“Mica /ˈmʌɪkə/ nastaje u krajoliku pritiska, ondje gdje tragovi života opstaju u erodiranim materijalima i formama – u okruženju otpora u kojem se transformacija pretvara u nužnost preživljavanja. Polazeći od struktura i napetosti suvremenog društva, Mica istražuje krhku ravnotežu između povezanosti i izolacije, između čežnje za pripadanjem i osjećaja izdvojenosti”, stoji u najavi izvedbe.

Autorica i koreografkinja predstave je Astrid Boons, dok je asistentica koreografije Karolina Szymura. Kostimografiju i scenografiju potpisuje Zdravka Ivandija Kirigin, a asistentica je Ana Roko. Autor glazbe je Miguelángel Clerc Parada, a oblikovanja svjetla Tomislav Maglečić. Vizuale potpisuje Tihomir Filipec, producent je Ivan Mrdjen, uz asistenticu produkcije Jelenu Ružić.

Astrid Boons je koreografkinja, izvođačica i umjetnica. Osnivačica je i umjetnička direktorica Khôre / Astrid Boons, zaklade i platforme za interdisciplinarno stvaranje i međunarodnu suradnju, gdje vodi projekte koji objedinjuju koreografska istraživanja, umjetničku suradnju i produkcijsku strategiju.

Više informacija potražite ovdje.

Ginevra Panzetti i Enrico Ticconi koreografi su predstave koju izvode Martina Tomić, Ida Jolić/Ema Crnić, Viktoria Bubalo, Marta Krešić, Filipa Bavčević i Nastasja Štefanić-Kralj.

“U ovom koreografskom radu za šest plesačica, Panzetti / Ticconi kreću na putovanje koje započinje istraživanjem ritmičkog potencijala ljudskog koraka, istražujući uvjerljivu moć sinkroniziranog i kolektivnog kretanja. Inspirirani vojnim koreografskim vokabularom, istražuju napetost između individualne agende i kolektivne sile, preispitujući tanku granicu između nužne obrane i mogućnosti da postanemo ono čega se bojimo”, ističu organizatori.

Više informacija o ulaznicama i detalje o predstavi potražite ovdje.

Riječ je o autorskom projektu plesnih umjetnica Filipe Bavčević i Nastasje Štefanić Kralj, koji kao glavno uporište uzima uvertiru opere Seviljski brijač skladatelja Gioachina Rossinija. Proučavajući njezinu partituru, autorice pronalaze višestruke načine prevođenja notnog zapisa u plesni pokret. Time se stvara plesni vokabular obilježen preciznošću i raznolikošću melodijskih i ritamskih linija koje su specifične upravo za odabranu glazbenu kompoziciju. Preciznost kretanja pritom se dodatno naglašava otkucajima metronoma.

Osim u pojedinačna tijela, notna se “topografija” unosi i u prostor izvedbe u kojem izvođačice postavljaju različite konstrukcije notnih stalaka te tako oblikuju crno-bijeli okoliš. Nastala međuigra “dovodi do pitanja translacije značenja izvanjskoga svijeta u sam svijet izvedbe, kako u razigranim odnosima dvije izvođačice i tijela notnih stalaka, tako i u pogledu publike spram njih”, stoji u najavi.

Premijerne izvedbe odvijaju se u sklopu rezidencijalnog programa Zagrebačkog plesnog centra. Informacije i ulaznice za predstavu dostupne su ovdje.

Predstava postavlja pitanja koji su sve načini prevođenja i tretiranja glazbene partiture, što se sve iz notnog zapisa može prevesti u plesni pokret te kako glazbena kompozicija postaje ishodište za stvaranje plesne predstave. 

“Glavna nit vodilja za stvaranje plesnih materijala je uvertira Rossinijeve opere Seviljski brijač, koja umjetnicama nudi prostor za poigravanje translacijom notne ‘topografije’ u pojedinačna tijela izvođačica i izvedbeni prostor. Crno – bijeli okoliš glazbene partiture postaje okoliš izvedbe u kojem se smještaju tijela plesačica i tijela notnih stalaka. Suigra objekata i subjekata na jasan i precizan zvuk metronoma uranja publiku u vlastito putovanje kroz slike i značenja koji se pred njima stvaraju i raspršuju”, stoji u tekstu najave.

Više informacija o predstavi možete pronaći ovdje.

Naziv i tema predstave potječu iz talijanskog izraza all’arme!, što se može prevesti kao “u boj!”. U ovom koreografskom radu za šest plesačica, Panzetti i Ticconi istražuju ritmički potencijal ljudskog koraka i moć kolektivnog, sinkroniziranog kretanja.

“Inspirirani vojnim koreografskim vokabularom, istražuju napetost između individualne agende i kolektivne sile, preispitujući tanku granicu između nužne obrane i mogućnosti da postanemo ono čega se bojimo”, stoji u najavi.

Koreografi Ginevra Panzetti i Enrico Ticconi surađuju od 2008. godine, a njihov rad kombinira ples, performans i vizualnu umjetnost. Poznati su po istraživanju tema poput komunikacije, nasilja i moći, koristeći drevne imaginarije za stvaranje hibridnih figura između povijesti i suvremenosti.

Predstava je nastala u produkciji Studija za suvremeni ples u suradnji s mrežom Pan – Adria, a izvode je Martina Tomić, Ida Jolić / Ema Crnić, Viktoria Bubalo, Marta Krešić, Filipa Bavčević i Nastasja Štefanić-Kralj.

Reprizne izvedbe bit će 9. studenog i 9. prosinca.

Zajedno s Jovanom Zelenović, autorice izvode plesnu predstavu u pet činova inspiriranu komedijama francuskog književnika Pierrea Beaumarchaisa. Njegovu najpoznatiju komediju, Figarova svadba, koja je ujedno poslužila i Mozartovoj operi, Štefanić Kralj i Bavčević razvijaju pitajući se bez kojih kojih to sastavnih elemenata opera buffa ne može i zatim iz njih gradeći vlastiti izvedbeni materijal. Autorice fokus stavljaju na lik Figara i njegova unutarnja previranja razvijajući pritom središnje koncepte virtuoznosti, spletke, sukoba, razrješenja i sretnog kraja.

Iz najave: “Ekvivalent opernoj izvedbi koju karakteriziraju snaga, ali i istovremena lakoća koja proizlazi iz visokog stupnja virtuoznosti, dovela je do poigravanja s idejom maksimuma – kako izvedbenih tako i tjelesnih, unutar kojih se forme tijela prepuštaju konstantnim izmjenama kroz ‘činove’ kroz koje se poigrava s opernim konvencijama i značenjima te se tako gradi vlastiti narativ u otklonu od originala. Visok stupanj virtuoznosti i stilizacije otvorili su prostor komentara spram pitanja poput – što bi to bila ‘majstorska’ plesna izvedba?”

Predstava se održava u okviru programa Mala škola suvremenog plesa u produkciji plesne udruge Tiramola, kojoj se ujedno i mailom treba najaviti za sudjelovanje na radionici u subotu.

Više detalja o programima pronađite ovdje.

Izvedbeni projekt STAGE B nastaje prema konceptu plesne umjetnice Filipe Bavčević u suradnji s umjetnicima: Viktorijom Bubalo, Emom Crnić, Silvijom Dogan, Sašom Fistrićem, Robertom Milevoj, Hrvojem Nikšićem, Lindom Tarnovski i Mijom Zalukar. STAGE B koautorski je eksperiment uprizoren kroz susret umjetnika koji unutar različitih medija svojim radovima odgovaraju na temu balansa. Balans je ishodišna točka rada, a svatko od autora interpretira pojam balansa kroz vlastite asocijativne zaključke uz potpunu slobodu odabira načina i forme. Balansu pristupaju sa sviješću o strukturi, a promišljaju ga tjelesno, vizualno i auditivno. Glazba i zvuk u predstavi tretiraju se kao zasebne “instalacije”, kao zasebni autorski odgovori, uz vremenski okvir kao jedinu zadatost.

Predstava se bavi pitanjima autorstva, nepredvidljivosti i nastojanja. Stage u nazivu stoji za mjesto izvedbe, ali i stadij procesa. Slovom b označava se drugost istoga, sljedeći korak, drugačiji pristup radu, ali i zakulisnost izvedbe dovedene na scenu.

Ulaznice možete rezervirati putem maila ili ih kupiti sat vremena prije početka predstave na lokaciji izvedbe po cijeni od 8,00 €.

Iz najave: “Onaj koji skida maske postojećih društvenih uređenja. Komentira i ono u što se inače ne zadire, i to britko, spretno, gipko. Sijač smijeha, strah silnika. Još od doba predrevolucionarne Francuske zovemo ga Figaro.Inspirirajući se komedijama francuskog književnika najpoznatijeg pod imenom Beaumarchais, odnosno konkretnije njegovom komedijom Figarova svadba ili Ludi dan, koja je među ostalim poslužila kao temelj Mozartovoj operi Figarov pir, težnja je bila propitati bez kojih sastavnih elemenata opera buffa ne može, a potom i rekombinacijom tih elemenata graditi vlastitu izvedbenu građu

Iz strukture opere ne preuzimaju se arhetipski odnosi, kao ni specifične spletke koje čine okosnicu originalne radnje, već je fokus na liku Figara i njegovim unutarnjim previranjima koja u krajnjoj konsekvenciji vode prema cijepanju lika na dva entiteta, ne čineći više nužno cjelinu. Time se reduciraju svi ostali likovi te širi narativni kontekst, a u prvom planu uz već spomenutog Figara razlažu se ključni pojmovi poput virtuoznosti, spletke, sukoba, razrješenja, sretnog kraja…

Ekvivalent opernoj izvedbi koju karakteriziraju snaga, ali i istodobna lakoća proizašla iz visokog stupnja virtuoznosti, dovela je do poigravanja idejom maksimuma – kako izvedbenih tako i tjelesnih, unutar kojih se forme tijela prepuštaju stalim izmjenama tijekom činova u kojima se poigrava opernim konvencijama i značenjima te se tako gradi vlastiti narativ u otklonu od originala. Visok stupanj virtuoznosti i stilizacije otvorili su prostor komentara spram pitanja poput što bi to bila majstorska plesna izvedba? Do koje mjere možemo izazvati virtuoznost pokreta? Od čega se uopće sastoji sretan kraj?”

Dok ulazimo u dvoranu, igra stvarnosti već je započela i na pozornici nas (ne) čekaju četiri plesačice, već posvećene izvedbi igre koju će ponavljati u varijacijama dok s našim smještanjem na gledateljsku nizbrdicu, na koju se potom spušta mrak, ne krene stvarna igra igre stvarnosti. Predstava Playing Reality, premijerno izvedena u sklopu ovogodišnjih Ganz novih Perforacija, obigrava oko igre kao pojma i prakse središnje za umjetnički rad, predstavljajući je kao prirodni nastavak djetinje djelatnosti s gotovo svim njezinim bitnim funkcijama otvorenog i besramnog reflektiranja mašte, intenzivnog afektivnog angažmana, oblikovanja paralelnog univerzuma s vlastitim pravilima. Komponirana kao relativno pravilan niz sukcesivnih epizoda možda i suviše jasno odijeljenih kratkim mrakovima (koje je oblikovao Saša Fistrić), predstava je rađena po ideji Koraljke Begović i vođena konceptom i dramaturgijom Jasne Jasne Žmak. Koreografski su je od nekadašnjih igrališnih hitova djetinjstva oblikovale izvođačice Filipa Bavčević, Nastasja Štefanić, Mia Zalukar i Koraljka Begović koju je na premijernoj izvedbi zamijenila Martina Tomić, u programu imenovana kao umjetnička savjetnica. Glazba Nenada Kovačića postepeno se pojačava dok se i sama ne pretvori u još jednu prisutnost na sceni koja potom iščezava i vraća se u valovima dok nam pažnju kradu dinamični skečevi.

Već naslov predstave skreće pozornost na temeljnu prirodu igre kao liminalnog polja na sjecištu stvarnosti i para-stvarnosti, ne sasvim fikcije, života čiji je linearni tijek privremeno suspendiran, ali se i faktički troši naočigled. Vrlo brzo nakon početka predstave postaje jasno da su sve eventualne granice između plesa i igre likvidirane i pretočene u osnovni tok koji nosi predstavu: igra postaje ples i ples postaje igra, a mi više nismo sigurne je li ikada bilo drugačije. Kao ontološki produžetak koncepta, predstava vuče pitanje izvedbenosti života, igara i uloga koje sačinjavaju tkanje svakodnevice, pozivajući na razmatranje više ili manje vidljivih šavova. Fokusirajući rad na jednu, jednostavnu premisu, jasan i prepoznatljiv motiv koji se s lakoćom varira, predstava otvara prostor za slobodnu kontemplaciju, zahtijevajući malo od publike koja sa sigurne udaljenosti svjedoči igri (odnosno) stvarnosti.

Unutarnje je afektivno iskustvo igre određeno navalom adrenalina koji djecu pretvara u neustrašive kamikaze koje posve obitavaju u svojim tijelima na način koji je kasnije u životu nepopravljivo neponovljiv. U tome je smislu zanimljivo kako tematsko ukrštavanje igre i plesa navodi na promišljanje o dualnom odnosu ovih praksi prema tijelu, odnosu koji je istovremeno prisniji no što to naše kulturno podneblje potencira ili uopće dopušta kad se jednom približimo odrasloj dobi, ali i grublji i zahtjevniji, u potencijalu na određen način i opasniji. Djetinje igre utjelovljuju odnos prema tijelu kao integralnom dijelu sebstva u odnosu na koje djeca ne stvaraju samosvjesni odmak, u kojemu nikada kasnije neće opstojati takva opuštenost, ali i takva samouvjerena grubost. Ples preuzima nešto tog holističkog pristupa vlastitome biću, ali ga nadograđuje izrazitom samosviješću, osobito očitom u predstavi poput ove, pažljivo slagane u pokretne tabloe koji se ritmički izmjenjuju pojačavajući atmosferu apsolutne artificijelnosti i savršene ozbiljnosti u oštrom kontrapunktu spram prirode igara iz koje crpi. Promatramo kako igre na sceni prestaju biti igrama kada postaju preciznom koreografijom za koju se ne čini da ostavlja prostor za nered koji dječje igre čini uzbudljivima.

Balansirajući između kompozicijske, koreografske i vizualne ispoliranosti te izvjesne konceptualne sirovosti stvara se dojam da promatramo sukcesivni niz uvježbanih vježbi koji nema razlučivi progres. Pritom od monotonije predstavu spašava samo dobro odmjereno trajanje i izvođački šarm. Koreografski su transferi toliko izravni da su u ozbiljnoj opasnosti da djeluju banalno: namjera da se ishodišni materijal apstrahira nije dosegla dovoljno daleko da bi zaista postao neprepoznatljivim. Nesporazum je u recepciji i interpretaciji nemoguć, što za umjetničko djelo u načelu nikada nije osobito dobra stvar. Izvođačice svoju publiku šarmiraju beskrupulozno, što također sadrži zasićenu ambivalenciju koja samo površinski zavodi gledateljice napadno lake i zabavne predstave. Konzistentno, gotovo neprekidno inzistiranje na vrckavom naboju, pored kojeg čak ni kratki mrakovi ne dopuštaju predah u radosnoj tenziji, stvara atmosferu koja je gotovo na rubu terora zabave, ali mu se predstava taman nikada dovoljno ne približava da bi ga se dalo jasno pripisati konceptualnoj potki rada.

Igre su i kompetitivne, pomažu ustanovljenju dominacije i hijerarhije, mogu poslužiti kao poligon za provođenje implicitnog pa i eksplicitnog nasilja. Kao i kada je riječ o djeci, u igrama nema ništa samo po sebi nevino pa se pitamo što sve stoji iza lica izvođačica koja se zadržavaju između neutralne opuštenosti i komičke grimase. Promatrajući plesačice koje igraju da se zabavljaju, balansiraju na rubu slučajnosti koja uglavnom djeluje fingirano, izvode uz nesumnjivu virtuoznost često usporene sekvence koje zahtijevaju ozbiljnu snagu i koncentraciju, rastvara se neobičan afektivni sloj egzistencijalne nelagode i dubinske melankolije. Prisila igre te zabave općenito osobito je suptilna vrsta okrutne i neobične kazne, koja transformira središnju kvalitetu doživljaja u njegovu dijametralnu suprotnost kroz pritisak koji užitak gura preko ruba proizvodeći ovlaš maskiranu patnju. Predstava ovaj potencijal zadržava tek kao latenciju, ali ako dovoljno dugo gledamo u titrave prizore i pastelne jednobojne kombinezone, vidimo kako se ta nelagoda prikrada iza koreografske mreže. Predstava Playing Reality postavlja pitanje igrivosti igre, odnosno izvedbenosti izvedbe, u gotovo brehtijanskom dubliranju koje pokazuje na pokazivanje, stvarajući međuslojeve ispod kojih se naslućuje ništa, što je ujedno i najintrigantniji aspekt rada.

U konačnici, trud uložen u to da predstava bude (i jest) dopadljiva, estetski nepretenciozna, ali savršeno uredna, i taman onoliko slatka a da ne postane nepodnošljiva, ne ide na ruku umjetničkoj intrigantnosti predstave koja otvara, možda ne nova i inovativna, ali svakako uvijek potentna pitanja. No pomalo je problematično što je potreban arheološki kritički zahvat da bi se otključali najzanimljiviji slojevi značenja za koje, nakon izvjesne misaone investicije, nismo sasvim sigurne jesmo li ih zaista ondje pronašle ili smo ih donijele sa sobom.

Ne sjećamo se ni posljednje djetinje igre koju smo ikada odigrale, trenutka kada je djetinjstvo postepeno izblijedjelo prepuštajući prostor sljedećoj etapi života u kojoj igre postaju čvrsto ograđene naspram imerzivnog doživljaja kakav su bile ranije. Izvođačice nas u igri napuštaju, ne napuštajući igru, nego kako izlaze iz prostora i zatvaraju za sobom vrata, odnose je sa sobom i ostavljaju samo stvarnost.

Opna je “ples o prostoru između tijela”, koji smješta publiku unutar prostora scenografije dok se izvedba događa svuda oko nje. U predstavi sudjeluju plesne umjetnice Filipa Bavčević, Ema Crnić i Nastasja Štefanić, dok je za glazbu i izvedbu uživo zadužen kontrabasist Roko Crnić. 

Instalaciju su kreirali arhitekt Vanja Magić te svjetski poznati umjetnički kolektiv Numen koji je za svoje radove na polju konceptualne umjetnosti, scenografije, industrijskog i prostornog dizajna višestruko nagrađen.

Reprizna izvedba na rasporedu je 20. listopada u 20 sati.