razmjenu – još uvijek nije ostvaren, i iako, kako kaže Pekić, “još uvijek nemamo stabilnu financijsku potporu za regionalnu produkciju, suradnju i razmjenu, ono što je Kooperativa omogućila mreža je čvrstih društvenih odnosa, veza, partnerstava i prijateljstava. Imamo međusobno povjerenje i poštovanje za sav rad koji smo zajedno stvorili, iskustvo zajedništva i jedinstveno znanje i organizacijske modele koje smo stvorili kroz suradničku praksu”. Nezavisna scena laboratorij je novih modela udruživanja, upravljanja i suradnje kojima se reimaginira koncept javnog dobra, zaključila je Pekić.

Na panelu Prema otpornosti: izgradnja suradnje odozdo prema gore, održanom tijekom drugog dana foruma, Ana Abramović, predstavnica mreže Klubtura, opisala je programe razmjene i suradnje koje mreža provodi, kao i njihov participativni proces odabira projekata u koji su uključeni i članovi mreže i prijavitelji. Proširujući temu participativne dodjele bespovratnih sredstava, Carmen Dupont predstavila je publici Fund Action – živi eksperiment koji okuplja organizacije koje distribuiraju sredstva u zajednici aktivista. Kooperativa, koju je predstavljala njezina koordinatorica Tihana Pupovac, prezentirala je neke od problema s kojima se platforma suočava u pokušaju osnivanja fonda za potporu kulturnoj suradnji u regiji u kojoj su, unatoč svim poteškoćama, desetljećima uspješno održavane suradnje u području kulture. Naposljetku, uključena kao inicijator različitih aktivnosti usmjerenih na održavanje mobilnosti umjetnika i kulturnih djelatnika, Marie Le Sourd iz mreže On the Move podsjetila je na problem prekarne pozicije svih onih koji rade u kulturnom sektoru. U raspravi koju je moderirao Luka Knežević Strika, član upravnog odbora Kooperative, naglašena je nužnost rada na ukidanju rigidnosti projektne logike i razvijanju novih modela raspodjele bespovratnih sredstava, da se ne bi dogodilo, kako je to rekao Knežević Strika, da “dok mi hakiramo sustav, sustav ne hakira nas”.

Kako je navedeno u priopćenju, na razgovoru je zaključeno kako umjesto da popravlja situaciju u civilnom društvu, Europski socijalni fond – ESF uglavnom ne unaprjeđuje ni civilni sektor ni kvalitetu života građanstva. Prema sadašnjem modelu sredstva su većinom utrošena u projekte s jednokratnim utjecajem. Vanjska evaluacija provedbe ESF-a također pokazala je mnoge poteškoće koje su na kraju negativno utjecale na rad i održivost organizacija civilnoga društva, kao i na kvalitetu i društvene koristi projekata. U evaluaciji je stoga zaključeno kako je cijela komponenta dobrog upravljanja neuspješna. 

Gongov Nikola Buković u svom je izlaganju izdvojio četiri skupine najvažnijih problema utvrđenih analizom: slabo mjerenje uspješnosti financiranih potpora; relevantnost i smislenost dodijeljenih potpora; otkazivanja planiranih natječaja i njihove štetne (nenajavljene) izmjene i velika kašnjenja; poteškoće u procesima praćenja i izvještavanja koje izrazito otežavaju rad korisnicima te ograničavaju razvojni potencijal potpora. Naglasio je kako zbog ovih problema ne možemo pratiti napredak niti vidjeti sistemske promjene u politikama, koje su trebale utjecati na unaprjeđivanje demokracije, društva, mijenjanje javnih politika, borbu protiv korupcije itd. Neki od najvažnijih natječaja za udruge predviđeni u ovom elementu Europskog socijalnog fonda – primjerice, oni koji su trebali jačati udruge za rad na uvođenju građanskog odgoja, borbu protiv korupcije te pružanje besplatne pravne pomoći – nikad nisu, niti će biti raspisani. S obzirom da su neki od njih, poput onog usmjerenog razvoju građanskog odgoja i obrazovanja, pripremani od siječnja 2016. godine, teško je vjerovati da se ne radi o direktnom političkom utjecaju na trošenje sredstava Europskog socijalnog fonda, rekao je Buković te dodao kako je “ova os realno neuspješna i to ne kažu Gong ili druge udruge, nego samo Ministarstvo rada i Europska komisija”.

“Organizacije civilnog društva se trebaju, poučene dosadašnjim iskustvom isključivanja iz društvenih procesa, okrenuti prema zagovaračkim aktivnostima kako bi javnost i državne institucije dobile uvid u društveni utjecaj koji su ostvarile kroz dosadašnje djelovanje”, istaknula je Mira Anić iz Udruge Zvono te članica Odbora za praćenje Operativnog programa Učinkoviti ljudski potencijali, koji nadzire provedbu ESF-a. Također je napomenula kako je civilni sektor duboko razvodnjen i uništen ovakvim načinom sustava financiranja, ali nisu ESF-ovi jedina metoda da se civilno društvo stavi pod kontrolu. “Potrebne su jasne granice kada civilno društvo može funkcionirati kao pružatelj usluga u službi javne politike, a kada ima dužnost da snažnije utječe na promjenu iste politike ako ona nije u službi demokratizacije, izjednačavanja mogućnosti i temeljnih ljudskih prava”, zaključila je Anić.

Domagoj Šavor iz Klubture podijelio je iskustvo iz perspektive nezavisne kulture: “Zbog nepovoljnih praksi upravljanja Fondom i administrativnog preopterećenja koje su organizacije u nezavisnoj kulturi iskusile, kroz našu analizu je zaključeno da se proteklo programsko i financijsko razdoblje doima nedorečeno, nedovršeno i neiskorišteno u kontekstu potencijala za značajnije promjene položaja organizacija u kulturi u odnosu na ostale aktere u polju kulture”.

Na kraju, ostaje otvoreno pitanje kakva će biti korist od saznanja iz vanjske evaluacije. Ona sadrži 47 preporuka te, kako kaže Buković “mi ne smatramo da je nužno da dobro upravljane podrazumijeva da se sve preporuke prihvate, ali moramo znati koje su javne pozicije i očitovanja o svakom do pojedinih elemenata”. To je posebno relevantno u kontekstu da za tzv. watchdog udruge (organizacije koje nadziru i kritički propituju rad tijela vlasti) nisu predviđena sredstva u novom financijskom razdoblju. Bez kvalitetnog i transparentnog sustava poboljšanja praksi u provedbi EU financiranja, prijeti nam još potraćenih prilika i novaca bačenih u vjetar, koji se mogu koristiti za poboljšanje u našem društvu. 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura na prekretnici koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.