Riječki satelit projekta u kontekstu njegove 3. edicije Brave New World, referenca je na distopijske posljedice manifestirane budućnosti, koje sve više postaju odlikama stvarnosti suvremenog društva. Kao komentar na političko-ekonomske i društvene aktualnosti (postojanje totalitarnih struktura, rat, ubrzano razvijajući kapitalizam, klimatske promjene, rastuće nejednakosti), Arkadia povezuje europske zemlje s ciljem istraživanja i ilustracije “gorućih” problema postojeće društvene piramide. Riječka izložba biti će otvorena do 30. lipnja prezentirajući četvero hrvatskih umjetnika_ca koji se izražavaju ujedno unutar tradicionalnih i novih medija. To su Vitar Drinković, Sebastijan Dračić, Anamarija Podrebarac i Ana Sladetić. 

Drinkovićeva instalacija programirana je da prepoznaje izraze lica prolaznika, stvarajući statistiku raspoloženja temeljenu na geometriji lica, istražujući fenomen “emocionalnog trgovanja” prosječnih kripto investitora. Dračićeva hiperrealistična distopijska ulja na platnu referiraju se na suvremene fenomene (masovni mediji, tehnologija i konzumerizam), poredovajući njihove zastrašujuće posljedice. Podrebarčina auditivna instalacija pomoću umjetne inteligencije generira sintetički zvuk potresa prema brojčanim parametrima magnitude, mapirajući više od 1600 potresa koji su se desili od 2020. do danas. Konačno, instalacija umjetnice Sladetić, odabirom arhaična posuđa s jasnom intervencijom ljudske ruke i industrijske ambalaže, ukazuje na estetsko, kreativno i ekološko nasilje, koje prijeti potpunom urušavanju sustava vrijednosti, uslijed potrebe za ubrzanom proizvodnjom, konzumacijom i potrošnjom. 

Na otvorenju izložbe, participirat će ujedno glavni organizator festivala, umjetnik i kustos Peter Kees, kao i voditelji programa uključenih europskih zemalja.

Bioraznolikost predstavlja složenu biološku oznaku ekosustava koju često pogrešno shvaćamo i interpretiramo. Možemo je promatrati i analizirati na različitim razinama, od molekula preko jedinki, vrsta, zajednica pa sve do samih ekosustava. Suprotno općem mišljenju, bioraznolikost u gradovima je velika i često znatno veća od bioraznolikosti u susjednim ekosustavima koji su pod manjim utjecajem čovjeka. No, ta raznolikost u većini primjera nije funkcionalna.

Problematiku vezanu za bioraznolikost u gradovima najčešće se pokušava riješiti uspostavljanjem „zelenih otoka“, a što je u temelju krivo. Kako uspostaviti samoodrživiju i funkcionalniju bioraznolikost u gradovima pokušat ćemo odgovoriti tijekom predavanja i razgovora.

Ovim programom Drugo more nastavlja suradnju s Prirodoslovnim muzejom Rijeka i dr. sc. Boštjanom Surinom, koji je u sklopu projekta Rijeka 2020 surađivao s umjetnikom Igorom Eškinjom u pripremnim fazama izložbe Sanjaju li biljke sutrašnjicu? (DeltaLab, 25. 6. – 22. 8. 2020.), s kojim je održao i razgovor na temu biljnog svijeta koji naseljava riječke industrijske prostore (DeltaLab, 16. 7. 2020.).

Više o gostu i programu potražite na poveznici.

Samostalna izložba Robertine Šebjanič Plimna (si)(e)mpatija predstavlja dva recentna rada koji demonstriraju izravan utjecaj ljudskog djelovanja na mora i oceane. Audio-vizualna instalacija Echinoidea Future – Adriatic Sensing, koja “pokazuje krhkost, ali i otpornost vodenih vrsta”, imala je premijeru na festivalu Ars Electronica u Linzu 2022. godine. Bavi se trenutnim bio-geološkim i morfološkim uvjetima u okolišu morskih ježinaca u kojem se, zbog ljudskog djelovanja, bilježi drastično smanjenje razine kisika. Imerzivna instalacija Atlantic Tales, dostupna u galeriji samo na dan otvorenja izložbe, isprepliće mitologiju i znanost u priči ispjevanoj u tradicionalnom irskom sean-nós stilu, s naracijom i terenskim snimkama snimljenima tijekom autoričinog boravka na znanstveno-istraživačkom brodu RV Celtic Explorer, za vrijeme ekspedicije u Sjevernom Atlantiku. Audio vodstvo upotpunjeno je audio zapisima obje instalacije.

Izložba kojom nas je provela sama autorica u Galeriji Filodrammatica (Korzo 28/1, Rijeka) traje od 26. siječnja do 17. veljače.

Snimanje: Dubravko Matanić / Drugo more
Montaža i uređivanje: Martina Kontošić
Fotografija: Tanja Kanazir / Drugo more
Vizual: Klasja Habjan

Audio vodstvo je nastalo u suradnji Kurziva i Drugog mora. 

Epoha migrantskih kriza, rastuće globalizacije i produbljivanja kulturnih i ekonomskih nejednakosti pozicija je s koje analiza suvremenih političkih stranputica alatima Pokreta nesvrstanih otvara nove mogućnosti i načine njihove interpretacije. Budući da se šesnaesto izdanje festivala Moje tvoje naše, u organizaciji udruge Drugo more, održava na šezdesetu godišnjicu prve konferencije Pokreta u Beogradu, motiv nesvrstanosti tematski je okvir unutar kojeg se razmatraju odjeci nesvrstanog internacionalizma i mogućnosti njegove revitalizacije. Projekt su činile istraživačka radionica Prema konjunkturnoj političkoj ekonomiji nesvrstanosti i kulturnoj politici i izložba Južna sazviježđa: Napisati revolucionarnu pjesmu nije dovoljno, koja je adaptirana verzija izložbe Južna sazviježđa: Poetike nesvrstanih postavljene 2019. u Modernoj galeriji u Ljubljani, a 2020., pod nazivom Solidarity Spores, u Asia Culture Centru u južnokorejskom gradu Gwangjuu.

Osvjetljavajući ekonomske, kulturne i društvene imaginarije, sudionici istraživačke radionice, održane od 27. do 29. rujna, ispitali su aspekte kritičke konjunkturne političke ekonomije nesvrstanosti i nesvrstane politike kroz prizmu novih vizualnih režima i modela kulturne razmjene iz druge polovice 20. stoljeća. Izlaganja na konferenciji obuhvaćala su nekoliko široko postavljenih ciljeva koji se, između ostaloga, odnose na utjecaje podjela Sjever-Jug i Istok-Zapad, uočavanje istovjetnosti i proturječja između politike nesvrstanosti i ostalih antisistemskih svjetonazorskih projekata (panafrikanizma, afro-azijske solidarnosti, Bandunške konferencije, panarabizma i sl.), prepoznavanje prostornih i vremenskih zaostataka nesvrstanosti te značaj nesvrstanosti za suvremenu kulturnu politiku, uključujući nasserizam, jugoslavenstvo i trikontinentalizam.

Izložba Južna sazviježđa: Napisati revolucionarnu pjesmu nije dovoljno, izložena u prostorijama Filodrammatice, reprezentacija je i umjetnička rekonceptualizacija povijesnih događaja s kraja dvadesetog stoljeća kroz dvije vremenske točke. Izloženi su se projekti s jedne strane bavili kulturnom razmjenom i programima bivše Jugoslavije i nesvrstanih afričkih, latinoameričkih i azijskih zemalja, a s druge strane propitivali ostvarenost njihovih zamisli i poziciju nesvrstanosti danas. Kustosica izložbe Bojana Piškur navela je da su do preispitivanja mogućeg oživljavanja nekadašnje snage nesvrstanog internacionalizma dovela razočaranja trenutnim globalnim svjetskim poretkom, osobito brzom neoliberalnom globalizacijom čiji su produkti nejednakost i porast novih oblika političkih ovisnosti, jačanje fašizma i desnih politika i slične silnice kojima posljednjih godina svjedočimo.

Iz dviju vremenskih točaka, sadašnjosti i prošlosti, proizlaze dvije isprepletene razine recepcije izloženih radova; prva tumači povijest iščitavanjem materijalnih tragova, povijesnih dokumenata i dokumentarnih fotografija, dok se druga odnosi na njihovu umjetničku rekonstrukciju i suvremeno preispitivanje povijesnog konstrukta. Kartografija međunarodne kulturne suradnje SFR Jugoslavije i zemalja u razvoju Teje Mehar, kustosice u Arhivskom odjelu Moderne galerije u Ljubljani, rekonstruira bilateralnu kulturnu suradnju Jugoslavije i ulogu konvencija o kulturi za njihov ostvaraj te od posjetitelja traži interpretaciju kulturnih odnosa sa stranim zemljama filtrom sadašnjosti. Dizajn je ostvaren kao zemljopisna karta svijeta u koju su ucrtani programi kulturne suradnje 60-ih i 70-ih godina koje je Jugoslavija ratificirala s nesvrstanim zemljama, a sugerira povezanost i suradnju ne samo na političkoj i idejnoj već i na kulturnoj razini.

U radovima se javlja niz istovjetnih provodnih motiva koji zaokružuju tematsku cjelinu izložbe, a jedan od takvih je motiv putovanja. Nika Autor, članica Newsreel Fronta, neformalnog kolektiva radnika koji potječu iz teorije filma i umjetničke prakse, organizira film Newsreel 63 – Vlak sjena oko dokumentarne snimke izbjeglica, snimljene na nekad poznatoj željezničkoj pruzi Beograd – Ljubljana, čime posjetitelja postavlja u poziciju preispitivanja subjektivnog odnosa prema putovanju kao zadovoljstvu. Korištenjem esejističkih i povijesnih elemenata, autorica kontrapunktira motiv tračnica kao sredstvo pukog preživljavanja motivu tračnica kao izvoru ugode i razonode, pri čemu kategorija vremena otkriva promjene u načinu putovanja izbjeglica. Posjetitelj koji je svjedok migrantske krize povezuje razjedinjene fragmente filmskog žurnala, a prazna mjesta popunjava vlastitim odnosom i refleksijama, čime nadilazi poziciju pasivnog subjekta i postaje aktivni agens.

Brod Galeb jedan je od temelja riječke kulturne i industrijske baštine, stoga je u kontekstu njegove nedavne obnove u sklopu projekta Rijeka 2020 – europska prijestolnica kulture i prenamjene u turistički resurs osobito zanimljiv film Bauk bosansko-francuskog umjetnika Ibre Hasanovića, snimljen 2012. godine. Autor izmjenom kadrova napuštenog Galeba i umirućih kukaca, koji su u tom trenutku bili njegovi jedini posjetitelji, suprotstavlja život i putovanje propadanju, čekanju i smrti. Unutarnji prostor napuštenog broda podrazumijeva posjetiteljevu afirmaciju estetske i emocionalne dimenzije Galeba te njegovo promatranje kroz izvođenje kulturnih praksi proizvodnje i konzumacije, ali i njegov simbolički i politički značaj. Prikaz svedenosti broda, koji je Josipu Brozu Titu služio za zabave i međunarodne diplomatske posjete, na čekanje trenutka u kojem će posjetiteljima ponuditi reprezentaciju onoga što je bio, na idejnoj razine izložbe funkcionira kao metonimija za moguću revitalizaciju Pokreta nesvrstanosti danas.

Radovi sugeriraju iščitavanje u postkolonijalnom ključu, a jedan od provodnih motiva je Drugost u saidovskom smislu riječi i modus otpora koji oni s donje pozicije binarnog para nadređenosti i podređenosti pružaju. Umjetnici artikulaciju takvog otpora pronalaze u idejama i developmentalizmu Pokreta nesvrstanih, odbacujući unificirani pristup povijesti ispisane na imperijalističkim i kolonijalnim zasadama. Digitalni print na tekstilu Teorem o naivnom skupu zastava, boja, kontinenata jednog od osnivača pariške zadruge Société Réaliste Ferenca Grófa razmatra povijesti triju glavnih geopolitičkih blokova druge polovice dvadesetoga stoljeća; NATO-a, nesvrstanih zemalja i Varšavskog pakta. Njihova povijest, od konferencije u Bandungu i uspostave Varšavskog pakta do okupljanja NATO-a i institucionalizacije Pokreta nesvrstanosti prikazana je na kolorimetrijskoj vremenskoj lenti pored koje stoji rekonceptualizacija poznatog plakata 3 kontinenta, 1 revolucija. Naime, središnji motiv originalnog plakata je modificiran, odnosno tri skupa Vennovog dijagrama koja označavaju tri kontinenta zamijenjena su sa sedam skupova uz natpis 7 kontinenata jedna revolucija. Rad pristupa povijesti kao narativu podložnom konstruiranju te ističe nužnost revolucije i zajedništva za razmontiranje neokolonijalizma.

Izložba Napisati revolucionarnu pjesmu nije dovoljno artikulira glasove margine u drugoj polovici dvadesetog stoljeća i danas, stavljajući naglasak na nužnost različitih modusa otpora kako hladnoratovskoj blokovskoj politici, tako i novim, produženim oblicima imperija. Autori sukobljavaju dvije vremenske točke, prošlost i sadašnjost, i dva pristupa povijesti, analizu povijesne građe i umjetničku rekonceptualizaciju, kako bi propitali mogu li se ideje Pokreta nesvrstanih upotrijebiti kao alat u iskorjenjivanju sve jačih represivnih sistema i suzbijanju suvremene estetizacije fašizma. Povezivanjem fragmenata na koje nailazi u povijesnu i umjetničku cjelinu, posjetitelj je dobio priliku secirati poziciju nesvrstanosti te propitati vlastite stavove i refleksije. Šezdeset godina nakon osnivanja Pokreta nesvrstanih politike nisu istovjetne, no binarne se opozicije i dalje zaoštravaju, kulturni i elektronički kolonijalizam novi su oblici dominacije i neokolonijalizma, a autoritarni oblici vlasti ne zamiru pa se, tumačeći postojeću stvarnost idejama Pokreta nesvrstanih, nameće pitanje – Trebamo li početi pisati revolucionarne pjesme?

Davne 2013. budućnost riječke nezavisne kulturne scene izgledala je svijetlo i prosperitetno. Grad Rijeka dodijelio je prostor kluba Palach, dio prostora zgrade Filodrammaticae i prostor Marganova na korištenje bez naknade Savezu udruga Molekula na 5 godina. Savez je osnovan 2008. radi zagovaranja za bolje prostorne uvjete članica i drugih organizacija na nezavisnoj kulturnoj sceni. 

Odjel gradske uprave za kulturu htio je da Palach, Filodrammatica i Marganovo budu novi centri nezavisne i studentske kulture radi osnaživanja programskih, organizacijskih i upravljačkih kapaciteta nezavisne kulturne scene, kao i poticanja Sveučilišta za osnivanje i rad Studentskog kulturnog centra. SKC tako preuzima vođenje galerijskog prostora Palacha. Grad je na sebe preuzeo režijske troškove grijanja, struje, vode i čišćenja za Filodrammaticu i grijanja za Palach. Dio prostora kluba Palach dan je u zakup za obavljanje ugostiteljske djelatnosti. Savez ne plaća najam i zauzvrat organizacijama civilnog društva i pojedincima u području suvremene umjetnosti i kulture te kulture mladih omogućuje korištenje prostora bez naknade. 

U tom periodu pojam društveno-kulturnih centara dobiva na važnosti, najavljuju se mogućnosti njihovog financiranja kroz programsko razdoblje 2014-2020 Europskog socijalnog fonda, u priču se uključuju Ministarstvo kulture, Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva, Ured za udruge Vlade RH, Zaklada Kultura nova… Potom, 2016. Rijeka je proglašena Europskom prijestolnicom kulture za 2020. godinu te rastu očekivanja da će se upravo nezavisna scena kao proizvođač većine kulturnih događanja u gradu kroz taj program profilirati kao neizostavan akter kulturne slike grada, koji također zaslužuje i (su)upravljati “svojom” ustanovom ili institucijom. Krajem studenog 2017. otvoren je poziv za potporu razvoju javno-civilnog partnerstva u kulturi pod nazivom Kultura u centru, u sklopu Europskog socijalnog fonda, namijenjen financiranju daljnjeg razvoja modela sudioničkog upravljanja u kulturi ili razvoju aktivnosti suradnje i umrežavanja, uspostave ili razvoja modela gdje on još ne postoji.

Za projekt Žiroskop su Drugo more i partneri (Savez udruga Molekula, udruge Filmaktiv, Ri Rock i Prostor plus te Grad Rijeka) osigurali 2.416.102,66 kuna. Osim osmišljavanja boljeg modela upravljanja prostorima nezavisne kulture, iznos je to namijenjen za niz edukacijskih aktivnosti i rad community internetskog Radija Roža, a iz potrebe rješavanja problema nestabilnosti korištenja prostornih resursa za sve izvaninstitucionalne aktere u kulturi. Ishod su trebali biti ojačani kapaciteti organizacija civilnog društva i javne uprave za sudioničko upravljanje te ojačan socijalni dijalog s posljedičnom uključenosti građana u upravljanje javnim resursima. 

Tijekom provedbe projekta Molekuli je istekao ugovor za upravljanje prostorima i on nikada nije ponovno potpisan – čeka se raspis novog natječaja. Do tog trenutka prostor Marganova zbog neadekvatnosti više nije u upotrebi niti se tamo organiziraju događanja, a Palach ostaje bez ugostitelja što povratno utječe na učestalost i posjećenost događanja. Od isteka ugovora o suupravljanju prostorima Molekula je partner s Gradom na različitim projektima te se temeljem njih produljuje korištenje tih prostora. U međuvremenu je izvršena revizija ugovora o su-upravljanju te je zaključeno da korisnici prostora trebaju plaćati sve režije osim struje te su one došle na naplatu retrogradno, za određene prostore čak do 2013. godine, što je dodatno otežalo, a u nekim segmentima i onemogućilo djelovanje i poslovanje Saveza.

Prijedlozi modela upravljanja do kojih su u sklopu projekta Žiroskop došli u Molekuli su javno-civilna ustanova po uzoru na zagrebački Pogon; dosadašnji model kojem bi se pridodalo Vijeće korisnika, odnosno uspostavio mehanizam participacije u odlukama oko vođenja prostora onih korisnika koji nisu u SU Molekula, ali rade programe u navedenim prostorima; te pronalaženje novog, trećeg prostora za nezavisnu scenu koji upravljački ne bi imao veze s Gradom. Prema pisanju Jelene Androić, u Gradu su odbacili mogućnost osnivanja hibridne ustanove iz nekoliko razloga. Nova ustanova u kulturi koju 2020. osniva  Grad, Hrvatski kulturni dom na Sušaku, u svom statutu već ima “skrb” za izvaninstitucionalnu kulturu odnosno na pojedinim programima surađuje s nezavisnom scenom i ustupa joj korištenje nekih prostora. Nadalje, u slučaju osnivanja mješovite ustanove, Grad bi morao reorganizirati upravu odnosno delegirati zaposlenika da zajedno sa Savezom operativno sudjeluje u upravljanju prostorima, a za to nema kapaciteta. Naposljetku, Grad smatra da bi se osnivanjem hibridnog tijela nezavisna kultura institucionalizirala odnosno približila javnom sektoru. 

Ostaje za vidjeti na koji će način biti koncipiran novi natječaj za upravljanje prostorima Filodrammaticae i Palacha, no za sada je vidljivo da se kulturna politika Rijeke kreće u smjerovima komplementarnim onima na nacionalnoj razini. S jedna strane događa se intenzivna komercijalizacija sektora kroz naglasak na razvoj kreativnih industrija, s druge veće ulaganje u institucionalni oblik kulture, a oba su najveći zamah dobili kroz projekt Europske prijestolnice kulture. Projekt Žiroskop započeo je paralelno s pripremama za EPK. I kao što je globalna pandemija zaustavila događaje u Rijeci koji su trebali obilježiti kulturnu 2020. godinu, tako se i projekt većinom odvio u atmosferi zabrane okupljanja, fizičkog kontakta i zajedničkog rada. 

Pandemija je u sektoru kulture suštinski promijenila uvriježene modele rada te većinu događanja prebacila u online prostor, stoga je i koncept društveno-kulturnih centara, fizičkih mjesta okupljanja i razmjene zajednice, donekle izgubio na važnosti kod lokalnog stanovništva. Polovicu programa koji se odvijaju u prostorima kojima upravlja Savez organiziraju članice, dok drugu polovicu organiziraju vanjski korisnici. Savez nema programske aktivnosti jer se time bave pojedine članice zasebno: Drugo more suvremenom umjetnošću i diskurzivnim programom, RiRock glazbenim, Prostor plus scensko-izvedbenim, Filmaktiv audiovizualnim programom, a Delta 5 je umjetnički kolektiv.  

U sklopu projekta Forget Heritage, zajedno s Gradom je pokrenut projekt RiUse u prostoru u staroj zgradi Molekule na adresi Delta 5, za aktivnosti edukacije djece i mladih o temama klimatskih promjena i reciklažnih praksi te umjetničko-istraživački segment koji se bavi iskorištavanjem i ponovnom uporabom drvnog i plastičnog otpada. U prostoru na istoj adresi kojim je nekada upravljao Savez sada se nalaze umjetnički ateljei i prostori za probe, za koje pojedinci plaćaju najam. 

U kontekstu novih zahtjeva koji se postavljaju pred aktere nezavisne kulturne scene, pitanje zagovaranja za bolje i pravednije upravljanje javnim resursima te osiguranja održivosti kroz programe Europske unije, prvenstveno Europskog socijalnog fonda, ispostavljaju se ključnima za daljnji razvoj i održanje Saveza, uz uključivanje novih organizacija i korisnika u programe i prostore kojima Savez upravlja te će, ovisno o uvjetima natječaja čije se raspisivanje čeka kroz cijelu 2021, i nastaviti upravljati.

Članak je objavljen u sklopu projekta Kulturna politika odozdo – Od dobrih praksi društveno-kulturnih centara do održivog okvira za sudioničko upravljanje. Projekt je podržan sa € 149.940 financijske podrške Islanda, Lihtenštajna i Norveške u okviru EGP grantova. Sadržaj ovog teksta isključiva je odgovornost udruge Kurziv.  

Članak je sufinanciran sredstvima Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske.

“Provedeno istraživanje pokazalo je kako su umjetnice i radnice u kulturi, osobito one u prekarnim pozicijama, suočene sa sistemskim dokidanjem radničkih i socijalnih prava specifičnim za polje kulture koje se godinama sustavno uništava, ali i kako su kao žene izložene čitavom nizu diskriminacijskih praksi koje nisu samo specifične za polje kulture već svoje porijeklo vuku iz patrijarhalnog i neoliberalnog društva u kakvom živimo.

Stoga smo za polaznu točku radioničko-diskurzivnog programa Kako žive žene? uzele upravo rezultate provedenog istraživanja, nastavljajući kritički promišljati ulogu i emancipacijski potencijal kulturnog rada u širem društvenom kontekstu, kao i poziciju ženskog reproduktivnog rada i klasnih proturječja u kontekstu aktualnog pokušaja društvene retradicionalizacije i neokonzervativnih reformi.

Nizom radionica koje koriste različite umjetničke medije pokušat ćemo adresirati radno uvjetovane nejednakosti i približiti ih javnosti, uz naglašeni interes za transrodnu, transgeneracijsku, transklasnu i transnacionalnu solidarnost”, stoji u najavi.

Program je besplatan i namijenjen svima zainteresiranima, neovisno o prethodnom znanju ili iskustvu umjetničkog rada, čime se nastoji doprinijeti aktualnoj borbi za umjetnička, radnička i reproduktivna prava. Sadržaj i raspored radionica potražite na službenoj stranici.

Prijave za sudjelovanje na radionicama šaljite na e-mail adresu. 

Riječ je o radovima Vending Private Network koji u karakterističnoj formi aparata za kondome korisnicima nudi zaštitu na internetu putem VPN tehnologije, Packetbridge koji nastoji zbuniti uređaje ovisne o infrastrukturi bežične internetske mreže, i Unintended Emissions koji prikazuje radijske signale koje nenamjerno i nevidljivo emitiraju naši prijenosni bežični uređaji.

Kao što je između ostalom istaknuto u Manifestu Kritičkog inženjeringa, “Inženjer Kritičnosti smatra svojim izazovom, ali i prijetnjom, svaku tehnologiju o kojoj ovisimo. Što je veća ovisnost o tehnologiji, veća je i potreba za istraživanjem i razotkrivanjem načina na koji ona funkcionira”.

Stoga se posjetitelji izložbe kroz izložene umjetničke radove na zanimljive načine mogu upoznati s često nejasnom pozadinom računalnih i mrežnih tehnologija koje svakodnevno koristimo, ili bismo trebali koristiti.

Izložba u Rijeku stiže u okviru velikog međunarodnog projekta State Machines, a pogledati se može do 22. ožujka. 

Piše: Jelena Uher

Automatizacija, kompjuterizacija, robotizacija, mašinerizacija. Nedavna istraživanja pokazuju da će do 2030. godine čak 800 milijuna radnika diljem svijeta izgubiti svoje poslove prepustivši robotima prevlast. Predviđanja da će već za šest godina roboti s umjetnom inteligencijom zamijeniti više od polovice radne snage i ostaviti tako 75 milijuna ljudi bez posla te da će se broj robota koji obavljaju ljudske poslove sa sadašnjih 29 posto udvostručiti, preplavila su internetske portale.

Propitivanje pozicije rada uvjetovane odnosom čovjeka i stroja, a promatrane iz perspektive suvremenih umjetnika odabrano je kao tematska okosnica festivala Moje, tvoje, naše, ostvarenoga u organizaciji udruge Drugo more, koji se održavao od 14. do 16. veljače u zgradi riječke Filodrammatice. Međunarodnim se festivalom Moje, tvoje, naše četrnaest godina zaredom posredstvom umjetnosti propituju teme razmjene dobara i znanja, razmjene koja je danas podređena kapitalu i time osakaćena za čin darivanja. Razmjena darivanjem zamijenjena je mehaničkim radom u kojem je radnik distanciran od same svrhe rada i time osuđen na osjećaj nesvrhovitosti, a krajnji proizvod i usluga ostaju dehumanizirani. U svijetu koji bruji od straha da strojevi preuzimaju posao ljudima, kustos izložbe i moderator simpozija, Silvio Lorusso, odlučio je dati novi pogled na temu stavljajući naglasak na ljude koji stoje skriveni iza strojeva, doslovno i metaforički, i bez kojih strojevi ne mogu – raditi. 

Funkcionirajući kao roboti koji mehanički i bez intrinzične motivacije obavljaju poslove, ljudi ulogu robota igraju raznim oblicima rada. Slijed radnji i postupaka koje promatramo na internetu pripisujemo radu strojeva ne znajući da iza izloženih podataka stoji, ciljano skriven i zatajen, ljudski rad. Čovjek, istražio je umjetnik Sebastian Schmieg, piše opise fotografija koje nalazimo na internetu i zavaravamo se da su verbalni opisi produkt automatiziranoga sustava. Cijeli niz grupno zaposlenih radnika (crowd workers) stvara bazu podataka za prepoznavanja slika, a neuronska mreža umjetne inteligencije oblikovana je pomoću nevidljivog manualnog rada kolektiva ljudi koji odabiru što će strojevi vidjeti, a što će ostati neprepoznato. Uloga ljudskoga rada ključna je i za procese koji omogućuju samovozeće automobile. Istraživač i dizajner Florian Alexander-Schmidt objasnio je da je detaljano lokaliziranje objekta moguće isključivo zahvaljujući ljudskoj radnoj snagi, a ne robotima. Digitalne platforme teže preciznosti od 99 posto pri lociranju vozila, što se ne može postići radom algoritamskih sustava. Pritom se, istaknuo je Alexander-Schmidt, na poslovima njihovog servisiranja zapošljavaju najjeftiniji radnici poput onih iz Venezuele, čiji rad se zamagljuje magičnim akronimom “AI”. 

Umjetna inteligencija pokretana je snagom i preciznošću ljudske inteligencije, a radnici su zarobljenici sustava koji funkcionira poput računalnih igara, tjerajući zaposlenike da skupljaju bodove i tako nastavljaju igru u kojoj, bez obzira na količinu sakupljenih bodova, gube. Jer jeftina radna snaga osposobljena treningom koji je automatiziran tajno vrši posao koji korisnici smatraju produktom automatizacije, ostajući na neizvjesnim radnim mjestima čije je postojanje potaknuto rizičnim kapitalom, a rezultira stalnim promjenama radnih mjesta – virtualnim migracijama. Internetsko tržište smanjuje globalnu geografiju honorarnog rada, a ljudi glume strojeve radeći poslove isključivo za plaću, pretvarajući se u nevidljivu, nedefiniranu (robotiziranu) masu zaposlenu na promjenjivim i neizvjesnim radnim mjestima uvjetovanim rizičnim kapitalom. 

Rad koji vrši čovjek doživljava se kao produkt djelovanja strojeva, a strojevi često bivaju zamijenjeni za ljude. Ostvarivanje ljubavne veze, odnosa povezanosti, karakteristično za ljudsku vrstu, postaje jedno od područja na kojem se razvijaju roboti. Profili za povezivanje i traženje partnera sve češće kao dio sustava imaju programirane robotske profile angažirane za komunikaciju s prijavljenima i ostvarivanje emocionalne povezanosti, istražila je umjetnica Elisa Giardina Papa. Robot zamijenjuje čovjeka, ali u toj zamjeni identiteta čovjek ne prepoznaje robota – prepoznaje svoj par, potencijalnoga partnera. U tome smislu možemo govoriti o opravdanome predosjećanju, ne samo gubitka radnih mjesta i dosadašnjeg načina funkcioniranja tržišta rada, nego i promjena u načinima izgradnje emocionalnih odnosa.

Promjene u razvoju umjetne inteligencije (AI), virtualne stvarnosti (VR), robotike, kvantnih kompjutera, interneta stvari (IoT), 3D printanju, nanotehnologiji, biotehnologiji i autoindustriji poboljšavaju neke aspekte ljudskoga života, ali stavljaju čovječanstvo pred društvene, gospodarsko-ekonomske i geopolitičke izazove. Održivost interneta u potpunosti je ovisna o ljudima jer slobodno vrijeme koje je čovjek spreman utrošiti na objavljivanje sadržaja uvjetuje opstojnost portala, video i glazbenih kanala i društvenih mreža. Giardina Papa objasnila je da je u održavanju interneta slobodno vrijeme čovjeka postalo vrijeme besplatnoga rada za internet. Procesi koje slobodno vrijeme omogućuje – opuštanje, samorealizacija, zdravo, spontano spavanje, zamijenjeni su proizvodnjom sadržaja za druge i objavljivanjem na internetu. Stvaralaštvo i produktivnost, samoostvarenje i kreativnost padaju u zaborav. Stvaranje je ustupilo mjesto obavljanju te se sve više poistovjećujemo s krilaticom koju je umjetnica Giardina Papa iznijela kao primjer i postajemo “Doers, not dreamers”. 

Takvim su pristupom životu i radu pogođeni svi, a kao problem ga svjesno doživljavaju umjetnici u svojim pokušajima kvalitetnoga stvaralačkog života. Prosječan umjetnik dane provodi zarobljen u poslovima slaganja polica po marketima, zaprimanjem narudžbi, radom za teleoperatere, a tek noćima se posvećuje glumi, plesu, slikanju. Konstantna financijska nestabilnost, nesigurni i nestalni poslovi, slaba zarada, neprijavljeni rad i izostanak mirovine životni su uvjeti s kojima se suočava suvremeni umjetnik. Iznimke predstavljaju rijetke europske zemlje. U Danskoj tako 275 umjetnika biva nagrađeno godišnjom stipendijom u iznosu od 15 000 do 149 000 danskih kruna. Francuska se pobrinula da svaka regija umjetnicima osigurava određeni iznos financijske podrške pa primjerice umjetnici u Ile-de-France regiji mogu dobiti do 7 628.47 eura za uređenje studija i radnoga prostora. Nažalost, u većini zemalja umjetnici bez bogatih roditelja ili dobročinitelja mogu preživjeti jedino obavljajući dnevne poslove. Dok je slobodno vrijeme podređeno radu, rad je sve češće prekarni, po satu, bez ugovora, dok cjelodnevno radno vrijeme postaje životni stil milenija. Načinom života u kojem slobodno vrijeme služi za rad, a radno vrijeme biva podređeno mehaničkom obavljanju zadataka koji samom radniku ne služe za samorazvoj, čovjek se približava funkcioniranju karakterističnom za strojeve.

Odnos prožimanja individualnoga i kolektivnoga umjetnike stavlja pred nove izazove. Individualno ispoljava svoju intimu pred kolektivnom javnošću i tako narušava vlastitu samostalnost. Ujedno, prodiranjem osobnoga u javno, kolektivni karakter javnoga sada postaje individualniji, osobniji i trudi se biti jedinstven. Suočeni s promjenama umjetnici iskušavaju nove oblike izraza i stvaranja putem kojih tragaju za užicima u radu. Uživanje u radu i umjetnosti koje proizlazi iz toga da je djelovanje zapravo stvaranje, čin kreacije, a ne pukog obavljanja, masovnog produciranja sadržaja za druge i iz pozicije drugoga, predstavlja luksuznu ideju koja rijetko kome još pada na (robotizirani/umjetnički) um. Riječ robot etimološki je povezana s riječima rob, robota, rabota. Rabota, tj. težak, prisilan rad, onaj je rad prilikom kojega izostaje užitak stvaralaštva i osjećaja svrhovitosti u radu. Umjetnici su oni koji u vremenu kompjuterizacije rada umiju uživati radeći i umiju raditi samorazvojno.

Svjedočimo procesima u kojima se rad razvija upravljajući ljudima (crowdsourcing), transformira čineći ljude bliske strojevima, a strojeve ljudima te maskira pretvarajući posao čovjeka u posao stroja i obrnuto. Čovjek se suočava s novim izazovima na radnim mjestima, a s fokusom na zadovoljavanju egzistencijalnih potreba i potreba uvjetovanih ovovremenim pristupom postojanju, nema slobodnoga vremena koje bi mogao posvetiti preispitivanju pozicije u koju je doveden/se doveo. Umjetnici, podjednako pogođeni promjenama, podliježu im, ali ih i analiziraju, deautomatiziraju i aktivno istražuju. Međunarodni gosti festivala Moje, tvoje, naše svojim su radovima skinuli zastore s poslova smatranih poslovima strojeva te automatizirane radnje razotkrili kao manualni rad dobro skrivene grupe ljudi. Obrazlažući na dvodnevnome simpoziju rezultate svojih istraživanja koja su predhodila umjetničkim izlošcima, riječkoj su publici dali nove poglede na temu, ali i dodatno potkrijepili postojeća shvaćanja. Gdje počinje robot, a gdje završava čovjek te tko/što je kome/čemu rob(ot), a tko/što kome/čemu čovjek pitanja su koja na tržištu rada otvaraju – niz novih podpitanja.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Četrnaesto izdanje međunarodnog tematskog festivala Moje, tvoje, naše održava se u zgradi Filodrammatice od 14. do 16. veljače. Pod nazivom Tko što radi?, festival se kroz simpozij i izložbu bavi načinima na koje se rad izvodi, delegira, izdvaja (tzv. “outsourcing”), prepušta korisnicima interneta (tzv. “crowdsourcing”), transformira, destabilizira i maskira, s fokusom na sadašnjost rada, na doba u kojem je rad prisutniji no ikad.

Izložba se otvara u četvrtak, 14. veljače u 20 sati. Izloženi umjetnički radovi i prezentacije gostujućih predavača ispituju unutarnje i izvanjske napetosti odnosa čovjeka i stroja, kao i društveno-ekonomske značajke kompjuterizacije rada. Pitanje koje će biti u središtu zanimanja jest posreduju li strojevi, zamjenjuju, povećavaju ili naprosto umanjuju važnost ljudske aktivnosti?

Pod kustoskom palicom dizajnera i umjetnika Silvija Lorussa, na grupnoj izložbi Tko što radi? u galerijskom prostoru Filodrammatice, radove će predstaviti međunarodni kolektivi i umjetnici Anxious to Make, Deconstructeam, Constant Dullaart, Maria Eichhorn, Sam Kidel, Alina Lupu, François Girard Meunier, Elisa Giardina Papa, Ottonie Von Roeder,  i Jeff Thompson.

Na izložbi će biti predstavljen rad 5 weeks, 25 days, 175 hours svjetski poznate njemačke suvremene umjetnice Marije Eichhorn, koja je u svojem obračunu s logikom strukture institucija kao svoj umjetnički rad na pet tjedana zatvorila londonsku galeriju Chisenhale, čije se osoblje galerije tijekom trajanja izložbe moralo suzdržavati od dolaska na posao. Time je željela naglasiti važnost propitivanja rada, otvarajući pitanja zašto se u našem trenutnom političkom kontekstu (umjetnički) rad izjednačava s proizvodnjom, i može li se rad zapravo sastojati od rađenja ničega.

Nastao na istraživanju uvjeta rada u kineskim tvornicama računalne opreme, izložba donosi i rad DullTech međunarodno priznatog nizozemskog umjetnika Constanta Dullaarta, koji se kroz svoju umjetničku praksu kritički odnosi prema kontroli korporativnih sustava nad našom percepcijom svijeta. Na sličan način kao spomenuti, i ostali radovi predstavljeni na izložbi – poput videoigre Behind Every Great One španjolskog tima Deconstructeam i novele Where “I Love the Sound of Your Voice” is not a Pickup Line kanadskog dizajnera i pisca Françoisa Girard-Meuniera – istražuju dinamiku rada u području umjetnosti i dizajna, kao i što se događa kada većina ljudskih praksi postane uslugom koja se može naručiti i kupiti na internetu, kada ljudi postanu softverske ekstenzije i kada internetska tržišta smanje globalnu geografiju honorarnog rada.

Izložbu je moguće posjetiti za vrijeme trajanja festivala i drugim radnim danima od 17 do 20 sati, sve do 1. ožujka. 

Dvodnevni simpozij, koji se u velikoj dvorani Filodrammatice održava u petak i subotu 15. i 16. veljače, nastavit će razmatrati teme otvorene na izložbi. Prezentacije na engleskom jeziku, nakon kojih će uslijediti rasprava, oba dana započinju u 18 sati.

U petak će izlaganje održati umjetnica Elisa Giardina Papa, koja se na izložbi predstavlja radom Technologies of Care, vizualizirajući nevidljivu radnu snagu anonimnih freelancera koji rade poslove iz domene “internetske skrbi” (razne usluge i iskustva, erotska stimulacija, druženje, emocionalna podrška itd.). Njemački istraživač, novinar i dizajner Florian Alexander-Schmidt govorit će o pojedinim strukturama nastalima u posljednje dvije godine u domeni ljudskog “treniranja” samovozećih automobila, dok će dizajner i umjetnik Sebastian Schmieg govoriti o svojem radu Segmentation.Network, također predstavljenom na izložbi, u kojem razotkriva inače nevidljivi manualni rad koji se koristi u izgradnji neuronskih mreža i umjetne inteligencije.

Idućeg dana, u subotu 16. veljače, svoje će radove s izložbe predstaviti rumunjska postkonceptualna umjetnica i spisateljica Alina Lupu: #RideWithUsPhilip u kojem izaziva direktora tvrtke Deliveroo Philipa Padberga da sam pokuša dostaviti 10 narudžbi hrane u 2 sata po ulicama Amsterdama, i Oh, and there’s also a small fee for the job! u kojem se bavi pitanjem novčane vrijednosti umjetničkog rada. Nakon nje, izlaganje će održati njujorški umjetnik, programer i predavač Jeff Thompson koji na izložbi predstavlja rad Turker Computers u kojem prikazuje fotografije “radnih mjesta” crowdsource radnika Amazonove platforme Mechanical Turk. Dok se svijet tehno-ekonomije najčešće predstavlja fotografijama svjetlucavih Googleovih ureda, iz tih je fotografija jasno da su ˝Turkeri˝, zajedno s moderatorima sadržaja i drugim nevidljivim sastavnicama tehnologija koje svakodnevno koristimo, doista stvarne osobe na stvarnim mjestima.

Nakon brojnih programa održanih u protekle dvije godine na tu temu, Drugo more ovim festivalom nastavlja istraživati problematiku rada u suvremenom društvu, u trenucima kad se mogućnost potpune automatizacije ponovno ozbiljno razmatra, a strah od zastarijevanja čovjeka sve više raste. Odlična je to najava i budućih programa pravca Dopolavoro projekta Rijeka 2020 – Europska prijestolnica kulture, koji pod domaćinstvom Drugog mora u središte zanimanja stavlja osmišljeno slobodno vrijeme nakon rada, odnos rada i tehnologije, post-radničku Europu i Rijeku koja se nakon deindustrijalizacije nikada nije transformirala iz industrijskog centra u centar znanja.

Više o umjetnicima i radovima na izložbi možete pročitati na ovoj, a više informacija o samom simpoziju saznajte na ovoj poveznici.

Izložba Games and Politics / Igre i politika u Rijeku stiže u okviru višegodišnje svjetske turneje, prilikom koje je tijekom prosinca 2018. bila predstavljena u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti. Posjetitelji izložbe moći će zaigrati dvadesetak videoigara koje se svojim političkim i društveno angažiranim narativom i logikom igre čvrsto ograđuju od konvencionalnog tržišta i time nadilaze funkciju pukog medija za zabavu. Predstavljene igre na različite načine propituju razne aspekte suvremenog društva kroz scenarije koji odražavaju postojeće ili zamišljene situacije u svjetskoj politici i ekonomiji. Primjerice, u potresnoj ratnoj igri This War of Mine, inspiriranoj opsadom Varšave i Sarajeva, igrač je stavljen u poziciju civila koji pokušava preživjeti u okupiranom gradu, u dokumentarnoj igri The Cat and the Coup igrač preuzima ulogu mačke prvog demokratski izabranog iranskog premijera, a u kultnoj indie igri Papers, Please službenika na graničnom prijelazu između dvije donedavno zaraćene izmišljene socijalističke države, čiji je zadatak spriječiti prelazak nepodobnih građana. U ostalim igrama se posjetitelji, između ostalog, mogu uhvatiti u koštac s temama političkog odlučivanja (Democracy 3), rodne problematike (Perfect Woman), državnog nadzora (TouchTone i Orwell), rata bespilotnim letjelicama (Killbox i Unmanned), odnosa prema izbjeglicama (Escape from Woomera), otpora prema totalitarnim sustavima (Yellow Umbrella), medijske cenzure (The Westport Independent), itd.

Izložba će biti otvorena do 2. veljače, od ponedjeljka do petka od 17 do 20 sati. Također, izložbu će u istom terminu biti moguće posjetiti u subotu i nedjelju 19. i 20. veljače. Istovremeno s izložbom, u Filodrammatici se otvara i zvučna instalacija Plan evakuacije multimedijalnog umjetnika Tonija Meštrovića.