Ovogodišnji programski okvir cjelokupnog festivala, koji povezuje gradove Split, Zagreb, Rijeku, Tiranu i Ljubljanu, a nosi naslov Dekadenta pažnje: Baladni život filma. Festivalski program “istražuje suvremene politike gledanja i nove oblike pažnje u filmu i vizualnoj umjetnosti” te “povezuje teorijske, kustoske i umjetničke prakse koje promišljaju film kao prostor brige, suigre i dijeljenog gledanja”, stoji u najavi.

Jon Jost smatra se jednim od važnijih nezavisnih autora suvremenog filma, a do sada bio je gotovo nevidljiv u lokalnim filmskim programima. Program u Splitu kreće 13. studenog u Kinu Katamaran gdje će se prikazati retrospektiva ključnih Jostovih filmova uz razgovor s autorom. Idući dan održat će se masterclass Jona Josta pod nazivom Cutting Things Short uz projekcije kratkih digitalnih filmova: Tanti auguri, San Lorenzo, Vera x 3, My Life as a Midge i drugih. Osim toga, u Kino Klubu Split 18. studenog počinje dvodnevna radionica pisanja filmskog eseja pod vodstvom Jonathana Rosenbauma.

Program u Splitu pripremili su Marin Renić (Splitski festival novog filma i videa), Tanja Vrvilo (Filmske mutacije, UMAS), Sandra Sterle, Dan Oki i Gildo Bavčević (UMAS), te Sunčica Fradelić (Kino klub Split).

Više detalja o programu festivala pročitajte ovdje.

Film će u Rijeci biti prikazan 29. siječnja u 20 sati, dok će mu prethoditi razgovor s autorom i gostima u 19 sati. Zagrebačka projekcija održava se 30. siječnja u 20 sati u MSU-u, a događanje uključuje i razgovor o filmu i njegovim temama.

Esejistički film Henry Fonda za predsjednika monumentalna je filmska kompozicija koja istražuje američki imaginarij kroz lik i djelo Henryja Fonde – ikone Hollywooda i utjelovljenje “suštinskog Amerikanca”. Horwath s Fondom prolazi kroz filmsku povijest i američki krajolik, od europskog naseljavanja do političkih previranja 20. stoljeća, reflektirajući proturječja između filmske fikcije i političke stvarnosti.

U formi filmskog eseja, Horwath istražuje odnos filmskog mita i američke politike, prožimajući arhivske materijale s vlastitim filmskim iskustvom, odrastanjem i europskim pogledom na američku kinematografiju. Film je od premijere izazvao velik interes na festivalima od Berlina do Buenos Airesa, a sada ga domaća publika ima priliku pogledati u sklopu Filmskih mutacija.

Festivalski program 18. izdanja Filmskih mutacija oblikovan je kao esejistička filmsko-izložbena cjelina pod nazivom TOČKA OMEGA, “istražujući granice filmskog izraza, unutarnji egzil slika i radikalne politike krajolika”

Više informacija potražite na službenim stranicama festivala.

Danas, u vrijeme ponovnog jačanja desnih radikalnih stranaka diljem Europe, za političke je lidere izraz domovina postao ključna i neizostavna retorička figura u javnim govorima, pa je tako, primjerice, njemačka konzervativna i euro-skeptična stranka (AfD) u svojim ksenofobnim istupima naglasila važnost štićenja granica svog Heimata. Usprkos nacionalističkim i negativnim konotacijama koje se vežu uz pojam, nerijetko se javljalo mišljenje da je važno reinterpretirati njegovo izvorno značenje i shvatiti heimat kao viziju sigurnosti i povezanosti. Tako primjerice njemački etnolog i filolog Hermann Bausinger, u svom eseju Heimat. O jednoj mnogoznačnoj vezi, piše: “Heimat, ispravno shvaćen, nije nikakva isključivost, već do njega dopiremo tek putem i politički ostvarenog humaniteta. Nije nelegitimno, čak je u naše vrijeme i nužnije nego ikad, da se mali zavičaj stavi u veće kontekste. Često citirane riječi Ernsta Blocha “o pregrađivanju svijeta u Heimat” ne misle samo na uži životni svijet – već štoviše vode brigu o činjenici da više ne postoje osamljeni otoci i rezervati, da se Heimat doduše prikazuje i ostvaruje u malom, ali da opstaje u univerzalnoj povezanosti.”

Međutim, prihvatimo li ideju da je čovjek u načelu biće bez korijena čiji identitet i pripadnost nisu uvjetovani mjestom rođenja, primijetit ćemo da se povijesne okolnosti jedne zemlje uvijek neminovno isprepliću sa sudbinama pojedinaca, utječući time na njihovo poimanje vlastitog identiteta i osjećaja pripadnosti. Njemački redatelj Thomas Heise upravo ju tu ideju uspješno preveo u monumentalan filmski esej naziva Heimat je prostor od vremena (2019) koji je publika imala priliku pogledati na ovogodišnjem Human Rights Film Festivalu. Nakon niza impresivnih filmova o društvenim  promjenama koje su prethodile i uslijedile padu Berlinskog zida, poput Volkspolizei (1985), Vaterland (2002) i Material (2009), Heise je u novom dokumentarcu izrazio vlastito poimanje Heimata i kroz prizmu osobne kompleksne genealogije stvorio obiteljski kolaž u kojem propituje koncept domovine i način na koji se sjećanja generacijama prenose unutar jedne obitelji.

U nešto manje od četiri sata svjedočimo razotkrivanju gotovo 100 godina dugačke povijesti jedne obitelji u Beču, Dresdenu i Istočnom Berlinu čije su živote obilježili Prvi svjetski rat, nacistička vladavina Trećeg Reicha, zatim život u Istočnoj Njemačkoj i na kraju pad Berlinskog zida. Odabirući arheološki pristup naraciji povijesti vlastite obitelji, redatelj strukturu filma oblikuje najvećim dijelom koristeći arhivska pisma, službene dokumente, fotografije i dječje crteže, s kojima se isprepliću kadrovi crno bijelih pejzaža, razrušenih cesta i napuštenih željeznica iz sadašnjosti. Poput vizualne slagalice ili fotografskog albuma kojeg prelistavamo u različitim smjerovima, Heimat je prostor od vremena u potpunosti se uklapa u formu filmskog eseja čija je fragmentarnost naglašena ne samo izmjenjivanjem sugestivnih kadrova iz sadašnjosti i slika iz prošlosti, već i podjelom radnje u pet poglavlja.

Film započinje kadrom koji postepeno razotkriva tablu usred šume s natpisom “Prema legendi ovdje se nalazila bakina kuća.”, dok se u idućim kadrovima u prostoru guste šume pojavljuju figure od kartona s likovima bake, lovca, vuka i crvenkapice. Ovi umjetni elementi scenografije, smješteni poput vizualnog prologa na samom početku filma, najavljuju početak priče koja se proteže kroz čitavo 20. stoljeće i u kojoj će temeljnu estetsku i narativnu ulogu imati već postojeće slike, odnosno arhivski materijali, koje u filmu upotpunjuje autorovo pripovijedanje u voice-over-u.

Prvo poglavlje tako otvara esej Heiseovog djeda, napisan kao školski zadatak 1912. godine, prije početka njegova studija na Sveučilištu Humboldt u Berlinu. U njemu mladi Wilhelm rat proglašava zanimacijom krvoločnih patricija, koji ne razmišljaju o posljedicama ratnih uništavanja. “Nakon rata, razina obrazovanja pati”, napisao je, “dok praznovjerje uspijeva činiti mržnju i buduće ratove sve realnijima”. Nakon predstavljanja djeda kao mladog intelektualca i osviještenog humanista, Heise na sličan način uvodi priču o svojoj baki Edith Hirschhorn, umjetnici židovskog porijekla čiji će život također obilježiti rat u Njemačkoj. Dok u off-u slušamo ljubavna pisma koja razmjenjuje s mladim Wilhelmom davne 1922. godine, ispunjena strahom od nadolazeće nacionalsocijalističke vlasti, kamera, koja čitavo vrijeme snima kroz prozor tramvaja, zaustavlja se na mladom strastveno zagrljenom paru na stanici bečkog U-bahna. Sličnim stilskim principom završava prvo poglavlje filma.

Dok Heise nastavlja čitanje prepiske između članova Edithine obitelji, zabrinutih zbog moguće deportacije u koncentracijske logore, na ekranu se počinju nizati nacistički dokumenti s popisom imena tisuća bečkih Židova, poslanih u istočnoeuropska geta između 1941. i 1942. godine. Suprotstavljanjem privatnih svjedočanstava i prizora iz sadašnjosti, poput kadrova gdje dugačke lokomotive prolaze peronima ili raspadnute autoceste aludiraju na post-apokaliptične prizore iz potencijalne budućnosti, ili pak arhivskih dokumenata koji se ne odnose konkretno na povijest njegove obitelji, Heise uspijeva gotovo u potpunosti izbrisati granice između prošlosti i sadašnjosti, te izrazito jednostavnim režijskim principom učiniti sto godina staru obiteljsku povijest univerzalno razumljivom i bliskom. Tako i jedno od mnogih retoričkih pitanja kojih se autor dotiče, dok čita pismo svoje majke iz 1942. godine, “Zašto moramo živjeti baš u ovim vremenima?”, uspostavlja snažnu poveznicu između razmišljanja i strahova generacija 20. stoljeća i današnje publike kojoj su kroz film otvoreno upućena identična pitanja.

Kraj Drugog svjetskog rata ne predstavlja i kraj borbi za Heiseovu obitelj. Osnivanje Istočne Njemačke uvelike je utjecalo na ograničenja njihovih akademskih sloboda i slobode izražavanja. Unatoč tome, Heise u voice-over-u izražava nadu u ljudsku dobrotu i ljubav, ustrajnost usprkos okolnostima, kao i važnost održavanja stalne intelektualne radoznalosti. “Traume su mogle prekinuti obiteljsku liniju, ali još uvijek postoji čvrsta veza između generacije do generacije, poput pojasa otpora koji traje kroz vjekove.”

Nizanjem poglavlja, struktura filma ne usmjerava gledatelja prema zaokruženom svršetku, već poprima oblik nedovršene slagalice, ostavljajući tako niz otvorenih pitanja o sudbinama članova obitelji koji se spominju u filmu. Umjesto pružanja konkretnog odgovora na pitanje “što zapravo jest Heimat?”, redatelj odlučuje prikazati povijest kao nedovršenu putanju koju možemo nastojati rekonstruirati putem spoznaja koje imamo, koje su nam prenesene i usađene kroz život. Upravo iz tog razloga, kao i u svojim prethodnim filmovima, osnovnu vizualnu okosnicu čine arhivski materijali koji, kako navodi u uvodu filma Material iz 2009. godine, “leže u iščekivanju priče”. Za njemačkog redatelja pitanje arhiva ne odnosi se stoga isključivo na bavljenje prošlošću već i budućnošću, gdje fotografije, pisma i brojni dokumenti iz arhiva poput neiskorištenih dokaza, predstavljaju moguće odgovore na pitanja o vlastitom identitetu i osjećaju pripadnosti.