Hrvatsku su kinematografiju ove godine obilježila dva metafilmska ostvarenja. U svom dugometražnom igranom prvijencu Lada Kamenski (2018.) mlada redateljica Sara Hribar scenaristički vješto se poigrava dvostrukim fikcijskim okvirom naizgled raščlanjujući privatnost svojih glumica. Zanimljiv koncept filma redateljici je donio nagradu Breza za najbolju debitanticu, a glumici Doris Šarić-Kukuljici Zlatnu Arenu za najbolju glavnu žensku ulogu na ovogodišnjoj Puli.

Nekoliko Zlatnih arena dobio je i mladi redatelj Nevio Marasović za film Comic Sans (2018.) u kojem nastavlja fikcionalna poigravanja vlastitom biografijom započeta u filmu Vis-a-vis vraćajući se suradnji s glumcem Jankom Popovićem Volarićem. Što autobiografija danas nudi filmu te koliko i koje/kakve istine film uopće može podnijeti i iznijeti u vremenu kada koncept privatnosti biva iznova definiran društvenim mrežama, neka su od pitanja koja Comic Sans tematizira.

Koliko je stvarnosti u (auto)biografskom) filmskom realityju i kako je predstaviti novim publikama razgovarat će se nakon projekcija s Marasovićem, Hribar, Šarić-Kukuljicom i Popovićem Volarićem.

Razgovor moderira Višnja Vukašinović.

Vrata kluba otvaraju se u 19:30, a program započinje u 20 sati projekcijom kratkih filmova Sare Hribar.

U sklopu programa prikazuju se raniji radovi ovih talentiranih mladih autorica nastali različitim animacijskim tehnikama koji otkrivaju njihove specifične i osebujne umjetničke senzibilitete. Neke od tema bit će inspiracija, frustracija i fanatična posvećenost koje iziskuje animacija kao i potreba da se stvaraju svjetovi drugačiji od našeg u kojima vlada neka druga, slobodnije mišljena logika. Što, kako i zašto stvaraju i oživljavaju u svojim imaginarnim svjetovima pitat će se ove čarobnjakinje koje svoju Animu Feminu pretaču u čudesne slike i oblike.

“Punoljetnost! Ah, taj magični trenutak naših života kada preko noći možemo činiti sve one stvari koje su nam do tada bile zabranjene. Močvara je tih osamnaest formativnih godina svog života provela dosta aktivno: koncerti, slušaone, predstave, tribine, izložbe, promocije i ostala događanja kojih je bilo nekoliko tisuća, zabavljali su, ali i odgajali generacije posjetitelja. Gradske zidove uljepšavali su naši plakati prepoznati i nagrađivani od struke, knjige i stripovi tiskani u našoj produkciji osvajali su srce i umove svojih čitatelja, a naša glazbena izdanja širila su horizonte domaće diskografije.

Močvara je uspjela istovremeno biti i “enfant terrible” domaće scene, iskreno progovarajući o neuralgično bolnim točkama domaće stvarnosti ne pristajući se uklopiti u standardne kalupe mediokriteta, i “štreber” čije žedno uho je uvijek usmjereno ka novim i inovativnom kulturnjacima kako iz lokalne sredine tako i iz cijelog svijeta. Nismo, kao neki drugi, pali pod trendovima dovođenja ziheraških programa “tribute” bendova svaki vikend, već smo pokušavali hodati po neoznačenim i opasnim terenima pa makar ponekad naletili na mine u obliku financijskih minusa.

I što sad kad smo punoljetni? Nastavit ćemo istim, neprokrčenim putem, ali s više odgovornosti za svoje djelovanje. Neki od osnivača i prvih posjetitelja Močvare, nekoć čupavi i šašavi studenti, danas su roditelji i djeca im ulaze ili su već debelo zašla u pubertetske godine te počinju i sama izlaziti. Program koji stvaramo izravno utječe na to u kakve će ljude mnogi od njih izrasti. Okružena političkom korumpiranošću, gospodarskom gramzivošću i ideološkom mržnjom te suočena s rapidnim odljevom mozgova u inozemstvo, Močvara ima odgovornost nastaviti raditi kvalitetan program te ostati jedna od rijetkih oaza zdravog razuma i dobrog ukusa. Nadamo se da će nas stara publika nastaviti pratiti na tom putu te da će nam se sustavno pridruživati i generacije koje dolaze!

Za kraj napomenuli bi da uskoro izdajemo knjigu Močvara i priča o URK-u uz koju dolazi i 7″ vinilna ploča Mancea. Ideja ove knjige je da u svojih 400-tinjak stranica detaljno predstavi djelovanje URK-a (Udruženja za razvoj kulture) i kluba Močvara kao inkubatora kroz koji je u 18 godina djelovanja prošlo na tisuće umjetnika i posjetitelja. Priprema knjige je u završnoj fazi, ali troškovi tiska i ostali troškovi su nešto što ne možemo pokriti, pa smo se odlučili napraviti crowdfunding kampanju. Ako vam se ova priča sviđa i želite biti dio nje, pomognite nam i sudjelujte u ovoj akciji o kojoj uskoro objavljujemo više informacija”, najava je događanja u sklopu Močvarine punoljetnosti, koja će trajati od 3. do 20. svibnja.

Program proslave 18. rođendana Močvare, koji uključuje stalne programe poput Filmskih večeri, Kazališta u Močvari, Galerije Močvara, Začarane Močvare, Močvarnog laboratorija, ali mnogo toga drugog, potražite ovdje.

Više od petnaest maskiranih napadača proteklog je tjedna upalo u kijevski Centar za istraživanje vizualne kulture, pretuklo redara i pošpricalo ga sprejem za oči. Uništili su postavljenu izložbu, izložena djela Davyda Chychkana potrgali, te uz ispisivanje parola “Heil Ukrajina” i “Plaćenici Moskve” čekićima uništili zidove galerije. Chychkanova izložba pod nazivom Izgubljena prilika fokusira se na postmajdansku ukrajinsku stvarnost te postavlja pitanje koje se rijetko tko usudio postaviti tijekom posljednje tri godine. 

Tri godine od rušenja s vlasti bivšeg predsjednika Viktora Janukoviča Ukrajina se nalazi u dubokoj političkoj krizi. Politika je i dalje dostupna samo odabranoj šačici na ključnim funkcijama, mediji su pod kontrolom, izostale su obećavane europske integracije, provode se čistke, fizičko nasilje te zakonske zabrane prema onima koje se karakterizira kao rusofile. Tako je izgubljena potpora stanovništva koje se identitetski i ekonomski veže uz Rusiju, a ojačan je utjecaj ekstremnih ukrajinskih nacionalističkih grupa koje su svojom ulogom u događajima prije tri godine uspjele zauzeti funkcije u institucijama države. Prema umjetniku Davydu Chychkanu, Majdan je izgubljena prilika da ukrajinsko društvo ostvari socijalnu revoluciju, koja ne uključuje samo obranu digniteta, već i postizanje dostojanstvenih uvjeta života. U svojoj seriji grafičkih radova, umjetnik propituje uvjete majdanske “revolucije” i govori o posljedicama njenog gubitka, prvenstveno o “dekomunizaciji”, paradoksalnom fenomenu koji oblikuje osobine kontrarevolucije u kontekstu njenog političkog ignoriranja.

Centar za istraživanje vizualne kulture (VCRC) osnovan je u Kijevu 2008. godine kao platforma za suradnju znanstvenika, umjetnika i aktivista, interdisciplinarno susretište društvenog aktivizma i progresivnih umjetničkih praksi. Centar je bio žrtva administrativnih cenzorskih pokušaja i napada grupa s krajnje desnog političkog spektra. Godine 2012. izložbu Ukrajinsko tijelo zabranio je čelnik Nacionalnog sveučilišta Akademije Kyiv-Mohyla, gdje je VCRC bio smješten prije otvaranja svog autonomnog prostora, a nakon prosvjeda ekstremnih nacionalističkih grupa i demonstracija koje su smjerale njegovom zatvaranju. Iako su intelektualci poput Jacquesa Rancièrea, Judith Butler, Slavoja Žižeka ili Aleksandera Kwasniewskog peticijom tražili zaštitu Centra, akademski su autoriteti popustili pred navalom ekstremističkih stavova. 

Jednog od direktora Centra, Vasyla Cherepanyna, 2014. godine teško je pretukla grupa nacionalistički orijentiranih napadača. Na pitanje koje je uloga kulture u svemu tome, u intervjuu povodom primanja nagrade Princess Margriet koju istaknutim kulturnim radnicima dodijeljuje Europska kulturna fondacija, Cherepanyn je rekao: “Kultura je u temelju svega. Slike, umjetnost, vidljivost: vizualna kultura može osigurati revolucionarne alate, sam Majdan bio je vizualna revolucija, jedna od najsnažnijih slika koje je Ukrajina proizvela (…) Kultura još uvijek omogućava djelovanje i postavljanje pitanja koja je nemoguće otvarati u drugim društvenim poljima. To je to što kulturu čini temeljno političnom (…) Kultura kao društveno polje osigurava važnu političku metodu – dokumentarizam. Danas, dokumenti imaju status dokaza. Kultura stvara podlogu, posreduje događaje, proizvodi sve tipove dokumenata i dokumentacije. Odgovornost je na arhiviranju. Radeći sa sirovim materijalima stvarnostima, odgovorni smo za vlastite arhive”.

Kultura je snažan i jednakopravan akter među društvenim i političkim diskursima i političkim aktivnostima razvijenim posljednjih godina među aktivistima u Srednjoj i Istočnoj Europi, smatra istraživač, novinar i umjetnik Igor Stokfiszewski, član organizacija Krytyka Polityczna i European Alternatives te društvenog pokreta DiEM25. “Nacionalistički napadi na Centar pokazuju da su naši ukrajinski drugovi postigli da umjetnost bude instrument društvene promjene. VCRC predstavlja kritička, samouvjerena i neustrašiva umjetnička djela koja ističu autonomiju i subjektivnost pojedinca nasuprot političkim, ideološkim i ekonomskim moćima. Ne čudi stoga da se nacionalistički krugovi trude diskreditirati takav pristup. S obzirom da je nasilje jedini način populariziranja svojih neprivlačnih stavova, koriste ga tako da miješaju snagu s istinom i podređenost s odanošću. Centar djeluje već devet godina i ne vjerujem da će nacionalističke grupe uspjeti promjeniti stanje stvari”, zaključuje Stokfiszewski.

Iste grupe nisu uspjele promijeniti “stanje stvari” ni u Beogradu 2008. godine, no uspjele su omesti otvaranje izložbe Odstupanje – Savremena umetnička scena Prištine u Kontekst galeriji. Izložba, prvo otvorena u Muzeju savremene umetnosti Vojvodine u Novom Sadu, predstavila je jedan dio produkcije mladih umjetnica i umjetnika iz Prištine koji se formiraju nakon rata 1999. godine. Izložba je preispitivala dominantne kulturne hegemonije Europe, Srbije i Kosova, kao i nacionalne i rodne identitete u polju vizualne umjetnosti, definirane balkanskim partikularizmima, interesnim zonama globalnih sigurnosnih saveza, doktrinama ograničene suverenosti, nacionalizmima, uvjetima i posljedicama euroatlantskih integracija i učvršćivanja kapitalizma. Naziv projekta referirao se na odstupanje od srpske svakodnevnice gdje se o Kosovu govori samo u kontekstu teritorija i statusa, a izložba je realizirana u vrijeme kada se na Kosovu iščekivalo i pripremalo proglašenje nezavisnosti. Polje umjetnosti u ovom je slučaju zamišljeno kao mjesto na kojem se govori o nečemu o čemu bi se trebalo govoriti na javnim mjestima, u medijima i parlamentu – o pitanjima prošlosti i budućnosti suživota na ovim prostorima. 

Nakon otvaranja izložbe u Novom Sadu, događaj su upotrijebile političke stranke za međusobno razračunavanje tijekom predsjedničke kampanje, a te su okolnosti dovele do negativne medijske kampanje protiv organizatora i sudionika projekta, kao i osuda i prijetnji ekstremno desničarskih organizacija i grupa. Otvaranje izložbe u Beogradu 7. veljače 2008. bilo je onemogućeno uslijed nasilnog djelovanja grupa okupljenih ispred te u samoj galeriji. Klerofašistička organizacija “Otačestveni pokret Obraz” i njihovi istomišljenici su, uz podršku ili nedjelovanje policije, prekinuli govor na otvaranju, prijetili organizatorima i publici, pozvali na javni linč, uništili umjetnički rad Drena Maliqija. Ispred galerije okupilo se, prema procjeni policije, oko 300 pripadnika organizacije, a neki od njih nosili su sliku Milorada Ulemeka Legije koji je osuđen za ubojstvo premijera Srbije Zorana Đinđića i bivšeg predsjednika Srbije Ivana Stambolića.

Vida Knežević, jedna od kustosica izložbe, uz Kristiana Lukića, Ivanu Marjanović i Gordanu Nikolić, na pitanje o kontinuitetu takvih praksi u našim tranzicijskim društvima, odgovara da je svaki slučaj događaj za sebe i jedino se kontekstualno može analizirati, uzimajući u obzir specifični povijesni trenutak, odnose snaga, moći i otpora. “Od 2008. godine, usled kulminacije ekonomske krize i uvođenja mera štednji na evropskom (i svetskom) nivou vladajuća ideologija se sve više pomerala u desno, te su se nacionalistički narativi samim tim normalizovali. No, ono što je specifično i različito u kontekstu Srbije, u odnosu na 2008. godinu, kada se desila izložba Odstupanje, i današnje situacije po pitanju desne i nacionalističke retorike – jeste (ne)postojanje političke volje vladajućih snaga da se takvi “ekcesi” suzbiju iz ovih ili onih interesnih razloga. Dok je 2008. Demokratska stranka Srbije, čiji je predsednik u to vreme bio premijer Srbije Vojislav Koštunica, tada stajala na pozicijama anti-evropske radikalne desnice, danas vladajuća Srpska napredna stranka na čelu sa Aleksandrom Vučićem zastupa pro-evropske stavove, neoliberalnih i naravno osnaženih desnih politika, ali sa političkom “voljom” da se takvi “ekcesi” kontrolišu u meri u kojoj to “zahteva” EU i nametnuta ideologija “ljudskih prava”. Tako se i radikalno desne društvene grupe aktiviraju, pasiviziraju, kontrolišu i instrumentalizuju, kada i kako kome odgovara od vladajućeg državnog aparata sa kojim su one najčešće i povezane. To je bilo jasno u slučaju Odstupanja, ali i u mnogim drugim slučajevima”, zaključuje Knežević.

Unatoč podršci koju su projektu i organizatorima izrazile brojne organizacije i inicijative, političke partije i znanstvene institucije, unatoč velikoj međunarodnoj podršci u medijima i putem službenih peticija te osude nasilnog zatvaranja izložbe, nikada nisu osigurani uvjeti da izložba bude otvorena, kao ni javni dijalog o projektu i njegovim implikacijama. Početkom 2008. ekonomske i društvene nejednakosti koje su danas evidentne u (post)jugoslavenskim društvima tek su počele pokazivati svoje pravo lice. Radilo se o specifičnom društvenom i kulturnom kontekstu u kojem se dogodio incident. Novo lice cenzure u vremenu neoliberalne demokracije pokazalo se dok su zakoni i ustav promovirali slobode umjetničkog izraza, a instance vlasti puštale da sile ulice odlučuju koji se događaj treba, a koji ne treba odviti, dok policija u takvim slučajevima “ne može garantirati sigurnost”.

Krajem listopada 2001, tijekom projekcije filmova Posljednja jugoslavenska reprezentacija i Kao da nam je lopta pala na glavu u sklopu regularnih Filmskih večeri u Močvari, represivni aparat je također zakazao. Tridesetak maskiranih naoružanih napadača uletjelo je među gledatelje te uz uzvik “Gdje ste Srbi, pička vam materina” počeli mlatiti sve oko sebe. U petominutnom napadu uništena je tehnička oprema, rastrgano platno, polomljen inventar kluba, izudarani posjetitelji i osoblje kluba, oštećeni parkirani automobili. Napad na Močvaru nije bio prvi, i upravo zbog učestalih incidenata predstavnici kluba i 8. policijske postaje dogovorili su da će policija češće obilaziti to područje. No, ni to nije pomoglo. Službeno policijsko vozilo s dvojicom policajca stiglo je desetak minuta nakon završetka napada.

Nakon nekoliko tjedana predistražnih radnji koje su bile usmjerene na skinheadse kao počinitelje, prebačen je fokus na pripadnike navijačke skupine Bad Blue Boys. Policija je kao jednog od aktivnih sudionika napada osumnjičila tada 22-godišnjeg Gorana Tadića koji je već imao pozamašan policijski dosje podebljan napadima na pripadnike druge rase, vjere ili nacije. Osim njega, osumnjičena su i dvojica mlađih punoljetnika zbog nasilničkog ponašanja, a sredinom ožujka 2002. počeo je istražni postupak ročištem na Županijskom sudu u Zagrebu. Javnost nikada nije saznala ishod postupka. Tadašnji načelnik Policijske uprave kazao je da se napad može smatrati dogovorenim.

Tadašnji voditelj Filmskih večeri u Močvari Ivan Ramljak rekao nam je da su redari, među kojima su bili i članovi navijačke skupine, bili u dosluhu s napadačima: “Znali su da će doći. Nisu zvali policiju, samo su se makli”. Te su večeri, izvještavali su mediji, klub osiguravala dva redara tvrtke koje je radila i u prostoru kluba Tvornica kada je nekoliko dana kasnije skupina nasilnika pretukla japanskog studenta Takahiru Endu. Prema Ramljaku, provokacija nije bio srpski film jer su takve filmove već puštali, a nije ni činjenica što hrvatski i srpski nogometaši u filmu pričaju o lijepim sjećanjima na zajedničku igru u Jugoslaviji, već sama tema filmova – nogomet. U tadašnjoj Močvarinoj izjavi za javnost istaknulo se da se s istim problemima suočavaju i drugi klubovi, pogotovo oni koji promiču antifašizam, antirasizam i jednakost među ljudima.

Ramljak smatra da je itekako moguće da se napad kakav se dogodio u Močvari ponovi i danas. “Nažalost, takvo pokazivanje sile i nasilno rješavanje stvari legitimizirano je nakon ustaškog hoda po Savskoj i upada u ured Mirjani Rakić. Generalno, od uspostavljanja vlade Karamarka i Hasanbegovića aktiviran je takav način rješavanja stvari, prijetnjama, agresijom i silom. To najbolje pokazuje i bacanje suzavca na LGBT party – u svakoj državi i svakom narodu postoje ljudi koji su nevjerojatno neuravnoteženi, a kojima se šalje poruka da se to tako smije raditi”.

Izložba Davyda Chychkana u kijevskom Centru za istraživanje vizualne kulture ponovno je otvorena u nedjelju, 12. veljače. Izložbeni prostor, netaknut nakon napada, sada služi kao polje za refleksiju o aktualnom stanju umjetničkog izraza, kao i stanju ukrajinskog društva i njegovog javnog prostora. Preko milijun i pol Ukrajinaca trenutno se nalaze u izbjeglištvu u Rusiji, toliko ih je raseljeno unutar zemlje, a do milijun stanovnika posljednjih je godina odselilo na Zapad. Ruska okupacija Krima gotov je čin u očima zapadnih političara, a nije izgledna ni reintegracija Donbasa. U tom je kontekstu teško zamišljati reakciju civilnog društva i kulture. No, smatra Stokfiszewski, ukrajinske progresivne snage u ovom trenutku imaju najveći legitimitet da budu predvodnik samoorganiziranog međunarodnog mirovnog pokreta. “Umjetnici često poizvode i omogućavaju snažnije uvide i vizije nego što to mogu, primjerice, novinari. Takve vizije mogu duboko utjecati na ljudsku percepciju rata i usmjeriti njihove teženje prema mirnoj koegzistenciji”.

Vida Knežević smatra da tezu o suvremenoj umjetnosti i suvremenim umjetnicima kao mogućim akterima društvene promjene ne treba previše mistificirati, već je bitno iznova isticati da je “savremena umetnost kao sistem i kao institucija deo nacionalne i/ili globalne mašinerije, sa svim njenim odlikama – istovremno perpetuira vladajuće ideološke i ekonomske obrazce, represivna je, selektivna, elitistička, klasno utemeljena, ona u kojoj se takođe dešavaju kapitalistički procesi eksploatacije i profitiranja”. No, ne odriče joj mogućnost pomjeranja, iskliznuća ili intervencije. “Treba uzeti u obzir i njenu relativnu važnost, to jest, manje važnu ulogu i moć koju ima u odnosu na druge institucije moći. Zahvaljujući toj činjenici, savremena umetnost ima relativno više slobode da se bavi nekim društvenim simptomima, da proizvodi neka nova znanja i kritičke analize, naročito inicijative sa tzv. nezavisne kulturno-umetničke scene kojih usled ukidanja podrške ima nažalost sve manje, i koje su deo različitih borbi, otpora, kritike, promišljanja drugačijih društvenih odnosa, koje su najčešće i mesta gde se pomenuti “ekscesi” dešavaju”, zaključuje.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Gost večeri koja će se održati u utorak, 18. ožujka s početkom u 20.30 sati je Željko Mavrović, razgovor će moderirati Astrid Pavlović, a večer će biti upotpunjena projekcijom igranog filma redatelja Roberta Wisea The Set-Up iz 1949. godine.

“Neslužbena arheologija steampunka odvela bi nas vjerojatno do sanjača tehnološke budućnosti poput našeg Nikole Tesle, Fausta Vrančića ili pak Leonarda da Vincija, ali za sada kažu da je preteča kultni film Fritza Langa Metropolis, a datum imenovanja pokreta travanj 1987. kada je autor znanstvene fantastike K. W. Jeter pokušao naći zajednički nazivnik za stil kojim je pisao (a i njegove kolege Tim Powers i James Blaylock). Artefakata je bilo i ranije, ali te je 1987. stvar postala imenovana, opisivana, objašnjavana, interpertirana, a produkcija svakim danom sve veća. Ne radi se samo o literarnom izričaju već o uradcima u mnogim medijima – od filma, fotografije, primijenjene umjetnosti, digitalne ilustracije, kazališta, glazbe, video igara, dizajna, mode… Steampunkeri se i redovito okupljaju u virtualnom i fizičkom svijetu pa će se i vrata Močvare otvoriti ovoga četvrtka za neke od njih koji su svojim radovima krenuli putem te poetike. Saznat ćemo što o steampunku misle Zdenko Bašić, Manuel Šumberac, Igor CC Kelčec, Aleksandar Kačurov i Igor Jaklović. Svi su oni na svoj način angažirani i produktivni unutar tog svjetonazora/izričaja što ćemo imati prilike vidjeti”, stoji u najavi za Filmske večeri.

U Močvari u četvrtak, 9. svibnja, od 20.30 sati bit će prikazana i posebna projekcija hrvatskog steampunk mjuzikla Eugen mladog redatelja Daria Radušina kojeg će predstaviti kompozitor i scenarist Aleksandar Kačurov te glavni glumac Igor Jaklović.

Cléo od 5 do 7 (1962) film je o poznatoj pjevačici koja čekajući rezultate bolničkog testa na rak redefinira vlastiti život. Uglavnom je snimljen na pariškim ulicama, s vremenom radnje potpuno približenim realnom trajanju te s natpisima koji informiraju gledatelja o preostalom vremenu i djelomice najavljuju daljnje događaje. Narativno otvorena završetka, film započinje seriju redateljičinih ostvarenja o ženama. Sreća (1965), s radnjom u pastoralnom ambijentu, primjer je vrhunske slikarske uporabe kolora, s aluzijama na likovni impresionizam. Tema ljubavnog trokuta predstavljena je kroz vizuru romantične fantazije o ljubavi i braku koja je, međutim, podređena patrijarhalnim kodovima predstavljanja ženskosti i majčinstva. Zbog redateljičina odmaka od izravnog polemiziranja, film je izazvao prigovore feminističke kritike.

Nakon što se filmom Jedna pjeva, druga ne (1977) priklonila feministički impostiranoj tezičnosti, djelom Bez krova i zakona (1985) vraća se izbjegavanju izravnog izricanja autorskog stava. Jacquot iz Nantesa (1991) lirsko je biografsko ostvarenje o djetinjstvu redatelja J. Demyja (njezina supruga), o kojem je snimila i dokumentarni film Svijet Jacquesa Demyja (1995), dok u metafilmskoj Sto i jednoj noći gospodina Simona Filma (1995) do vrhunca dovodi svoju zaokupljenost načinima djelovanja filmskih slika, odnosno tvorbe fikcionalne iluzije.

O bogatom opusu Agnès Varde govorit će dr.sc. Ivana Keser Battista, specijalistica za dokumentarne filmove i likovnost. Vrata Močvare 6. veljače otvaraju se u 20 sati, a početak događanja zakazan je za 21 sat. Ulaz je besplatan.