Milan Bandić zna što su prioriteti. Fontane, četverometarski Tuđmani, privatizacija javnog prostora u višemilijunskim muljažama, pješački centri izvrsnosti, nekontrolirana turistifikacija – sve je to sa sigurnošću upregnuto u davanje prednosti kapitalu pred javnim interesom i dobrobiti građana. U takvoj slici jasno je kako prolazi kultura kao posebno beznačajna oblast – kao što smo već pisali povodom smjene Ane Lederer s mjesta pročelnice zagrebačkog Ureda za kulturu, u odnosu na 2018. godinu, gradski proračun za kulturu za 2019. godinu smanjio se za 29 159 000 kuna. Uzevši u obzir podređivanje kulturne ponude logici ugostiteljsko-turističkih evenata i “kreativne industrije” – uočljivo i na državnoj razini u naglašenoj važnosti koju ministrica Obuljen Koržinek pridaje poduzetništvu u kulturi dok eutanazira nezavisne projekte – ne čudi da se kulturnopolitički okvir počinje i institucionalno transformirati na način koji preferira takve procese.

U tom je pogledu filmska i audiovizualna proizvodnja posebno atraktivna – ne samo da je riječ o industriji uvjerljivo najvećih produkcijskih gabarita, nego je i njezin turistički odjek potencijalno izuzetno plodonosan, kao što Igra prijestolja potvrđuje u slučaju Splita i Dubrovnika. To su, čini se, shvatili i ovdašnji krojači kulturne politike usmjereni na komercijalizaciju kulture, a orijentaciju na privlačenje velikih inozemnih – ponajprije američkih – produkcija nauštrb interesa za strateški razvoj domaće audiovizualne produkcije pokazao je i natječaj za novog ravnatelja HAVC-a na kojem je bez programa rada u travnju izabran lobist američke filmske industrije Chris Marcich.

U svjetlu te je činjenice znakovito da je Grad Zagreb u suradnji s Ustanovom Zagreb film početkom ovog mjeseca objavio pokretanje Filmskog ureda Grada Zagreba koji će, kako je najavljeno, služiti kao službeni centralni servis i prva adresa za sve produkcije koje namjeravaju snimati u Zagrebu. Kako prenosi niz medija, na predstavljanju Ureda – na kojem je sudjelovao i sâm Marcich – govorilo se o “koraku dalje” kojim Zagreb unapređuje svoju ionako dobru bilancu kada je riječ o snimanju filmova. Naime, Ured će davati punu logističku podršku produkcijama, poput pribavljanja lokacijskih dozvola, komunikacije sa svim potrebnim službama, ali i pomoći oko osnovnih organizacijskih potreba kao što su smještaj, prijevoz itd. S druge strane, funkcionirat će i kao svojevrstan katalog lokacija za snimanje u Zagrebu, i to ne samo gradskih, nego i privatnih – građani će tako, primjerice, moći prijaviti Uredu i vlastite nekretnine u tu svrhu, pod uvjetom da mogu dokazati vlasništvo.

Potonje je znakovito jer kao kakav filmski Airbnb specifično odjekuje u lokalnom kontekstu turistifikacije, čija je jedna od bitnih značajki orijentacija na preživljavanje od različitih oblika najma nekretnina. A da primarno iz perspektive profita od turizma gradske vlasti razumiju pokretanje Filmskog ureda pokazao je i gradonačelnik Bandić koji je na predstavljanju od svega odlučio istaknuti kako se time u Zagrebu “podiže ljestvica u pružanju turističkih usluga” (?). Taj je refren ponovila i prva voditeljica Ureda, producentica Mia Pećina Drašković, koja je prethodno iskustvo stekla, između ostalog, kao direktorica Fantastic Zagreb Film Festivala i Libertas Film Festivala, ali i direktorica programa Weekend Media Festivala kao hrama korporativnokomunikacijskog besmisla. Te tri natuknice iz biografije Pećine Drašković pokazuju da je riječ o osobi koja posjeduje organizacijsko iskustvo u području filma i izvan njega. S druge strane, to čini još teže objašnjivom činjenicu da Pećina Drašković na predstavljanju nije znala reći koliki je – budžet Ureda! Što da se misli o producentici koja treba voditi središnju službu za filmske produkcije u Zagrebu a da ne zna vlastiti proračun ipak prepuštamo svakom čitatelju da odluči prema vlastitim predodžbama o svijetu i životu – do nekog posebnog uvida o smislu i funkciji Filmskog ureda ionako nećemo doći iživljavajući se nad jednim gafom njegove prve voditeljice.

Jer iako pokretanje takvog logističkog servisa u Zagrebu samo po sebi ne djeluje sporno, sagledano u kontekstu šire kulturne politike ono ne daje puno razloga za veselje. Umjesto da bude dio širokog ulaganja u kulturu – kako u film, tako i u ostale sektore – osnivanje Filmskog ureda prije djeluje kao još jedan znak da razvojnu perspektivu u kulturi imaju samo oni njezini dijelovi uklopivi u logiku tržišta i turističke ponude. Dok, primjerice, ostajemo bez vrijedne filmske infrastrukture poput one u SC-u i kinu Europa, dok nezavisne i eksperimentalne filmske i druge umjetničke prakse ostaju bez osnovnih uvjeta za rad i proizvodnju, dok neka umjetnička područja nemaju ni ravnopravna kulturna vijeća na gradskoj razini – o financiranju da ne govorimo – osnivaju se uredi za servisiranje inozemnog filmskog kapitala. Iako u načelnom smislu te stvari ne moraju biti međusobno isključive, u (kulturno)tržišnoj vizuri ljudi poput Milana Bandića ili Nine Obuljen Koržinek one to sistemski jesu, a koji će dio kulturnog polja pritom biti isključen sasvim je jasno. Tako nas i nagovješteni smjer financiranja kulture podsjeća na naš širi ekonomski “razvoj”: serviranje Zagreba i ostatka zemlje kao filmske kulise samo je prirodan zaključak procesa našeg pretvaranja u turističku kulisu na zgarištu industrije. Ali bar ćemo Uljanik moći gledati u holivudskim filmovima.