Upravo se preispitivanjem (pre)uključenosti suvremene tehnologije u čovjekovu svakodnevicu, konstantnom dostupnošću i njezinim posljedicama na društvene promjene bavi ruska digitalna umjetnica Dasha Ilina u izložbi Hi NSA, and welcome to my crib. Izložba je otvorena do 29. svibnja u Rijeci, u prostorima Filodrammatice, a nastala je u organizaciji udruge Drugo more. Netom prije otvorenja izložbe umjetnica je održala predavanje o izložbi i umjetničkom radu Unutar beskonačnog ureda tijekom koje je objasnila ironijsku potku sadržanu u naslovu rada. Naime, sintagmu “beskonačni ured” skovao je Mark Zuckerberg 2021. godine kako bi opisao virtualni prostor rada kao dio metaversea, podsjećajući pritom na mogućnosti kojima bi iskustvena zbilja uskoro mogla postati hologram te na to da svakodnevne prakse iz fizičke stvarnosti imaju potencijal metamorfozirati u onu virtualnu. 

Jedna od mogućnosti koja se u to vrijeme predstavljala bile su Meta AI glasses dizajnirane u suradnji s Ray Banom, no nakon što ideja o svijetu u kojem ćemo naočalama percipirati stvarnost nije doživjela boom kojem su se osnivači nadali, nedavno su predstavljeni chatbotovi koji imitiraju ljudski kontakt i, kako kažu, mogu nadopuniti eventualne praznine koje pojedinac nezadovoljan kvalitetom svojih odnosa osjeća. Dasha Ilina propituje Zuckerbergovu viziju budućnosti društvenih interakcija utvrđujući kako kompanije poput Mete kvantificiraju prijateljstva svodeći ih na metriku i statistiku, pri čemu je ideja o chatbotovima još jedan u nizu postupaka dehumanizacije ljudskih interakcija i društva napose. 

Tijekom razgovora umjetnica je zaključila da se idejom beskonačnog ureda zamućuju granice između privatne i poslovne sfere, a tehnologija tako postaje jedan od alata nadzora i afirmacije kapitalističke ideje o uvijek dostupnom radniku čiji dom više nije privatni prostor, već postaje beskonačni ured. Upravo je to temeljna tematska preokupacija izložbe sastavljene od pet radova koji čine cjelinu – tehnološki krajolik u kojem je čovjek pod neprestanim nadzorom. Posrijedi su simulacije prostorija: kuhinja, dnevni boravak, spavaća soba i ured, a radovi: Sanjaju li ljudi internetsku vezu, Dopusti da te popravim, Reci da grobu!, Dobrodošao savjet: narodne priče o digitalnom spasenju i Dashina kuhinja: Moj čarobni recept za tost sa sirom kroz filter satiričnog humora vrlo britko propituju i razotkrivaju sustave moći, nove alate nadziranja, ali i obrasce i setove ponašanja homo digitalisa. 

Otuda i krovni naziv izložbe Hi NSA, and welcome to my crib. Posrijedi je, naime, referenca na poznatu MTV-jevu emisiju iz 2000-ih koju su poznati i slavni, pokazujući svoje skromne domove, započinjali rečenicom Hi MTV welcome to my crib, pri čemu referenca na Nacionalnu sigurnosnu agenciju aludira na internetski mit pretvoren u mem o tome kako svaku osobu nadzire državni agent.

Rad Dashina kuhinja: Moj čarobni recept za tost sa sirom ironičan je komentar na vladavinu algoritama, ali i neprestano recenziranje, vlogove i različite online trendove, nastao kao odgovor na algoritamski videonadzor koji je francuska vlada, uoči otvaranja Olimpijskih i Paraolimpijskih igara 2024., uvela kako bi nadzirao i detektirao tzv. “nenormalno ponašanje”. Tijekom predavanja umjetnica se kritički osvrnula na Zakon o algoritamskom nadzoru ističući kako francuska vlada vrlo svjesno manipulira definicijom biometrije i ne navodi transparentno što algoritamski sustavi prate. Cilj je toga zaobilaženje GDPR-a i omogućavanje zakonske primjene algoritamskog nadzora koji ljude identificira putem fizičkih i ponašajnih obilježja, a time se pod krinkom zakonitosti uvodi model koji zadire u privatnost građana.

Osim što otvara pitanja o zamjeni dotadašnjeg ljudskog rada i tome čijoj prosudbi u kategoriziranju ponašanja kao “nenormalnoga” više vjerujemo – čovjekovoj ili onoj koju je donio stroj, rad Dashina čarobna kuhinja: Moj čarobni recept za tost sa sirom problematizira opasnosti pogrešnog tumačenja nenormalnog ponašanja, koje izvan konteksta može dovesti do stigmatizacije i otvoriti prazna mjesta koja se vrlo lako popunjavaju ksenofobijom. Budući da nadzorne snimke pripadaju startupima i tehnološkim kompanijama koje su razvile algoritme, razlaže se pitanje etičnosti činjenice da sadržaj koji je nekad bio pod nadzorom javnih, ovlaštenih institucija, danas kontroliraju privatni interesi.  

Rad je oblikovan kao kuhinja u kojoj se, umjesto očekivanih kuhinjskih predmeta, pomagala ili hrane, nalaze predmeti poput ekrana, slušalica i sl. pa posjetitelj tako u hladnjaku pronalazi ekran te može pratiti formu petnaestominutne video recenzije, odnosno kulinarskog tutorijala u kojem umjetnica pripremu tosta sa sirom koristi kao metaforički potencijal za izradu algoritma. Takav se format ubrzo lomi te se različitim tipovima diskursa upozorava na opskurnost netransparentne upotrebe algoritama dekonstruirajući tako metaforu tosta sa sirom i upozoravajući na to da krinka neutralnosti i banalnosti može poslužiti kao oblik nadzora.

U dnevnom boravku izložen je rad Dobrodošao savjet: narodne priče o digitalnom spasenju koji funkcionira kao multimedijalna arhiva digitalnog folklora, a čija je tematska preokupacija zaokupljena onime što autorica naziva tech lore, odnosno neformalnim znanjem o tehnologiji. Dasha Ilina dokumentarističkim pristupom nastoji stvoriti etnografsku kolekciju mitova o tehnologiji, stoga se rad sastoji od 75 videoisječaka koji oblikuju narativ različitih uvjerenja i publikacije koja ih sažima te služi kao vodič. Polazište za rad bila je publikacija Whole Earth Catalog iz šezdesetih godina prošloga stoljeća, koja se, zbog načina na koji su korisnici prenosili praktična znanja, savjete i alternativne načine života, smatra prethodnikom interneta, a autorica u njoj prepoznaje ranu formu kolektivnog, neformalnog dijeljenja znanja kakvo danas pronalazi u tech loreu. 

Baš kao i korisnici Whole Earth Cataloga, autoričini sugovornici dijele svoje strahove i sumnje o tehnologiji pa govore o tome da nas naši telefoni slušaju (ponekad i naše misli, odnosno moždane valove) i pomoću tih informacija formiraju predložene marketinške sadržaje, navode da trebamo pokrivati mikrofon i kameru na uređajima, stavljati mobitel u rižu kako bi iz njega izašla vlaga, lizati bateriju kako bi trajala duže, puhati u otvor za punjač, podignuti mobitel kako bismo dobili signal i sl. Iako ovi narativi imaju neumoljiv prizvuk teorija zavjere, oni su jedan od pokazatelja seta razmišljanja i ponašanja čovjeka u digitalnom okruženju i gradbene su jedinice društvenih kolektivnih i individualnih identiteta.

Čovjek od svojih početaka nastoji objasniti neobjašnjive mu pojave, upravo su zato nastali mitovi o postanku svijeta, izmjeni godišnjih doba i sl. Čini se da suvremeni čovjek artikulacijom nove mitologije, one o tehnologiji, i dalje, baš kao primarne zajednice, mitovima objašnjava nepoznato, stoga ih autorica smatra novim oblikom društvenog folklora koji je važno evidentirati. Rad postulira ideju da je suvremenom čovjeku, iako je preplavila njegov krajolik i svakodnevicu, tehnologija zastrašujuća i nepoznata pa usmena predaja stvara protunarativ njezinu nepredvidivom razvitku koji za sobom ostavlja kolektivnu paranoju i osjećaj nemoći. 

U uredu tehnološkog krajolika Dashe Iline nalazi se rad Reci da grobu! koji progovara o digitalnoj smrti i interaktivno uključuje posjetitelja da se okuša kao zaposlenik u fiktivnom pozivnom centru tvrtke G.R.A.V.E., specijalizirane za upravljanje digitalnim životima nakon smrti. Posrijedi je stereotipni uredski ambijent, a kada novi djelatnik podigne slušalicu čuje niz nezadovoljnih i uznemirenih korisnika, zabrinutih za budućnost digitalnih podataka nakon njihove smrti te eventualno narušavanje njihova dostojanstva. Kako bi doskočio problemu, posjetitelja na stolu dočekuje birokratski priručnik s tehničkim rješenjima o tome kako se nositi s pritužbama nezadovoljnih korisnika. 

U središtu je ovoga rada parodija humorističnih infomerciala iz devedesetih godina koju posjetitelj može pratiti na ekranu uredskog stola. Video je formiran kao reklamna propaganda čiji je cilj pozvati gledatelje da se tijekom života adekvatno pobrinu za svoje digitalno nasljeđe te je, baš kao što je za propagande karakteristično, iznesena akronimska krilatica o očuvanju podataka: G – Get in touch with your digital heirs, R – Remove unwanted files from your storage, A – Allow your heirs to access your passwords, V – Verify that your digital will is in order, E – Erase embarrassing social media content. Ispod humorom obavijene površine i šaljivih vizualnih rješenja, rad otvara temu o kojoj se vrlo malo razgovara, a koja se tiče vlasništva naših podataka, oblaka i sadržaja na društvenim mrežama te ponovno ukazuje na manjkavost pravnih regulacija vezanih uz svijet tehnologije. 

Probijanje tehnologije u sve aspekte naših života i neetična regulacija algoritamskih sadržaja otvorile su mogućnosti novim oblicima kontrole i nadzora čineći tako, nekad oksimoronsku, sintagmu “distopija sadašnjice” novom objektivno postojećom stvarnosti. Dasha Ilina satiričnom izložbom Hi NSA, and welcome to my crib rasvjetljava pozadinske mehanizme nadzornog kapitalizma, otvara nevidljive teme digitalne smrti te razotkriva kako kategorija nepoznatosti, u koju čovjek još uvijek svrstava tehnologiju, utječe na oblikovanje njegova identiteta. Stoga multimedijalna arhiva digitalnog folklora koju umjetnica kolažira ima svrhu ukazivanja na kolektivnu paranoju, a pritom djeluje kao humoristični modus otpora novim oblicima imperija i svojevrsno kulturno pamćenje digitalne ere, odnosno kao arhivska ladica za pohranjivanje naših strahova i lozinki. 

Radi se o izvedbenom istraživanju koje autor_ice pojašnjavaju riječima: “ulazimo u izvođačke principe koji generiraju koreografski sadržaj višestrukih uporišta, ali istovremeno i podržavaju specifično pristupanje prostoru kojeg dijelimo na on i off screen.

Primijetili smo da u tehnici kolaža uvijek neki dio ostaje vidljiv (on), a neki nevidljiv (u off-u) te smo krenuli u ispitivanje mogućnosti njegove scenske translacije. Shvatili smo da u scenskom kontekstu tehnika kolaža može funkcionirati kroz postupke izlaganja i prikrivanja izvođačkih fragmenata te kao njihova kompilacija.”

Ulaz je slobodan uz prethodnu rezervaciju mjesta na uo.comment@gmail.com.

Više informacija o izvedbi možete pročitati ovdje.

Alter(n)acija je plesna predstava koja progovara o zastrašujućoj i invazivnoj brzini kojom tehnologija i digitalizacija utječu na živote vrlo mladih ljudi. Teatrologinja, kritičarka i profesorica na Odsjeku za dramaturgiju pri Akademiji dramske umjetnosti, Una Bauer o predstavi piše: “Alter(N)acija je izrasla iz slučajno pronađenog videa, snimke djevojke izložene invazivnom pogledu kamere u trenutku kad nije ‘sasvim svoja’, kad nije ‘pri sebi’, iako nije jasno što joj se događa. Sam kontekst je bilo nemoguće rekonstruirati, niti se to pokušavalo, jer on pripada nekoj drugoj razini stvarnosti. Video je poslužio kao ‘okidač’ za scensko traganje za nečim specifično nespecifičnim, što se pojavljuje u vidu praznine i odsustva, dislociranosti i iskorijenjenosti, ali i kao neko neodređeno nasilje nad nama.”

Ulaz na predstavu je slobodan.

Više informacija o predstavi možete pročitati na društvenim mrežama umjetničke organizacije 21:21.

40 filmova podijeljenih u 11 programa iz 17 zemalja, koje su među 600 filmova odabrale selektorice Maša Drndić i Marta Ban, natječu se za titulu najboljeg igranog, dokumentarnog i animiranog filma te za pobjednika prema odabiru publike.

Program projekcija i raspored popratnih radionica, izložbe i razgovora možete pronaći ovdje.

Predavanje najavljuje skori izlazak istoimene knjige koja razmatra na koji je način grad Beograd u tri tranzicijska desetljeća (1980-2010) konstruirao svoj urbani identitet kroz polemike o popularnoj glazbi i kroz medijsku formu glazbenog videa.

Kako se format glazbenog spota razvijao u Beogradu, Srbiji i Jugoslaviji, je li novokomponirana narodna glazba seoski ili gradski medijski fenomen, tko su “seljaci”, “džiberi” i “papci” i kakav im je glazbeni ukus, kako definirati turbofolk na najmanje 36 načina, što je “jaranizacija” i je li Bijelo dugme stvorilo ili uništilo jugoslavenski rock – ovo su samo neka od pitanja koja se razmatraju u knjizi.

U predavanju će fokus biti na doprinosu iz Hrvatske, od strane aktera glazbene scene (od Zdenke Kovačiček do Shamsoa 69 iz popularnog benda Brkovi), publicista i akademskih komentatora koji su autorici pomogli sagledati kako glavni grad Jugoslavije, novokomponirane narodne glazbe i turbofolka (re)konstruira svoj tranzicijski identitet u bermudskom trokutu Beograd-Sarajevo-Zagreb.

Irena Šentevska je doktorirala na Grupi za teoriju umetnosti i medija Univerziteta umetnosti u Beogradu. Stručne radove do sada je objavljivala u jedanaest europskih zemalja, SAD-u i Indiji, za vodeće akademske izdavače (Routledge, Palgrave, Peter Lang, De Gruyter, Berghahn Books, Bloomsbury Academic, Indiana University Press itd.) Autorica je knjige The Swinging 90s: Pozorište i društvena realnost Srbije u 29 slika (Orion Art, Beograd, 2016). Događaj organizira udruga Drugo more u okviru programa Refleks. Ulaz je slobodan, a više o samom predavanju moguće je doznati na ovoj poveznici.

ART-ACT-BOX je objekt koji sadrži lako rasklopive rekvizite za izvedbu izložbe. Sadržaj je sastavljen na osnovu metoda i materijala koje su umjetnici koristili kao dio institucionalne kritike, aktiviranja zajednice ili publike te kritike društveno-političkog sustava tijekom 60-tih i 70-tih. Izvođačica, suvremena plesna umjetnica i koreografkinja projekta Zrinka Užbinec, koristeći ART-ACT-BOX pokretima i riječima (dijalozima, čitanjima, izjavama, snimljenim materijalima) zajedno s publikom “izvodi izložbu”. Objekt time postaje ujedno i rekvizit izvedbe. Nakon izvedbe od 45 minuta, povjesničarka umjetnosti Tihana Puc održat će predavanje s namjerom kontekstualiziranja vizualnog i izvedbenog segmenta projekta ART-ACT-BOX.  

Projekt ART-ACT-BOX osmišljen je od strane vizualne umjetnice Andreje Kulunčić. Inicijalno je izveden 2016. godine u sklopu projekta Performing the Museum, inicijative četiri muzeja, Muzeja suvremene umjetnosti iz Zagreba, Fondacije Antoni Tapies iz Barcelone, Koruške galerije likovnih umjetnosti iz Slovenj Gradeca i Muzeja suvremene umjetnosti Vojvodine iz Novog Sada.  

Andreja Kulunčić je vizualna umjetnica koja uspostavlja vlastite interdisciplinarne mreže, doživljavajući umjetnički rad kao istraživanje, proces sukreiranja i samoorganizacije. U projektima koje pokreće propituju se različiti aspekti društvenih odnosa i društvene prakse, dijalog s različitim publikama i suradnju na kolektivnim projektima. U dosadašnjim projektima, među ostalim,ostvarena je suradnja s azilantima u Austriji i Njemačkoj, maloljetnim trudnicama u Liverpoolu, ilegaliziranim osobama u Švicarskoj, osobama sa zakinutim radnim pravima u Ljubljani i Zagrebu, samoorganiziranim zajednicama u Mexico Cityju i aktivističkim inicijativama u Hrvatskoj. 

Zrinka Užbinec je plesna umjetnica s interesom za koreografiju. Članica je kolaborativne izvedbene skupine BADco., kolektiva iz Zagreba u kojem se susreću suvremeni ples, koreografija, dramaturgija i filozofija. Formalno plesno obrazovanje stječe završenom Školom suvremenog plesa Ane Maletić. Bila je jedna od koordinatorica Eksperimentalne slobodne scene, ekscene, nezavisne organizacije za promicanje plesne i drugih izvedbenih umjetnosti. Surađuje s različitim plesnim, kazališnim i drugim autorima i grupama. 

Tihana Puc doktorirala je na Odsjeku za upravljanje i razvoj kulturne baštine na IMT Institute for Advanced Studies u Lucci 2014. godine. Kao suradnica i voditeljica sudjeluje na muzejskim i izložbenim projektima, recentnije kao voditeljica produkcije Hrvatskog paviljona na 56. Venecijanskom bijenalu 2015., kao suradnica na edukativnom portalu Discovering Art europskog projekta suradnje Performing the Museum i umjetničkom projektu Andreje Kulunčić te kao autorica i voditeljica projekta Arhiv umjetnika – mreže izložaba – mape institucija, Galerija SIZ, Rijeka, 2016. godine.

Ulaz se ne naplaćuje.  

Projekt provodi udruga MAPA, a u 2018. podržan je od strane Zaklade Kultura nova, Ministarstva kulture RH i Grada Zagreba.  

Od 2011. umjetnička organizacija Kreativni laboratorij suvremenog kazališta KRILA provodi redovni edukacijski program kazališnih radionica za djecu mlade i odrasle. Svrha ovoga programa je doprinijeti unaprjeđenju osobnog i profesionalnog razvoja djece, mladih i odraslih kroz edukativne kazališne sadržaje koji odgovaraju njihovim potrebama, oslanjajući se na prakse kazališta koje su suvremene, suradničke, angažirane i inkluzivne. Polaznici su ravnopravni sudionici u kreativnom procesu i bave se temama koje su njima relevantne, artikultirajući se tjelesno, emocionalno i intelektualno.

U četvrtak, 7. lipnja u 20 sati u Palachu izvodi se predstava Crni cjelov istine. Janko Polić Kamov nakratko oživljava kako bi današnjoj “Kont” generaciji objasnio kako se živi istina, nagon i strast. Polaznici kazališnih radionica KRILA za mlade stvaraoce i odrasle ove sezone čitali su i živjeli Kamovljeva djela. U završnoj izvedbi spremili su kombinaciju fiktivne dramske predstave i stvarnih pisama i pjesama. Što je kod njih izazvala iskra riječkog bunta, otpora i opozicije pogledajte u njihovoj završnoj izvedbi.

Predstava Kad lutke sanjaju na redu je 14. lipnja u 20 sati u HKD-u na Sušaku. Kad lutke sanjaju je predstava koja na ironičan i svjestan način prikazuje deset čovjekolikih lutaka koje su zarobljene u svojim nesvjesnim sudbinama. Karikiranjem određenih učestalih obrazaca ponašanja, otkrivaju se neke neizrečene istine. Akteri su zatočeni na vrtuljku nesretnih događaja od kojih su njihovi životi satkani, a jedini mogući izlaz pronalaze u igri i plesu.

Predstave polaznika Suvremeno kazalište za djecu, Čarobni plašt i Vremeplov na rasporedu su u nedjelju, 17. lipnja u 17 i 19 sati u Filodramatici.

Najmlađi polaznici edukacijskog programa KRILA u dobi od 6 do 10 godina iskušali su se u improvizacijama i autorskom kazalištu i izmislili svoje likove poput razmaženog kraljevića i njegove mamice, poslušnog čarobnjaka, dvije sestrice princeze koje se stalno svađaju, ali se ipak jako vole, te raspjevane i hrabre male junake u liku dječaka i djevojčice. S puno humora i dječje razigranosti ispleli su nam priču oko motiva čarobnoga plašta.

Stariji polaznici edukacijskog programa KRILA u dobi od 10 do 13 godina bavili su se temom bullyinga i vršnjačkog nasilja. Grupa bulija i njihova žrtva spletom okolnosti vrati se u prošlost gdje se nađe u veselom okruženju cirkusanata koji se na jednostavan i kreativan način zabavljaju, međusobno podržavaju i prihvaćaju, dok kad zavire u blisku budućnost susreću svoju žrtvu kao znanstvenika koji je izumio anti-bully robote. Vraćaju se u sadašnjost preobraženi iskustvima toga putovanja i odlučni da nešto promijene. 

Predstava Feniks polaznika Suvremeno kazalište za mlade na rasporedu je 18. lipnja u 19 sati i 19. lipnja u 18 sati u Filodramatici. Feniks je autorska kazališna predstava polaznika kazališnih radionica KRILA za mlade u dobi od 14 do 17 godina. Rad na predstavi inspiriran je činjenicom da je od 38 kazališta ili građevina u kojima su tijekom povijesti bili uređeni scenski prostori u Rijeci, do danas preživjelo njih trideset. Od ovih trideset se svega četiri koriste kao stalni kazališni prostori. Predstavu nose likovi ili duhovi koji kao da su zapeli u prostoru napuštenog kazališta i svako od njih u nekom svom vremenu. Napušteno kazalište je riječki Teatro Fenice, a tračak nade donose skvoteri, studenti koji tu počinju raditi na svojoj diplomskoj predstavi. 

Cijena ulaznice je 20 kuna, a blagajna se otvara sat vremena prije početka predstave na mjestu izvedbe. Ulaznice možete rezervirati na mail adresi  ili broju telefona: 091 579 35 95. 

Više informacija potražite na službenoj stranici organizacije. 

Kao što i sam naslov otkriva, izložba se zasniva na ideji “cjeloživotnog učenja”, krajnje ideološkog koncepta koji svojim nazivom podsjeća na to da se od svih danas očekuje neprestana potreba za usavršavanjem znanja, vještina i kompetencija.

Dok u svojoj cjelini izložba zaziva arhitekturu i opremu dječjeg igrališta, Lorussovi i Schmiegovi radovi povezuju ideju razigranog učenja tijekom djetinjstva s elementima vojne obuke i team-buildinga.

Primjerice, u spekulativnom videu I Will Say Whatever You Want In Front Of A Pizza, koji je nastao korištenjem programa za izradu prezentacija Prezi, Sebastian Schmieg istražuje do koje su mjere digitalni radnici postali produžeci softvera. S druge strane, istražujući neobičnosti crowdfudinga, odnosno “skupnog financiranja” projekata na internetskoj platformi Kickstarter, Silvio Lorusso je 2014. godine osmislio Kickended, arhivu kampanja koje nisu naišle na financijsku potporu korisnika i time ostale na nuli ostvarenih prihoda. Pored spomenutih, na izložbi su između ostalog predstavljeni i najpoznatiji Schmiegovi i Lorussovi radovi – Shouldn’t you Be Working i Five Years of Captured Captchas.

U poruci upućenoj posjetiteljima, Lorusso i Schmieg ističu: “u vremenu kada je cjeloživotno učenje postalo ekonomski imperativ, pozivamo vas da dođete na igralište kako biste nadvladali potrebu za ulaganjem u sebe. Tijekom vaše posjete izložbi možda ćete doživjeti uzbuđenje, entuzijazam, unutrašnji sukob i napor, osjećaje koje cjeloživotno učenje kao režim može izazvati”.

MoneyLab je mreža umjetnika, aktivista, entuzijasta i istraživača, koju je 2013. godine osnovao amsterdamski Institute of Network Cultures. Ova mreža postavlja jednostavno pitanje: kako će umjetnici i autori sadržaja zarađivati za život od svog rada u 21. stoljeću? Mišljenje Silicijske doline je da ni neće – svi ćemo biti prisiljeni besplatno davati sve naše kreacije, u zamjenu za “pozornost” na društvenim mrežama (dok će Facebook i Google zarađivati milijarde kroz reklame i prodaju osobnih podataka). Kao odgovor na globalnu financijsku krizu 2008. godine, u svrhu zaobilaženja banaka i tehnoloških divova, pojavile su se kriptovalute poput bitcoina. Novčana razmjena odvija se preko mobilnih telefona, a mnogi se pridružuju crowdfunding kampanjama i (ponovno) eksperimentiraju s uslugama koje se temelje na pretplati.

Kakva politika stoji iza svih tih novih usluga? Kakav je odnos umjetnika prema tim novim mrežnim arhitekturama? Na koji način bismo trebali sagledavati trenutnu pompu? Jesu li te usluge doista decentralizirane, kako se tvrdi? Koliko nas može u protokolima digitalnog novca iščitati desničarske libertarijanske vrijednosti? Tko su novi moćni igrači? Pridružimo se raspravi. Novac je digitalan već desetljećima, a sada postaje neodvojiv od interneta. Ako u ovoj igri ni Wall Street ni Silicijska dolina neće biti pobjednici, tko će?

Istraživačku skupinu Institute of Network Cultures (INC) je 2004. godine osnovao Geert Lovink u okviru Fakulteta digitalnih medija i kreativnih industrija Sveučilišta primijenjenih znanosti u Amsterdamu. INC istražuje kontekst i kulturne, umjetničke i društvene implikacije područja novih medija i digitalne tehnologije, kroz razne događaje, publikacije i rasprave. Njihovi se projekti bave digitalnim kontrakulturama, videom i dizajnom na internetu, alternativnim modelima prihoda i digitalnim izdavaštvom. Interdisciplinaran u svojoj srži, INC povezuje istraživače, umjetnike, aktiviste, programere, dizajnere, studente i profesore. 

Dosad se Ri Lit predstavio zagrebačkoj, vukovarskoj, omišaljskoj, pulskoj te dva puta prošle godine splitskoj publici, a u četvrtak, 25. siječnja, po peti puta zauzima prostor dvorane Filodrammatica u Rijeci. Osam autora – Tea Tulić, Željka Horvat Čeč, Igor Beleš, Enver Krivac, Davor Mandić i čak tri najnovije akvizicije Ri Lita – Gordana Brkić Žagar, Dunja Matić i Doris Pandžić – čita svoje najbolje priče, s početkom u 20 sati.

Odmah nakon nastupnog čitanja, publika će imati prilike zajedno s autorima uživati u ugodnom ambijentu Dnevnog boravka u Ciottionoj na after partyju, uz dobar odabir glazbe i prijatnom druženju.