Autor se temom osobnog i kolektivnog sjećanja bavi kroz seriju fotografija i skenova obiteljskih albuma, “istražujući teme memorije, zaborava, smrti i prolaznosti vremena. Kroz eksperimentiranje s tehnikama skeniranja, autor stvara slike koje evociraju osjećaj prolaska vremena i propadanja, te preispituje ulogu fotografija kao alata za prisjećanje. Rad nastoji povezati prošlost i sadašnjost, stvarajući autentičan prikaz krhkosti ljudskih sjećanja”, stoji u najavnom tekstu.

Izložba je realizirana uz potporu udruge Mavena kao dio godišnjeg izložbenog programa NMG@PRAKTIKA, a za posjetitelje je otvorena do 26. rujna u radnom vremenu galerije od 17 do 21 sat. Kustosica izložbe je Jelena Šimundić Bendić.

Više detalja i popratni tekst kustosice možete pronaći ovdje.

Pa ipak, puno je razloga zašto se u kontekstu ovoga skupa laikom nazivam samo s ogradom. Prije svega, kao netko tko se već petnaestak godina bavi pisanjem i radom u kulturi, u kulturnom i umjetničkom životu zauzimam, htio ne htio, insajdersku poziciju. Osim činjenice da su mi teme i pitanja oko kojih se organiziraju skupovi poput ovoga barem donekle bliski i da čine dio moje radne svakodnevnice, tu su i profesionalna i osobna poznanstva koja me vežu sa širim kulturnim poljem. I samu činjenicu da sad pišem o subotnjoj konferenciji dugujem pozivu Kulturpunktove urednice i suorganizatorice (ispred udruge Kurziv) konferencije, Hane Sirovice (Hanina dvojna uloga pritom također rječito ilustrira zamršenost veza i odnosa u tom malom svijetu). Napokon, već nakon uvodnih razmatranja organizator_ic_a ustanovio sam da će se cijeli niz pitanja na dnevnome redu skupa u bitnome poklapati s pitanjima koja me često i samoga muče i kojima sam se u mnogo navrata vraćao. U pitanju je drugo polje – u mom slučaju ono književno – ali bliska problematika i slične preokupacije.

Tu bi prije svega spadalo pitanje (ne)postojanja kritike. U proteklih petnaest-dvadeset godina tlapnje o “smrti” ili “nestanku” književne kritike figuriraju kao jedno od najnapornijih općih mjesta u literarnom životu. Oduvijek mi se činilo da ove mantre, osim što su naoko imune na historizaciju – priča da “fali kritike” stara je vjerojatno koliko i sama institucija kritike – također odražavaju i krajnje reduktivno shvaćanje o tome što je i kako izgleda “kritika”. Hoću reći da dominantna percepcija još uvijek podrazumijeva da se egzemplarni mehanizam kritičke produkcije sastoji u tome da Kritičar piše osvrt na Djelo određenog Autora, gdje će ga stručno opisati i o njemu vrijednosno suditi pred pogledom zainteresirane (“uže” ili “šire”) Javnosti. Danas, u doba društvenih mreža, pa i njihova djelomičnog rastakanja – odnosno, u dobu koje je naslovom skupa određeno kao “postdigitalno” – to više naprosto nije slučaj. Na osnovu toga, međutim, zaključiti da kritika više ne postoji, u najmanju je ruku neodgovorno. Samo u razdoblju od 2008. naovamo cjelokupni medijski, kulturni i društveni pejzaž prošao je tektonske promjene; zašto bismo pretpostavljali da će književna i uopće umjetnička kritika biti izuzetak? Naprotiv, pozicija, (samo)razumijevanje i dinamika kritike stubokom su se preobrazili – a upravo te transformacije, dakako u domeni vizualnih umjetnosti, predstavljale su jednu od sržnih tema subotnje konferencije.

Pitanje mjesta i dometā kritike artikulirao je, prije svega implicitno i u ravni forme, u svom izlaganju Maks Valenčič. Student na magistarskom studiju komunikologije u Ljubljani i urednik časopisa Šum, Valenčič se svojim radom upisuje u rastući val zanimanja (možda bismo ga čak mogli nazvati trendom) za theoretical fiction u Sloveniji posljednjih godina. Ovaj pojam obično se po inerciji prevodi kao teorijska fikcija, premda bi adekvatnije bilo teorijska proza: riječ je o tekstovima koji izazivaju granice između znanstveno-teorijskog, filozofskog i prozno-pripovjednog stila i registra, a često se izravno oslanjaju na konkretna stremljenja u suvremenoj filozofiji i teoriji, kao što su teorija akceleracionizma ili spekulativni realizam. U slovenskom slučaju theoretical fiction kao koncept promovira i skupina autor_ic_a vezanih uz Radio Študent, dok različite praktične artikulacije ovog načina pisanja i mišljenja nalazimo kod više pisaca i spisateljica milenijalske generacije (Anja Radaljac, Andrej Tomažin, Muanis Sinanović). Valenčič, koji pak nastupa kao zoomer, svojim je izlaganjem meandrirao između opisa filozofskih temelja projekta theoretical fictiona i načinā na koji ovaj oblikuje uredničku politiku Šuma, te svojevrsne demonstracije nekih od prosedea karakterističnih za teorijsku prozu. Kao tematski okvir pritom mu je poslužila fascinantna priča o slovenskoj i jugoslavenskoj kompjuterskoj kompaniji Iskra Delta, koja je inspirirala i cjelokupnu koncepciju ovogodišnjeg izdanja ljubljanskoga Grafičkog bijenala.

Ne insistiram slučajno na odrednici izlaganja: u konkurenciji subotnje konferencije, Valenčičev nastup bio je formatiran “najklasičnije”, kao pisani referat koji je autor čitao pasivnoj publici. Međutim, između okoštale, pa i “dosadne” akademske forme s jedne, te preobilnog, meandrirajućeg, neočekivano ambicioznog sadržaja s druge strane, vrlo brzo se izrodila zanimljiva, na trenutke i uzbudljiva napetost. Kritički i teorijski diskurs o umjetnosti, zahvaljujući neskrivenim postupcima narativizacije i romansiranja, kod Valenčiča je na trenutke čak i probijao vlastite granice i uvezivao se s umjetničkom praksom. Ova ispočetka diskretna transgresija zaoštrena je kroz Valenčičev popratni razgovor s Hanom Sirovicom – ovaj put u svojstvu moderatorice – u kojem je dalje ustrajavao na “neprohodnom” redanju i uvezivanju referenci iz različitih diskursa i polja, bez “pristojnog” sažimanja vlastitog projekta kakvo bi zahtijevali akademski uzusi. Ako je suditi po komentarima na pauzi, njegove ambicije da prevaziđe okvire forme i formata izazvale su podijeljene reakcije, no nikoga nisu ostavile ravnodušnim. Cijeli mi je zaplet (?) ostavio dojam da se radi i o generacijskom sudaru. Je li milenijalski naraštaj još uvijek nespreman za brzinu s kojom mladi odrasli s Youtubeom, Instagramom i svakodnevnim vatrometom podražaja pristupaju svijetu i mišljenju – brzinom koja koncepte poput akceleracionizma u njihovim očima vjerojatno i čini tako privlačnima? Je li naše spontano mapiranje filozofskog i teorijskoga, ali i političkoga, odveć sporo i trapavo za nastajuće standarde te nove, hiperkonektirane gen Z misli?

Drugi nastup – ovaj put nastup u punom smislu riječi – koji je doveo u pitanje granice između kritičke produkcije, teorije umjetnosti i umjetničke prakse, bio je onaj dvojca Vokalno-kustoski sindrom (VKS). VKS čine povjesničari umjetnosti Senka Latinović i Vladimir Bjeličić iz Beograda, a osnovni motor njihova rada i djelovanja čini upravo zaigrana i campom obojana transgresija i subverzija granica na različitim razinama. Kroz performans koji ukršta igru, umjetničku kreaciju i kritičku refleksiju, VKS travestira i parodira konvencije na kojima se reproducira polje umjetnosti – kako konvencije različitih diskursa, tako i izvanumjetničke i paraumjetničke konvencije ophođenja i navigiranja “scenom”. Premda Senku poznajem godinama, premda smo se u više navrata i družili, za ovaj segment njezina javnog djelovanja saznao sam tek nedavno. Po svemu što sam mogao čuti i pročitati, djelovalo je kao moja šalica čaja, a nakon čitanja intervjua koji su dali pred konferenciju, nastup VKS-a u glavi sam promovirao u središnji događaj vikenda.