Podsjećamo, poziv na kulturni bojkot Naharina i njegove plesne kompanije Batsheva dolazi od BDS-a (Boycott, Divestment & Sanctions) – palestinskog pokreta koji, po uzoru na borbu protiv aparthejda u Južnoafričkoj Republici, nenasilnim otporom gradi međunarodni pritisak na Izrael, ali i na globalne kompanije te kulturne, umjetničke i akademske institucije koje svojim ulaganjima ili suradnjom podržavaju izraelsku politiku i okupaciju Palestine. U Hrvatskoj su na njihov poziv odgovorile članice inicijativa Free Palestine Rijeka, Za K.R.U.H., Štrajk za Gazu, Inicijative za akademiju solidarnosti i epistemičke pravde, Studentice za Palestinu, Nepokorene Palestine, Inicijative za slobodnu Palestinu i BDS Hrvatska.

U Rijeci je intendantica Dubravka Vrgoč svoj odgovor na pozive za otkazivanje sporne predstave (kojima se pridružio i Yanis Varoufakis) ostavila na tome da vidi kazalište kao “središte susreta, dijaloga i zajedničkog promišljanja svijeta, a ne kao bojište ideoloških podjela”. Pritom nigdje ne adresira svoju društvenu i političku odgovornost da osudi genocid i odbije suučesništvo u prikrivanju, odnosno artwashanju zločina – ako ni zbog čega drugog, onda zbog javnog novca kojim raspolaže. U Bologni se nedavno, u kulturnom centru Teatro Polivalente Occupato (TPO) dogodilo upravo suprotno. Koncert američkog drone metal benda Earth, koji se trebao dogoditi 27. siječnja, otkazan je neposredno prije početka jer je frontmen Dylan Carlson tražio uklanjanje palestinske zastave istaknute sa strane pozornice. 

Uprava TPO-a odbila je njegov zahtjev i publici objavila da će snositi sve troškove otkazivanja (što je za jedan kulturni centar financijski udarac koji su kasnije uspjeli pokriti crowdfundingom), naglasivši da je riječ o političkom izboru za prostore poput njihovog. Nakon tog pojašnjenja, što se čuje u videu objavljenom na društvenim mrežama, organizatorica završava s “Free free Palestine”, u čemu joj se publika pridružuje. U objavi na svojim društvenim mrežama, bend optužuje upravu TPO-a da su otkazivanjem koncerta “stavili politiku iznad glazbe”. U Rijeci pak, premijera Venezuele je, kako u svom priopćenju navodi uprava, “izvedena na iznimnoj umjetničkoj razini” unatoč prosvjedima ispred i unutar kazališta.

Dva su ovo, dijametralno suprotna, primjera koja pokazuju kako se kulturne institucije i radnice_i u kulturi zauzimaju za svoje političke odluke, koristeći umjetnost bilo kao kulisu za depolitizaciju i omamljivanje javnosti ili kao prostor aktivnog otpora i društvene odgovornosti. U takvom nizu oprečnosti, u četvrtak 12. veljače, u Berlinu se otvara novo izdanje međunarodnog filmskog festivala Berlinale, a usporedno s njim Palinale, kontraprogram koji se održava drugu godinu zaredom, a organizira ga kolektiv koji djeluje s ciljem da palestinskim i drugim dekolonijalnim glasovima da prostor i vidljivost unutar Njemačke. Treba napomenuti da, za razliku od Berlinalea, rade potpuno volonterski i zahvaljujući donacijama pokrivaju troškove produkcije svojih programa. 

Od 2024. godine kada inicijative Film Workers for Palestine (FWP) i Strike Germany iniciraju apel filmskim radnicima_ama da bojkotiraju Berlinale zbog cenzure i represije propalestinskog govora, ovaj međunarodno vidljiv festival koji sebe opisuje kao “najpolitičniji od svih većih filmskih festivala”, odbija odgovoriti na ozbiljne optužbe o represiji, cenzuri i zastrašivanju kojima su bili izloženi autori, umjetnice i kulturni radnici koji su tijekom prethodnih izdanja javno iskazivali solidarnost s Palestinom. U objavi povodom ovogodišnjeg Berlinalea, FWP podsjeća na slučaj radnika_ce koji_a je prijavljen_a policiji zbog navodnog krivičnog djela jer je u internom e-mailu napisao_la “od rijeke do mora”. Kao posljedica toga, zaposleniku_ci je prekinut postupak dobivanja boravišne dozvole u Njemačkoj.

Nadalje, FWP ističu da uprava Berlinalea ne samo da nije zaštitila vlastite umjetnike_ce i zaposlenike, već je u više navrata aktivno sankcionirala govore solidarnosti s palestinskim narodom, uključujući prijetnje policijskim i pravnim postupcima: “Prema navodima brojnih filmskih autora_ica (koji su svoja iskustva podijelili pod uslovom anonimnosti), kada su tijekom Q&A sesija ili panela govorili o izraelskom genocidu u Gazi, suočili su se s agresivnim ukorima programskih voditelja festivala – ljudi koji imaju značajnu moć u filmskoj industriji. Ti programeri su autorima_cama poručili da će, u skladu s festivalskom politikom, njihove izjave biti proslijeđene pravnom timu festivala kako bi se procijenilo krše li njemački zakon.”

U objavi se dotiču i događaja na prošlogodišnjem izdanju, kada je na premijeri svog filma, redatelj Jun Li pročitao pismo koje potpisuje njegov glumac Erfan Shekarriz, koji je bojkotirao festival i prozvao njemačke kulturne institucije, uključujući Berlinale, za suučesništvo u “aparthejdu, genocidu, brutalnom ubijanju i brisanju palestinskog naroda”. Redatelj je, kako piše u članku Deadlinea, završio govor s izjavom “od rijeke do mora”, zbog čega je njemačka policija pokrenula istragu, a uprava Berlinalea poručila je da su svjesni štete koja je ovim govorim prouzročena prisutnima, da ne podržavaju antisemitizam i da će surađivati s policijom.

U svojoj objavi, inicijativa Strike Germany ističe da je uprava Berlinalea, čak i u svojoj navodnoj predanosti da zastupa “obje strane” i “jednakost” – što je već normalizacija genocida, dodaju – nedosljedna. U 2025. festival je otvoren i zatvoren dokumentarcima o izraelskim zatvorenicima, a izrazi žaljenja zbog patnje palestinskog naroda nisu popraćeni imenovanjem Države Izrael kao počinitelja zločina. U srpnju 2025. izraelski su doseljenici na Zapadnoj obali ubili Awdaha Hathaleena, palestinskog aktivista koji je surađivao na filmu Jedina zemlja, nagrađenim glavnom nagradom u kategoriji dokumentarnih filmova na Berlinaleu 2024. Uprava festivala, ističu Strike Germany, nije reagirala niti osudila ubojstvo, niti napade na koautore filma, Basela Adru i Yuvala Abrahama.

Filmski i kulturni radnici okupljeni oko inicijativa Film Workers for Palestine i Strike Germany ostaju dosljedni zahtjevima koje su uputili prijašnjih godina: da Berlinale nedvosmisleno osudi izraelski genocid u Gazi, da ne cenzurira umjetnike_ce i filmske radnike_ce, da ih ne zastrašuje pravnim tužbama zbog njihovih političkih stavova i da podrže one koji se pridružuju pokretu BDS. Pored toga, pozivaju Berlinale da započne proces popravljanja nanesene štete kroz konkretne mjere koje uključuju uvođenje programa palestinskih filmova, te osiguravanje institucionalne, financijske i logističke podrške palestinskim autorima_cama, po uzoru na podršku koju je festival ranije pružao filmskim radnicima_ama iz drugih ratom pogođenih i okupiranih regija.

Kako Berlinale otvara svoje novo izdanje bez odgovora na ove zahtjeve, ostaje pitanje može li festival koji se predstavlja kao “politički” zadržati kredibilitet dok ignorira pozive vlastite zajednice i učestvuje u normalizaciji državne cenzure i represije. S druge strane, nezavisni centri poput TPO-a u Bologni, te oni berlinski u kojima će se održati Palinale (Arkaoda, Il Kino, Filmarche, Tennis Bar, Ringbar, New Yorck im Bethanien, Sputnik Kino, Studio DB i drugi) ostaju prostori u kojima se gradi zajednička odgovornost za bolju budućnost. Napokon, oni održavaju autonomiju kulture i umjetnosti u vrijeme sve snažnijeg pritiska političke fašizacije, ili drugačije rečeno, drže umjetnost iznad politike. 

U studenom 2024. na službenoj stranici grada Berlina, Jedina zemlja je opisana kao film “s antisemitskim tendencijama”, a naredna vijest koja je objavljena u prosincu 2024. na platformi Film Workers for Palestine dala nam je do znanja da je direktorica Berlinalea prijavila policiji honorarnog kvir radnika festivala, koji je u internoj festivalskoj korespondenciji napisao dobro poznat i često pogrešno interpretiran politički slogan “od rijeke do mora”. Nakon toga, on_a morali su platiti 1200 eura kazne, suspendirana im je prijava boravišta, a ako bude osuđen_a prijeti im deportacija.

Mnoge organizacije, filmski i kulturni radnici pozvali_e su na bojkot ovogodišnjeg Berlinalea, koji se održao od 13. do 23. veljače, zbog podrške izraelskoj politici, a pogotovo zbog kontinuirane šutnje o genocidu nad palestinskim narodom te odbijanja jasnog pozicioniranja. Mnogi su filmaši, poprilično neopaženo, i prošle i ove godine povukli svoje radove iz različitih programa festivala, izražavajući time svoje nezadovoljstvo i solidarnost. Posljedično, u Berlinu su niknuli alternativni prikazivački prostori i okupljanja, koji su zastupali glasove koje Berlinale već drugu godinu zaredom cenzurira, pozivajući se na trećekinematografsko “kino kao događaj”. 

Inicijative On Strike Berlinale, Barlinale, Falestin Cinema Week i Palinale međusobno su se podržavale i surađivale svo vrijeme, organizirajući paralelne kino događaje koji su nužni za proces decentralizacije prostora za filmsko prikazivanje i raspravu. To je jedan od pokazatelja da bojkot i štrajk velikih festivala zaista rađa alternativu, da je drugačija cirkulacija slike moguća te da kino i film mogu služiti kao alati i okidači za radničko organiziranje oko različitih tema. 

Program On Strike: Screenings & Talks about Striking Berlinale organiziran je kao reakcija na sramotno pozicioniranje Berlinalea, ali i mnogih drugih kulturnih institucija u Njemačkoj i van nje, te se održao u Berlinu paralelno s Berlinaleom. U program su uključeni filmovi propalestinskih glasova koji su odbili sudjelovati na Berlinaleu ili su nakon selekcije povukli svoje radove iz programa te filmovi koji su cenzurirani. Nakon projekcija vodile su se diskusije i razgovori koji su uključivali kritiku postojeće industrije, promišljanje cirkulacije slike, novih načina prezentacije filmova i novih prostora, a osim filmskog programa organiziran je i glazbeni. 

Program se odvijao u alternativnim prostorima koji su već ranije ugošćavali angažirane događaje, često je za informaciju o lokaciji na kojoj će se program održati bilo potrebno ranije poslati e-mail, a neke su bile javno objavljene poput KM28, morphine raum, anorak ili xanadu. 

S članovima inicijative On Strike Berlinale razgovarali smo o programu, suradnjama i drugarstvima koja je on iznjedrio te o daljnjem razvijanju alternativnih prostora i uključivijih kustoskih politika.

Kako i zašto je nastala inicijativa On Strike Berlinale?

Ova inicijativa je krenula prije nekoliko mjeseci i čine ju različiti pojedinci i kolektivi. Osmislili smo program koji kreće od principa štrajka, ali uz vrlo različite pristupe onome što točno štrajk znači. Tako, na primjer, bavimo se štrajkom, ali i cenzuriranjem / ušutkivanjem glasova filmskih i kulturnih radnika na Berlinaleu.

Imamo program kratkih filmova koji uključuju radove redatelja_ica koji su bili pozvani na Berlinale 2024. ali su ih odlučili povući s festivala zbog stava koji je uprava, kao i njemačka vlada, zauzela prema genocidu u Pojasu Gaze. Također prikazujemo filmove redatelja_ica koji nisu prijavili svoje radove na Berlinale jer je situacija ove godine drugačija. Različite grupe, među kojima su Strike Germany i Film Workers for Palestine, pozvale su filmske radnice i radnike da ne prijavljuju svoje filmove na Berlinale. 

Dakle, mi nismo festival, mi smo dio volonterske inicijative, stoga nemamo kapaciteta organizirati filmski festival i zato se ne nazivamo kontrafestivalom kao takvim. Organiziramo događaje kao kontradogađaje Berlinaleu. Napravili smo mali izbor filmova koje smo mi sami – filmski radnici različitih vrsta, redatelji, selektori, umjetnici – selektirali za prikazivanje u ovom programu.

Uz to imamo i nešto manje uobičajene primjere, kao film A State of Passion o Ghassanu Abu Sitti. Redateljice Carol Mansour i Muna Khalidi također su odlučile ne prijaviti ovaj film ni na jedan veći njemački filmski festival. To je film o osobi koja je bila cenzurirana u Njemačkoj. Ghassan Abu Sitta bio je pozvan na Kongres Palestine koji je policija nasilno prekinula i zabranila mu ulazak u zemlju. On je britansko-palestinski doktor kojeg mnogi poznaju i prate, a koji je tjednima u Gazi liječio ranjene na početku genocida prošle godine. Vlasti su doslovno zabranile da uđe na njemački teritorij. Za nas je bilo važno prikazati film koji se bavi životom i radom takvog liječnika, liječnika koji se brine za bolesne i govori istinu u lice moći, ništa više.

Možemo spomenuti  još jedan zadnji primjer. Naš program otvoren je filmom Friendship’s Death Petera Wollena, koji je jedini film koji se zapravo prikazuje i na Berlinaleu. I to je, naravno, prilično neobično za program koji se bazira na ideji filmova i filmaša koji bojktoriaju festival. Ali za nas je bilo važno prikazati film za koji smo znali da selektori nisu odabrali za Berlinale. Tilda Swinton, kao ovogodišnja dobitnica Nagrade za životno djelo, pozvana je da odabere jedan film u kojem je glumila, i odabrala je ovaj koji zauzima vrlo jasan kritički stav prema cionističkoj okupaciji Palestine. Znali smo da o tom filmu neće biti razgovora na Berlinaleu, pa smo ga željeli prikazati i imati taj razgovor. Ovo je samo kratki sažetak i mapiranje događaja kao svojevrsni uvod.

Kako vidite distribuciju slike danas, u kontekstu velikih filmskih festivala? Može li se reći da te strukture prisvajaju borbe koje dokumentira angažirani film?

Da, to je pitanje vrlo dobro i vrlo važno. Mislimo da se ovo odnosi na filmske festivale kao i na čitav svijet umjetnosti. Naravno, postoji ta pojavnost političke prirode filmskih festivala. Filmski festivali vole preformirati angažiranu poziciju. Ove godine Berlinale se promovira kao “raznolik, neovisan i hrabar”. To je vrsta poziranja kojoj su skloni filmski festivali svugdje. A s obzirom na to, ovogodišnji je Berlinale dozvolio dva puta sudionicima ili autorima filmova da daju izjave tijekom svojih Q&A sesija.

U jednom slučaju, redatelj Jun Li pročitao je izjavu jednog od glumaca u filmu koji nije sudjelovao na festivalu jer ga bojkotira, a policija sada istražuje tog glumca, tvrdeći da je optužio Njemačku za podržavanje genocida. Dakle, ovo je za nas jasan primjer vrste poziranja, tvrdnje o raznolikosti, političnosti, slobodi govora, a onda netko pročita pismo, i to je dovoljno da se otvori slučaj protiv njega. I festival nije stao u obranu redatelja ili glumca kojeg su pozvali.

Zamislimo, vježbe radi, da sudovi odluče da Izrael ne provodi genocid u Gazi, da te strahote i zločini, koliko god bili užasni, iz nekog razloga ne odgovaraju pravnoj kategoriji genocida. Da li je to slučaj (za istragu, op.ur.)? Ne vjerujemo da je ovo slučaj, ali čak i da je slučaj, da u Njemačkoj redatelju na filmskom festivalu nije dopušteno imati takvo mišljenje – to zaista samo otkriva pravu prirodu mainstream kulturne scene u Njemačkoj.

Tvoje pitanje je da li je došlo do aproprijacije? Apsolutno. Vrlo je jasno da je vrsta angažiranog filma koja ih u Njemačkoj zanima samo ona koja odgovara njihovoj agendi. A ako to ne odgovara njihovoj agendi, onda se neće prikazivati, neće biti slavljena, kritizirat će je, a u nekim slučajevima to znači dovođenje u opasnost autore tih filmova. Dakle, to je vrlo ozbiljna situacija.

Što vas je navelo da ove godine organizirate paralelne događaje? Kako se financirate?

Jedan od razloga je da smo željeli pružiti filmašima platformu za prikazivanje njihovog rada. Mnogi od nas su redatelji, i znamo koliko je važno prikazati svoje radove na velikim festivalima. Nije mala odluka odbiti tu priliku, ako je netko dobije. Dakle, ne očekujemo da ćemo zamijeniti te velike festivale i mreže. Ali mislimo da je važno što pružamo alternativnu platformu za prikazivanje filmova u Berlinu unatoč njemačkoj kulturnoj politici.

Kao primjer spomenuli bismo redatelja Ghassana Salhaba, čiji smo film Contretemps / Night is Day prikazali u programu. On je jasno dao do znanja da neće prikazivati svoj rad u Njemačkoj, barem ne na festivalima koji provode politiku njemačke države kao što to čini Berlinale, i jako je sretan što može prikazati svoj rad kroz ovakvu vrstu inicijative. Radi se o tome tko prikazuje njegov rad, a ne nužno u kojoj zemlji. Jasno je da je naš program malen. I kao što smo spomenuli, potpuno je volonterski. Prikupljamo donacije na ulazu, koje šaljemo dvjema zakladama u Gazi, Ghassan Abu Sitta Children’s Fond i Zakladi Hind Rajab koja poduzima pravne akcije protiv zločinaca koji su sudjelovali u genocidu u Gazi. Ne dobivamo financiranje ni od koga. 

Jeste li u kontaktu s drugim organizacijama, lokalno i internacionalno, koje pokušavaju uspostaviti drugačije načine cirkulacije slike?

Nismo u kontaktu s organizacijama kao takvima, ali bili smo u komunikaciji sa sličnim inicijativama u drugim gradovima. Smatramo da ima još puno posla koji treba obaviti. Ovo je tek mali početak. Iskreno, mislimo da je također važno za ljude poput nas, da nam se otvara prostor da razmišljamo o drugačijim mehanizmima. Da pronađemo održive modele. Prikazivali smo filmove u prostorima u kojima smo na neki način bili prisutni i prije ovih događaja. To su sve mali nezavisni prostori koji su ranije bili aktivni u propalestinskim akcijama i koji su jasno pozicionirani. Jedan od prostora u kojem smo prikazivali filmove je vrlo DIY prostor. Naplaćuju ulaznice na ulazu, i naravno – plaćaju ljude koji rade u njihovom prostoru te plaćaju naknade umjetnicima.

I mi smo se trudili ponuditi honorare svim filmašima koji su gostovali u našem programu, ali većina ih je odbila i rekla da ih žele donirati. Dakle, važno nam je razmišljati o načinima na koje možemo ostati održivi, jer želimo biti održivi. Naravno, svi imamo ciljeve u koje vjerujemo, ali također moramo plaćati stanarinu i živjeti. Ovo nije nešto što je riješeno u okviru ove inicijative koju smo imali, ali smatramo da je važno da ljudi budu plaćeni, čak i ako su to simbolični honorari ili niži honorari nego što bi inače dobili. Moramo preživjeti financijski.

Zašto je bojkot važan i kako vidite solidarnost među filmašima ?

Bojkotiranje smatramo važnim činom u situaciji u kojoj status quo ne možemo smatrati prihvatljivim. Kulturne institucije u Njemačkoj pretvaraju se da je sve normalno, da ne postoji genocid iako su financirane od strane vlade koja moralno podržava i brani genocid, koja naoružava genocid i štiti protagoniste koji ga provode. U potpunoj su negaciji.

Također, bilo je jasno da će se ove državno financirane kulturne institucije u Njemačkoj pridržavati pravila onoga što smiju i što ne smiju reći. To nije 100% tog sektora, ali predstavlja većinu tog sektora. I zato ih bojkotiramo. Ovo ostavlja prostor za ljude, organizacije, institucije i lidere institucija da zauzmu različite stavove. Mi ne bojkotiramo samo zato što su to kulturne institucije financirane od strane države. Razlog leži u stavovima koje zauzimaju, zbog cenzure koju provode, zbog toga bojkotiramo. Ali također razumijemo da ovaj stav bojkotiranja nije nešto što je svakome lako zauzeti.

Na posljetku stvar je u tome da se ne možemo nastaviti ponašati kao da nismo uključeni u genocid koji se trenutno provodi kada sudjelujemo u kulturnim događanjima koja zauzimaju defenzivne političke stavove prema ubojstvu nevinih ljudi.

Vidite li povezanost ovog trenutka s periodom u kojem je začeta treća kinematografija, koje su sličnosti i razlike?

Mnogo smo naučili iz pokreta treće kinematografije. No, imamo i jednu veliku kritiku spram tog pokreta i mislimo da je to nešto što zahtijeva da mislimo izvan njega, bez da ga odbacimo – da mislimo izvan njega, ali da još uvijek učimo iz njega. 

Treća kinematografija uvelike je oblikovana razdobljem Hladnog rata i podjelom svijeta u blokove. Referenca nije treći svijet, nego treće kino. Hollywood je prvo kino, europsko autorsko kino je drugo kino, a treće kino zapravo je militantni, uglavnom antikolonijalni pokret. Problem je što je njegova pokretačka tendencija bila pozivanje – i to bez ikakvog propitivanja – na takozvanu lijevu, državno financiranu, treću opciju. Dakle, filmaši poput Solanasa i Getina u Argentini koji su napisali Manifest trećeg kina, podržavali su ljevičarskog kandidata koji bi preuzeo državu u vrijeme kada su bili pod vojnom diktaturom.

Potpuno razumijemo ovu vrstu mentaliteta i poštujemo ovaj oblik politike, ali uvidjeli smo da je to nedovoljno i da je taj pristup nesavršen te da je rješenje naših problema negdje drugdje. Na kraju svega, države funkcioniraju i ponašaju se kao države. Imaju temelj koji se zasniva na kolonijalizmu, pa čak i ako su progresivne, takozvane ljevičarske ili socijalističke, ono što ostaje je taj etatistički mentalitet koji daje prednost opstanku tog sustava u odnosu na potrebe ljudi. 

Mislimo da kino ne bi trebalo biti na usluzi bilo kojoj državi, bez obzira koliko bila progresivna, već bi trebalo biti na usluzi bićima, bilo ljudskim ili neljudskim, i oslanjati se na njih kao pokretače i protagoniste. Dakle, vidimo potrebu za angažiranim militantnim kinom koje može učiti od pokreta trećeg kina. Postoje neki primjeri onoga što neki nazivaju četvrtom kinematografijom, koja je bliska onome što opisujemo – politička, antikolonijalna, antineokolonijalna kinematografija, koja ne slavi državu, a to nam je nužno u ovom trenutku.

Također moramo razmišljati izvan okvira, moramo razmišljati izvan zadanih normi filma i jezika. Trebamo angažirani film koji zaista promišlja kako možemo koristiti ovu formu kao alat koji će nam pomoći u borbi koju vodimo zajedno i na različitim dijelovima svijeta. Ta borba nije ograničena na Palestinu ili bilo koju drugu partikularnu borbu.

Na ceremonijalnoj dodjeli nagrada 74. izdanja Berlinalea, u veljači 2024. godine, pod festivalskim vodstvom Mariette Rissenbeek i Carla Chatriana, a nakon pet mjeseci brutalnih napada na Gazu, palestinsko-izraelski film No Other Land osvojio je glavnu nagradu u kategoriji dokumentarnih filmova. U svojim govorima, koautori filma Basel Adra i Yuval Abraham, pozvali su Njemačku na embargo oružja i prekid podrške Državi Izrael koja provodi aparthaid i okupaciju palestinskih teritorija. Nisu jedini. Dobitnica Zlatnog medvjeda za film Dahomey Mati Diop u svom je govoru izjavila “Stojim uz Palestinu”, a redatelj Ben Russell primajući nagradu za film Direct Action zaogrnut keffiyom, pozvao je na prekid vatre u Gazi. 

Apel Berlinaleu da se jasno pozicionira protiv izraelske agresije došao je i ranije. U siječnju 2024. kada je vodstvo festivala izdalo objavu u kojoj se zauzimaju protiv “svih vrsta diskriminacije” i posvećuju “interkulturnom razumijevanju”, radnici i radnice Berlinalea objavili su kolektivno pismo u kojem se pridružuju globalnom pokretu solidarnosti, te traže prekid vatre u Gazi i povratak izraelskih zarobljenika.

Ignorirajući takve pozive, Berlinale se jasno pozicioniralo uz njemačku vladu koja cenzurira i guši kritičke glasove spram Države Izrael. Umjetnici koji su javno istupili dobili su prijetnje smrću, njemački političari su njihove govore prozvali antisemitizmom, a Rissenbeek i Chatrian javno su se ogradili nazivajući njihov aktivizam “individualističkim osobnim mišljenjima”. 

Kao reakcija na to, ali i na ostalu cenzuru propalestinskih umjetnica_ka, kulturnih radnika_ca i aktivista u njemačkom javnom prostoru, inicijativa Strike Germany u suradnji s Film Workers for Palestine, poziva na štrajk protiv Berlinalea 2025. “S obzirom na prijeteći kontekst autoritarnog zastrašivanja i utišavanja solidarnosti s Palestinom u Njemačkoj, uključujući ekstremnu policijsku brutalnost na demonstracijama, upade u kafiće, konferencije i kuće aktivista, zabranu govora Yanisa Varoufakisa i Ghassana Abu Sittaha te prijetnje deportacijom zbog lajkova na objavama na društvenim mrežama, moramo se zapitati koje mjere se poduzimaju za izdanje Berlinalea 2025.”, piše u njihovom pozivu. 

U svojim zahtjevima traže da Berlinale javnom objavom potvrdi pravo Palestinaca na život, dostojanstvo i slobodu, osudi izraelski genocid u Gazi, da se zauzmu za prava međunarodnih umjetnika_ca da bez cenzure daju svoju podršku Palestincima i da odbace provjeru njihove političke pozadine, da podrže one koji se pridružuju pokretu Boycott, Divest, Sanction (BDS), uključe program palestinskih filmova te da sponzoriraju delegaciju palestinskih filmskih radnika_ca na Berlinaleu i popratnom sajmu Europsko filmsko tržište s financijskom i logističkom podrškom.

S novom direktoricom Tricijom Tuttle, Berlinale će se pod budnim okom međunarodne javnosti i njemačkog političkog establišmenta održati od 13. do 23. veljače. Dok je program festivala u završnim pripremama, na društvenim mrežama izlazi najava za jedan drugi, vaninstitucionalni kontraprogram On Strike: Screenings & Talks about Striking Berlinale koji će se u Berlinu odvijati paralelno s Berlinaleom. U organizaciji “skupine pojedinaca i kolektiva koji udružuju svoje volonterske napore kako bi pružili alternativnu platformu za neke od filmova koji inače ne bi bili prikazani u Njemačkoj”, On Strike nastaje kao odgovor na poziv koji je međunarodnoj filmskoj zajednici uputio Strike Germany. Uključivat će filmove i redatelje_ice koji su bili “cenzurirani ili su odlučili povući svoj rad s Berlinalea ili drugih festivala koji su aktivno utišali glasove kritične prema izraelskom genocidu nad Palestincima”, i pozivaju sve zainteresirane da im se jave direktno putem e-maila.

Tuttle, prema članku objavljenom u Screen Daily, u svom odgovoru na bojkot filmske zajednice poziva sve umjetnike_ce koji imaju nedoumice oko cenzure i slobode govora na Berlinaleu da se direktno obrate festivalu, umjesto da “donose pretpostavke ili vjeruju stvari koje možda nisu istinite”. Ostaje vidjeti što će ovogodišnji Berlinale učiniti po pitanju pretpostavki, a filmove umjetnika_ca kojima je godinu dana genocida više nego dovoljno da (u)stanu u solidarnosti s palestinskim, libanonskim i jemenskim narodom očekujemo u programu On Strike. 

Tekst je nastao u sklopu projekta Come Together koji sufinancira Europska unija iz programa Kreativna Europa. Stavovi izraženi u tekstu ne odražavaju nužno stavove Europske unije ili Europske izvršne agencije za obrazovanje i kulturu.