Riječ je o filmskoobrazovnom programu za srednjoškolce_ke i njihove nastavnike_ce. Srednjoškolci_ke će imati priliku beslatno sudjelovati u pet kinoprojekcija pomno odabranih filmova različitih žanrova, nacionalnih kinematografija i stilskih razdoblja. Svi su odabrani filmovi prilagođeni srednjoškolskoj publici i imaju značajnu estetsku i edukativnu vrijednost. Nakon svake projekcije uslijedit će analiza i interpretacija filmova s ciljem razvijanja filmske pismenosti i dubljeg razumijevanja filmskog jezika.

Program će voditi Ana Đordić i Jelena Modrić, osnivačice Filmske naSTAVe, uz gostujuće predavače.

Organizator je Hrvatski filmski savez u suradnji s Centrom za kulturu i film Augusta Cesarca te kinom Kinoteka.

Prijave su otvorene do 21. veljače, a šalju se putem online obrasca.

25. izdanje Škole medijske kulture Dr. Ante Peterlić održava se na čak dvije lokacije. Varaždin će još jednom ugostititi voditelje i polaznike Škole od 17. do 25. kolovoza 2023., a nakon toga Škola seli na prvo pulsko gostovanje u periodu od 28. kolovoza do 1. rujna 2023.

Na sudjelovanje u ovogodišnjim programima Škole pozvani su profesori_ce, odgajatelji_ce, studenti_ce, kinoklubaši_ce, članovi_ce udruga i samostalne autorice_e koji žele učiti o filmu, usvojiti potrebne vještine za prenošenje znanja i raspravljati s filmskim profesionalcima.

Svi polaznici_e Škole u Varaždinu moći će birati između seminarskih programa odnosno prvog i drugog seminarskog stupnja ili pak upisati neku od 13 radionica (igrani, dokumentarni, eksperimentalni ili animirani film, kamera i snimanje, montaža, fotografija, radiofonija, scenarij, dramska pedagogija, digitalna obrada slike i  vizualni efekti, televizijska reportaža, glazbeni videospot).

U 14 dana Škole i pulskog gostovanja na dvije lokacije uključena su predavanja, metodičke i videoradionice, večernje projekcije filmova i jutarnje filmske analize. Ovaj raspored i dinamika čine Školu medijske kulture Dr. Ante Peterlić idealnim okruženjem za dogradnje, usavršavanja, ali i prve susrete sa svijetom filma, fotografije, radija i medija.

Uvjete sudjelovanja u varaždinskom dijelu programa pronaći ovdje, dok su informacije i prijavnica za pulsko gostovanje Škole dostupni na ovoj poveznici.

Prijave su otvorene do 15. lipnja.

Zakonskim aktima i pravilnicima kojima se regulira obrazovni proces zajednička je nominalna težnja da se regulira proces priznavanja neformalno stečenih vještina. Nominalna, zato što zakonodavni okvir nije do kraja reguliran. Najnoviji Zakon o Hrvatskomu kvalifikacijskom okviru i dalje predviđa sastavljanje Pravilnika o priznavanju i vrednovanju neformalnog i informalnog učenja, no dotad status neformalnih programa ostaje nejasan i bez konkretnih smjernica. Novi zakon perpetuira dosadašnju situaciju postavljanja težišta isključivo na priznavanje vještina usklađenih s potrebama tržišta rada, što neminovno znači zapostavljanje niza aktera u neformalnom obrazovanju, uključujući i same sudionike institucionalnog obrazovnog procesa, kojima se rijetko, ovisno o pojedinačnim odlukama, uvažava sudjelovanje u programima izvan matične ustanove.

Neformalne obrazovne programe često provode organizacije civilnog društva, dok se potrebama tržišta rada usmjeravaju institucije poput Hrvatskog zavoda za zapošljavanje ili pučkih i privatnih učilišta. Jaz u tretmanu neminovno postoji, a iako ga se nastojalo riješiti kroz jednu od aktivnosti Nacionalne strategije stvaranja poticajnog okruženja za razvoj civilnoga društva 2017-2021, u trenutku njena zamiranja, prebačen je fokus i s tog problema. Organizacije civilnog društva redovito podsjećaju da bi pravna regulacija pomogla njihovom statusu i eventualno olakšala kontinuitet financiranja i planiranja, no ne smijemo zaboraviti da bi za polaznike edukacijskih programa činjenica njihova priznavanja značila dodatnu motivaciju i dijelom satisfakciju za uloženi trud. To naravno ne znači da se vrijednost programa ne prepoznaje i danas, već samo uvodi nove mogućnosti za daljnju razradu i suradnje u širem opsegu. Vjerojatno su najpoznatiji primjeri programa Centra za mirovne studije ili Centra za ženske studije, koji nadopunjavaju zanemarene aspekte općeg obrazovnog procesa, dok brojne udruge svojim neformalnim obrazovnim aktivnostima, prije svega radioničkog tipa, doprinose razvoju kulture u lokalnim zajednicama.

Kompenzacija za manjkavosti sustava

Kad je u pitanju obrazovanje za film, ne možemo ne primijetiti njegovu raznolikost, ali i dugu tradiciju na tom polju. Amaterski kinoklubovi sežu u početak 20. stoljeća, a danas su Kinoklub Zagreb ili Kino klub Split aktivni u svim segmentima filmskog djelovanja, od obrazovnog do produkcijskog. Krovna organizacija Hrvatski filmski savez njihov rad podupire, a i sama sudjeluje u organizaciji različitih programa, radilo se o direktnom radu s polaznicima ili usavršavanju nastavničkog kadra u području filma i medijske kulture općenito. Osim udruga koje djeluju na filmskoj sceni, a čiji rad uključuje i edukacijski moment (Restart, Filmaktiv, KKZ, Blank), u Hrvatskoj postoji uspostavljena mreža centara za kulturu, čiji je cilj izravno utjecati na karakteristične kulturne potrebe lokalnih zajednica. Danas najčešće organiziraju edukacijske programe na području umjetnosti, adresirajući kako najmlađu, tako i najstariju populaciju. Pritom je najvažnija odlika dostupnost, čime konkuriraju sve većem broju komercijalno orijentiranih programa.

Osnivanjem Hrvatskog audiovizualnog centra čiji je cilj poticanje razvoja svih aspekata filmske kulture, jedna je institucija trebala pomiriti različite zahtjeve niza sudionika. Smjernice koje okvirno određuju njegovo djelovanje navedene su u Nacionalnom programu poticanja audiovizualnog stvaralaštva 2017.- 2021, a kedna od točaka programa je širenje filmske kulture i pismenosti u suradnji sa svim relevantnim institucionalnim i izvaninstitucionalnim čimbenicima. Program se nastavlja na prethodni, kojim se, kako je navedeno, nastojala ustabiliti nacionalna kinematografija i uspostaviti kontinuitet kao pretpostavka za daljnji razvoj. HAVC preko Javnog poziva za komplementarne djelatnosti sufinancira edukacijske programe, dok na institucionalnom planu daje podršku razvoju studentskih filmova na Akademijama.

Novi program ambiciozno zahvaća korak dalje u kreiranju poticajne atmosfere za konkretan razvoj filmske pismenosti unutar šireg pojma medijske pismenosti, kako je definira spomenuta Strategija obrazovanja, znanosti i tehnologije, a na koju se direktno poziva. To podrazumijeva aktiviranje širokog spektra sudionika, kako u formalnom obrazovnom procesu, tako i izvan njega, ne bi li se sadržajno upotpunile slijepe točke nastavnog programa u kojem se razvoj medijske pismenosti oslanja na pojedinačne inicijative, odnosno u određenim slučajevima na osobnu želju nastavnog kadra da se usavršava u tom polju. Konkretno Nacionalni program fokusira se na pet užih područja djelovanja: “školu i kina kao mjesta filmskog obrazovanja, školsko osoblje u neposrednom radu s učenicima, sustavno istraživanje i evaluaciju, razvijanje dugoročno stabilnih načina financiranja te fizičke i online dostupnosti audiovizualne građe”. Iako Program predviđa suradnju s civilnim sektorom, odnosno filmskim udrugama, koje između ostalog financijski potpomaže, ipak je prvenstveno orijentiran na implementaciju medijske pismenosti unutar institucionalnog sustava. Izvaninstitucionalni akteri se češće promatraju kao kompenzacija nedovoljnim kapacitetima sustava, što je zasigurno potencijal koji treba razvijati, no ne i jedini. Rezultati njihova samostalnog djelovanja neminovno nameću potrebu osiguravanja uvjeta za daljnji održivi rad.

Međutim, HAVC-ov Program, baš kao i različite smjernice i pravilnici formalno dobro funkcioniraju, sve do zapinjanja u praksi zbog kombinacije tromosti birokratiziranog sustava i neusklađenosti cjelokupne zakonske regulative. Osnovni je problem oslanjanje na parcijalne sporazume i povremene suradnje koje do određene mjere doprinose promjeni cjelokupne slike, no izostaje sustavno ujednačavanje početnih pozicija. To bi zahtijevalo usuglašavanje sektora obrazovanja, kulture i rada počevši od najviših instanci. No, uzmemo li u obzir činjenicu da niti jedan od spomenutih već godinama nije uređen, već nakon povremenog angažmana zamire u statusu quo, iluzorno je u skorije vrijeme očekivati veće zahvate prema funkcionalnom okviru koji bi omogućavao stvarnu realizaciju osmišljenih koncepata.

Nesigurnost kao glavna odlika

Zbog svojih inherentnih značajki koje uključuju prilagodljivost, dinamičnost u smislu trenutne reakcije na aktualnosti, ali i tendenciju uključivanja širokih skupina polaznika, neformalno obrazovanje u Hrvatskoj postaje sve popularnije. Budući da velik dio edukativnih filmskih programa održavaju udruge nezavisne kulture i civilnog društva, sve su aktivnosti ovisne o širem sustavu financiranja. Nepromijenjena praksa u Hrvatskoj je financiranje programa na godišnjoj razini, najčešće preko natječaja Ministarstva kulture, lokalne zajednice i HAVC-a, a koji su direktno vezani uz godišnji proračun. Na rad udruga to se manifestira kroz nemogućnost planiranja kontinuiteta aktivnosti. Iako u većini slučajeva zahvaljujući vidljivosti i konkretnim rezultatima, mogu računati na podršku iz godine u godinu, ipak ostaju ovisni o trenutnim političkim odlukama, a njihovi se programi prilagođavaju dostupnoj financijskoj podršci. Na provedbenoj razini iz takve konstelacije odnosa proizlazi permanentna nesigurnost i mogućnost ukidanja dijela aktivnosti.

Osim strukture financiranja, dugoročno planiranje otežava i neuređeni pravni okvir validacije programa i umrežavanja sa svim sudionicima obrazovnog procesa. Sve poznate boljke tretmana nezavisne kulture uvjetuju ne samo način funkcioniranja organizacija, već i oblike rada s polaznicima, kako unutar neformalnog obrazovanja općenito, tako i filmskog posebno. Kad je u pitanju proklamirano povezivanje različitih sektora i implementiranje izvaninstitucionalno razvijenih metoda i ideja u pojedine segmente institucionalnog obrazovanja, ne postoji stvarna podrška Ministarstva obrazovanja. Iako HAVC posljednjih godina problematizira i zaziva implementaciju medijskog obrazovanja, nisu se dogodili stvarni pomaci.

Bilo kakvo certificiranje neformalnih obrazovnih programa onemogućeno je uslijed nepostojanja konkretnih kriterija. Zasad se kao jedina konstanta otkriva održavanje dosadašnjeg načina rada, svim opstrukcijama unatoč. Sustav, ako je i u stanju prepoznati potencijal suradnje s uspješnim inicijativama, nije u stanju osigurati efikasnu provedbu. Najčešće smo suočeni s formalnim planovima unutar kojih se gubi stvarni sadržaj, što je uostalom problem našeg društva na svim razinama. Razliku u brojnosti i kvaliteti programa varira i ovisno o potporama jedinica lokalne samouprave i njihovim samovoljnim procjenama potreba lokalne zajednice.

Dok je situacija u Zagrebu donekle zadovoljavajuća zbog postojanja velikog broja organizacija i samim time različitih opcija za polaznike, ekonomski deprivirana područja automatski su zanemarena kad je u pitanju kulturno-obrazovno djelovanje. Već i površan pogleda daje naslutiti da se na planu kulture izvan urbanih sredina ne događa ništa. U najboljem se slučaju inzistira se na tradicionalističkim aspektima, najčešće povezanim s izražavanjem lokalnog ili nacionalnog identiteta. Svakako da je nedostatak resursa ključan, no izvan pojedinačnih inicijativa etabliranih udruga koje kontinuirano provode aktivnosti izvan matične sredine, čini se da ne postoji čak niti svijest o mogućnostima drugačijih pristupa. U uvjetima u kojima je i osnovno obrazovanje teško dostupno, do izražaja dolazi paradoks lijepih želja o općoj dostupnosti obrazovanja, dok u neprekidnom institucionalnom reformiranju izostaje samo konkretni pomak u praksi.

KP: Kako si ušla u svijet filma? Što te navelo u tom smjeru s obzirom da si primarno studirala strane jezike?

Za vrijeme studija sam sve češće odlazila na filmske festivale i na redovne programe u kino Europu, a zatim i u kino Tuškanac gdje sam upoznala zanimljive ljude. Osim toga dvije godine volontiranja na ZagrebDoxu bile su mi svojevrstan prvi korak u svijet dokumentarnog filma, jako mi se svidjelo ono što je bilo na platnu i ono što se događalo iza njega u samoj organizaciji festivala, kao i ljudi s kojima sam radila. Vođena nekim osjećajem da bih se u budućnosti i sama mogla zamisliti dijelom tog svijeta, sve sam više maštala o ideji da se uskoro i ja počnem baviti filmom.

KP: I onda je sve krenulo s filmskom radionicom…

Tada se zapravo više stvari nanizalo, počela sam raditi u kinu Tuškanac, upisala sam početnu radionicu Kinokluba Zagreb gdje smo grupno radili na kratkom filmu, a onda sam na ljeto upala na radionicu eksperimentalnog filma na festivalu Sedam dana stvaranja u Pazinu gdje sam realizirala svoj prvi kratki filmić Pomalo. Tamo sam prvi put čula za Restartovu Školu dokumentarnog filma koju sam upisala na jesen jer sam bila na apsolventskoj godini. Tada sam imala i ideje da upišem neki smjer na Akademiji dramske umjetnosti, ali htjela sam i ići van studirati. Poklopilo se da nam je Nebojša Slijepčević, jedan od Restartovih mentora, poslao obavijest da talijanski ZeLIG upisuje novu generaciju studenata, a budući da oni imaju upise tek svake tri godine, odlučila sam pokušati i na kraju sam upala. Iz ove perspektive sve mi izgleda jako jednostavno, kao da su se stvari samo nadovezivale jedna na drugu, ali tada je sve bilo jako hektično i neizvjesno. Ponekad mi nedostaje taj period jer je bio dosta plodonosan.

KP: Kako se Restartova Škola dokumentarnog filma uklopila u tvoj život? Kako te kreativno potaknula i u konačnici te navela da se odlučiš filmom baviti profesionalno?

Mislim da sam imala sreće jer smo nas desetero iz te osme generacije Škole bili začuđujuće kompatibilni. Svi smo pomalo različiti, ali smo se super nadopunjavali i brzo se vidjelo da ćemo biti jako dobra grupa, što su i sami mentori stalno ponavljali. Lakše je kad si okružen ljudima sličnih interesa, a svi imaju neki vlastiti, drugačiji pristup filmskom jeziku tako da sam od njih mogla dobiti uvid u svoje ideje iz različitih perspektiva, a tu su i mentori odigrali bitnu ulogu. Ta grupa ljudi bila je plodno tlo za diskusije i dosta smo se međusobno bodrili, a kada si okružen ljudima koji imaju odlične ideje, to te tjera da više daješ, da se više angažiraš, da si puno kritičniji i da više promišljaš, na čemu sam im jako zahvalna.

KP: Možeš li nam reći nešto o svom filmu Mjesto za bijeg koji je bio prikazan na nekoliko festivala? Film je vrlo intiman, zahtijeva otvaranje i suočavanje prvenstveno sa sobom i nekim privatnim problemima. Kako si odlučila podijeliti svoju intimu i toliko se izložiti?

Ideja za film se razvila na jednom terminu Restartove škole, kad smo trebali prezentirati ideju za vježbu. Htjela sam raditi nešto o klizanju, tj. o iskustvu klizačice u sportu koji je i dalje primarno muški. Imala sam i namjeru razraditi temu drugačijeg tijela jer, recimo, zbog klizanja imaš jače noge, i na taj način obraditi neke vlastite strahove i komplekse. No kroz razgovor s kolegama i s producenticom Vanjom Jambrović došli smo do daleko osobnijih tema i problema. Naime, moj otac je dugi niz godina bio vrlo aktivan na mojem sportskom putu, recimo da si je sam dodijelio ulogu mog trenera iako za to nije imao nikakve kvalifikacije osim promatranja treninga i natjecanja iz gledališta.

Na kraju se taj termin pretvorio u neku vrstu psihoterapije gdje su ostali slušali, a ja sam pokušavala doći do riječi između grcanja i naleta suza. Zaključili su da trebam o tome napraviti film ako sam se spremna uhvatiti u koštac s tom količinom osobnih događaja. Taj prvi instinkt mi je bio jako važan jer sam osjetila da želim progovoriti o tim mučnim i bolnim emocijama koje su se dugo nakupljale u meni. Tijekom procesa razvijanja ideje i rada na filmu, velika potpora mi je bio mentor Igor Bezinović koji me vodio kroz sve tehničke aspekte i tjerao da nalazim rješenja kako da od svih tih emocija napravim zaokruženu i smislenu cjelinu. Jedan od ključnih trenutaka dogodio se kad sam krenula pregledavati arhivske materijale na hard disku koji mi je otac posudio. Bilo je jako zahtjevno s psihičke strane proći cijeli taj proces, ali mi je to bila dodatna motivacija da dokažem sebi da to mogu i da se suočim sa strahovima.

Kroz proces rada na filmu postala sam puno svjesnija stvari koje dotad nisam vidjela. Provela sam sate i sate pregledavajući materijale i stvarajući drukčiju sliku o sebi jer sagledavaš sve kroz prizmu svježih i zrelijih očiju s određenim vremenskim odmakom. Tu se dogodio čudan trenutak kad se odvojiš od osobe koja je na ekranu i vidiš je kao nekog lika, kao junakinju priče, i želiš joj pomoći da se uspije izboriti s time što prolazi. Mentori su me upozorili da će mi biti teško i da moram biti spremna na razne reakcije, ali meni je bilo bitno da ispričam tu priču i da je izbacim iz sebe jer je do tog trenutka bila duboko u meni zapetljana u čvor koji me uvijek stezao. Jednom kad je film bio završen, kao da se i čvor otpetljao i prestao biti toliki dio mene pa sam mu prestala pridavati veliku važnost.

KP: Je li ti tijekom rada na filmu više bilo stalo do toga da učiniš to zbog sebe i riješiš se tog tereta ili si razmišljala i kako pomoći drugima i doprijeti do njih?

Prvi impuls je svakako bila potreba da riješim svoj unutarnji konflikt, no uskoro sam postala svjesna da svaki film zapravo vodi dijalog s publikom i da svaki gledatelj dolazi s nekim svojim emocijama i iskustvom. Bilo mi je važno da to ne bude samo individualna priča nego da je pokušam ispričati na način da se i drugi mogu s njom poistovjetiti, neovisno o odnosu ili kontekstu. Film govori o nemogućnosti poštivanja tuđih granica, o manipulativnosti i propustu starije, odgovornije osobe da ti pruži dovoljnu slobodu za vlastitu odluku, o nedostatku zdrave atmosfere i sigurnosti potrebne za komunikaciju osjećaja. Kada sam prestala klizati, ishrvala sam se iz zatvorenog kruga tog stalnog pokušaja da usrećim nekog drugog tako da je uspjeh bio napokon reći dosta.

KP: Kako je na tebe utjecao taj film po pitanju oblikovanja i pronalaženja vlastitog umjetničkog izričaja? Jesi li ga pronašla?

Radom na tom filmu definitivno sam se uvjerila da me zanimaju obiteljske teme, traume, pitanja identiteta, ženski pogled i položaj žena u društvu, posebice na teritoriju Balkana koji je pun takvih neispričanih priča. No mislim da ipak još nisam pronašla neki svoj umjetnički izražaj. Ovo je samo bila uvertira u jednu od mogućih opcija. U tom filmu sam se primarno bavila montažom arhivskog materijala i to mi je bio vjetar u leđa u svijet montaže. To je ono što mi je zasad primarno zanimljivo, no postoje ideje koje bih voljela realizirati kao autorica.

KP: Sada si na drugoj godini studija u Italiji i odabrala si smjer montaže. Što te privuklo tom načinu bavljenja filmom?

ZeLIG je škola koja je primarno orijentirana na dokumentarni film. To me privuklo budući da je dokumentarni film svojevrsna reprezentacija realnog svijeta, iako bi se dalo raspravljati i o tome jer čim upališ kameru biraš što ćeš prikazati, a što nećeš. Montaža dokumentarnog filma je jako uzbudljiva jer u njoj zapravo film nastaje, dobiva svoj oblik, svoj tijek i pretvara se u zaokruženu priču. Kao montažer si na kraju tog procesa nastanka filma, izravno utječeš na emociju koju želiš i možeš prenijeti, zapravo si neka vrsta mađioničara koji upravlja i donekle manipulira publikom. Cijelo vrijeme razmišljaš o tome kako će publika gledati taj materijal i trudiš se promatrati ga svježim očima što zna biti vrlo zahtjevno. Meni je to nekako čarobno i jako privlačno jer si donekle u sjeni, a imaš vrlo bitnu ulogu. Dok radiš na filmu, razvijaš senzibilitet prema materijalu, uzimaš u obzir puno elemenata prilikom izgradnje priče, prepoznaješ potencijal scena, povezuješ ih, a ujedno komuniciraš s redateljem i slušaš njegove ili njene savjete, razmišljanja, probleme, dileme i onda zajedno nastojite pronaći rješenja. Zapravo igraš ulogu redateljevog ogledala jer se često može dogoditi da se on/a zaplete u svoju ideju i vidi samo jedan smjer, a onda ti možeš biti ta osoba koja će pokazati da postoje neke druge opcije. Super mi je ta podudarnost između jezika i montaže jer si kao prevoditelj isto sekundarna osoba i možeš dati novo ozračje knjizi koju prevodiš ili je možeš potpuno uništiti. U svijetu filma ima ta uzrečica da dobar montažer može spasiti loš materijal, ali loš montažer isto tako može uništiti odličan materijal.

KP: I za kraj – planovi, budući projekti, želje?

Trenutno dovršavam videospot za pjesmu Čipovi gore benda Bor i tu ću se po prvi put okušati u tehnici stop-motion animacije iz rezanog kolaža. Polaznica sam Restartovog programa Laboratorij u sklopu kojeg imam priliku napraviti kratak dokumentarni film. Imam još svakakve ideje i želje. U svakom slučaju želim nakon završenog studija nastaviti napredovati u profesionalnom svijetu i razvijati neki vlastiti autorski pristup, a kakav će on biti, veselim se vidjeti.